Analiza slučaja 10

Apstrakt: Zanimljivost proslave 25. novembra iz 1969. jeste u tome što je ovaj datum te godine i službeno ozvaničen državnim praznikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Obilježavanje ovog važnog datuma iz bosanskohercegovačke historije smješteno je u kontekst važnih političkih, privrednih, društvenih, kulturnih i drugih promjena u jugoslavenskoj državi koje su se postupno odvijale već od sredine 60-ih godina, tj. u vrijeme davanja većih političkih ovlasti republičkim vladama. Kako je taj proces tekao u Bosni i Hercegovini može se analizirati na primjeru obilježavanja 26. godišnjice ZAVNOBiH-a. Tih je svečarskih dana u Sarajevu 29. novembra, na Dan Republike, Josip Broz Tito prisustvovao premijeri filma Bitka na Neretvi u novootvorenom modernom Kulturno-sportskom centru Skenderija, a dan kasnije, na svečanoj sjednici Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine uručena mu je diploma prvog počasnog člana ove najviše naučne institucije u Bosni i Hercegovini. To je bilo vrijeme snažnog senzibiliteta jugoslavenske javnosti prema Bosni i Hercegovini nakon razornog zemljotresa u Banjoj Luci i Bosanskoj krajini, koji se dogodio samo mjesec dana ranije (27.10.1969.), i Titove posjete postradalom stanovništvu dan kasnije (28.10.) obećavajući im pomoć cijele jugoslavenske zajednice. Značaj Bosne i Hercegovine u izgradnji jugoslavenske države Tito je naglasio i 29. novembra povodom premijere filma s poznatom tematikom iz Drugog svjetskog rata i podsjećanja na herojske bitke koje su se vodile na bosanskohercegovačkoj teritoriji.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, ZAVNOBiH, film Bitka na Neretvi, KSC Skenderija, zemljotres u Banja Luci, počasno članstvo Titu u ANUBiH

Uvod

U vrijeme ''planetarnih nereda'', kako je Charles-Olivier Carbonell1 definirao razdoblje između 1964. i 1973. godine, uključena je i 1969. koja se u ovom članku analizira u širem kontekstu na primjeru Bosne i Hercegovine kroz prizmu proslave jednog za ovu zemlju važnog događaja – 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

Šezdesete godine označene su i nemirnim i revolucionarnim u svim sferama života, od lokalnih ratova i prijetnji nuklearnim oružjem u međunarodnoj hladnoratovskoj politici do novih stilova i žanrova u kulturi, u širem smislu te riječi. U svjetskoj historiji, kada se govori o tom desetljeću, uvijek su prve asocijacije na Kubansku krizu, ubojstvo Kenedija, rat u Vijetnamu i na demonstracije 1968. godine. Kraj tog desetljeća nije donio smirivanje stanja, nije donio mir u svijetu, započeti su se procesi nastavljali. Antiratno raspoloženo javno mnijenje u svijetu predvođeno studentima iz burne 1968. nastavilo se i u narednoj godini. Na samom početku 1969. svijet je bio šokiran činom Jana Palacha, studenta historije i političke ekonomije na Karlovom univerzitetu u Pragu, koji se spalio (16. januara) u znak vlastitog razočeranja u slabljenje intenziteta Praškog proljeća, brutalno prekinutog invazijom Varšavskog pakta, augusta 1968. godine, i tim tragičnim činom, mada nije bio i jedini, postao je simbolom otpora protiv sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj. Od Dalekog istoka preko Zapadnog Berlina, Pariza, Rima, do San Franciska protesti studenata su se nastavljali, pa je tako vlast u Tokiju morala upotrebom jakih policijskim snaga (18. januara) ''osloboditi'' univerzitet od demonstranata nakon 11 mjeseci organiziranog zaposjedanja ove visokoškolske institucije od strane studenata. U Sjedinjenim Američkim Državama nastavljena su masovna okupljanja protiv rata u Vijetnamu, a da nije popuštao pritisak na američku administraciju da zaustavi rat, demonstranti su inzistirali tijekom cijele godine, a 15. oktobra, organiziran je Moratorium day ili Marš protiv smrti, kada je diljem Sjedinjenih Američkih Država protestiralo 15 miliona ljudi i iznudilo obećanje predsjednika Richarda Nixona o postupnom smanjenju broja američkih vojnika u Vijetnamu. Da je to bilo samo obećanje, Nixon je pokazao velikom kampanjom bombardiranja Kambodže, da bi se za nepunu godinu dana kasnije američke trupe iskrcale na teritoriju te neutralne države.

Osim rata u Vijetnamu, na svjetskoj političkoj sceni dešavali su različiti krupni vojni, politički i društveno-ekonomski događaji. U Latinskoj Americi general Medici naslijedio je Costa e Silvu na čelu Brazila (7. oktobra), zatim suspendirao Kongres i prisvojio vlast (13. decembra), dok je u Peruu uvedena nacionalizacija svih rudnika u zemlji (19. decembra), što je dodatno pogoršalo odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. Na ratnoj bliskoistočnoj političkoj sceni Golda Meir bila je izabrana za izraelsku premijerku (17. marta), a mjesec dana ranije, na nacionalnom palestinskom kongresu u Kairu, dotadašnji vođa najjače i najstarije palestinske vojno-političke organizacije Al Fatah, Jaser Arafat, (3. februara), za vođu PLO. Nemirna bliskoistočna politička scena s čestim iznenadnim vojnim incidentima pogoršana je u proljeće 1969. kada je egipatski predsjednik Naser u oblasti Sueckog kanala pokrenuo ''rat iscrpljivanja'' s ciljem povratka Sinaja kojeg je izgubio u ranijem egipatsko-izraelskom ratu. Na ovom se prostoru naročito manifestirao rivalitet supersila kao pokretač lokalnih sukoba, uz kontinuiranu borbu za prestiž u Sjevernoj Africi. Nije bilo mirno ni na Dalekom istoku. Kina i SSSR su se našli na ivici rata, potaknutog incidentom kod otoka Damanski na ušću rijeka Amura i Usuri (2. marta), u kojem je bilo nekoliko stotina mrtvih, i pokrenulo val demonstracija u svim većim kineskim gradovima, ali i u Moskvi pred kineskom ambasadom. Rat širih razmjera je izbjegnut, a Kina je objavila završetak prve i najžešće faze Kulturne revolucije, iako se ona i dalje formalno nastavila u narednim godinama, sve do smrti Mao Ce Tunga. Indija i Pakistan su se sporo oporavljali od rata vođenog za Kašmir, u koji su upotpunosti bili uključeni SAD, SSSR i Kina, boreći se za svoje interesne sfere podupirući na različite načine lokalne sukobe. Na afričkom tlu, general al-Nimeiri je u Sudanu izvršio vojni puč (25. maja), a u Libiji je Revolucionarno vijeće s pukovnikom Moamerom el-Gadafijem na čelu zbacilo kralja Idrisa I. i proglasilo Republiku (1. novembra). Što se tiče evropskog kontinenta desile su se krupne promjene na liderskim pozicijama vodećih evropskih zemalja. U Francuskoj, De Gaulle je podnio ostavku nakon negativnog rezultata referenduma o reformi Senata i novoj političko-teritorijalnoj podjeli (28. marta), i na čelu Francuske (15. juna) naslijedio ga je Georges Pompidou. U Saveznoj Republici Njemačkoj na kancelarsku poziciju bio je izabran socijalist Willy Brandt (21. oktobra), a u Švedskoj je na mjesto predsjedmika Vlade došao Olaf Palme (9. oktobra), također socijalist. U Čehoslovačkoj, Kremlj je smijenio Dubčeka i na njegovo mjesto postavio Husàka za generalnog sekretara Komunističke partije Čehoslovačke (17. marta). Grčka je napustila Vijeće Evrope (12. decembra). I na teritoriji Evrope, Carbonellova tvrdnja o desetljeću nemira potvrdila se tijekom augusta nasiljem u Ulsteru, kada je više od 1500 ljudi bilo povrijeđeno u Belfastu i Londonderryju, a u Italiji je terorističkim napadom na Banca dell'Agricultura započela provedba neofašističke ''strategije napetosti''. Da je svijetu u hladnoratovskom ozračju trebalo i političkog približavanja pokazali su počeci pregovora SAD-a i SSSR-a u Helsinkiju o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja pod nazivom SALT. Približavanju različitosti pridonio je i Papa Pavao VI. svojim susretom (10. juna) s Ekumenskim crkvenim vijećem u Ženevi. Da je došlo vrijeme za popuštanje napetosti posebno je pridonio Willi Brandt diplomatskim približavanjem Istočnom bloku, tj. uspostavljanjem politike Detanta, nove faze u hladnom ratu. I razjedinjenoj zajednici komunističkih partija bila je potrebna međusobna debata o događajima u svijetu, što se nastojalo učiniti organiziranjem konferencije 75 komunističkih partija u Moskvi (5.-7. juna), koju su bojkotirale 22 komunističke partije, među kojima i Savez komunista Jugoslavije, čime su odsutne komunističke partije iskazale, između ostalog, svoj stav prema politici Sovjetskog Saveza u odnosu na Kinu, a prvenstveno prema sovjetskoj okupaciji Čehoslovačke, dok sedam od prisutnih partija nije podržalo završni antimaoistički pamflet. Svjetsku diplomatsku scenu iznenadilo je neočekivano približavanje SAD-a i Kine, dva ideološki najudaljenija režima. Poslijeratno nadmetanje SAD-a i SSSR-a u 1969. godini zabilježeno je uspješnim istraživanjem svemira, što je ustvari bilo ostvarivanje prestiža u skladu s hladnoratovskom politikom. Na senzacionalnu vijest o spuštanju letjelice Apollo 11 i prvih ljudi na Mjesec (21. jula), odgovorio je sovjetski svemirski program podvigom spajanja svemirskih letjelica Sojuza 4 i Sojuza 5 u orbiti Zemlje i prelaskom astronauta iz jedne u drugu letjelicu.

U kalendar za 1969. godinu zapisano je mnogo važnih događaja iz nauke, tehnike i kulture, kao npr.: u Washingtonu je bila održana Prva međunarodna konferencija o umjetnoj inteligenciji; N. Wirth je predstavio razrađeni kompjutorski jezik Pascal, a Amerikanac Edward M. Hoff prvi silicijski mikroprocesor. Na poseban način bio je upisan glasoviti rock-koncert u Woodstocku (SAD) održan od 15. do 17. augusta s pola milijuna gledatelja, najposjećenija glazbena priredba svih vremena, apoteoza rock-glazbi i hippy-svjetonazoru. Ozračje svjetskih dešavanja odrazilo se na filmsku industriju. Te je godine prikazivan niskobudžetni američki film Dennisa Hoppera Goli u sedlu, s potpunim izrazom buntovnog svjetonazora hippy generacije, inaugurirajući žanr ''filma ulice''. Sam Peckinpah daje nove tonove westernu u Divljoj hordi, odstupajući od tradicije žanra, s naglaskom na sveprisutno nasilje u svijetu. Pažnju publike su privlačili filmovi s političkim porukama, zatim produkcija Cinema Nove i filmovi iz tzv. trećeg svijeta. Također, međunarodnu književnu reputaciju stječu književna djela poput romana Druga smrt Ramona Mercadera, autora Jorge Sempruna, kao i mnoga druga u nadahnutom stvaralačkom razdoblju.2

Lokalni ratovi, ozbiljni vojni incidenati, napetost, stvaranje atmosfere kontinuiranog straha od nuklearnog rata, ogroman broj izbjeglica, mrtvih i ranjenih vojnika i civila, masovni antiratni protesti obilježili su i ovu godinu uz pokušaje rješavanja konflikata diplomatskim putem i potrebom popuštanja napetosti u svijetu. U toj mješavini nade za mirom u svijetu i stalnog refreničnog vraćanja prošlosti kroz brojne lokalne sukobe, jačao je jedan novi pokret nesvrstanih zemalja – izvanblokovskog opredjeljenja, s ciljem popuštanja hladnoratovske napetosti. Jugoslavija, koja se nalazila izvan vojno-političkih blokova, u svojoj spoljnoj politici morala je naći diplomatske načine da bude uvažavana i priznata u svijetu.

Kraj šezdesetih godina u Jugoslaviji

U okviru tih globalnih dešavanja, Jugoslavija je pronalazila svoje mjesto na vanjskopolitičkom planu, a na unutrašnjopolitičkom je nastojala demokratizirati društvo i relaksirati međurepubličke napetosti, naravno, onoliko koliko je to dozvoljavao jednopartijski komunistički sustav. „Štoviše, da bi se razumjele neke najkrupnije političke odluke veoma je značajna međunarodna komponenta unutrašnjeg političkog razvoja Jugoslavije. Treba naglasiti da je i njezin utjecaj na razvoj odnosa prema svjetskoj zajednici naroda daleko nadmašio njezinu veličinu, ekonomsku i vojnu moć i da se stalno zasnivao na njezinoj izuzetnoj angažiranosti u borbi za nove odnose među narodima i državama svijeta. (...) Jednom riječju: ne samo geopolitički i međunarodni položaj nego i veliko angažiranje u kreiranju međunarodnih odnosa prožimalo je unutrašnji politički razvoj u Jugoslaviji“.3 Pokret nesvrstanih bio je posvećen „(...) u borbi protiv klasičnog imperijalizma i neokolonijalizma, u borbi protiv staljinističkog dogmatizma i ultraljevičarskog avanturizma o neizbježnosti novog svjetskog rata; Jugoslavija je naročito uzimala u obzir značenje epohalne svjetske antikolonijalne revolucije koju provode stotine i stotine milijuna ljudi tzv. trećeg svijeta“.4 Nakon konferencija održanih u Beogradu i Kairu, pripremala se treća konferencija nesvrstanih za 1968. godinu, međutim, samit nije održan „(...) zbog nesporazuma o problemima rata i mira na Bliskom istoku i vojne intervencije u ČSSR“.5 Da pokret nije jenjavao i da je diplomatska aktivnost pojačana u 1969. godini pokazuju brojni kontakti lidera nesvrstanih država, a posebno jugoslavenskih političara s brojnim državnicima u svijetu, što je rezultiralo trećom konferencijom u Lusaki (1970.) na kojoj su sudjelovali predstavnici 64 države (u Beogradu je bilo 25, a u Kairu 57 zemalja).

Prema pisanju Sabrine P. Ramet, godina 1969. u historiji Jugoslavije pripada razdoblju ''reformske krize'' periodizacijski omeđene od 1962. do 1970. godine, obilježene pojavama međurepubličkih, a time i međunacionalnih napetosti. Kao glavni izvor tih sukoba označeni su načini prikupljanja i raspodjele nacionalnog dohotka od strane političkih organa na federalnoj razini, a razmimoilaženje liberalnih i konzervativnih struja unutar Saveza komunista značilo je sukob doktrine samoupravljanja s monopolnim načinom upravljanja. Prema ovim dvjema političkim strujama opredjeljivala su se pojedina republička politička vodstva što je dovodilo do međurepubličkih razmimoilaženja, sporova i otvorenih sukoba u Savezu komunista, što se dalje prenosilo na cijelo jugoslavensko društvo. „Kao što je Kardelj u to vrijeme primijetio, manje razvijene republike (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija), željele su maksimizirati pomoć koju su primale i zbog toga su davale prednost centraliziranom ekonomskom sustavu, dok su Hrvatska i Slovenija bile za decentralizaciju i tržišnu privredu, u kojoj bi profit predstavljao vodeći gospodarski kriterij za ulaganje; prema Kardelju, treća hegemonistička orijentacija svoje je sljedbenike našla u Srbiji“.6

Suprotnosti u stavovima o demokratizaciji Saveza komunista Jugoslavije, u rasponu od strogog zadržavanja principa demokratskog centralizma do potpune federalizacije, tj. da republičke partijske organizacije ne budu puki izvršitelji političkih odluka SKJ, očitovale su se na Devetog kongresu SKJ, sazvanom u proljeće 1969. (11.-15. marta), prvi put nakon održavanja svih republičkih partijskih kongresa, čije su delegacije bile u odvojenim posjetama kod Tita prije održavanja saveznog kongresa. „I premda je Deveti kongres završio prihvaćanjem određenog broja namjerno nejasnih rezolucija, republički partijski kongresi dobili su ovlasti da biraju članove Predsjedništva SKJ i izrade vlastite partijske statute“.7 Na Devetom je kongresu, između ostalog, zaključeno kako „(...) umjesto da ih vezuje na centralistički način, Savez komunista Jugoslavije je svjestan kreativne idejno-političke sinteze koncepcija, mišljenja, aktivnosti i inicijativa Saveza komunista socijalističkih republika“.8 Takvi stavovi nisu umirili stanje, već su dočekani s negodovanjem kod zagovornika ''čvste federacije'', pa je samo za skoro dva mjeseca poslije održavanja kongresa sazvano Predsjedništvo SKJ (29. maja 1969.) na svoju treću sjednicu, na kojoj se pokazalo veliko razmimoilaženje među republičkim liderima. „Srbijanski liberal Mijalko Todorović izrazio je zabrinutost zbog iskaza ekskluzivističkog nacionalizma u izdanjima Matice hrvatske. Još snažnije je odjeknula optužba Crvenkovskog da je hrvatski ekonomski nacionalizam vrsta separatizma. Crvenkovski je zatražio da se ukine ekonomska decentralizacija, tvrdeći da su jugoslavenski gospodarski problemi posljedica neodgovarajuće integracije jugoslavenske privrede. Tripalo koji je govorio u ime SKH, odbacio je analizu Crvenkovskog i istaknuo kako se ekonomski problemi najbolje mogu riješiti svestranijom decentralizacijom“.9 Suprotnosti između razvijenijih i nerazvijenijih republika bile su stalno prisutne, a savezna je vlada bezuspješno pokušavala preraspodjelom financijskih sredstava umiriti uzavrelu političku situaciju, što se na poseban način pokazalo u ljeto 1969., kada je jugoslavensku zajednicu zatresla ''cestna afera'', nakon što je Svjetska banka odobrila međunarodni zajam za gradnju cesta u Jugoslaviji, za što su već bili urađeni izvedbeni projekti. Najveći dio sredstava bio je planiran za ceste u Sloveniji (Postojna-Razdrto i Hoče-Lovec) za koje je Svjetska banka smatrala da je to dobra investicija za razvoj turizma na sjeveroistoku zemlje i bolje povezivanje s Evropom.10 Slovenija je optužila Federaciju za diskriminaciju jer su njoj namjenjena sredstva usmjerena u druge republike, „(...) pa su građani te republike organizirali prosvjede protiv te odluke“.11 To je bio samo nastavak međurepubličkog razmimoilaženja, a „Činjenica da se prvi put od stvaranja socijalističke Jugoslavije jedna republika javno suprotstavila odluci federacije djelovalo je iznenađujuće, a na neke i šokantno, pa su vjerojatno i zbog toga početkom kolovoza 1969. sazvana politička rukovodstva Jugoslavije i svih republika da razmotre nastalu situaciju. (...) U toku rasprave pokazali su se različiti stavovi u ocjenjivanju implikacija tog događaja. Tako su se, npr., predstavnici SR Hrvatske složili s ostalima protiv tendencije 'veta' republika, ali su ustali i protiv prakse nadglasavanja bilo koje republike. Predstavnici BiH zalagali su se za brži razvoj nerazvijenih, a predstavnici Srbije za to da se takvi i slični sporovi više nego do sada rješavaju u državnim institucijama, što će reći u Skupštini SFRJ i SIV-u, a manje u vrhu SKJ kojemu treba ostaviti osnovna idejna pitanja“.12 Tako su se 1969. na partijskim kongresima nastojala prevazići međurepublička neslaganja, jer je svaka od šest republika nastupala sukladno vlastitim interesima, ali uvijek uz naglasak dobrobiti jugoslavenske zajednice. Izjave takve vrste bile su vrlo često izrečene, kao npr.: „Prema Stojanu Tomiću, visokom partijskom dužnosniku iz SK Bosne i Hercegovine, 'Savez komunista mora ostvarivati i parcijalne interese', pa je tim slijedom SK Bosne i Hercegovine bio dužan zastupati specifično bosanske interese jednako kao što SK Makedonije treba zastupati specifično makedonske interese. Tomić je dodao i razumljivu kvalifikaciju da 'parcijalne interese' republike ne trebaju provoditi na štetu općih jugoslavenskih interesa“.13 Nešto kasnije slično je mišljenje iskazano i za Sloveniju: „Radne ljude u Sloveniji – rekao je dalje Vipotnik – najdublje pogađaju glasine o otcjepljenju ove republike. Govoreći o besmislenosti ovih glasina, Vipotnik je istakao da i samo raspravljanje o njima nanosi velike štete i Sloveniji i čitavoj jugoslavenskoj zajednici. Vipotnik je dodao da bi sve analize o privrednom, društvenom i opštem razvoju Slovenije u okviru Jugoslavije nesumnjivo bile sasvim pozitivne“.14 Kako pomiriti opće jugoslavenske i posebne republičke interese bilo je tema rasprava o međunacionalnim odnosima između zagovornika unitarizma i reformista. Jačanje suvereniteta republika intenziviralo se narednih godina. Višenacionalna Bosna i Hercegovina, između Slovenije i Hrvatske sa zapadne i Srbije i Crne Gore s istočne strane, nalazila se u specifičnoj situaciji, odnosno između potrebe za finanacijskom pomoći od saveznih tijela i jačanja republičke suverenosti, između unitarističkog i federalističkog principa prema daljnjem razvoju jugoslavenske zajednice. Osjetljivost njenog središnjeg položaja određivalo je političko nastupanje u nalaženju kompromisa, vrlo često u odbrani od pritisaka iz susjednih republika. Svaki ''politički incident'' između Zagreba i Beograda u Sarajevu je izazivao negodovanje, kao atak na jugoslavensko jedinstvo i gušenje republičkog suvereniteta Bosne i Hercegovine. Poslije održavanja Devetog kongresa SKJ, Tito je obišao brojne radne kolektive u svim jugoslavenskim republikama i razgovarao s lokalnim političarima, radnicima i posebno se obraćao omladini, objašnjavajući potrebu reformskih zahvata za daljnji razvitak.

U tom reformskom vremenu pojavilo se i pitanje ponovnog konkursa za „Jednoglasnu svečanu pjesmu bez pratnje sa tekstom na jednom od jezika naroda Jugoslavije“. Početkom 1969. objavljeni su rezultati konkursa pod naslovom „Izabrana je nova himna Jugoslavije“, s obrazloženjem: „Pošto je pregledao sve radove, žiri, pod predsjedništvom Miroslava Špilera (Sarajevo), odlučilo je da se radu pod šifrom 22262 dodijeli druga nagrada u iznosu od 3.000 novih dinara. Ostali radovi, prema ocjeni žirija, ne zaslužuju nijednu od preostalih nagrada“.15 Vrlo se brzo u novinama pojavio komentar: „(...) ipak se ne možemo uzdržati od pitanja: zar nismo zaslužili prvonagrađenu himnu? Tu pjesmu koju mi, po običaju, pjevamo službeno u stavu mirno“.16 Ne obazirući se na konkursne procedure Saveza kompozitora i na neusvajanje ponuđenih prijedloga u Skupštini, Jugoslaveni su i dalje pjevali Hej Slaveni,17 u vremenu uzavrele književne scene, pojave novih knjiga koje su izazivale polemike više nacionalnog, a manje stručnog karaktera. Na najvišim jugoslavenskim forumima raspravljalo se i o isticanju posebnih nacionalnih zastava – tumačeći to s jedne strane principom ravnopravnosti naroda i narodnosti u Jugoslaviji, a s druge znakom nadolazećeg nacionalizma.18

Uzburkanu jugoslavensku političku scenu komunistička vlast je podsjećala na velike datume iz jugoslavenske historije. Od početka 1969. svakodnevno je na cijeloj stranici, velikog formata, u dnevnom listu Oslobođenje, organu SSRNBiH, izlazio feljton Vladimira Dedijera pod naslovom Izgubljena bitka Josifa Visarionoviča Staljina, kojim se široj publici objasnio razlaz sa Sovjetskim Savezom 1948. godine. Dedijerova knjiga pod istim naslovom publicirana je 1969. To je bila godina obilježavanja „okruglih obljetnica“: 50.godišnjice od osnivanja Saveza komunista Jugoslavije, SKOJ-a i revolucionarnih sindikata, 25.godišnjice oslobođenja Beograda i godišnjice osnivanja brojnih partizanskih jedinica. Predsjednik Odbora za proslavu 50.godišnjice SKJ, SKOJ-a i sindikata bio je Josip Broz Tito koji je s prve sjednice ovog tijela poručio: „Mi, dakle, imamo velike zadatke pred sobom. Moramo biti svjesni tih zadataka i što više upoznati naše narode, naročito mlade generacije sa našom prošlošću sa kojom se, inače upoznaju oskudno i samo s vremena na vrijeme. Zato mislim da ova godina treba da protiče u znaku najšireg upoznavanja sa historijom i ulogom naše Partije“.19 Među prvima su komunisti Bosne i Hercegovine obilježili ovaj jubilej i u znak sjećanja na ovu obljetnicu donijeli odluku o podizanju spomenika Đuri Đakoviću u Sarajevu.20 Nakon brojnih obilježavanja spomenutih datuma u gradovima širom Jugoslavije, završna zvanična proslava 50. godišnjice održana je u Zagrebu za koju je objavljen Proglas građanima glavnog grada Hrvatske: „Radnici, omladino, komunisti, građani Zagreba, ove se godine u svim krajevima socijalističke Jugoslavije slavi veliki jubilej 50 godina revolucionarne borbe i razvoja Komunističke partije Jugoslavije, Saveza komunstičke omladine Jugoslavije i revolucionarnog sindikalnog pokreta. (...) Revolucionarni Zagreb je ponosan i sretan što će moći da pozdravi najistaknutijeg borca revolucije druga Tita, da čuje njegovu riječ koja uvijek znači podsticaj za dalji napredak naše samoupravne socijalističke Jugoslavije, za mir, ravnopravne odnose među narodima i razvoj socijalizma u svijetu“.21 Svjestan snažnih studentskih protesta diljem svjetskih metropola, u najvećem dijelu svog govora u Zagrebu, Tito se obraćao mladima, a najupečatljivije rečenice iz govora su izvučene velikim boldiranim slovima na naslovnicama dnevnih novina kao univerzalna poruka omladini: „Jedino dosljednjim sprovođenjem reforme stvaraju se bolji uslovi da omladina dobije mjesto koje joj zaista i pripada“; „Svoju budućnost omladina vidi u zajednici ravnopravnih naroda“; „Zadatak je socijalističkog društva da nemir i nezadovoljstvo omladine oslobodi i usmjeri u stvaralačkom pravcu“; „Razne 'teorije' o sukobu generacija neodržive su u našem samoupravnom društvu“,22 i slično, u vremenu kada je već oko pola miliona radno sposobnog stanovništva Jugoslavije bilo na privremenom radu u Zapadnoj Evropi. U takvom političkom okruženju Bosna i Hercegovina je tražila ravnopravno mjesto u jugoslavenskoj zajednici.

Kraj šezdesetih godina u Bosni i Hercegovini

Odvajanje Bosne i Hercegovine iz konteksta historije socijalističke Jugoslavije metodološki je neutemeljeno, ali isto tako je manjkavo pisati historiju Jugoslavije bez posebnog razumijevanja događaja i procesa u pojedinim njezinim dijelovima i sredinama. To se svakako odnosi i na Bosnu i Hercegovinu od 60-ih godina, od kada je svaka od šest republika i dvije pokrajine glasno iskazivala svoje specifičnosti političkog i društveno-ekonomskog razvoja, „(...) što nije bila bitna karakteristika prijašnjih razdoblja u političkom životu Jugoslavije, bolje rečeno, posebnosti su bile mnogo više pokrivene plaštom jedinstvenosti, monolitnosti i centralizma“.23 Tako su za nepunih dvadeset godina nakon uspostavljanja komunističke vlasti došla na dnevni red mnoga pitanja koja do tada nisu imala pravo javnosti, a o njima se diskutiralo u najvišim partijskim krugovima.

Od sredine šezdesetih godina, bolje rečeno od Osmog kongresa SKJ, i u Bosni i Hercegovini otvorene su za javnost diskusije o nacionalnom pitanju kao ključu rješavanja ravnopravnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini. Paralelno nezaobilaznom ponavljanju potrebe za gradnjom bratstva i jedinstva kao temeljem bosanskohercegovačkog opstanka, Savez komunista činio je dodatne napore da se ravnopravnost ostvari i u praksi. U to vijeme održavanja brojnih savjetovanja o različitim pitanjima veliku pažnju izazvalo je Mostarsko savjetovanje (1966.). „Ono je otvorilo hrvatsko pitanje, odnosno 'ukazalo na različite oblike obespravljenosti hrvatskog stanovništva zapadne Hercegovine', ali i omogućilo ulazak u novu etapu 'muslimanskog pitanja' koje će u narednih nekoliko godina biti vrlo prisutno u političkim debatama. Savjetovanje je označilo otvaranje procesa za stjecanje ravnopravnosti različitih naroda i različitih regija u Bosni i Hercegovini“.24 Unatoč društveno-ekonomskom napretku ostvarenom tijekom poslijeratnih dvadeset godina, razvojni jaz između Bosne i Hercegovine i jugoslavenskog prosjeka nije se smanjio. Na poseban način su se očitovale razlike između pojedinih područja unutar Bosne i Hercegovine. Tako u vrijeme donošenja republičkog petogodišnjeg plana 1966.-1970. godine „(...) 77 od 106 općina u Bosni i Hercegovini bile su svrstane kao posebno nerazvijene i prema tome imale su pravo na dodatnu pomoć na republičkoj razini. Do kraja petogodišnjeg plana, samo je 48 općina i dalje bilo posebno zaostalo. U to vrijeme one su obuhvaćale 42,9% republičkog područja i 38,5% stanovništva, no stvarale su samo 18,9% godišnjeg republičkog dohotka – što znači da je prosječan dohodak po stanovniku na tim područjima bio ispod polovice republičkog prosjeka i samo 31% jugoslavenskog prosjeka. (...) Tek je 1970-ih pad zaustavljen“.25 Otvaranjem hrvatskog i muslimanskog nacionalnog pitanja u vremenu privredne krize i u vrtlogu jugoslavenskog političkog preslagivanja između zagovarača snažnijih reformskih zahvata i njihovih protivnika, bosanskohercegovačko društvo našlo se u vrlo specifičnoj situaciji s obzirom na to da se, prema mišljenju mnogih, u Bosni i Hercegovini provodila nešto ''tvrđa'' forma komunizma nego u ostalim republikama. Ranije donesene odluke Centralnog komiteta SK BiH na XII. i XX. sjednici potvrđene su na Petom kongresu SK BiH (9.-11. 1. 1969.). Središnje pitanje bilo je pravo ravnopravnosti naroda i narodnosti kako u Jugoslaviji, tako i u Bosni i Hercegovini: „U zaključcima XX sjednice CK ponovo je naglašen značaj konstituisanja Republike BiH za budući razvoj njenih naroda i istaknuta je činjenica da u njoj žive tri naroda: da su Muslimani poseban narod, koji, zajedno sa Srbima i Hrvatima, ostvaruju svoja ekonomska, kulturna i samoupravna prava“.26 Uz isticanje jačanja republičkih ovlasti, bosanskohercegovačko rukovodstvo je na Kongresu naglasilo da „Podsticanje ubrzanog razvoja nerazvijenih je zajednički ekonomski i politički interes cijele Jugoslavije. Privreda Bosne i Hercegovine učestvuje u jugoslavenskoj proizvodnji: električne energije 20,3 odsto; uglja 37 odsto; lož-ulja 19,6 odsto; 49,5 odsto sirovog čelika; 23,6 odsto čeličnih odlivaka; 90,4 odsto željezne rude; 36,5 odsto boksita; 64,1 odsto kaustične sode; 36,1 odsto rezane građe; 55 odsto celuloze; 25,8 odsto papira; 85,7 odsto natron vreća; 26,7 odsto čarapa, 19 odsto kožne galanterije, 25,4 odsto cigareta, itd“,27 što je bilo vrlo važno za jugoslavensku privredu, ali nije donosilo dovoljno financijskih sredstava za modernizaciju bosanskohercegovačke industrije. Privredna reforma i nacionalno pitanje bili su dominirajuće teme na Kongresu, ali na kraju uvijek s pozitivnim izričajima, kao npr.: „(...) tu postoje krupni problemi, iako nikad nisu postojala veća osjećanja zbliženosti naših naroda“.28 Apelirajući na zajedništvo, na Kongresu je naglašena i važnost općenarodne odbrane: „(...) opasnost od agresije na našu zemlju u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa, i sve dok traje blokovska podjela svijeta, stalno je prisutna. Kad mi komunisti stavljamo sebi u zadatak da se svestrano angažujemo u pripremanju naroda za odbranu zemlje, prije svega moramo izvršiti sve potrebne političke procjene na dugu stazu i biti politički u realističnosti za pozitivan ishod jedne takve odgovorne i dugoročne društvene i političke akcije. Mi smo to učinili, tako smo činili u prošlosti“.29 Ukazujući na unutrašnje neprijatelje okarakterizirane kao protivnike reforme, dodani su i vanjskopolitički, aludirajući na slučaj Čehoslovačke, ali i na antijugoslavensku politiku od strane Bugarske prema pitanju Makedonije, pa je u zaključcima s Kongresa potvrđena potreba zajedništva: „Razvitak socijalsitičke demokratije i samoupravljanja doprinijele su još jačem jedinstvu Srba, Muslimana, Hrvata i pripadnika narodnosti u Bosni i Hercegovini i daljoj afirmaciji SR Bosne i Hercegovine kao samostalne i ravnopravne zajednice u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. (...) Preovladalo je shvatanje da je za razvoj Bosne i Hercegovine odlučujuće oslanjanje na vlastite snage i mogućnosti“.30 Kongresni zaključci i programski zadaci različitih političkih instanci bili su svakodnevno prisutni u javnosti, opterećenoj niskim plaćama, nelikvidnošću preduzeća, poskupljenjima i nestašicom pojedinih prehrambenih proizvoda, viškom radnika u tvornicama, velikom socijalnom nejednakošću, odlaskom na rad u inozemstvo, što je otvorilo i pitanje štrajkova koji su se pojavljivali sve češće, pa su bili povod za diskusiju u Sekretarijatu CK SK BiH,31 koji je to pitanje delegirao za Šestu sjednicu Predsjedništva SKJ na kojoj su izrečene vrlo zanimljive ocjene pojave štrajkova: „Ne malo puta je isticano kako mi, navodno, štrajkove stidljivo nazivamo prekidima rada. Primjedbe ove vrste su neprihvatljive, kao i nastojanja da se pod pojmovima starog društva, koje je počivalo na izrazitim suprotnostima između klasa, podvedu fenomeni našeg društva duboko promijenjenog samoupravnog socijalističkog sistema“, istakao je jedan od visokih jugoslavenskih dužnosnika.32 Kao i uvijek, glavnu riječ i objašnjenje davao je Tito: „Želim da kažem nešto o takozvanim štrajkovima u našoj zemlji. Ali tako se oni uopšte ne mogu nazvati. Oni se ne mogu upoređivati sa štrajkovima u kapitalističkom sistemu gdje se radnici bore za povećanje nadnica i bolje uslove za rad. Kad radnici sami upravljaju i kada dolazi do obustave rada, to je izraz izvjesnog negodovanja najčešće jednog dijela kolektiva, kome se ponekad iz solidarnosti pridruže i drugi, a do tog negodovanja dolazi obično zbog nepravilnog odnosa pojedinih rukovodećih ljudi u preduzećima. No, svejedno te obustave rada su nemile pojave. Zbog čega dolazi do toga? Svakako, ne dolazi preko noći do takvog negodovanja. Radi se obično o tvrdoglavosti rukovodilaca. (...) U ovim i ovakvim prekidima rada stihijski se ispoljava i samosvijest i samodjelatnost dijelova radničke klase koji se u našem društvu toliko zalažu za samoupravljanje i iz dana u dan postaju sve značajniji. Tendencije ka omalovažavanju pa i potiskivanju samoupravljanja uvijek su prisutni i ni za momenat ih ne smijemo potcjenjivati“.33 Tako su u izvješćima za javnost vrlo ozbiljni problemi objašnjavani na nerazumljiv način i sve češćom upotrebom pojma „tehnokratsko-menadžerskih snaga“ koje sputavaju razvoj samoupravljanja.

Žustre rasprave o daljnjem putu Jugoslavije na reformskom putu za trenutak je zaustavio tragični događaj u Banja Luci i Bosanskoj krajni, 26. i 27. oktobra, kada ih je zadesio razorni zemljotres, a cijela Jugoslavija pokazala solidarnost i suosjećala s nastradalima.34 Već sljedeći dan Tito je dolaskom u Banja Luku pokazao svoju brigu za nastradale: „Najvažnije je da brinete o ljudima, o svakom čovjeku, svakom djetetu, a ja ću sa svoje strane isto tako u tom pravcu sve poduzeti. Treba brzo raditi, jer se zima približava“.35 Osim Tita, postradale je posjetio A.S. Banu, lični izaslanik U Tanta, generalnog sekretara OUN-a.36 Svoju brigu za postradale Tito je pokazao i na sjednici Izvršnog biroa Predsjedništav SKJ: „Moramo se jednako brinuti i o seoskom stanovništvu koje je ostalo bez krovova nad glavom, utoliko više što se radi o narodu jednog ustaničkog kraja koji je dao ogromne žrtve u narodnooslobodilačkoj borbi“.37 Dok su i pomoć i zima vrlo brzo stizali u Bosansku krajinu i otvorili ozbiljne probleme i polemike,38 Sarajevo se pripremalo za otvaranje centra Skenderija, za projekciju filmskog spektakla Bitka na Neretvi i dolazak uglednih gostiju. Od početka 1969. najavljivan je spomenuti film putem napisa o prijemima brojnih filmskih ekipa kod Tita,39 poznatih producenata, domaćih i inozemnih glumaca, koji su sudjelovali u snimanju filma.40 Na posebnom prijemu holivudskih glumaca, Jul Briner je izjavio: „(...) da nisam filmski glumac, kada bih ja mogao da doživim ovako nešto – da upoznam jednu takvu grandioznu ličnost kao što je vaš predsjednik“.41 Nakon boravka na Brijunima, u iskazanim dojmovima, čak su i holivudske zvijezde bile očarane Titom i ambijentom u kojem su boravili. Svjetska premijera Bitke na Neretvi u Sarajevu u javnosti je potvrđena sredinom oktobra: „To će na izvjestan način biti i premijera Skenderije, tog jedinstvenog kulturnog, sportskog i privrednog centra, koji time dobija izvanrednu šansu da posredstvom jednog filmskog superspektakla zakorači u život“.42 U novinskom napisu nije najavljen Titov dolazak. U jednom u seriji članaka o novembarskim praznicima najavljena je prva proslava praznika Bosne i Hercegovine,43 o čemu je odluka donesena godinu dana ranije,44 a „Ovogodišnja proslava praznika SR Bosne i Hercegovine (25. novembra) i Dana Republike (29. novembra) biće obilježena zajedno sa jubilarnim manifestacijama povodom 50-godišnjice Saveza komunista Jugoslavije, SKOJ-a i revolucionarnih sindikata. (...) Centralna kulturno-politička manifestacija održaće se u Sarajevu. To će biti prigodna akademija i svečana premijera filma Bitka na Neretvi“.45 Za dolazak gostiju, Sarajevo se pripremilo otvaranjem Aerodroma ''Sarajevo-Ilidža'' za međunarodne letove, 2. juna 1969. godine.46

Sukladno scenariju obilježavanja socijalističkih praznika, koji su imali izuzetan politički značaj, podrazumijevalo se učešće svih društveno-političkih organizacija, radnih kolektiva, obrazovnih, kulturnih i naučnih organizacija i institucija, čime se postizala raznovrsnost programa i iskazivala lojalnost socijalističkom poretku. Analiziranje proslava bitno je za istraživanje jer se u javnim obraćanjima visokih zvaničnika i pratećim ceremonijama mogla prepoznati društveno-ekonomska stvarnost jednog društva.

Primjereno društveno-političkoj situaciji u Jugoslaviji, Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na sjednicama Republičkog vijeća (6.2.1969.) i Organizaciono-političkog vijeća (8.2.1969.) donijela je „Ukaz o proglašenju Zakona o proglašenju dvadesetpetog novembra državnim praznikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“.47 U članu 1. je određeno: „Radi trajnog obilježavanja istorijskog značaja Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine, održanog dvadesetpetog novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu, kada su narodi Bosne i Hercegovine, zbratimljeni Srbi, Muslimani i Hrvati, izborivši u oružanoj borbi pod vodstvom Komunističke partije i druga Tita pravo da sami određuju svoju sudbinu, postavili temelje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i izrazili riješenost da zajedno sa narodima i narodnostima Jugoslavije izgrade novu demokratsku federativnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti, dvadesetpeti novembar proglašava se državnim praznikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“.48

Polovinom novembra, „Odbor za obilježavanje značajnih događaja iz naše istorije“, kao operativno tijelo Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda BiH, objavio je na konferenciji za novinare program manifestacija za 25. i 29. novembar, „(...) Ova dva velika datuma naše istorije (...) biće politički označena i završne svečanosti doći će kao prirodan završetak jubilarne godine u kojoj smo proslavljali 50-godišnjicu osnivanja Partije, SKOJ-a i revolucionarnih sindikata“.49 Uporedo su tekle pripreme za proslavu oba praznika. Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu pokrenuo je akciju pod naslovom „Drugovi, javi te se!“, kojom bi se došlo do svjedočenja svih onih koji su novembra 1943. godine boravili u Jajcu i čija sjećanja bi bila objavljena u IV. i V. tomu knjige Tako je rođena Jugoslavija. Osim toga, povodom Dana Republike, Jajce je u vremenu između dva praznika ostvarilo planirane manifestacije: bilo je domaćin Auto-relija pod imenom „AVNOJ“, kao tradicionalne manifestacije Auto-moto saveza BiH; zatim je ugostilo finaliste Jugoslovenskih pionirskih igara pod nazivom „Volimo domovinu svoju i njene bratske narode sve“ i brojne grupne posjete učenika iz osnovnih i srednjih škola.50 Osim Jajca, i Sarajevo se užurbano pripremalo za veliku proslavu. Središnje mjesto sjećanja na oslobođenje Sarajeva uređivalo se za polaganje vijenaca: „Radnici Željezničkog građevinskog preduzeća počeli su juče (17.11., op.a.) uređivati pročelje fasade nekadašnje zgrade Zemaljske banke, na kojem se nalazi spomen-ploča oslobodiocima Sarajeva. Fasada oko spomen-ploče oslobodiocima grada dobiće narednih dana potpuno nov izgled. Predviđeno je, takođe, da se ispred spomen-ploče oslobodiocima postavi vječita vatra, koja će planuti prvi put posljednjih dana ovog mjeseca, u vrijeme kada Sarajevo bude proslavljalo 25. novembar, Dan naroda Bosne i Hercegovine i 29. novembar Dan Republike“.51 Ukoliko su se u novinskim člancima zajedno spominjala ova dva praznika, tada bi se 29. novembar označavao kao Dan Republike, a 25. novembar kao Dan naroda Bosne i Hercegovine, a ako su se izvješća odnosila samo na 25.11. tada se za praznik upotrebljavalo ime Dan Republike, odnoseći se na Bosnu i Hercegovinu. Samo u dva prigodna govora spomenuo se Dan državnosti BiH, vjerojatno se političko rukovodstvo trebalo naviknuti na upotrebu novog imena za ovaj republički praznik.

U cijeloj Bosni i Hercegovini, „okićenoj zastavama, cvijećem, pjesmom, igrom i velikom radošću“, najveći dio svečanih akademija održano je uoči 25. novembra, na kojima su u opširnim referatima govornici potcrtavali „(...) susret istorije i sadašnjosti, jer 25. i 29. novembra velike su tekovine pedesetogodišnje borbe komunista, skojevaca i pripadnika revolucionarnih sindikata za slobodan život i prava radnih ljudi za jedno novo u istoriji do sada nepoznato, samoupravno socijalističko društvo“.52 Nezaobilazni dio svakog obraćanja publici bilo je isticanje zajedništva: „Danas je svečar Republika na čijem je tlu, u ovom strašnom ratnom vihoru i iskušenju, poklič bratstva i jedinstva, značio viziju, koja je opet ovog novembra 1969. godine pretočena u istorijsku stvarnost zbratimljenih Srba, Hrvata i Muslimana“.53 U svakom od izvještaja neizostavno je spomenuto da se „Brojnim izložbama, akademijama, prijemu pionira u pionirsku organizaciju i izletima u Mrkonjić-Grad obilježio 25. novembar u svim mjestima Bosne i Hercegovine. Novi pogoni, školske zgrade, kilometri puteva i električno osvjetljenje u brojnim selima učinili su da ovaj praznik Republike bude još svečaniji“.54 Konkretno, 1969. puštene su u rad niskonaponske mreže u selima oko Jajca, Doboja, Tuzle, Donjeg Vakufa, Mostara; zatim pogon za proizvodnju žice i eksera Metaluškog kombinata – Zenica u Bihaću; Tvornica za izradu žice Alipašin Most, moderna osnovna škola ''Narodni heroji'' u Doboju; za tadašnje vrijeme moderna robna kuća u Kaknju koju je izgradio Drvno-industrijski kombinat Krivaja iz Zavidovića; Veterinarska stanica i dalekovod u Duvnu; nova škola u Goduši kraj Visokog i automatska centrala u Župči kraj Breze i svakako najmoderniji i najskuplji objekat Skenderija. Pozivajući se na Republički zavod za statistiku, u prigodnim govorima sumirani su neki od postignutih rezultata: „Statističari su zabilježili da je u Bosni i Hercegovini prošle godine (1968., op. a.) bilo 3,806.000 stanovnika. To je za oko 300.000 više nego četiri godine ranije. U toku prošle godine na području Bosne i Hercegovine izgrađeno je ukupno 24.660 stanova. U 1964. godini, na primjer, izgrađeno je 23.839 stanova. Samo u prvih devet mjeseci 1969. godine izvezena je roba u vrijednosti od 1.364 miliona dinara. U istom vremenu vrijednost uvoza iznosi 1.409 miliona dinara. Broj turista koji posjećuju BiH svake godine je veći. Tako, npr. 1964. godine našu Republiku posjetilo je 670.354 gosta, a samo za devet mjeseci ove godine 742.484. Podaci o broju kupljenih automobila svjedoči o tome koliko je novih vozila na ulicama. Tako npr. 1964. godine na području BiH bilo je 9.782 putnička automobila. Prošle godine je zabilježen veći broj – 34.902. BiH je imala 1964. godine 261.085 radio pretplatnika, a prošle (1968., op.a.) 360.947. Broj TV pretplatnika zabilježio je još veći porast: 1964. godine 34.085 stanovnika BiH posjedovalo je televizor, a prošle godine (1968., op.a.) – 126.624“.55 Uspjesi su pripisivani zajedničkom djelovanju svih naroda, pa su svečanosti bile prilika da se javno poruči: „To je jubilej naroda koji su objektivno vezani jedni za druge, upućani jedni na druge, i naroda, čiji su ekonomski, politički i kulturni interesi do te mjere isprepleteni da bi bilo apsurdno pomisliti da bi jedni bez drugih mogli živjeti, raditi i stvarati“.56 Prema novinskim izvještajima, Dan Republike Bosne i Hercegovine proslavljen je svečano, sumirani su rezultati, iskazana vizija daljnjeg napretka jačanjem samoupravljanja, a Predsjednik Tito je, povodom proglašenja 25. novembra Danom državnosti Bosne i Hercegovine, za „(...) izvanredne zasluge u širenju prosvjete, kulture i vaspitanja niza mladih generacija u duhu širenja i razvijanja bratstva i jedinstva među našim narodima odlikovao: Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem Gimnaziju 'Filip Višnjić' u Bijeljini i Gimnaziju 'Aleksa Šantić' u Mostaru, a Ordenom zasluge za narod sa srebrnim zracima list 'Sloboda' iz Mostara povodom dvadesetogodišnjice izlaženja lista“.57 Osim toga, iz reda pet različitih visokih odlikovanja ordenje je primilo 78 pojedinaca; Medalju zasluga za narod jedan i Medalju rada 51 pojedinac, što je bilo priznanje za ostvarene uspjehe u Bosni i Hercegovini, ali i podsticaj za predstojeće zadatke.58

Međutim, tijekom svih tih dana očekivao se glavni događaj u Sarajevu – otvaranje Skenderije i premijera filma Bitka na Neretvi. O završetku radova svakodnevno se detaljno izvještavalo od polovine novembra, kako o građevinskim poslovima, uređenju platoa, tako i o pripremanju dvorane za projekciju. „Na velikom idealno zategnutom ekranu naši kino-operateri su, uz asistenciju zapadnonjemačkih stručnjaka isprobali zvuk kinoprojektora. I naši i njemački stručnjaci su, nakon prvih proba, zaključili da će projekcija biti izvanredna“.59 Projekcijska provjera svih detalja urađena je prikazivanjem filma Kozara pred oko 1.500 vojnika, studenata i đaka.60 Da je gradnja Skenderije bila veliki projekat govori podatak da je osobno došao Helmut Telembah, vlasnik poznate njemačke firme Telembah koja je izradila dvije vrste specijalnih tribina na kojima se ukupno može postaviti oko 4.000 sjedišta i montažno-demontažne tribine za specijalne prilike te novinarima izjavio: „Dok nisam došao u Skenderiju mislio sam da je najveća i najljepša hala u Dortmundu. (...) Ovo u Sarajevu je impozantna, grandiozna i dosad neviđena građevina. Privredni grad je veličanstven. Nevjerovatno kako su vaši stručnjaci uspjeli da nađu tako jedinstveno rješenje u svijetu i da u jednom objektu kombinujete sve: sport, kulturne priredbe, velike cirkuse i druge slične manifestacije, bioskopske predstave i slično“.61

Mada su gradske vlasti najavile da tijekom praznika neće biti redukcije struje, organizatori su u potpunosti osigurali projekciju: „Skenderija će se i pored tri visokonaponska voda iz gradske mreže, snabdijevati svijetlom iz sopstvenog agregata koji je proizveden u tvornici 'Rade Končar', a pored agregata u cijeloj Skenderiji postoji takozvana 'panična rasvjeta' koja se napaja preko specijalnih baterija za nesmetan izlazak publike“.62 Poslovima dekoriranja prostora ispred Skenderije cvijećem, drvećem i stećcima prenesenim iz Zemaljskog muzeja te postavljanjem izložbi s oko petsto slika, grafika i skulpura afirmiranih i mladih umjetnika u unutrašnjem ambijentu, pripreme za spektakl bile su završene. A da će Skenderija nastaviti s gala priredbama govorilo je to da je već u pretprazničnim danima bila najavljena najveća američka revija na ledu Holidej on ajs – 1969 od 12. do 21. decembra, za koju su se ulaznice mogle kupiti u svim bosanskohercegovačkim gradovima te u Dubrovniku i Splitu.63 Tim povodom u Sarajevo je stigao direktor revije Artur Bejli koji je s Ljubom Kojom, direktorom Skenderije, održao konferenciju za novinare i izjavio da je sarajevsko zdanje najljepše u Evropi te da će prihod od premijerne predstave biti upućen postradalima od zemljotresa u Bosanskoj krajini.64 Nešto kasnije, prilikom Titovog boravka u Sarajevu, „prenesena mu je želja Sarajlija“ da se ovdje održi Kongres samoupravljača Jugoslavije čime bi Skenderija postala i kongresni centar. I Sarajlije su zadovoljno čekale praznične dane bez noćne redukcije struje i vode, ''non-stop'' otvorenim prodavnicama u centru grada, bogatim asortimanom južnog voća i nekih drugih deficitarnih namirnica, zatim osvjetljenjem na Vrelu Bosne i mnogim drugim potrebama jednog grada.

Još jedan veliki događaj pripremao se u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – dodjeljivanje počasnog članstva Titu. To je bilo dodjeljivanje prvog počasnog članstva, a u ovom slučaju prvom čovjeku Jugoslavije, pa su pripreme imale poseban značaj. Na Vanrednoj skupštini ove najviše naučne bosanskohercegovačke institucije (19.11.), kojoj su prisustvovali akademici, profesori Sarajevskog univerziteta i uglednici iz privrednog i kulturnog života, nazočili su najviši republički politički rukovodioci: Đuro Pucar, Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Dragutin Kosovac, Esad Cerić, Todo Kurtović, Vlado Šegrt, Ilija Materić, prof. dr. Hamdija Ćemerlić, Džemal Muminagić i mnogi drugi. Predsjednik Akademije, prof. dr. Branislav Đurđev, održao je svečani govor o Titu i njegovim zaslugama i, između ostalog, naglasio: „Čitavo djelovanje predsjednika Tita – od prvih dana kada je kao član Komunističke partije Jugoslavije stupio u javni politički život, pa do današnjeg dana – bilo je određeno ovim saznanjima i motivisano težnjom da naučna istina o putevima masa i da, kao materijalna snaga, doprinese pobjedi revolucije i izgradnji socijalističkog društva. (...) Riječima, djelima i ostvarenjima Tito je pokazao koliko je moćna, koliko je kreativna, korisna i potrebna nauka koja odgovara potrebama društva i ubrzava razvitak ka sadašnjim oblicima. (...) Današnji izbor druga Josipa Broza Tita za počasnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izraz je jednodušne želje i osjećanja članova Akademije, a uvjereni smo da ovim činom ispunjavamo i želju naroda Bosne i Hercegovine“.65 Početkom decembra 1969. godine, Makedonska akademija nauka i umjetnosti učinila je isto, potom povodom 50-godišnjice Ljubljanskog fakulteta, Titu i Edvardu Kardelju dodijeljene su titule počasnih doktora nauka,66 i na velikoj svečanosti proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu Titu je dodijeljen počasni doktorat nauka,67 na što je Tito uzvratio Ordenom Republike sa zlatnim vijencem.68

Velikom iščekivanju premijere doprinosile su novinske vijesti o dolasku slavnih filmskih zvijezda, čime se u Sarajevu stvarala atmosfera svjetske metropole: „Dolaze Mal i Vajdeman“,69 „Dolaze Sofija Loren i Roman Polanski“,70 kao i najave onih koji su glumili u filmu. Dodatne ekskluzivne vijesti o izradi plakata, cijeni filma i drugim detaljima dao je redatelj filma Veljko Bulajić na konferenciji za novinare. Plakat za film izradio je Pablo Pikaso, koji je „(...) našao za potrebno da dio svoje kompozicije koja se nalazi u bostonskoj Galeriji preobrati ovoj sadašnjoj potrebi i namjeni. On je, naime, dao svoju viziju ovog sudbonosnog događaja iz naše nedavne prošlosti i prije svega izrazio onu njegovu stranu, koja ga, po svojim ljudskim kvalitetima, čini univerzalnim“, plakat će biti objavljen u mnogim svjetskim listovima i pratiće film na njegovom putu po kinima svijeta.71 Uzbudljivu atmosferu pred premijeru dodatno je ''podgrijao'' Bulajić kada je rekao: „Jugoslovenska komisija za izbor domaćih filmova koji našu kinematografiju predstavljaju na inostranim festivalima, odlučila je da film Veljka Bulajića Bitka na Neretvi kandiduje za visoko priznanje Američke filmske akademije – nagradu Oskar. (...) Takođe, prijedlozi su da ovaj film otvori festival u Kanu, dok Venecija želi da film zaključi smotru na Lidu. (...) reditelj je iznio i podatak da je ostvarenje filma stajalo 3,5 milijarde starih dinara. Međutim, još prije nego što je počelo da se vrti po projekcijskim salama širom svijeta, ovo djelo se isplatilo. Oni koji su imali priliku da ga vide tvrde čak da je to djelo kakvo svijet nije vidio u zadnje dvije decenije. To je projekat u čijoj je realizaciji učestvovalo 46 jugoslovenskih radnih organizacija i gotovo sva značajnija imena domaćeg filma te preko osam hiljada statista. (...) Film je inače prodat u preko 80 zemalja svijeta. Nekoliko dana poslije sarajevske premijere, film će početi da obilazi i ostale naše republičke centre i neka druga veća mjesta, za što je obezbjeđeno 25 kopija“.72 Osim spomenute konferencije za novinare, održan je i „informativni raport“ pred samu premijeru filma, na kojoj je među mnogim pitanjima na koja je Bulajić već ranije odgovorio postavljeno jedno vrlo zanimljivo: „Zašto se svjetska premijera filma Bitka na Neretvi održava baš u Sarajevu – iz komercijalnih ili iz političkih razloga? Ovo pitanje reditelju Bulajiću postavila je jedna njemačka novinarka. Bulajić je odgovorio: Premijera je mogla da se održi u Beogradu ili Zagrebu. I to mnogo bezbolnije, jer tamo imaju potrebne hotelske kapacitete. Ali, ne treba zaboraviti da je bitka za ranjenike vođena tridesetak kilometara od Sarajeva. Zatim ovaj grad (njegove radne organizacije) najviše je uložio u realizaciju filma. I – Sarajevo svakog gosta prima otvorenog srca“.73 Kako se vijest o katastrofalnom zemljotresu u Banja Luci proširila diljem svijeta, „Organizatori premijernih predstava filma Bitka na Neretvi, u Tokiju, Rimu, Briselu, Londonu i drugim svjetskim metropolama obavijestili su režisera filma Veljka Bulajića da će sav prihod premijere ustupiti postradalom stanovništvu Bosanske krajine. Zahvaljujući ovom divnom primjeru solidarnosti, očekuje se da će u fond za postradale stići, nakon održanih premijera, suma blizu 150.000 dolara“.74

Do izvršavanja Naredbe Vrhovnog komandanta oružanih snaga SFRJ u čast 29. novembra, Sarajevo je bilo spremno za veliku svečanost, prvu takve vrste u ovom gradu.75 U svečanom dvobroju Oslobođenja za 28. i 29. novembar na naslovnoj je stranici Gradska konferencija SSRN Grada Sarajeva, uz Titovu sliku velikog formata, uputila čestitku čitaocima, saradnicima i prijateljima za Dan Republike i Proglas građanima Sarajeva: „(...) Sarajevo će imati čast i zadovoljstvo da kao domaćin pozdravi u svojoj sredini najistaknutijeg i najdražeg gosta – Predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Pozivamo građane, radne ljude i omladinu grada Sarajeva da u subotu, 29. novembra u 8 sati izađu na doček druga Tita i njegove supruge Jovanke kako bi, kao i uvijek do sada izrazili svoju ljubav i svoju radost što se nalaze među nama“.76 Prema očekivanjima, masovan doček Tita, njegove supruge i istaknutih ličnosti, Milentija Popovića, Veljka Milatovića, Cvijetina Mijatovića i drugih iz saveznog političkog establišmenta označio je početak svih manifestacija i susreta tijekom Titovog četvorodnevnog boravka u Sarajevu.77 Proslava 29. novembra započela je predajom na upotrebu Skenderije, izgrađene „(...) prema projektu arhitekata Živorada Jankovića i Halida Muhasilovića, te inženjera statičara Ognjeslava Malkina (...)“,78 što je uz veliki broj uglednih zvanica učinio Dragutin Kosovac, predsjednik Izvršnog vijeća BiH.79 Glavni događaj uslijedio je navečer 29. 11. na premijeri filma, na kojoj je Tito bio glavna zvijezda i u gledalištu i na filmu. Svi dojmovi o filmu bili su izrečeni s oduševljenjem, a Sarajevo je bilo obuzeto svečanim raspoloženjem do duboko u noć. Na premijeru su došli Karlo Ponti, Jul Briner, Oleg Vidov, Sergej Bondarčuk, Silva Košćina, Hard Kriger, Orson Vels i drugi. „U Sarajevu je boravilo 19 oskarovaca“,80 koji su nakon povratka kući zahvalili na ugodnom boravku, a u jednom od telegrama je rečeno „(...) da je za takvu svečanost potrebno široko srce, a ne dvomilionski grad“.81 Zadivljenost događajem rezultirala je prijedlogom projekta da se napravi film o ovoj premijeri, Titu je poklonjena knjiga dokumenata pod naslovom Bitka na Neretvi, a neposredni dojmovi kretali su se od duboke potresenosti za Rodoljuba Čolakovića do izjave Branka Mikulića da je film prevazišao njegova očekivanja, a Tito je kratko izjavio: „Humana priča o humanoj bici“.82

Sljedeći veliki događaj, održan 30. novembra, bio je svečani skup u dvorani Radničkog univerziteta ''Đuro Đaković'' u Sarajevu na kojem je, uz prisustvo brojnih ličnosti iz političkog, kulturnog i društvenog života te poglavara sve tri vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, Titu bila uručena diploma počasnog člana ANUBiH, rad akademskog slikara Mersada Berbera. Tom prilikom Tito se zahvalio na časti i u svojoj pristupnoj besjedi osvrnuo se na pokušaje podgrijavanja nacionalne ili vjerske netrpeljivosti i podsticanja šovinizma što treba energično, u začetku onemogućiti, jer se u najtežim trenucima krenulo razvijanju novih društvenih odnosa i da je prevaziđen najteži period, a one koji su protiv radničkog samoupravljanja potrebno je onemogućiti jer je samoupravljanje najjači stimulans za razvoj privrede.83 Uz obrazloženje da svečanost dodjeljivanja počasnog članstva nije mogla biti upriličena u Akademiji zbog neuvjetnih prostorija, Džemal Bijedić, predsjednik Skupštine SR BiH, „(...) izvjestio je Tita da u Sarajevu predstoji izgradnja nove zgrade Skupštine i Izvršnog vijeća BiH i, kada ona bude završena, sadašnja zgrada Skupštine SR BiH biće ustupljena ANUBiH jer su sadašnje prostorije dosta skučene i nepodesne“.84

Oduševljenje filmom Neretva bilo je prilika da u Sarajevu Tito primi redatelja Stipu Delića i njegovu filmsku ekipu te im poželi puno uspjeha u snimanju filma Sutjeska, „(...) jer ti filmovi doprinose boljem razumijevanju naše borbe u svijetu i da se ukaže kakvi su naši narodi i kolika je njihova snaga“.85 Trećeg dana posjete Sarajevu, Tito je primio delegaciju prvoboraca, zatim rukovodioce općine Travnik, a zatim detaljno razgledao Skenderiju u pratnji najviših republičkih funkcionera, upisao se u Knjigu utisaka i primio Zlatnu značku Skenderije. Tog dana Sarajlije su bile u mogućnosti vidjeti Tita i njegovu pratnju u šetnji Baščaršijom, kada je posjetio „(...) jedinstvenu robnu kuću suvenira Brusa bezistan, čija je adaptacija završena pred Dan Republike“, kojom prilikom mu je „Kolektiv Brusa-bezistana poklonio pozlaćeni đugum i tabakeru, a Jovanki muslimansku narodnu nošnju i ručno rađenu serdžadu“, a zatim na putu do restorana ''Daire'', gdje su gosti ručali, „Građani Sarajeva su srdačno pozdravili druga Tita i njegovu suprugu Jovanku“.86

Program prazničnih dana obogatila je i proslava dvadesetogodišnjice Sarajevskog univerziteta, povodom koje je upriličena svečana akademija na kojoj je o rezultatima ove visokoškolske ustanove govorio rektor, prof. dr. Hamdija Ćemerlić.87 Dok su još u Sarajevu boravile filmske zvijezde, Karlo Ponti, Jul Briner, Oleg Vidov, Sergej Bondarčuk, Silva Košćina, Hardi Kriger i drugi u društvu Veljka Bulajića, Kombinat odjeće i obuće ''Borac'' iz Travnika u organizaciji ''Večernjih novina'' priredio je u Haman-baru ekskluzivnu reviju svojih proizvoda, prvu takve vrste u Bosni i Hercegovini. Mada sigurno nije bilo glamura svjetskih modnih pista, gosti su izrekli „Laskava priznanja za kvalitetne proizvode“, što je bio „Spektakl spontanog i zajedničkog oduševljenja gostiju i domaćina“.88 Tako su domaćini svojim gostima upotpunili barski ambijent prezentacijom bosanskohercegovačkih proizvoda.

Četvrtog dana posjete, Tita su ugostili uposlenici Muzeja revolucije, u kojem je s osobitim zanimanjem razgledao eksponate i „(...) dokumente drevne prošlosti naših naroda, koji su neraskidivo vezani za borbeni put naše Partije i Titovo ime“.89 Tito se posebno zadržao pred eksponatom „Eksplozija narodnog otpora i gnjeva“, autora Nandora Glida, o kojem je direktor Muzeja, Moni Finci, detaljno upoznao goste.

I kada je Predsjednik SFRJ u pitanju, iz Sarajeva nije mogao otići bez „kafe u gradu“, što je i upriličeno u kafani „Park“, gdje su „(...) Visoki gosti proveli oko jedan sat zajedno sa svojim domaćinima i građanima koji su se zatekli u ovom poznatom sastajalištu u Sarajevu“.90 Popodne je bilo rezervirano za Titovu suprugu Jovanku. „Posjetila je Svrzinu kuću, depadans Muzeja grada Sarajeva, koji proslavlja 20-godišnjicu svog postojanja. Direktor Muzeja, Ahmed Grebo, upoznao je gošću sa svim detaljima jedne stare muslimanske trgovačke kuće iz 17. stoljeća, a zatim su posjetili kuću Šefike i Almase Hadžišabanović koje su iskazale veliko zadovoljstvo posjetom Jovanke Broz, a direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva, inž. Alija Bejtić, pokazao je gošći sve osobenosti jedne stare bogate muslimanske kuće“.91

Nakon četvorodnevnog boravka u Sarajevu, Tito sa suprugom Jovankom „(...) otputovao je u 23 sata iz Sarajeva u Beograd s Nove željezničke stanice, nakon što je izvršio smotru počasne jedinice JNA. Ispraćaju su prisustvovali najviši republički rukovodioci i hiljade Sarajlija“.92 Sljedećeg dana, Oslobođenje je na prvoj stranici prenijelo Titovu zdravicu sa svečane večere održane pred njegov odlazak iz Sarajeva, u kojoj je, između ostalog, rekao: „Na tlu Bosne i Hercegovine u krvi se kovalo bratstvo i jedinstvo. (...) U Bosni i Hercegovini žive Srbi, Hrvati i Muslimani, i u ovoj Republici kreiraju se odnosi kakvi treba da budu u našoj jugoslovenskoj socijalističkoj zajednici uopšte. (...) obaveza svake naše nacije i narodnosti je da razvija ono što je pozitivno u njenoj prošlosti i da doprinosi, koliko najviše može, jačanju naše socijalističke jugoslovenske zajednice“.93

Vraćanje u stvarnost

Svečarsko ozračje prazničnih dana u Sarajevu polako je nestajalo. Članovi četrnaest komisija za različite vrste poslova i obaveza, koje su bile formirane od strane Odbora za proslavu Dana Republike pri Gradskoj skupštini Sarajeva, mogli su biti zadovoljni urađenim, s obzirom na nedostatak hotela i uopće smještajnih kapaciteta u gradu. Polako se vraćala svakodnevica i problemi gradskog života. U pet sarajevskih kina počeo se prikazivati film Bitka na Neretvi s rekordnim brojem gledatelja. Međutim, najveći problem za Bosnu i Hercegovinu bio je kako sanirati štete nastale zemljotresom u Bosanskoj krajini. Mada je pomoć stizala, novac, šatori, kamp-kućice, autobusi iz zemlje i inozemstva, radni ljudi su se solidarizirali prikupljanjem novca, a sve je to bilo nedovoljno da se svim postradalima osigura pristojan smještaj. Mada se i prazničnih dana nije zaboravila Bosanska krajina, u kojoj je do 25.11. bilo oko 222 jača i slabija zemljotresa, a tlo se nije smirivalo ni 4. decembra kada je Banja Luku zadesio potres od pet stepeni, a „Vlažni snijeg svega desetak centimetara srušio oko 95 odsto šatora, a oni koji su se sklonili u ruševne kuće doveli su svoje živote u opasnost“.94 Bilo je potrebno sustavno rješenje. O katastrofalnom razmjeru štete svjedoči posjeta eksperta OUN Adolfa Ciborovskog Banjoj Luci: „U momentu banjolučke katastrofe – izjavio je novinarima – nalazio sam se u Argentini. Tamo je javljeno da je Banja Luka porušena i oštećena čak 63 odsto. Sada vidim da je takva informacija sasvim tačna. (...) Posjetio sam ovaj grad u cilju da informišem Sekretarijat Organizacije ujedinjenih nacija o tome koliko je porušen grad, kako bi bile preduzete odgovarajuće mjere pomoći. A pomoć je u svakom slučaju neophodna. Adolf Ciborovski je bio i prvi čovjek prilikom obnove Varšave. Na pitanje novinara da li bi Banja Luka trebalo i moglo da u većoj mjeri koristi varšavska iskustva, on je rekao: Banjalučani bi, u svakom slučaju, trebalo da koriste varšavska, ali, prije svega, iskustva ne tako davno nastradalog Skoplja. U svakom slučaju skopska iskustva mogu biti veoma korisna i to u ovim momentima nikako ne bi trebalo izgubiti iz vida. (...) Što se tiče hitnosti otklanjanja posljedica – rekao je Ciborovski – tu su prije svega zdravstvo i školstvo, koji su najviše stradali“.95 Međutim, primjena skopskog iskustva nešto će kasnije donijeti značajna razmimoilaženja kako među republičkim rukovodstvima, tako i u odnosu Federacije prema Bosni i Hercegovini.96 Tako je zajednička proslava 25. i 29. novembra 1969. u Sarajevu bila i posljednja s velikim nadama i očekivanjima, koje su u sedmom desetljeću donijele izravnije međunacionalne prijepore prema političkim, društvenim, privrednim, kulturnim i drugim pitanjima budućeg razvoja Jugoslavije, a Bosna i Hercegovina je sve više prepoznavala vlastiti strah za svoje mjesto u jugoslavenskoj zajednici.97 U svojoj spoljnopolitičkoj aktivnosti Jugoslavija se spremala za predstojeću konferenciju nesvrstanih u Lusaki, u svijetu kojeg su i dalje razdirali lokalni ratovi, agresije i vojno-politička utrka u hladnoratovskoj podjeli svijeta.

Izvori i literatura

IZVORI

Oslobođenje, Sarajevo, 1969.

Službeni list SR BIH, Sarajevo, 5/69.

Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979. III tom. (1980). Narodna knjiga i Institut za savremenu istoriju. Beograd.

www.arhivyu.gov.rs 23.1.2019.

Literatura:

Bilandžić, D. (1978). Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije : glavni procesi. Školska knjiga. Zagreb.

Carbonell, C. O. (2017). Veliki datumi XX. stoljeća. Kulturno informativni centar Naklada Jesenski i Turk. Zagreb.

Čusto, A. (2013). Uloga spomenika u izgradnji kolektivnog sjećanja na period 1941-1945. i 1992-1995. – komparativna analiza. Institut za istoriju, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo. Sarajevo.

Dupanović, D. (2017). Političke posljedice zemljotresa u Bosanskoj krajini 1969. godine. Poplava, zemljotres, smog : Prilozi ekohistoriji Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću. (ur. Duranović, A.). 149-194. Udruženje za modernu historiju. Sarajevo.

Goldstein, I. (2002). Hrvatska, Europa, svijet : kronologija. Novi Liber. Zagreb.

Kamberović, H. (2011). Hod po trnju : Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća. Institut za istoriju. Sarajevo.

Ličina Ramić, A. (2013). Nagrada ZAVNOBiH-a – osnivanje, trajanje, značaj. Historijska traganja, br.12/2013. 215-229. ISSN 1840-3875.

Omerčić, E. (2013). Metamorfoza praznika: obiljažavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a (1983-1988-1993). Historijska traganja, br. 12/2013. 201-213. ISSN 1840-3875.

Ramet, S. P. (2009). Tri Jugoslavije : Izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb.

Stojanović, D. (2015). Rađanje globalnog sveta (1880-2015) : vanevropski svet u savremenom dobu. Udruženje za društvenu istoriju. Beograd.

Žujo, V. (2009). Leksikon Sarajeva, Mediapress. Sarajevo.