Analiza slučaja 8

Godine 2017. navršilo se stotinu godina od rođenja i 40 godina od pogibije Džemala Bijedića. U ovom radu se analizira uloga koju je Džemal Bijedić imao u procesu afirmacije muslimanske nacije tokom 1960-ih i 1970-ih godina. U to vrijeme Bijedić je bio predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovini i aktivno se zalagao za afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, kao i za afirmaciju Bosne i Hercegovine u okviru jugoslavenske federacije

Ključne riječi: Džemal Bijedić, nacionalno pitanje, Muslimani

Tvrdnju američkog profesora sociologa Rogersa Brubakera kako komunisti nisu bili antinacionalni, ali jesu bili antinacionalisti, najbolje možemo provjeriti na primjeru jugoslavenskih komunista, koji su poslije Drugog svjetskog rata, iz različitih razloga, podsticali afirmaciju nacionalnih identiteta, pa su se tako Crnogorci, Makedonci i Muslimani tek u socijalističkoj Jugoslaviji afirmirali kao zasebne nacije, sa svim svojim nacionalnim posebnostima.1 U Bosni i Hercegovini je Džemal Bijedić (1917-1977) bio jedan od vodećih pripadnika generacije komunističkih političkih aktivista, koja je sredinom 1960-ih godina uspješno vodila proces afirmacije muslimanske nacije, koji je kulminirao na XVII sjednici CKSKBiH 1968., kada su Muslimani priznati kao zaseban nacionalni identitet.2 U vrijeme kada se odvijao ovaj proces nacionalne afirmacije Muslimana Džemal Bijedić je obavljao jednu od najviših republičkih dužnosti – bio je predsjednik Republičkog vijeća Skupštine, potom potpredsjednik i konačno predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine.3 Zbog toga su stavovi koje je on zastupao imali izuzetan politički značaj i veliku težinu u javnom diskursu. On se na sjednici Komisije za međunacionalne odnose CK SKBiH, održanoj 16.marta 1966. zalagao za nacionalnu afirmaciju Muslimana.4 On je tu govorio o raznim aspektima nacionalnog pitanja u Jugoslaviji i s mnogo pažnje pristupio analizi odnosa Muslimana prema jugoslavenstvu. Bijedić je jasno i nedvosmisleno izražavao komunistički koncept nacije na koji se tada oslanjala komunistička elita u opravdavanju svoga stava o afirmiranju nacionalnog identiteta Muslimana. “Nacionalnost je, prije svega, društveno-istorijski i socijalno-ekonomski fenomen. Ona ima materijalne pretpostavke i sadržine a onda i elemente svijesti, jezika i kulture − čime je dijelom uslovljena i oblikovana“, isticao je Bijedić.5 On je opredjeljenje dijela Muslimana za jugoslavenstvo jednostavno nazvao “muslimanski bijeg u jugoslovenstvo“, zaključujući kako je to bio “jedan od vidova spasavanja njihovog individualiteta” u vrijeme kada nisu bili priznati kao nacija.6

On je, naime, navodio srpska i hrvatska otimanja o Muslimane, te naglasio da su oni u takvoj situaciji jednostavno bježali u jugoslavenstvo kao novi nacionalni kvalitet

“koji je od njih prihvaćen, ne kao njihova unutrašnja potreba, nego kao jedan od izlaza za nadoknadu osporene nacionalne osobenosti. To je, u stvari, bio jedan od vidova spasavanja njihovog individualiteta. Otuda smatramo da je i naša poslijeratna politika bila samo utoliko nedosljedna (kada je riječ o konkretnom sprovođenju koncepcija naše Partije) ukoliko je Muslimanima osporavala njihovu nacionalnu individualnost gledajući u njima anacionalan elemenat koji je trebalo da se opredjeljuje za Srbe, odnosno Hrvate ili za kategoriju neopredijeljenih.”7

Bijedić je time samo izražavao stav tadašnje vladajuće bosanskohercegovačke elite o jugoslavenstvu, odbacujući u tome vidjeti nacionalni identitet i kritizirajući one koji su zastupali takve ideje. Prema njegovom mišljenju, “za ideju o jugoslovenstvu, kao formuli rješavanja nacionalnih protivurječnosti, po pravilu zalažu (se) oni kojima unitarizam donosi korist ili oni koji u sebi misle da su za progres a zapali su u nerješive protivurječnosti zbog nenaučnog i nerealnog pristupa ovoj problematici.”8 Ubrzo nakon toga Bijedić je ponovo govorio o fenomenu jugoslavenstva, ali i o bošnjaštvu, zaključujući kako je riječ o “nacionalističkim i šovinističkim pojavama” koje ne samo negativno utječu na nacionalni identitet Muslimana nego negiraju i nacionalni identitet Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini

“Mi moramo polaziti od činjenice da su Srbi u Bosni i Hercegovini dio srpske nacionalnosti, Hrvati hrvatske, a da Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati nego takođe jedan poseban nacionalni individualitet sa svojom istorijom, svojom kulturom, željama, stremljenjima, unutrašnjom psihičkom konstitucijom, željama, stremljenjima i osjećajima isto kao Srbi i Hrvati. Međutim, na ovo treba dodati slijedeću i vrlo važnu konstataciju: sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini žive skupa, moraju da žive skupa i to je njihovo najbolje rješenje (...) Njihovi nacionalni individualiteti moraju da se poštivaju, oni u javnom i društvenom životu proporcionalno moraju da učestvuju, to su vitalni narodi i sposobni da iz svojih redova daju sve vrste kadrova potrebne našoj društvenoj zajednici (...) Mi danas znamo šta je jugoslavenstvo kao nova nacionalna kategorija i do čega ono dovodi ako se nameće narodima, mi takođe znamo šta je bošnjaštvo, znamo šta je nacionalizam, šovinizam, znamo gdje najprije u sferi mađunacionalnih odnosa dolazi do defekata“, zbog čega treba svakodnevno se angažirati na uklanjanju tih nedostataka.

Općenito, u doba koje se oficijelno smatra formativnim razdobljem muslimanske nacije (dakle, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih) Džemal Bijedić je kao predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i član CK SK Bosne i Hercegovine nekoliko puta politički istupao i iznosio ne samo vlastiti stav, nego je izražavao i stav čitave vladajuće elite. Iz diskusija koje su tokom 1960-ih vođene unutar intelektualnih i političkih krugova o pitanjima Muslimana kao nacije može se zaključiti da je Bijedić iznosio i branio vlastita stanovišta, ali je potom dosljedno promovirao zajedničke zaključke.9 Nakon nekoliko diskusija tokom 1966., u kojima je govorio o nacionalnoj posebnosti Muslimana, Bijedić je tokom 1967. bio više politički angažiran na pitanjima republičke ravnopravnosti, da bi se na “muslimanskom pitanju” ponovo više angažirao tokom 1968. godine. Na poznatoj 17. sjednici CK SKBiH, 26. januara 1968., odmah nakon uvodnog izlaganja Nisima Albaharija govorio je Džemal Bijedić. On je pošao od stanovišta kako je rasprava o nacionalnom pitanju potrebna ne zbog toga što su ti odnosi zaoštreni (on kaže da nije takvo stanje), nego zbog potrebe da se o tim pitanjima raspravi radi sprečavanja međunacionalnih nesporazuma “koji se najčešće manifestuju u nerazumijevanju, netrpeljivosti, a moguće su i teže posljedice.” Njegova je teza kako su odnosi među narodima vrlo dinamični na razini svakodnevnih odnosa i praksi, te da je u Bosni i Hercegovini neophodno svakodnevno teoretska shvatanja provjeravati u praksi i tako ih rješavati, gradeći “pravilne i humane odnose među ljudima.”

Bijedić je status Bosne i Hercegovine kao ravnopravne članice jugoslavenske federacije izravno vezao za status Muslimana kao nacije, tvrdeći kako osporavanje muslimanskog nacionalnog identiteta predstavlja “neprijateljsko djelovanje“. On je smatrao da se “kroz ovu neprijateljsku propagandu napada Bosna i Hercegovina kao Republika, izražavaju sumnje u njen nacionalni status, kao i njen status kao Republike“, pa zbog toga smatra jako važnim istaknuti da su sve jugoslavenske republike, osim Bosne i Hercegovine, formirane prema nacionalnom kriteriju, s homogenom nacionalnom strukturom, dok je nacionalni sastav Bosne i Hercegovine heterogen, ali je ona kao ravnopravna republika “postala jedna cjelina” i prirodni okvir u kojem su se sva tri naroda mogla ravnopravno afirmirati i razvijati. Prije stjecanja ravnopravnog statusa republike u jugoslavenskoj federaciji, srpske i hrvatske nacionalne i klasne aspiracije su se sukobljavale i borile za veći utjecaj, što je bilo “fatalno kako za njene unutrašnje odnose, tako i za koheziju jugoslovenskih naroda u cjelini“. Zbog toga je on smatrao da je Bosna i Hercegovina “u prošlosti, ako ne uvijek onda vrlo često, bila barometar po kome se moglo suditi o međunacionalnim i klasnim odnosima na širem jugoslovenskom području a osobito na planu odnosa između Srba i Hrvata.” Bijedić je naglašavao da to nadmetanje oko utjecaja u Bosni i Hercegovini nikome nije donosilo koristi, ali je “šteta bila velika, trovali su se međunacionalni odnosi kako u njoj tako i u čitavoj zemlji“. Zbog toga je naglašavao da iz historije treba izvući pouke, jer “ako je Bosnu i Hercegovinu svojatala srpska buržoazija, izazivala je reakciju kod Hrvata i Muslimana, ako ju je svojatala hrvatska buržoazija, izazivala je reakciju kod Srba i Muslimana, ako ju je svojatala muslimanska buržoazija, izazivala je reakciju kod Hrvata i Srba.”

Bijedić je posebno naglašavao ovu povezanost nacionalnog identiteta Muslimana i sudbine Bosne i Hercegovine. Upozoravao je na postojanje teze “čiji eho dolazi na ovaj teren, kako je Bosna i Hercegovina hrvatska do Drine ili srpska do Bihaća, kako su Muslimani po nacionalnoj pripadnosti Srbi odnosno Hrvati i da radi toga ponovo treba početi igru oko njihovog pridobijanja i slično“. Također je naglašavao da “među ovim neprijateljskim krugovima postoji i varijanta po kojima je Bosna i Hercegovina samo muslimanska, po kojoj su sve druge nacije u njoj imigrantske. Po toj varijanti je muslimanski elemenat starosjedilački, momentalno je ugrožen od ove ili one hegemonije, ove ili one kulture i slično“. Tvrdio je da su sve te teze protivne historijskim interesima Muslimana, a interes Muslimana je “da žive u bratstvu sa Srbima i Hrvatima u njihovoj užoj domovini Bosni i Hercegovini“.”10

Kako bi istaknuo posebnost muslimanskog nacionalnog identiteta, Bijedić se oslanjao i na već utvrđeno i od vladajuće elite prihvaćeno uvjerenje o završenom procesu nacionalne integracije Srba i Hrvata. U tom smislu on je naglašavao da su Srbi u Bosni i Hercegovini dio srpske nacije, Hrvati dio hrvatske, a da su Muslimani također zasebna nacija sa svojom historijom, kulturom i “željama, stremljenjima i osjećajima isto tako kao što su to Srbi i Hrvati“. Uz to, on je naglašava povezanost triju naroda u Bosni i Hercegovini, te činjenicu da su se u ratu zajednički borili kako bi stekli ravnopravnost. “Neprijatelj im je svaki onaj koji ističe superiornost jednog od naroda Bosne i Hercegovine nad drugim. Isticanje bilo čije supremacije, bilo čije jezičke varijante, bilo čije kulture, bilo čije istorije na ovom terenu ili uopšte, vrlo je opasno. To je za nas komuniste neprihvatljivo, jer to znači osporavanje ravnopravnosti naroda i šovinizam. A to je upravo ono što nas je u prošlosti razjedinjavalo.”11

U razdoblju nakon ovih sjednica 1968., na kojima je zauzet politički stav o Muslimanima kao naciji, Bijedić je nastavio promovirati tu ideju, ali se on kao predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine nije upuštao u svakodnevnu političku kampanju u vezi s tim. On se uključivao samo u presudnim trenucima kada je to bilo nužno s obzirom na trenutnu političku situaciju. Pokazuje to i njegovo izlaganje prilikom razgovora delegacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske održanog u Sarajevu 20. maja 1970. godine,12 kada je kritizirao pokušaj politizacije izgradnje Islamskog centra u Zagrebu i djelovanje jedne skupine zagrebačkih muslimana koja je bila izrazito opoziciono usmjerena prema tadašnjem vrhu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i koja je svođenjem muslimanstva isključivo na konfesionalnu razinu faktički osporavala nacionalni identitet Muslimana.13 Bijedić se tome snažno suprotstavljao, zastupajući tezu o Muslimanima kao naciji, a ne samo konfesionalnoj skupini.