Analiza slučaja 2

1. UVOD

U četiri i pol desetljeća postojanja socijalistička je Jugoslavija promijenila četiri ustava.1 Već sama ta činjenica ukazivala je na probleme i izazove s kojima se jugoslavenska federacija od svog osnutka kontinuirano suočavala.2 Različitim ustavnim rješenjima tražili su se odgovori na zatečene unutrašnjopolitičke i vanjskopolitičke okolnosti, ali i davale smjernice za stvaranje novih modela funkcioniranja jugoslavenskog političkog, ekonomskog i društvenog sistema. Uz prva dva, iz 1946. i 1953., kojima je zbog specifične situacije u kojoj se zemlja našla (kraj rata i Rezolucija IB-a) u prvom planu bilo sankcioniranje aktualnog političkog trenutka i koji su po riječima Vladimira Bakarića više bili „okrenuti natrag“3, čak niti treći po redu, ustav iz 1963., nije uspio odgovoriti na izazove u kojima se našla jugoslavenska federacija. Iako u puno stabilnijoj vanjskopolitičkoj situaciji u odnosu na prethodne, ovaj ustav donesen je u vrlo turbulentnoj ekonomsko-političkoj atmosferi s kraja 1950-ih i početka 1960-ih godina. Bio je to trenutak u kojem je jugoslavensko ekonomsko čudo, zaslužno za izgradnju zemlje, modernizaciju društva i povećanje standarda stanovništva, polako gubilo dah. Sve teža ekonomska situacija otvorit će pandorinu kutiju problema koji su opterećivali federaciju, a koji su zbog visokih stopa gospodarskog rasta u prethodnom razdoblju gurnuti u drugi plan. Početkom 1974. socijalistička Jugoslavija dobila je četvrti po redu ustav. Po svom sadržaju ali i posljedicama bio je to vjerojatno najkompleksniji zahvat u definiranje odnosa unutar jugoslavenske federacije. Međutim, važno je naglasiti da su iza ustavnih odredbi koje su u Saveznoj skupštini usvojene 21. veljače 1974. stajale godine usklađivanja, dogovaranja i pregovaranja. Unatoč javno proklamiranom jedinstvu u stavovima spomenuti proces često je ukazivao na bitno različite vizije razvoja Jugoslavije i jugoslavenskog socijalizma. Međurepublički i međunacionalni odnosi, uloga saveznog centra, perspektive samoupravljanja na svim razinama i u svim segmentima društva bile su samo neke od tema koje su antagonizirale raspravu oko ustavne reforme. Rasprave, i posebno antagonizmi, neće prestati niti nakon donošenja ustava. U posljednjem desetljeću postojanja socijalističke Jugoslavije upravo će ustav, umjesto faktora stabilnosti postati svojevrsna državno-pravna polazišna točka raspada zemlje.

2. SAMOUPRAVLJANJE I (DE)CENTRALIZACIJA

Jedna od glavnih karakteristika i ujedno differentia specifica jugoslavenskog u odnosu na sovjetski model izgradnje socijalizma bila je uloga ili bolje rečeno moć (centralne) države. Nakon Rezolucije IB-a jugoslavenski komunisti odlučuju se na društveno-politički eksperiment koji je trebao pokazati odmak od staljinističkog etatizma prema Marxovim i Engelsovim idejama o odumiranju države. Državu je trebalo što prije i što više „razvlastiti“, a kao sredstvo za ostvarivanje tog cilja ozakonjen je koncept radničkog i društvenog samoupravljanja.4 Međutim, spomenuti koncept nije podrazumijevao slabljenje pozicije isključivo saveznog centra. Radikalna decentralizacija trebala je jednakom mjerom smanjiti a onda i ukinuti dominaciju federacije, ali i republičkih centara moći. Nasuprot tome, ključnu poziciju u političkom i ekonomskom razvoju društva trebali su dobiti lokalni organi vlasti (komune, kotarevi..) i neposredni proizvođači, tj. radnici putem radničkih savjeta. Usprkos proklamiranim načelima dogodilo se upravo suprotno. U strahu od privredne anarhije federaciji su ipak zadržane ovlasti (planskog) vođenja ekonomske politike.5 Država putem novoosnovanih investicijskih fondova ostaje ključni subjekt investicijske politike.6 Najveći gubitnik ovakve politike bile su republike. Potenciranje društvenog i radničkog samoupravljanja na najnižim razinama, kao i stav političkog rukovodstva kako je nacionalno pitanje (u ratu, tj. revoluciji) riješeno, nisu doprinosili daljnjem razvoju jugoslavenskog federalizma nego su naprotiv, jačali centralističke tendencije. Da se decentralizacija kroz formu samoupravljanja provodila nauštrb federalizma govori i podatak o ukidanju Vijeća naroda u saveznoj skupštini. Prema odredbama ustava iz 1946. Skupštinu FNRJ činila su dva doma, Savezno vijeće i Vijeće naroda, u koje su ulazili predstavnici svih republika i pokrajina. Ustavni zakon iz 1953. mijenja ovu odredbu i umjesto Vijeća naroda uvodi Vijeće proizvođača.7

Stabiliziranje vanjskopolitičkog položaja, sve bolji gospodarski rezultati, ali i niz nedorečenosti u sistemu samoupravljanja doveli su krajem 1950-ih do prvih diskusija o funkcioniranju jugoslavenskog federativnog modela. Dušan Bilandžić početak rasprava o tim temama stavlja u 1958., kada su se na „tajnoj“ sjednici 6. veljače sastali članovi IK CK SKJ, te vodeći ljudi republičkih i saveznih organa.8 Štrajk rudara u Trbovlju, prvi veći izraz nezadovoljstva radničke klase od završetka rata, bio je povod za širu analizu društveno-političke situacije u Jugoslaviji. U prvom planu bili su odnosi na relaciji republike – federacija, međurepublički, ali i međunacionalni odnosi. Unatoč zabrinjavajućim tezama koje su se mogle čuti partijski je vrh odlučio nastaviti dotadašnji kurs društvenog razvoja. Time problemi ne samo da nisu prevladani nego su u novim okolnostima obilježenima negativnim gospodarskim trendovima postali faktor nestabilnosti koji će Jugoslaviju opterećivati sve do njezinog raspada. Pojednostavljeno govoreći osnovni problem svodio se na računicu koliko tko federaciji daje a koliko od nje dobiva. Antagonizam između razvijenih i nerazvijenih naslijeđen iz Kraljevine Jugoslavije, stvaranjem republika kao socijalističkih ali i nacionalnih država dobiva novu dimenziju. Jedan od glavnih ciljeva centralno vođene ekonomske i posebno investicijske politike bilo je upravo smanjivanje postojećeg nesrazmjera. Dok su stope rasta bile visoke bilo je evidentno da takva politika pogoduje svima. Nerazvijeni su iz zajedničke blagajne dobivali velika sredstva za unapređenje privrednih resursa i društvenog standarda, dok su razvijeni koristili bolju početnu poziciju po pitanju industrijaliziranosti i infrastrukture kao i mogućnosti zajedničkog tržišta, te lakšeg i jeftinijeg nabavljanja sirovina.9 Tijekom 1950-ih javljaju se otvorene nesuglasice između pristaša centralistički vođene planske privrede i onih koji su zagovarali decentralizaciju na principu samoupravljanja. U ovoj ranoj fazi otpor centralizmu nije automatski značio zagovaranje većeg prava republika. Možda najbolji primjer u prilog toj tezi su stavovi Vladimira Bakarića, prvog čovjeka hrvatskih komunista te uz Edvarda Kardelja glavnog zagovornika ekonomske i političke decentralizacije. Po njegovom mišljenju samoupravna reforma je jednakom mjerom trebala smanjiti ovlasti državnih i republičkih organa. Jačanje republičke (pa i hrvatske) državnosti za Bakarića je izraz nacionalizma, i u suprotnosti je s interesima (hrvatskog) naroda.10 Za zagovornike decentralizacije borba protiv centralizirane države i planski vođene ekonomije u interesu je svih građana Jugoslavije, a ne partikularno jednog naroda ili republike. Međutim, niti usporen gospodarski rast razvijenih u korist nerazvijenih također nije u interesu sveukupne socijalističke zajednice. A upravo to se nametnulo kao ključan ekonomski i politički problem funkcioniranja jugoslavenske federacije. „Razvijeni krajevi – koji su napredniji – moraju u investicionoj izgradnji u tom položaju zaostajati jer inače se ne može razvijati onaj, koji nije bio razvijen“ ustvrdio je Vladimir Bakarić 1960., naglasivši da zbog takve politike Hrvatska već 15 godina zaostaje u odnosu na manje razvijene republike.11 Po Bakarićevom mišljenju, koje će prihvatiti većina hrvatskog političkog rukovodstva, federaciju je trebalo učiniti puno elastičnijom (za različita rješenja), odnosno trebalo ju je „federirati“.12 Motivi protivnika decentralizacije bili su različiti. Za jedne je gubitak monopola centralnog odlučivanja vodio u nacionalizam i dezintegraciju. Za predstavnike slabije razvijenih republika radilo se više o egzistencijalnom nego ideološkom pitanju. U liberalizaciji ekonomske politike, uvođenju tržišnih kriterija u privređivanju ali prije svega u ukidanju saveznih dotacija vidjeli su nepremostivu prepreku daljnjem razvoju dotičnih društava. Spomenuti prijepori još jednom su ukazali na niz nedorečenosti jugoslavenskog društveno – političkog eksperimenta. Uz već postojeću argumentaciju, dominantan kriterij u donošenju svih važnijih odluka tijekom 1960-ih postat će međurepublički i međunacionalni odnosi.

3. FEDERIRANJE FEDERACIJE

Velika ili bolje rečeno nerealna očekivanja snažnog razvoja, uz sve izraženije slabosti postojećeg sustava, dovela su početkom 1960-tih do (nove) krize. Ključan problem i dalje je predstavljao sve ozbiljniji jaz između teorije i prakse jugoslavenskog samoupravnog sistema. Ono što je pisalo u državnim zakonima i partijskim dokumentima nije se htjelo niti moglo u potpunosti provesti „na terenu“. Država je i dalje ostala najmoćniji subjekt ekonomske politike. Pokušaj mini reforme iz 1961. nije urodio plodom. Istina, država je prvi put nakon 1950. dozvolila poduzećima da samostalno odluče o načinu korištenja vlastitog prihoda, ali to je uglavnom bilo i jedino postignuće.13 Prema mišljenju Branka Horvata, jednog od najuglednijih jugoslavenskih ekonomista onog vremena, ovaj reformni pokušaj nije uspio iz dva razloga. Prvi je bio sve prisutniji politički otpor daljnjoj liberalizaciji privrede (i društva). Drugi razlog odnosio se na neznanje i nepoznavanje funkcioniranja mehanizma decentralizirane privrede, zbog čega reforma nije mogla biti dobro pripremljena niti provedena.14 Nakon desetljeća stalnog ekonomskog rasta, nova kriza mnoge je zbunila, pa i pokolebala. Sve glasnije se počelo sumnjati u opravdanost decentralizacije i još radikalniju primjenu tržišnih mehanizama. Dilema ustrajati u započetim reformama ili vratiti se na staro podijelila je i ekonomiste i jugoslavenski politički vrh. Zbog odnosa prema ulozi države u razvoju društva osnovna podjela najčešće se svodila na centraliste i decentraliste. Prve se još nazivalo konzervativcima, birokratima, etatistima i dogmaticima, a druge liberalima.15 Heterogenost je vremenom postajala sve izraženija. U već postojeće antagonizme samo su se uklopili međurepublički, međunacionalni i međugeneracijski. Unatoč sve očitijim razlikama u stavovima, isprva nije bilo potpuno jasno tko od vodećih ljudi „pripada“ kojoj od suprotstavljenih strana.

Iako su već spomenuta ranija otvorena razmimoilaženja u političkom vrhu, situacija je kulminirala tijekom 1962. Proširenu sjednicu IK CK SKJ održanu 14 – 16. ožujka 1962. Tito otvora riječima: „Mogu reći da se, po mom mišljenju, ovdje ne radi samo o izvjesnoj privrednoj krizi, nego se radi o političkoj krizi u našoj zemlji…Kakva je samo atmosfera, drugovi…na sjednicama Saveznog izvršnog vijeća! Kakve su to diskusije! Često dolazi do toga da se čovjek pita: pa dobro, je li ta naša zemlja zbilja kadra da se još drži, da se ne raspadne?“.16 Navodeći glavne razloge krize upravo Tito zvuči kao glasnogovornik konzervativne struje u rukovodstvu: „tu je posrijedi nebudnost, gubljenje partijnosti i discipline, padanje pod uticaj sitno-buržoaske stihije, pod uticaj nacionalističkih i šovinističkih krugova, preokupacija svakodnevnom praksom i lokalnim interesima uz istovremeno zanemarivanje općih interesa naše zajednice. Naravno, tu je posrijedi i neravnomjeran privredni razvitak naše zemlje, gramzljivost za investicionim ulaganjima i nezdrava takmičenja investicionih ulaganja, izgradnja raznih neprivrednih i drugih ne baš potrebnih objekata koji iziskuju mnoga sredstva, nemanje dovoljnog osjećanja među republikama za njihove potrebe i obostrane interese.“.17 Svoj stav o decentralizaciji prvi čovjek Jugoslavije zaključuje riječima: „Decentralizacija kod nas dobija kod pojedinih naših ljudi sve više karakter i smisao dezintegracije“.18 Sličnim, konzervativnim tonom intoniran je i jedan od najpoznatijih Titovih govora, održan u Splitu 6. svibnja 1962.19

Razlike u vizijama jugoslavenske budućnosti sve su naglašenije i među ekonomskim stručnjacima. Otvorene konfrontacije koincidiraju s onima u političkom vrhu. Dati prednost zakonima tržišta ili (društvenom) planiranju bilo je ključno pitanje oko kojeg su se vodile rasprave na konferenciji Saveza ekonomista Jugoslavije, održanoj u prosincu 1962. u Beogradu. Diskusija s istim sudionicima, ali još oštrijim tonovima nastavljena je mjesec dana kasnije u Zagrebu (17-19. siječnja 1963.). Ovaj put su suprotstavljene grupacije izašle s dva dokumenta („Žuta“ i „Bijela knjiga“), u kojima su nastojale argumentirati ispravnost svojih ekonomskih modela.20 „Žuta knjiga“, nastala u beogradskom Saveznom zavodu za planiranje, uzroke krize vidjela je u loše pripremljenim i provedenim „liberalnim“ reformama (1961.), te u ozbiljnim greškama u strukturi investiranja. „Bijela knjiga“ nastala je u Zagrebu na inicijativu Vladimira Bakarića. Autori „Bijele knjige“ bili su vodeći hrvatski ekonomisti. Među njima su se isticali Savka Dabčević Kučar, Jakov Sirotković i Ivo Perišin koji će igrati sve važniju (ekonomsku i političku) ulogu u nadolazećem razdoblju. Prema njihovom mišljenju centralno planiranje bilo je korisno u ranoj fazi ekonomskog razvoja, ali je nakon toga postalo izrazito nefunkcionalno. S većim stupnjem ekonomskog razvoja gospodarstvo bi sve više trebalo funkcionirati na zakonima tržišta, a sve manje na intervencijama „planera“ ili političara. Prema mišljenju Dennisona Rusinowa upravo je „Bijela knjiga“ bila prvi sveobuhvatniji dokument iz kojeg je bio vidljiv hrvatski model izgradnje razvijene socijalističke države.21

Iako su kriza u kojoj se zemlja našla, uz kritiku ekonomske politike od strane dijela vodećih jugoslavenskih ekonomista, išli u prilog „centralistima“, to još uvijek nije bilo dovoljno za „zaokret“ u vođenju države. Kao i u brojnim sličnim situacijama odlučujuću riječ imao je Josip Broz Tito. Unatoč neodlučnosti koja bi se mogla iščitati iz spomenutih istupa tokom 1962., Tito se već u srpnju iste godine na Četvrtom plenumu CK SKJ jasno odredio u kom smjeru vidi razvoj Jugoslavije. Upozorivši na opasnost od rastućeg birokratizma, Tito osuđuje dogmatski centralizam i još jednom naglašava ključnu ulogu decentralizacije. I to prije svega decentralizacije državnog kapitala neposrednim proizvođačima.22 Titovo opredjeljenje označilo je pobjedu reformskih snaga i mogućnost daljnjeg unaprjeđenja postojećeg sustava. U takvoj je atmosferi donesen Ustav SFRJ, nazvan i Poveljom samoupravljanja (7. travnja 1963.), a zatim, slijedeće godine održan i 8. kongres SKJ (7-13. prosinca 1964.).23 Prihvaćanjem ideje samoupravljanja, ali i skoro petnaestogodišnjom nedosljednošću u njezinom provođenju, ekonomski, a samim time i cjelokupni društveni razvoj Jugoslavije našli su se pred zidom. Dostignut stupanj razvoja u zemlji koji je zahtijevao i sve aktivniji angažman u svjetskim gospodarskim procesima nije više dopuštao polovične mjere kompromisnog karaktera.

Rješenje je trebao donijeti paket mjera usvojen u Saveznoj skupštini 24. srpnja 1965.24, koji je predstavljao najradikalniju transformaciju privrednog sustava zemlje još od uvođenja samoupravljanja 1950. godine. Uzevši u obzir sve prethodne pokušaje, privrednom reformom iz 1965. postavljeno je nekoliko glavnih ciljeva.25 Zauzet je stav da je daljnji razvoj moguć jedino izmjenom ekstenzivnog modela privređivanja intenzivnim.26 Uz nastavak obračuna s još uvijek sveprisutnim elementima birokratskog etatizma i stvaranje uvjeta da najvećim dijelom akumulacije i proširene reprodukcije neposredno raspolažu poduzeća, uvedene su i neke nove mjere. Kako bi se Jugoslavija što kvalitetnije uključila na međunarodno tržište napravljena je korekcija (u ovom slučaju povećanje) cijena i s tim u skladu izmjena carinskih tarifa. Kao preduvjet promjenama na vanjskotrgovinskom planu, izvršena je devalvacija dinara u odnosu na dolar.27 O sveobuhvatnosti i intenzitetu privredne reforme možda najbolje govore riječi Dennisona Rusinowa. U svom izvještaju o situaciji u Jugoslaviji on predložene promjene nastoji približiti američkim čitateljima riječima „laissez-faire socialism“ ili „Adam Smith without private capitalism“.28

Međutim, i ovaj put je već na samom početku reforme postalo očito da će željene rezultate biti puno teže postići nego što se očekivalo. Na udaru se prvo našao standard građana pošto su uslijed općeg porasta cijena troškovi života narasli za 35%.29 Uslijedila je reakcija države, koja je već dva tjedna nakon uvođenja reforme odlučila intervenirati zaustavljanjem daljnjeg rasta cijena roba i usluga.30 Puno veće i dalekosežnije probleme počeo je stvarati novo uvedeni sustav privređivanja. Autonomni položaj poduzeća značio je s jedne strane prestanak državne intervencije u poslovnu politiku, ali s druge strane i prestanak državnih dotacija. Najveći broj poduzeća nije bio spreman na ovakav „liberalni“ zaokret. Dolazi do lančane reakcije negativnih efekata, kako po poduzeća tako i po pojedince. U strahu od sve nepovoljnijih uvjeta poslovanja poduzeća se ne odlučuju na rezanje materijalnih troškova i osobnih dohodaka nego na obustavu zapošljavanja, a zatim i na otpuštanja radnika. Prema podacima ankete iz listopada 1965. u 425 poduzeća s 225 tisuća zaposlenih već je bilo podijeljeno 12.574 otkaza, a očekivalo se i dodatnih 19 tisuća.31 Bilo je to prvi put nakon 1945. da broj zaposlenih u odnosu na prethodne godine stagnira ili se smanjuje. Osim brojčanih pokazatelja, spomenuti proces imat će velikog utjecaja i na strukturu zaposlenih. Među nezaposlenima je rastao broj mladih i visokoobrazovanih radnika, koji će uskoro svoju šansu početi tražiti van granica Jugoslavije. Kao i ostali trendovi vezani uz funkcioniranje privrede, negativni predznak dobiva i stopa rasta društvenog proizvoda. Dok je godišnja stopa u periodu 1957 – 1964. iznosila 10,2%, u periodu 1964 – 1965. onda pada na svega 2,9%. U istim razdobljima stopa industrijskog rasta pala je s 12,5% na 8%.32

Iako su i mnogi reformski orijentirani političari bili razočarani prvim rezultatima, niti u jednom trenutku se nije pomišljalo na odstupanje od predloženih mjera. Naprotiv, ustrajnost u provođenju reforme ovaj put se odlučila dokazati konačnim obračunom s „kočničarima“ promjena. Već je spomenuto da se za sve protivnike reforme i decentralizacije uvriježio termin „konzervativci“. Vremenom je taj termin počeo podrazumijevati više toga. Generacijski, radilo se uglavnom o „starim“ partizanskim kadrovima i uvjerenim komunistima koji su u ekonomskoj i političkoj decentralizaciji vidjeli isključivo dezintegraciju zemlje koju su u ratu stvorili. Intelektualno33, to su bili ljudi koji su unatoč slabom ili nikakvom obrazovanju zauzimali vrlo visoke upravljačke funkcije, kako u državnom aparatu, tako i u privredi. Daljnjom modernizacijom i uključivanjem Jugoslavije u svjetske ekonomske procese oni su postajali svjesni da je njihova pozicija sve nesigurnija. Regionalno, iako su se kao „centri“ njihovog djelovanja najčešće navodile nerazvijene republike, uzevši prve dvije odrednice u obzir, konzervativaca je bilo u cijeloj Jugoslaviji. Općenito govoreći, smatralo se da nova privredna i društvena reforma više pogoduje Sloveniji i Hrvatskoj, dok bi se ostale (manje razvijene) republike brže razvijale u centralistički uređenoj državi. Međutim, generaliziranje po principu „liberalni“ i reformski orijentirani Slovenci i Hrvati, te konzervativni Srbi, Makedonci, Crnogorci i Muslimani samo je dodatno i nepotrebno antagoniziralo odnose između jugoslavenskih naroda. Analizirajući situaciju u Jugoslaviji, neki su upravo u ovako stvorenoj percepciji vidjeli jedan od generatora nerazumijevanja, pa i sve otvorenijih međurepubličkih sukoba: „Serb „conservatives“ tend to think that pro-reform „liberals“ are all Croats and Slovenes, favoring the interests of their relatively developed parts of the country; at the same time, a terrifying weakness of Croat „liberals“ is their common failure to perceive that all Serbs, etc., are not necessarily „conservative“ representatives of economically and politically underdeveloped regions.“34 Uzevši sve navedeno u obzir, očito je da protivnici reforme nisu činili organiziranu i homogenu grupu, ali je isto tako očito da je njihov utjecaj na donošenje i provođenje odluka vezanih uz reformu bio itekako velik. Iz svega toga bilo je jasno da obračun sa svakim „konzervativcem“ pojedinačno neće biti moguć. Umjesto toga, odlučilo se udariti u samo središte otpora i na čovjeka kojeg se smatralo nositeljem dogmatskih, unitarističkih i antireformskih tendencija. Situacija je bila tim složenija što se radilo o dotad neprikosnovenoj i svemoćnoj UDB-i, i njezinom šefu Aleksandru Rankoviću koji je godinama figurirao i kao druga najmoćnija osoba u Jugoslaviji. Smjena Rankovića nakon Četvrtog plenuma CK SKJ (1. srpnja 1966.) i reorganizacija službe državne sigurnosti izazvat će snažan val liberalizacije u svim segmentima društva. U svojim memoarima Savka Dabčević Kučar opisuje situaciju nakon Brijunskog plenuma riječima „Kao da se diše slobodnije“.35 Unatoč smjeni Aleksandra Rankovića i temeljitoj reformi službe državne sigurnosti bilo je nerealno očekivati da će u Jugoslaviji u potpunosti nestati centralističkih elemenata. Premda poraženi, oni su i dalje prisutni u svim segmentima društva, na svim razinama i u svim dijelovima zemlje. Međutim, proces decentralizacije – političke i ekonomske – više nije bio upitan niti ugrožen. Nažalost, decentralizacija nije u potpunosti predstavljala napuštanje centralističkih tendencija. Umjesto jednog saveznog, država je sve više bila podijeljena između šest republičkih centralizama. U takvoj situaciji do posebnog izražaja dolaze brojne proturječnosti, sve ekonomske, nacionalne i socijalne različitosti, koje same po sebi nisu morale biti faktor nestabilnosti. Najveći problem po zemlju počeli su predstavljati oni koji su ju trebali voditi. Politička elita se razjedinila, pri čemu se državne interese sve češće podređivalo republičkima. Borba za vlast i moć, uz naglašavanje vlastitih i neuvažavanje tuđih problema, potvrdili su opravdanost Titovih strahova kako bi decentralizacija mogla voditi u dezintegraciju.

Osim po pitanju stručnosti, upravljačka elita počela se krajem 1960tih sve više dijeliti i po regionalnom, tj. republičkom „ključu“. Deetatizacijom ekonomske politike i uvođenjem zakona tržišta razlike između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika dodatno su naglašene. Za razliku od često nerentabilnih državnih subvencija, borba za što povoljnijim investicijama i kreditima dovodila je poduzeća širom Jugoslavije u sve izraženiji konkurentski položaj. Novost je bila ta što su umjesto države ključnu ulogu u kreditiranju i investiranju sada počele igrati banke. Prije svih ostalih gospodarskih subjekata, upravo su se banke prve prilagodile tržišno uvjetovanom poslovanju. Umjesto da svoju poslovnu politiku podrede interesima gospodarstva i cjelokupne zajednice, ključna riječ u bankarskom poslovanju postaje profit. U skladu s tim nova investicijska i kreditna politika orijentirana je na favoriziranje uspješnih i rentabilnih poduzeća odnosno zanemarivanje onih koji se u novim okolnostima nisu uspjeli snaći. S kapitalističkog aspekta potpuno opravdana, za socijalističko društvo ova pojava predstavljala je suprotnost od onoga što se nastojalo postići. Tim više što se najveći dio kapitala opet počeo koncentrirati na jednom mjestu, ali ovaj put ne u saveznoj blagajni, nego u nekoliko najmoćnijih centralnih banaka.

Iako je prenijela dio svojih prava i obaveza na bankarski sustav, država je ipak zadržala mogućnost sudjelovanja u investicijskim programima preko tzv. vanbudžetske bilance. Iz tih sredstava država je po vlastitim kriterijima nastavila financirati (stare i nove) projekte i investicije. Upravo su ti kriteriji, vrlo često uvjetovani političkim, a ne ekonomskim razlozima, dodatno zaoštrili međurepubličke odnose. Uz preostale budžetske fondove (npr. Fond za ubrzavanje razvoja nedovoljno razvijenih područja), sredstva vanbudžetske bilance predstavljala su „slamku spasa“ svima onima koji do pozitivnih rezultata nisu mogli doći isključivo vlastitim naporima. Pitanje reciprociteta ovakve solidarnosti počelo se nametati kao ključno pitanje daljnjeg funkcioniranja federacije na ravnopravnim osnovama za sve njezine članice. Pošto je razvoj svake društveno – političke zajednice (općine, pokrajine, republike) bio u direktnoj korelaciji s rezultatima gospodarstva na njenom području konkurentski odnosi s ekonomske prenijeli su se i u sferu politike. U socijalistički uređenoj državi s naglašenim monopolom jed(i)ne političke partije specifičan federativan ustroj uvjetovao je uzročno – posljedičnu vezu ekonomskih, političkih i općedruštvenih problema. Stabilna, pa čak i prosperitetna ekonomska situacija u prethodnim razdobljima garantirala je politički i socijalni mir. Nasuprot tome, ekonomska kriza koja je nakon privredne reforme 1965. počela nagrizati jugoslavensko društvo, tokom 1968. sve je više prijetila da se pretvori i u otvorenu političku krizu s dalekosežnim posljedicama. Zbog svega navedenog rješavanje nagomilanih ekonomskih problema nametalo se kao prioritetan politički zadatak. Nažalost, politička elita i ekonomski stručnjaci najvećim dijelom nisu zadovoljavali kriterije potrebne za izvlačenje zemlje iz krize.

Val studentskog nezadovoljstva koji je u prvom tjednu lipnja 1968. zahvatio gotovo sva jugoslavenska sveučilišta bio je samo jedan u nizu znakova upozorenja da se zemlja nalazi u ozbiljnoj krizi. U najširoj javnosti krizu se uglavnom percipiralo kroz njezine ekonomske posljedice (pad standarda, zaposlenosti i sl.). Međutim, ekonomska kriza bila je u uzročno-posljedičnoj vezi sa sve izraženijom političkom krizom. Premda ne toliko vidljiva većini građana, posebno ne u punom intenzitetu i svim pojavnim oblicima, njezina eskalacija bila je opasna čak i po opstojnost federacije. Politička kriza bila je daleko opasnija od negativnih gospodarskih trendova. Model(i) funkcioniranja federacije, ekonomski i politički položaj republika u uvjetima provođenja privredne i društvene reforme, odnos „razvijenih“ i „nerazvijenih“ bile su samo neke od tema o kojima su najviši rukovodioci sve teže pronalazili konsenzus. Iako se javno težinu situacije pokušavalo ublažiti „ezopovskim jezikom“, vrlo burne zatvorene sjednice ukazuju na otvorene antagonizme među pojedincima, ali i cijelim rukovodstvima. Jedna od takvih bila je i zajednička sjednica Predsjedništva i IK CK SKJ održana pod Titovim predsjedavanjem 9. lipnja 1968. godine. Diskusiju o uspjesima i neuspjesima privredne reforme članovi srpskog rukovodstva iskoristili su za niz pritužbi na račun kolega iz Zagreba. Hrvatsko je rukovodstvo, a posebice Miko Tripalo, optuženo da svojim javnim kritiziranjem stavova saveznih organa narušava princip demokratskog centralizma. Direktan povod bilo je Svibanjsko savjetovanje u CK SKH (28. i 29.5.1968.) i medijski istupi pojedinih hrvatskih rukovodilaca nakon savjetovanja. Srpski političar Dobrivoje (Bobi) Radosavljević zamjerio je Hrvatima što javno napadaju Srbe za nastavak radova na nerentabilnim objektima. On priznaje da dio tih objekata nema ekonomski nego prvenstveno politički značaj, ali smatra da se tu problematiku mora sagledavati u širem i dužem ekonomsko – političkom kontekstu. „Svaki objekt mi smo spremni da obustavimo!“ ustvrđuje Radosavljević i nastavlja „međutim, mi nosimo u Srbiji hipoteku starih odnosa, kompromisa odnosa u rukovodstvima i u rukovodstvima među republikama, nosimo tu hipoteku, te objekte“.36 Problem tzv. političkih objekata nije bio jedini, on je uzet samo kao paradigma. Kritika se odnosila i na stav hrvatskog rukovodstva da, bez prethodnog dogovora s drugim republičkim rukovodstvima, javno polemizira i o svim ostalim problemima koje je nametala privredna reforma, npr. bilanci federacije i deviznom režimu. Hrvatima je posebno zamjerio što često koriste Tita kao „zaklon“. „Drug Tito je ličnost, sto puta smo to rekli, svih naroda Jugoslavije, naše revolucije i naših svih tekovina. Ne može molim vas niko sa nikakvim pravom da se zaklanja iza druga Tita… Drugovi iz Hrvatske u nečem što se ne slažu moraju dogovorom sa svim republikama, razgovorima moramo dolaziti do zajedničkih rešenja. Ne može se ići kod druga Tita pa prelamati stvari“, upozorava Radosavljević.37 Podršku srpskim rukovodiocima dali su predstavnici Crne Gore (Đoko Pajković) i Bosne i Hercegovine (Rato Dugonjić). Međutim, u svim tim zamjerkama više se kritiziralo metodu tj. postupak hrvatskog rukovodstva, nego sam sadržaj javno izrečenih stavova. Ovakav princip potvrđuju i reakcije na diskusiju Savke Dabčević-Kučar. U svom izlaganju ona je vrlo iscrpno elaborirala stavove hrvatskog rukovodstva po pitanju (ne)provođenja mjera privredne reforme. Ukazala je na sve lošiji položaj privrede, nedosljednosti u vanjskotrgovinskom i deviznom režimu, problem nepostojanja točnih i transparentnih računa, tj. bilance federacije itd. Na kraju je istaknula da ne smatra političkom diverzijom kada se u javnost ide sa stavovima izglasanim na sjednicama Sabora i Izvršnog vijeća Hrvatske, a koji su u suprotnosti s odlukama saveznih institucija. To po njezinom mišljenju nije neprihvaćanje volje većine ili nepoštivanje demokratskog centralizma, nego obaveza prema građanima svoje republike. Tim više što se nakon sjednica SIV-a najčešće objavljuje kratka informacija o konsenzusu prilikom donošenja odluka. Nakon podužeg izlaganja koje je jasno upućivalo na postojanje brojnih problema koji ugrožavaju ne samo privrednu reformu nego i odnose u federaciji, nitko od prisutnih nije demantirao primjedbe koje je iznijela Savka Dabčević Kučar. Dobrivoje Radosavljević i Rato Dugonjić iz svega su izvukli jedino problem izlaska u javnost. „Po mom mišljenju treba ići u javnost, ali kad i kako, to treba ipak malo o tome voditi računa i da prethodno treba pokušati sve raščistiti u rukovodstvu“, prigovorio je srbijanski političar, a predstavnik Bosne i Hercegovine se nadovezao pitanjem „da li jedno republičko rukovodstvo može da proklamira jednu politiku i da se bori za tu politiku bez posebnog raspravljanja ovde?“.38 Pri tom ni jedan ni drugi nisu naveli što je pogrešno u politici koju proklamira hrvatsko rukovodstvo, čime su isprovocirali Miku Tripala da prokomentira cijelu diskusiju „mi nismo ovdje čuli argumente koji bi opovrgli neke naše osnovne političke stavove... Ja ne kažem da je sve što mi govorimo tačno ali onda diskutirajmo o sadržaju a ne stalno o metodu“.39 Polemiku je dodatno zaoštrile dvije izjave Jakova Blaževića. Prvom je ustvrdio da su napadi na Tripala u stvari prikriveni napadi na privrednu reformu i samog Josipa Broza Tita.40 Zbog ove izjave Petar Stambolić je zatražio da se Predsjedništvo i IK CK SKJ ograde od Blaževićevih stavova kao neistinitih. Druga izjava, točnije retoričko pitanje bilo je zašto se nisu identificirala žarišta i ljudi koji su odgovorni za studentske demonstracije, ako su oni već godinama poznati. Direktno prozvani našli su se članovi srpskog rukovodstva. Radosavljević je vrlo nervoznim tonom poručio Blaževiću „dođi ti druže Jakove u Beograd pa ti upravljaj, ti sve možeš da ocenjuješ, sve znaš, sediš u Zagrebu, čitaš novine i ceniš našu situaciju i za tebe je zaključak oportunističko rukovodstvo CK. Molim, ni jedan ne treba da sedimo tu, izvoli pa dođi pa upravljaj“.41 U sličnom tonu nastavio je i Petar Stambolić prigovorivši Blaževiću da pri ocjeni situacije nije u obzir uzeo dokumente Predsjedništva i IK CK SK Srbije, nego izjave pojedinaca iz rukovodstva. Zamjerku je uputio i cijelom hrvatskom rukovodstvu navevši da je u trenutku izbijanja demonstracija iz Zagreba došao upit jesu li demonstracije rankovićevske ili progresivne? S obzirom na stav da su demonstracije bile antirežimske, Stambolić je iz ovog pitanja izvukao zaključak da se srbijansko rukovodstvo smatra konzervativnim, pa demonstracije koje su protiv njega mogu biti ili progresivne ili rankovićevske.42 U ovoj srpsko – hrvatskoj polemici, kao što je spomenuto, predstavnici BiH i Crne Gore jasno su dali do znanja sa čijim se stavovima (ne)slažu. Makedonski predstavnik Krste Crvenkovski pokušao se pozicionirati kao objektivni promatrač koji uviđa propuste i jedne i druge strane, ali u interesu napretka cijele zemlje apelira na jedinstvo. Puno jasnije može se ocijeniti poziciju slovenskog predstavnika Franca Popita. Kao i hrvatski rukovodioci, i on kritizira još uvijek prisutne etatističke elemente u radu savezne administracije, te naglašava potrebu spuštanja niza ovlasti sa savezne na republičku razinu. Popitovo izlaganje međutim nije bilo motivirano podrškom Hrvatima već prvenstveno zastupanjem interesa koji su išli u korist njegovoj republici. Oštrina pojedinih istupa na sjednici ukazuje da je monolitnost u samom vrhu jugoslavenskog političkog rukovodstva bila znatno narušena. Međusobna prepucavanja i optužbe sve češće je, kao i na ovoj sjednici, mogao svojim autoritetom prekinuti jedino Josip Broz Tito. Osim samih dokumenata na ozbiljnost situacije ukazuju i impresije involviranih pojedinaca. Savka Dabčević Kučar u svojim se memoarima prisjeća leta na spomenutu sjednicu. U blizini Beograda vojni avion presreo je avion u kojem se nalazila hrvatska delegacija i to tako blizu da je ovaj naglo izgubio visinu a njegov pilot udario glavom u strop. Na temelju ovog slučaja, kao i činjenice da vojni avioni nikad nisu „dočekivali“ avione u kojima su političari dolazili na sastanke, Dabčević-Kučar postavlja pitanje „Jesu li se, možda, željeli riješiti svih nas, tako odjednom i „slučajno“?“.43

Antagonizam između hrvatskog i srbijanskog rukovodstva bio je puno kompleksniji od nesporazuma oko jedne izjave. Problem je bio u različitoj percepciji osnovnih ciljeva privredne reforme, a samim time i različitim pogledima na ekonomsko – politički položaj republika unutar federacije. Ove suštinske razlike odlično ilustriraju komentari dvojice visoko rangiranih srpskih političara vezani uz pitanje bilance federacije. Dok je za Zagreb upravo raščišćavanje računa bilo conditio sine qua non opstojnosti federacije i garancija ravnopravnosti njezinih konstitutivnih elemenata, Dobrivoju Radosavljeviću zasmetalo je što Hrvati po tom pitanju „mesecima javno jašu“.44 Neslaganje s hrvatskim zahtjevima pokazuje i Draža Marković. U svojim dnevničkim zabilješkama pod nadnevkom 17. svibanj 1968. on zapisuje: „I situacija s bilansima (odnosno sa Hrvatima) se komplikuje dalje. Dobro je, međutim, da su Hrvati ostali sami i da će, svakako, morati da se povuku“.45 Marković je samo dijelom bio u pravu. Hrvati su ostali sami jer su njihovi stavovi u saveznim tijelima preglasani. Međutim, nije u potpunosti bio u pravu kod konstatacije da će zbog toga uslijediti njihovo povlačenje. U skladu s demokratskim centralizmom hrvatsko rukovodstvo prihvatilo je odluke većine, ali se odlučilo na potez koji će izazvati već spomenute burne reakcije. Frustriranost načinom donošenja odluka u Beogradu, a posebno njihovom kvalitetom ovaj put se nije htjela zadržati u uskom krugu najviših rukovodilaca. Shvativši da podršku ne mogu očekivati od političara, rukovodstvo SR Hrvatske okreće se cjelokupnoj javnosti.

Krajem svibnja 1968. (28. i 29.5.) u Zagrebu je na inicijativu IK CK SKH održano savjetovanje (Svibanjsko savjetovanje) na kojem su sudjelovali politički rukovodioci iz cijele Hrvatske. Iako je predstavljeno kao jedna u nizu predkongresnih diskusija, savjetovanje je prvenstveno iskorišteno za upoznavanje javnosti sa stavovima čije je odbacivanje na saveznoj razini hrvatsko rukovodstvo smatralo pogrešnim. U svom izlaganju sekretar IK Miko Tripalo naglasio je nužnost hitnog rasterećenja privrede čime bi se radnim organizacijama omogućilo slobodnije djelovanje, veća ulaganja u modernizaciju i viši osobni dohoci. U suprotnom, prezaduženost privrednih organizacija vodila je jačanju monopolističke pozicije novih centara ekonomske moći u vidu banaka i vanjskotrgovinskih ili reeksportnih poduzeća.46 Uz sve objektivne otežavajuće okolnosti jedan od najutjecajnijih faktora koji je usporavao uspješno provođenje privredne reforme po Tripalu je bio sam Savez komunista. „Uslijed nedostatka jasnije perspektive, uočljive su pojave ideološke konfuzije u Savezu komunista i uslijed toga paraliziranosti nekih njegovih vodećih organa“ ističe sekretar IK CK SKH.47 Ovo nije bio ni prvi ni jedini slučaj da Tripalo upozorava na nužnost sređivanja situacije u vlastitim redovima kao preduvjetu bilo kakvih reformskih tendencija u društvu.48 Međutim, u činjenici da političko rukovodstvo nije imalo rješenja za novonastale probleme ovaj put on pronalazi argument da rasprava o stanju u društvu mora poprimiti javni karakter – „Kad se govori da ta diskusija mora biti javna, onda se ne misli samo na onu unutarpartijsku, nego na diskusiju u cijelom društvu, jer će samo na taj način biti moguće da istinske socijalističke i progresivne tendencije izvojeju pobjedu...Zbog toga svako zatvaranje diskusije u forume u svojoj suštini otežava proces savladavanja i razočarenja, a sve to ima negativne političke i općedruštvene posljedice u našoj zemlji“.49 Na kraju svog izlaganja Tripalo upozorava da dosljedno provođenje privredne reforme iziskuje i određene promjene u političkom sustavu. To se prije svega odnosilo na promjenu pozicije federacije u odnosu na republike, ali i na daljnje usavršavanje međurepubličkih i međunacionalnih odnosa. U svrhu jačanja samoupravnih odnosa na svim razinama Tripalo iznosi stav hrvatskog rukovodstva da bi se čitav niz poslova koji su se do tad rješavali u državnim organima mogao prenijeti na samoupravne organe i predstavnička tijela u republikama i komunama. Usuprot stavovima da ovakvi prijedlozi slabe Jugoslaviju, Tripalo uzvraća da se „Jugoslavija ne učvršćuje samo u saveznom centru nego u svim svojim dijelovima, i to baš na osnovama pune ravnopravnosti svih nacija i njihove međusobne saradnje“.50 Ako su se i iz Tripalovog govora dali naslutiti pravi razlozi sazivanja Svibanjskog savjetovanja, već sama najava izlaganja Savke Dabčević-Kučar uklonila je svaku sumnju. S obzirom na priopćenje SIV-a da je po pitanju bilance federacije postignuta suglasnost svih republika, a imajući u vidu dobro poznate oprečne stavove hrvatskog rukovodstva s tim u vezi, članica Predsjedništva CK SKJ i predsjednica Republičkog izvršnog vijeća zamoljena je za konkretnije objašnjenje.51 Osnovni problem po riječima Dabčević-Kučar bilo je nepostojanje točne kvantifikacije izvršenja i neizvršenja planskih pokazatelja, nužne za objektivno dimenzioniranje rezultata privredne reforme. S tim u skladu, hrvatsko rukovodstvo zatražilo je uvid u kompletnu bilancu federacije, što je podrazumijevalo savezni budžet, vanbudžetsku bilancu, bilancu Općeg investicijskog fonda, kao i bilancu ekonomskih odnosa s inozemstvom. Međutim, pokazalo se da nadležna tijela nemaju sustav praćenja i evidencije računa koji bi omogućio utvrđivanje točnog stanja po pojedinim sektorima. Kao posljedica javljale su se velike divergencije u ocjeni prethodno učinjenog kao i pristupu obavezama koje su tek trebale biti izvršene.52 Na sjednici SIV-a održanoj 17. svibnja 1968. primjedbe hrvatskog rukovodstva u vezi s bilancom federacije predstavnici ostalih republika nisu prihvatili ocijenivši ih nepotrebnima, dok su mjere koje je SIV predložio ocijenjene dovoljnima za ispravljanje negativnih trendova iz 1967. godine. Ne dovodeći u pitanje volju većine Dabčević-Kučar je na završetku sjednice ipak upozorila da javnost ima pravo čuti i hrvatske stavove. Deset dana kasnije održano je Svibanjsko savjetovanje.

Iako su najoštriji prigovori hrvatskom rukovodstvu dolazili od srpskih političara, bilo bi pretenciozno i netočno govoriti isključivo o hrvatsko – srpskom sporu. Uostalom, često spominjani omjer 5:1 pri donošenju važnih odluka najbolje opovrgava ovu tezu. Treba naglasiti da je ovaj omjer dolazio do izražaja uglavnom kada su u pitanju bile mjere ekonomske politike, jer je motivacija za njihovo donošenje bila potpuno drugačija od one prilikom donošenja političkih odluka. Odlučujućim faktorom u takvim situacijama pokazale su se (pre)velike razlike u stupnju ekonomskog razvoja između jugoslavenskih republika i pokrajina. Slovenija, Hrvatska i pokrajina Vojvodina bile su po brojnim kriterijima iznad jugoslavenskog prosjeka, uža Srbija na prosjeku, a ispod prosjeka Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, te pokrajina Kosovo. Ovakva konstelacija u startu je otežavala jedinstveni pristup rješavanju ekonomskih problema u zemlji. I prije, a posebno nakon uvođenja privredne reforme nerazvijeni se nisu bili u stanju razvijati isključivo vlastitim sredstvima i kapacitetima. Zbog toga su unatoč načelnom zalaganju za mjere političke i ekonomske decentralizacije i dalje bili životno zainteresirani za dobivanje pomoći iz raznih saveznih izvora. Jesu li pritom sve odluke, poslovi i financijske transakcije bile u potpunosti transparentne i ekonomski opravdane nije se doživljavalo kao presudan uvjet. S druge strane, razvijeni su u mjerama privredne reforme, a posebno u svim vidovima decentralizacije vidjeli mogućnost još bržeg razvoja. U takvim okolnostima još više je do izražaja dolazilo nastojanje za raščišćavanjem računa, tj. potreba da se precizno utvrdi stanje, a onda i modaliteti korištenja zajedničkih sredstava. Time nije dovođeno u pitanje daljnje pomaganje nerazvijenih krajeva. Naprotiv, hrvatski političari i ekonomisti predlagali su i dodatna sredstva, ali ovaj put uz pomoć instrumenata koji neće biti u suprotnosti s reformskim principima.53 Osim u rukovodstvima nerazvijenih republika, velikog kočničara privredne reforme Hrvati su vidjeli u saveznoj birokraciji, prije svega u SIV-u i raznim organima Savezne skupštine.54 Otvoreno neslaganje s odlukama najvišeg izvršnog i zakonodavnog tijela u državi došlo je do izražaja početkom 1968. u već spomenutoj skupštinskoj debati prilikom izglasavanja Rezolucije o osnovama ekonomske politike za 1968. godinu. Iako su tada uspjeli poništiti odluku o limitiranju stopa za doprinose, nezadovoljstvo radom državne uprave ostalo je i dalje izraženo. Nositeljem antireformskih snaga imenovan je Kiro Gligorov, potpredsjednik jugoslavenske Vlade i jedan od političara s najvećim utjecajem na kreiranje ekonomske politike u zemlji. Kolika je bila netrpeljivost prema ovom makedonskom rukovodiocu govori detalj sa sastanka najužeg hrvatskog rukovodstva, održanog 6. lipnja 1968. godine. Rasprava o stanju na jugoslavenskim sveučilištima nužno je vodila u raspravu o (ne)uspjesima privredne reforme. U tom kontekstu kao jedan od najodgovornijih pojedinaca spomenut je Kiro Gligorov. „Ta cijela grupacija oko Kire je jedna banda koju bi trebalo rastjerati“ ustvrdio je Vladimir Bakarić, na što se nadovezao Miko Tripalo „Uključujući i njega bez obzira što je u izvjesnom smislu za reformu“.55 Gligorovu očito nitko nije osporavao zaslugu za uvođenje privredne reforme, ali su se vremenom pojavile izvjesne rezerve prema načinu na koji je teoretska rješenja pokušavao provesti u praksi. Vjerojatno se pri tom nije zanemarivala ni činjenica da je Kiro Gligorov u saveznoj administraciji ipak bio predstavnik jedne od najnerazvijenijih jugoslavenskih republika kojoj dosljedno provođenje reformskih mjera nije u potpunosti išlo u korist. Savka Dabčević Kučar otišla je i korak dalje te kritike na račun Gligorova dovela u vezu s njegovom podrškom ekonomskim rješenjima koja su dolazila iz Srbije.56 Znatno narušene odnose hrvatskog rukovodstva sa saveznim tijelima dodatno je komplicirala činjenica da je predsjednik jugoslavenske Vlade 1968. bio Hrvat Mika Špiljak. Razapet između očekivanja vlastite republike i konkretnog odnosa snaga u federaciji, Špiljak je prilikom donošenja odluka puno češće u obzir uzimao ovaj posljednji argument. Tako je bilo i u slučaju bilance federacije. Nakon brojnih sjednica koje su uglavnom završavale preglasavanjem u spomenutom omjeru, početkom ljeta 1968. Savezna je skupština na zahtjev Mike Špiljaka izglasala povjerenje SIV-u, a samim time, po riječima Mike Tripala, usvojila netočnu bilancu federacije.57 Za ovakav rasplet velikim je dijelom bio zaslužan i sam Tito koji u cilju smirivanja međurepubličkih napetosti prekida daljnju raspravu oko bilance ocijenivši ju problemom „sekundarnog karaktera“.58

Nepovoljna ekonomska situacija u zemlji otvorila je još jedan front međurepubličkih „natjecanja“. Intenziviraju se rasprave o tome koja je republika, imajući cjelokupan gospodarski razvoj Jugoslavije u vidu, prošla najlošije. S obzirom da se svaku tezu argumentiralo statističkim pokazateljima, novonastalo stanje Stipe Šuvar je argumentirao riječima: „Cvjeta međurepubličko i međunacionalno knjigovodstvo a pri tom svatko iznosi podatke koji mu odgovaraju, odnosno svatko ima svoju verziju istine, koju često rafiniranim ili pak podmetačkim metodama servira vlastitoj nacionalnoj sredini“.59 Indikativna je bila činjenica da niti jedna republika nije bila zadovoljna razinom i brzinom svog ekonomskog razvoja, tj. da se svaka bar u nečemu osjećala zakinutom u odnosu na ostale. Razvijene republike nastojale su dokazati da stagnacija njihovog gospodarskog rasta nije u skladu s njihovim razvojnim mogućnostima i potencijalima. Glavne zamjerke odnosile su se na prevelik odljev sredstava iz Zagreba i Ljubljane u savezne fondove, a onda i neracionalnu distribuciju tih sredstava u nerazvijene krajeve. Na posebnom udaru kritike našla se monopolistička pozicija vanjskotrgovinskih poduzeća (reeksportera) i tzv. saveznih banaka, koje se optuživalo da su od države preuzeli ulogu „eksproprijatora viška rada“ od proizvođača.60 S druge strane i nerazvijeni su imali pritužbi na svoj ekonomski položaj u sklopu federacije. Po njihovom viđenju upravo su oni bili ti koje se u Jugoslaviji iskorištavalo. Prvo, kao izvor sirovina koje su po vrlo povoljnim uvjetima koristile industrije razvijenih republika, a onda i kao tržište na koje su razvijeni mogli plasirati svoje proizvode bez ikakvih carina.61 Od ranije prisutne, a mjerama privredne reforme dodatno intenzivirane proturječnosti u društveno – ekonomskim odnosima potiču sve otvoreniju raspravu o ravnopravnosti jugoslavenskih republika i nacija. Iako se s političkih govornica kao glavni razlog obračuna s nepravilnostima još uvijek isticala obrana samoupravljanja, u javnosti je sve prisutnija i teza o obrani nacionalnih interesa. Ovaj trend posebno je izražen u razvijenim republikama. Tako npr. tijekom studentskih demonstracija u lipnju 1968. slovenski studenti i političari ističu daljnje unaprjeđivanje visokoškolskog sustava „vitalnim, nacionalnim problemom“, jer „nesnosan položaj prosvjete ugrožava slovenski razvoj“.62 Nekoliko mjeseci ranije, beogradski NIN je na svojim stranicama prenio skraćenu verziju članka objavljenog u časopisu Teorija in praksa kojeg potpisuje predsjednik Izvršnog vijeća SR Slovenije Stane Kavčič. Pišući o potrebi revalorizacije uloge republika u jugoslavenskoj federaciji on između ostalog ističe: „Rekao bih da moramo i mi, Slovenci, pomišljati na izgradnju državotvornosti, razume se takve državotvornosti koja će značiti moderno organizovano društvo, a ne sinonim za birokratiju“. Prevelikoj rascjepkanosti i nedovoljnoj povezanosti koje proizlaze iz tzv. „federacije komuna“ Kavčić suprotstavlja tezu o većem utjecaju republika kao nacionalnih država unutar Jugoslavije: „Radi se u suštini o spoznaji da je potrebno neke stvari, koje se tiču čitave nacije, sređivati zajednički, da se treba boriti protiv takvog lokalizma i usitnjenosti koja predstavlja neracionalnost i štetu za naciju kao celinu. Ako smo priznali nacije i ako znamo da će one još dugo ostati, onda moramo takođe priznati da države bez nacije ili nacija nema i da te nacije imaju neki odnos i zahteve za vlastitim viškom rada… Otuda pak neosporno proističe i zadatak da se svakoj republici daju veće ekonomske kompetencije“.63

4. NOVA USTAVNA I PARTIJSKA REFORMA

Potreba za izmjenama Ustava SFRJ uočena je odmah po provođenju prvih mjera privredne reforme. Već tada je shvaćeno da neke odredbe saveznog ustava nisu kompatibilne s tendencijom daljnje i još intenzivnije deetatizacije i decentralizacije društva. U interesu svih republika i pokrajina, svih naroda i narodnosti, a samim time i cijele federacije, krenulo se u izradu novog političkog i pravnog okvira koji bi privrednoj reformi omogućio postizanje očekivanih ciljeva i rezultata. U travnju 1967. izglasan je paket od prvih šest ustavnih amandmana.64 Iako će njihov sadržaj velikim dijelom biti izmijenjen već sljedeće godine intencija je bila očita – „slabljenje“ federacije i jačanje federalizma. Umjesto Saveznog vijeća sve veće ovlasti dobiva Vijeće naroda čime je dodatno osnažena pozicija konstitutivnih elemenata federacije, tj. republika i pokrajina.65 U skladu s osnovnim načelima privredne reforme limitirana su i ekonomska prava federacije. Još uvijek (pre)izražen državni intervencionizam ublažen je Amandmanom III po kojem „federacija može svojim sredstvima učestvovati samo u financiranju investicija za posebne namjene određene saveznim zakonom“.66 Krajem 1968. Savezna je skupština na zajedničkoj sjednici Saveznog vijeća i Vijeća naroda donijela odluku o proglašenju dodatnih 13 amandmana.67 Promjene su između ostalog rezultirale većim stupnjem autonomije pokrajina koje se od tog trenutka zovu socijalističke autonomne pokrajine (SAP), te postaju posebne samoupravne društveno – političke zajednice s pravom da samostalno uređuju svoje odnose, samostalno određuju svoje izvore prihoda i samostalno odlučuju o svojoj organizaciji. Njihov položaj velikim je dijelom izjednačen s položajem socijalističkih republika. Dok su u Ustavu iz 1963. kao konstitutivni elementi federacije nabrojane samo republike, amandmani iz 1968. su im pridodali i dvije socijalističke autonomne pokrajine.68 Osim izjednačavanja prava republika i pokrajina amandmanima su izjednačena i prava naroda i narodnosti.69 Ova odredba nije se odnosila na pravo samoodređenja i odcjepljenja, koje su i dalje zadržali samo „narodi Jugoslavije“. Smisao ustavne reforme bio je naravno puno širi i kompleksniji od popravljanja položaja dviju jugoslavenskih pokrajina i dviju najbrojnijih nacionalnih manjina. U kojoj su mjeri međurepublički i međunacionalni odnosi postali ključno pitanje odnosa u federaciji govori i nova promjena po pitanju uloge Vijeća naroda. Novim amandmanom upravo ovo vijeće postaje dominantno i brojčano najveće, dok Savezno vijeće prestaje postojati.70 Kao i svaki put kada se raspravljalo o ključnim problemima u zemlji, stavovi o uzrocima i posljedicama promjena bitno su se razlikovali. Po jednima, posljednje ustavne reforme su bile nepotrebne i isforsirane71, po drugima nedovoljne da se izvrši suštinska transformacija društva. Za pristaše dosljedne decentralizacije u Ustavu je zadržano previše etatističkih elemenata, dok su unitaristi u jačanju republičkih „država“ vidjeli opasnost po stabilnost i integritet Jugoslavije. Činjenica da su sve primjedbe dijelom bile opravdane bila je jedan u nizu pokazatelja da će konsenzus oko ključnih pitanja jugoslavenskog razvoja u budućnosti biti sve teže ostvariv.

Demokratizaciju i decentralizaciju društva kao što je bilo jugoslavensko bilo je nemoguće provoditi bez adekvatnih promjena unutar Saveza komunista Jugoslavije. U tom kontekstu, jedan od bitnih elemenata reorganizacije vodeće idejno – političke snage u zemlji bila je federalizacija SKJ na koju se gledalo kao conditio sine qua non federalizacije SFRJ. Ono što su ustavni amandmani postigli u smislu jačanja položaja republika, to će IX kongres SKJ (11-15.3.1969.) nastojat osigurati republičkim partijskim organizacijama. U temeljne dokumente Kongresa, pa i sam novi Statut SKJ ući će odredbe kojima se naglašava samostalnost i politički subjektivitet republičkih organizacija u okviru jedinstvenog SKJ.72 Uz otpor centralizmu, inzistira se na afirmaciji nacionalnog faktora uz istovremeno uklanjanje svih unitarističkih elemenata u daljnjem razvoju Saveza komunista.73 Očiti primjer decentralizacije SKJ bila je i promjena u redoslijedu održavanja partijskih kongresa. Dotadašnja praksa podrazumijevala je da se prvo održi savezni, a zatim kongresi po republikama. Uoči IX kongresa postupilo se obrnuto, pa se kongresi republičkih SK održavaju krajem 1968., a savezni tek u ožujku 1969. godine.74 Promijenjenim redoslijedom sugeriralo se uvođenje nove političke paradigme. Umjesto da republike slušaju i provode ono što se dogovori na saveznoj razini, sada su stavovi prvo usuglašeni na republičkim razinama, a delegatima na saveznom kongresu ostavljeno je da te stavove i potvrde. Prvi put je na taj način izabrano i novo rukovodstvo SKJ čiji su članovi predloženi na republičkim, a samo potvrđeni na saveznom kongresu. Kao i kod izbora delegata za Vijeće naroda, i prilikom formiranja najvišeg partijskog tijela strogo se pazilo na ravnopravnu zastupljenost svih republika i pokrajina.75 Utjecaj republičkih „politika“ na saveznu trebao se osigurati i stvaranjem jednog efikasnijeg izvršnog tijela, kao svojevrsnog kolektivnog rukovodstva, ali i kolektivnog autoriteta. Petnaest članova Izvršnog biroa činila su po dva ugledna političara iz svake republike i po jedan iz svake pokrajine, te Josip Broz Tito.76 Osim efikasnosti i autoriteta, iza osnivanja Izvršnog odbora po mnogima su stajale i različite skrivene namjere. Latinka Perović navodi da je inicijator cijelog projekta bio Mijalko Todorović, dotadašnji sekretar Izvršnog komiteta CK SKJ. Todorović je u uvjetima sve izraženije decentralizacije zemlje, u partijskom centru čiji bi članovi bili najjači političari iz svake republike i pokrajine vidio faktor stabilnosti i sinteze. Ne manje važno, kolektivno rukovodstvo u tako jakom sastavu trebalo je po njegovom uvjerenju biti garancija ograničenja osobne vlasti Josipa Broza Tita u Partiji.77 Iako ovo zadnje Titu nije izloženo tako eksplicitno, njegov urođeni instinkt za političko preživljavanje spriječio je razvoj događaja u tom smjeru. Upravo suprotno, kolektivno rukovodstvo pretvorilo se vremenom u amorfno tijelo u čijem je radu Tito sve manje osobno sudjelovao. Umjesto predviđenog dogovaranja za zajedničkim stolom, većina ključnih odluka počinje se usuglašavati u neposrednom kontaktu s Titom.

Krajem 1970. započinju stručne i političke diskusije o posljednjem setu ustavnih amandmana. Nakon što je u svim dotadašnjim ustavima naglasak bio na društveno – političkom uređenju, aktualni problemi u kojima se zemlja našla sugerirali su da na dnevni red dođe i jugoslavenski federalizam. Uz brojne nesuglasice oko karaktera i dubine promjena prevladalo je mišljenje da je reforma federacije nužna. Nakon, prema riječima Mike Tripala „strpljivog i mukotrpnog usuglašavanja“, a zatim i javno provedene rasprave savezna je skupština 30. lipnja 1971. usvojila dodatna 23 amandmana na Ustav iz 1963. Ne zanemarujući klasno, novi amandmani po prvi će put opstojnost i napredak zemlje vezati i uz nacionalno pitanje. Po mišljenju uglednog hrvatskog pravnog stručnjaka Leona Gerškovića reforma je trebala osigurati da se „nacija konstituira kao društveno – ekonomska zajednica i da njezina državnost treba da bude izražena baš u političkom sistemu koji omogućava konstituiranje takve zajednice“.78 Taj (novi) sistem podrazumijevao je zadiranje u temeljno pitanje funkcioniranja federacije – pitanje suvereniteta. U odnosu na prethodne ustave koji su u nadležnost federacije stavljali i zaštitu suverenosti republika novi amandmani su „nacionalizirali suverenitet“ tj. prenijeli to pravo izrijekom na republike. Amandman XX u tom smislu propisuje da je SFRJ savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, a da je republika „država zasnovana na suverenosti naroda“.79 I ostali amandmani išli su u smjeru redistribucije saveznih ovlasti na republičku razinu.80 Federaciji se ostavljaju samo ona prava koja su joj ustavom izričito dodijeljena. Kako u političkom tako i ekonomskom smislu. Višegodišnje kritike hrvatskog i slovenskog rukovodstva na račun tzv. otuđenih centara moći (u Beogradu) te netransparentnosti saveznog centra u investicijskoj politici uvažene su i implementirane u amandman XXXIV u kojem između ostalog stoji da federacija „ne može osnivati fondove i preuzimati obaveze osim kada je za to ovlaštena Ustavom SFRJ ili kada se s osnivanjem fonda odnosno s preuzimanjem obaveza suglase skupštine republika i autonomnih pokrajina“.81 Uloga savezne države oslabljenja je i uvođenjem (uz funkciju Predsjednika) novog organa vlasti, čiji će angažman do punog izražaja doći tek nakon smrti Josipa Broza Tita. Radilo se o Predsjedništvu SFRJ, „kolektivnom šefu države“, u kojem su se na čelnoj poziciji ravnomjerno izmjenjivali predstavnici republika i pokrajina.

Iako doneseni u ljeto 1971. amandmani na Ustav SFRJ počeli su se primjenjivati tek u 1972. godini. Glavni razlog „odgode“ bila je politička kriza, a zatim i dramatičan rasplet situacije u Hrvatskoj krajem 1971. Zbog optužbi za toleriranje i podržavanje nacionalizma smijenjeno je hrvatsko političko rukovodstvo čija su višegodišnja nastojanja za reformom federacije najvećim dijelom implementirana prvo u amandmane a zatim i novi jugoslavenski ustav iz 1974.

5. ZAKLJUČAK

Nakon što su prethodno sve republičke skupštine dale svoj pristanak, Vijeće naroda Savezne skupštine proglasilo je 21. veljače 1974. novi Ustav SFRJ. Bio je to najduži ustav na svijetu premašivši po broju riječi i ustavnih članaka ustav Indije. Međutim, s obzirom na specifičnost jugoslavenskog društveno – političkog sistema radilo se ujedno i o jednom od (pravno) najkompliciranijih ustava.82 Uvaživši sva rješenja usvojena amandmanima iz 1967, 1968. i 1971., ustav i dalje u prvi plan stavlja federalizam. Suverenost republika i nacija dodatno je naglašena početnom rečenicom ustava koja glasi: „Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i odcjepljenje…ujedinili su se u saveznu republiku…“.83 Veća uloga republika predviđena je i novom strukturom Savezne skupštine. Umjesto dotadašnjih pet vijeća, zadržana su samo dva – Vijeće republika i pokrajina i Savezno vijeće. Iako je reforma federacije sugerirala daljnju decentralizaciju države i društva, pomaka u smjeru (političke) demokratizacije i dalje nije bilo. Naprotiv, ustav i dalje izrijekom propisuje, pa čak i osnažuje dominantnu ulogu Saveza komunista i Josipa Broza Tita.84 Dok se drugim institucijama moć ograničavala, Titova je rasla. Bio je to jedan od paradoksa jugoslavenskog društva koje se razvijalo, moderniziralo i liberaliziralo, uz istovremeno sve izraženiju autokratsku vlast jednog čovjeka. Unatoč poodmakloj životnoj dobi Tito se nije namjeravao odreći funkcija koje je obnašao još od završetka Drugog svjetskog rata. Dvadeset godina kasnije on je i dalje predsjednik države, predsjednik Partije i zapovjednik oružanih snaga. Osim toga, u atmosferi sve izraženijeg nejedinstva nacionalnih političkih elita on preuzima ulogu nezaobilaznog „nadnacionalnog“ arbitra.

Odlukom AVNOJ-a o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu (1943.) započeo je dug i ponekad vrlo turbulentan proces izgradnje jugoslavenske socijalističke federacije. Dok je prvih 20 godina koncept federalizma bio u drugom planu, posljednjih 20 godina rasprave o ulozi konstitutivnih članica postaju dominantna tema i problem. Pa ipak, unatoč svim promjenama, kompromisima i ustavnim rješenjima, ostaje otvoreno pitanje koliko je Jugoslavija za cijelo vrijeme svog postojanja bila istinska federacija. O tom pitanju ugledni međunarodni teoretičari federalizma nemaju jedinstveno mišljenje. Kako navodi Robert Podolnjak „svojedobno je bilo gotovo nemoguće naći federalni sustav u svijetu u svezi kojeg su bila prisutna različitija mišljenja o njegovoj temeljnoj prirodi“.85 Dovodeći u pitanje uopće mogućnost federalizma u autoritarnim, jednopartijskim sustavima dio teoretičara sklon je okarakterizirati jugoslavenski primjer kao „fasadni federalizam“, „kvazifederalizam“ ili „federaciju jednopartijskih država“. Nasuprot njima postoje i stručnjaci kojima je upravo Jugoslavija bila dokaz da je federalizam bio moguć i u komunističkom sustavu. I ne samo to. Odredbe ustava iz 1974. poslužit će im čak kao argument da je Jugoslavija iz federacije prerasla u konfederaciju.86

Iz različitih razloga kritiziran i u dva navrata (1981. i 1988.) revidiran Ustav SFRJ iz 1974. ostat će posljednji jugoslavenski socijalistički ustav. Od jednih sustavno osporavan a od drugih smatran jamcem nacionalne neovisnosti, dokument koji je određivao uvjete i način integracije pretvorit će se u ključni dezintegrativni element. Umjesto „federiranja“ jugoslavenska je federacija 1980-ih ušla u fazu demontiranja.

Izvori i literatura

IZVORI

1. AJ, Arhiv Jugoslavije, Beograd, Srbija

Fond 507, Savez komunista Jugoslavije

Kabinet Predsjednika Republike (KPR)

Fond 130, Savezno izvršno veće

2. HDA, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Hrvatska

Fond 1220, Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske

LITERATURA

1. BAKARIĆ, Vladimir, Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija (I-IV), Informator/Mladost/Svjetlost, Zagreb/Sarajevo 1983.

2. BILANDŽIĆ, Dušan, Borba za samoupravni socijalizam u Jugoslaviji 1945-1969, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1969.

3. BILANDŽIĆ, Dušan, Historija SFRJ, Školska knjiga, Zagreb 1978.

4. BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999.

5. Comparative Communism. The Soviet, Chinese and Yugoslav Models (ed. Gary K. Bertsch and Thomas W. Ganschow), W. H. Freeman and Company, San Francisco 1976.

6. Contemporary Yugoslavia. Twenty Years of Social Experiment (ed. Wayne S. Vucinich), University of California Press, Berkeley and Los Angeles 1969.

7. CRAMPTON, Richard, Balkan posle Drugog svetskog rata, Clio, Beograd 2003.

8. DABČEVIĆ KUČAR, Savka, '71. – hrvatski snovi i stvarnost (1-2), Interpublic, Zagreb 1997.

9. Deveti kongres Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1969.

10. Dokumenti. Jun – lipanj 1968., Praxis, Zagreb 1971.

11. DRAGOVIĆ, Ivan, Brionski plenum, GMT Servis, Beograd 2002.

12. ĐUKIĆ, Slavoljub, Slom srpskih liberala, Filip Višnjić, Beograd 1990.

13. GERŠKOVIĆ, Leon, Ustavne teme, Zagreb, 1976.

14. HOLJEVAC, Većeslav, Hrvati izvan domovine, Matice hrvatska, Zagreb 1967.

15. HORVAT, Branko, Ogled o jugoslavenskom društvu, Mladost, Zagreb 1969.

16. KARDELJ, Edvard, Beleške o našoj društvenoj krizi, Kultura, Beograd 1966.

17. KARDELJ, Edvard, Nacija i međunarodni odnosi, BIGZ, Beograd 1975.

18. KARDELJ, Edvard, O sistemu samoupravnog planiranja. Brionske diskusije, Radnička štampa, Beograd 1976.

19. KARDELJ, Edvard, Slobodni udruženi rad. Brionske diskusije, Radnička štampa, Beograd 1978.

20. KAVČIČ, Stane, Dnevnik in spomini (1972-1987.), Ljubljana 1988.

21. LUKIĆ, Vojin, Brionski plenum – Obračun sa Aleksandrom Rankovićem, Stručna knjiga, Beograd 1990.

22. MADŽAR, Ljubomir, Suton socijalističkih privreda, Ekonomika i Institut ekonomskih nauka, Beograd 1990.

23. MARKOVIĆ, Dragoslav Draža, Život i politika 1967 – 1978. (1-2), Izdavačka radna organizacija „Rad“, Beograd 1987.

24. MECANOVIĆ, Ivan, Jugoslavenski ustavi, Zagreb 1986.

25. MUJADŽEVIĆ, Dino, Bakarić. Politička biografija, Zagreb, 2011.

26. NIKEZIĆ, Marko, Srpska krhka vertikala, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2003.

27. PERIĆ, Ivan, Nacionalizam na prostoru bivše Jugoslavije, Zagreb 2005.

28. Primjene federalnog načela i pouke ustavne reforme 1971. (ur. Branko Smerdel), Zagreb, 2007.

29. PEROVIĆ, Latinka, Zatvaranje kruga: ishod političkog rascepa u SKJ 1971/1972., Svjetlost, Sarajevo 1991.

30. PETRANOVIĆ, Branko, Istorija Jugoslavije 1918 – 1978., Nolit, Beograd 1981.

31. PETRANOVIĆ, Branko, ŠTRBAC, Čedomir, Istorija socijalističke Jugoslavije (knjiga treća), Radnička štampa, Beograd 1977.

32. Povijest Saveza komunista Jugoslavije, Izdavački centar Komunist/Narodna knjiga/Rad, Beograd 1985.

33. REPE, Božo, PRINČIČ, Jože, Pred časom. Portret Staneta Kavčiča, Modrijan, Ljubljana 2009.

34. RUSINOW, Dennison, The Yugoslav Experiment 1948-1974, University of California Press, Berkeley and Los Angeles 1978.

35. RUSINOW, Dennison, Yugoslavia: Oblique Insights and Observations, University of Pittsburgh Press, Pittsburgh 2008.

36. Savjetovanje u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske 28. i 29. Svibnja 1968. godine, Informativna služba CK SKH, Zagreb 1968.

37. SIROTKOVIĆ, Jakov, Ekonomski razvoj Jugoslavije. Od prosperiteta do krize, Narodne novine, Zagreb, 1990.

38. ŠEFER, Berislav, Ekonomski razvoj Jugoslavije i privredna reforma, Stručna štampa, Beograd 1969.

39. Šesti kongres Saveza komunista Hrvatske. Zagreb, 5-7.XII 1968. Stenografske bilješke (I-III), Komunist, Zagreb 1969.

40. ŠUVAR, Stipe, Nacije i međunacionalni odnosi, Naše teme, Zagreb 1970.

41. The Changing Face of Communism in Eastern Europe (ed. Peter A. Toma), The University of Arizona Press, Tucson 1970.

42. TRIPALO, Miko, Hrvatsko proljeće, Globus, Zagreb 1990.

43. TRIPALO, Miko, Uloga i zadaci Saveza komunista u provođenju ekonomske politike i razvijanju socijalističkih društvenih odnosa. XIX konferencija Saveza komunista grada Zagreba, Zagreb 1965.

44. Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Sekretarijat za informacije Savezne skupštine, Beograd 1974.

45. Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Službeni list SFRJ, Beograd 1971.

46. VUKOVIĆ, Zdravko, Od deformacija SDB do Maspoka i liberalizma, Narodna knjiga, Beograd 1989.

47. ZEČEVIĆ, Miodrag, Početak kraja SFRJ. Stenogram i drugi prateći dokumenti proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane od 14. do 16. marta 1962. godine, Arhiv Jugoslavije/Printer komerc, Beograd 1998.