50-godišnjica susreta pape Pavla VI i predsjednika vlade SFRJ Mike Špiljaka u Vatikanu

Analiza slučaja 7

„Živjela Jugoslavija!“. Tim riječima vjerski poglavar rimokatoličke crkve i državni poglavar Svete stolice papa Pavao VI prije točno 50 godina, 10. siječnja (januara) 1968, ispratio je iz svojih odaja delegaciju socijalističke Jugoslavije predvođenu predsjednikom vlade Mikom Špiljakom. Bio je to prvi posjet jednog visokog jugoslavenskog dužnosnika i ujedno prvi službeni posjet jednog socijalističkog premijera Vatikanu. U tom trenutku Jugoslavija i Sveta stolica već punih 15 godina nisu imali službene diplomatske odnose zbog čega su mnogi upravo ovaj događaj smatrali ključnim za razumijevanje daljnjeg razvoja događaja. I bili su u pravu. Samo dvije godine kasnije, 14. Kolovoza (avgusta) 1970, ponovo su uspostavljeni puni diplomatski odnosi prekinuti 1952, da bi vrhunac dugog procesa „mirenja“ Jugoslavije i Svete stolice predstavljao svakako posjet predsjednika Tita papi Pavlu VI u Vatikanu 29. Ožujka (marta) 1971. godine. Nakon Špiljaka kao prvog socijalističkog premijera, Josip Broz Tito je bio prvi šef jedne socijalističke zemlje kojeg je papa primio u službeni državni posjet.

U godinama koje su slijedile nakon prekida diplomatskih odnosa Jugoslavija i Sveta stolica prolazit će kroz brojne razvojne faze, kako na unutrašnjem tako i međunarodnom planu. Iako i dalje jednopartijska komunistička zemlja s neprikosnovenim autoritetom jedne ličnosti, Jugoslavija se nakon sukoba sa SSSR sve više počinje približavati Zapadu od kojeg, prvenstveno SAD, počinje dobivati sve veću ekonomsku pomoć. Zapadni utjecaji počinju se vremenom osjećati u kulturi, svakodnevnom životu, a uvođenjem tržišnih mehanizama i u gospodarstvu. U međunarodnim odnosima nepristajanjem na hladnoratovsku bipolarnost Jugoslavija se pozicionira kao lider „trećeg puta“ institucionaliziranog upravo u Beogradu 1961, na osnivačkoj konferenciji Pokreta nesvrstanih. Reformsko razdoblje u Rimokatoličkoj crkvi kreće smrću pape Pia XII 1958. godine. Na konklavi koja će trajati tri dana tek nakon 11 ponovljenih glasanja za papu je, kao svojevrstan kompromis između konzervativnih i progresivnih svećenika izabran nadbiskup Venecije Angelo Giuseppe Roncalli koji uz novu titulu uzima i novo ime - Ivan XXIII. Premda ga se smatralo „prijelaznim papom“ koji zbog svojih godina (77), ali i odnosa snaga u samom Vatikanu neće imati preveliki utjecaj, sazivanjem Drugog vatikanskog koncila 1962, papa Ivan XXIII pokrenuo je proces najopsežnijih i najutjecajnijih promjena u Rimokatoličkoj Crkvi u XX stoljeću. Potreba za „provjetravanjem“ crkve i „usklađivanjem“ s izazovima modernog društva odnosila se prije svega na otvaranje dijaloga unutar same rimokatoličke zajednice, ali i dijaloga s ostalim vjerskim, i što je posebno važno, nevjerničkim zajednicama. S obzirom da već slijedeće godine umire, njegovu misiju još dosljednije nastavlja novi papa Pavao VI. Za razliku od izrazito antikomunistički orijentiranog pape Pia XII, Ivan XXIII, a posebno Pavao VI smatraju da je postojanje država u kojima vladaju komunisti realnost koju treba uzeti u obzir, te da su normalni odnosi između Svete Stolice i tih zemalja nužnost prvenstveno zbog tamošnjih vjernika. U tom smislu popravljanje odnosa s Jugoslavijom kao najspecifičnijom i najliberalnijom socijalističkom zemljom predstavljao je jedan od vanjskopolitičkih prioriteta vatikanske diplomacije. Vrijeme će pokazati da karakter režima nije bio jedini razlog pojačanog interesa Svete stolice za Jugoslaviju. Jedan je svakako bio i suživot jugoslavenskih katoličkih i pravoslavnih vjernika, što je za ekumenizam kojeg je poticao Pavao VI bio inspirativan primjer. Drugi razlog bio je osobno Josip Broz Tito, čiju je ulogu u borbi za mir u svijetu papa izrazito cijenio, te ga kao takvog smatrao važnim partnerom u budućim mirotvornim aktivnostima.

Povijest međusobnih odnosa

Kao što se prekid diplomatskih odnosa nije dogodio preko noći, tako je i proces približavanja započeo godinama prije Špiljakovog i Titovog dolaska u Vatikan. Taj odnos bio je uvjetovan promjenama u obje zemlje, ali i puno širim kontekstom hladnog rata u kojem su Jugoslavija i Sveta stolica počeli igrati sve važniju ulogu. Problemi između jugoslavenskih komunističkih vlasti i Katoličke crkve počinju već 1945. godine. Oni su s jedne strane, uvjetovani kolaboracijom dijela katoličkih svećenika s ustaškim vlastima tijekom rata, te ulogom Vatikana u pomaganju prilikom bijega ustaških dužnosnika nakon rata, a s druge, ateističkom komunističkom ideologijom koja je religiju doživljavala kao „opijum za narod“. U takvoj atmosferi brojni katolički svećenici su neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji. Unatoč izraženom antagonizmu i neprijateljstvu komunističke vlasti u Jugoslaviji nikad nisu zabranile vjeru niti upražnjavanje vjerskih osjećaja i običaja. Vjeronauk se zadržao u državnim školama godinama nakon rata, kao što su i časne sestre nastavile pružati medicinsku skrb po bolnicama. Naravno, s obzirom na nespojivost vjerskih osjećaja i komunističkih ideja član Komunističke partije nije (službeno) mogao biti i vjernik, što je ovog potonjeg u niz situacija dovodilo u neravnopravan položaj. Ključan trenutak koji je dodatno radikalizirao sve lošije odnose vlasti i crkve bilo je suđenje i zatvaranje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegovo imenovanje kardinalom od strane pape Pia XII 1952, jugoslavenske su vlasti iskoristile kao povod za prekid diplomatskih odnosa sa Svetom stolicom. U godinama koje su slijedile sve do smrti Pia XII (1958) i Alojzija Stepinca (1960) međusobno nepovjerenje bilo je sveprisutno. Komunističke vlasti nastavile su s pritiscima na crkvu u zemlji, a zauzvrat je Sveta stolica koristila svaku priliku da službenim i neslužbenim diplomatskim aktivnostima našteti ugledu Jugoslavije u svijetu.

Pod utjecajem ideja Drugog vatikanskog koncila odnosi između Jugoslavije i Svete stolice dobivaju početkom šezdesetih godina potpuno novi sadržaj i dinamiku. Za razliku od 1952, kada je proglašavanjem apostolskog nuncija monsinjora Silvia Oddija personom non gratom u Jugoslaviji, prvi korak učinio službeni Beograd, inicijativa za normalizacijom odnosa krenula je iz Rima. Uz brojne razgovore jugoslavenskih i vatikanskih diplomata o problemima koji su opterećivali međusobne odnose „zatopljenje“ je bilo vidljivo i u različitim simboličnim, ali i vrlo konkretnim potezima obje strane. Tako je jugoslavenski ambasador u Italiji Ivo Vejvoda prisustvovao pogrebu pape Ivana XXIII, te ustoličenju pape Pavla VI, zbog čega je novi papa kao znak zahvalnosti predsjedniku Titu poslao Zlatnu spomen medalju. S druge strane, za Dan Republike (29.11.) 1966, prijemu u jugoslavenskoj ambasadi u Rimu po prvi put su prisustvovali službeni predstavnici Svete stolice predvođeni uglednim diplomatom Agostinom Casarolijem. Ono što je posebno važno uz njih su na prijem došli i zagrebački nadbiskup Franjo Šeper i monsinjor Đuro Kokša, rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu. U dobre namjere Svete stolice, ali i snagu vatikanske diplomacije jugoslavenske su se vlasti na konkretnom primjeru uvjerile prilikom Titovog posjeta Južnoj Americi (1963). Izostanak demonstracija protiv jugoslavenskog predsjednika bio je velikim dijelom posljedica cirkularnog pisma koje je iz Vatikana poslano južnoameričkim biskupima u kojem se traži da ovi utjeću na antikomunističke grupacije u svojim zemljama. Usporedbe radi, samo nekoliko godina ranije upravo su katolički svećenici organizirali prosvjede prilikom posjete Tita Francuskoj i Velikoj Britaniji. Upravo navedeni primjer utjecaja Katoličke crkve u svijetu bio je jedan od glavnih razloga pozitivne reakcije jugoslavenskih vlasti na pruženu ruku pomirenja. Naime, za razliku od poslijeratne situacije kada se Jugoslavija u raznim situacijama ponašala kao tipičan „sovjetski satelit“, od sredine pedesetih ona postaje „američki komunistički saveznik“. Ovisnost o financijskoj i robnoj pomoći SAD i zapadnoeuropskih zemalja, u kojima su važnu ulogu igrali i lobiji povezani s različitim vjerskim ogranizacijama sugerirala je drugačiji, u prvom redu manje agresivan pristup i prema vjernicima i prema Katoličkoj crkvi kao instituciji.

Istovremeno dok se Jugoslavija suočavala s jednom od najvećih unutrašnjopolitičkih kriza koja je rezultirala uklanjanjem iz političkog života Aleksandra Rankovića, nakon Tita najjače osobe u državi, u Beogradu je 25. Lipnja (juna) 1966, potpisan Protokol o razgovorima između predstavnika SFRJ i predstavnika Svete stolice. Iako je predstavljao tek prijelaznu fazu ka uspostavi punih diplomatskih odnosa, ovaj dokument omogućio je da se pregovori počnu odvijati i na najvišim državnim razinama. Upravo je posjet predsjednika Vlade Mike Špiljaka Vatikanu trebao pokazati jugoslavensku spremnost da se ovaj proces uskoro i završi.

Protokolom o suradnji potpisanim 1966, jugoslavenske su vlasti bile zadovoljne. Ono na što su pristale odnosilo se na poštivanje ustavom već zagarantiranih prava svim vjernicima i vjerskim institucijama. U konkretnom slučaju, to je značilo dodatno smanjenje raznih vrsta pritisaka na Katoličku crkvu i njezine vjernike. Osim toga, vlada je priznala jurisdikciju Svete stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji, kad je riječ o crkvenim pitanjima, a koja nisu u suprotnosti s ustavnim poretkom SFRJ. Zahtjev da se ponovo u državnim školama omogući održavanje vjeronauka koji je zabranjen prekidom diplomatskih odnosa 1952, jugoslavenske su vlasti odbile. S druge strane, po mišljenju mnogih (posebno hrvatske političke i svećeničke emigracije), Sveta stolica je pristala na puno veće „ustupke“. To se prije svega, odnosilo na zahtjev da se katolički svećenici prestanu baviti bilo kakvim oblikom političkih aktivnosti, posebno onima koje bi za cilj imale destabilizaciju Jugoslavije. Za jugoslavensku stranu od posebne je važnosti bio pristanak Vatikana da će reagirati na svako antijugoslavensko djelovanje hrvatskih katoličkih svećenika u emigraciji.

Na temelju Protokola razmijenjeni su i diplomatski predstavnici između Svete stolice i Jugoslavije. Iako se nije radilo o uspostavi punih diplomatskih odnosa jugoslavenski predstavnik u Vatikanu Vjekoslav Cvrlje, te papinski izaslanik u Beogradu monsinjor Mario Cagna uživali su u zemljama domaćinima puni diplomatski tretman. Da stvari idu u dobrom smjeru trebale su potvrditi i posjete visokih državnih dužnosnika Vatikanu, odnosno Jugoslaviji. Prvi kome se za to pružila prilika bio je predsjednik vlade SFRJ Mika Špiljak.

Posjet zanimljiv iz više razloga

Špiljakov će posjet Vatikanu postati zanimljiv zbog nekoliko razloga. Prije svega, bila je riječ nakon dugo vremena, o nedvosmislenoj i javnoj manifestaciji „zatopljenja“ odnosa između dvije, do nedavno gotovo neprijateljske zemlje. Potom, bio je to prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom. Godinu dana prije njega papa Pavao VI primio je predsjednika Prezidija Vrhovnog Sovjeta SSSR Nikolaja Podgornog, ali je u tom slučaju bila riječ o, kako piše Glas koncila, o „neslužbenom“ posjetu. I, možda najveći kuriozitet predstavlja činjenica da je Mika Špiljak, iako ateist, do tog trenutka bio Hrvat s najvišom političkom funkcijom u službenom državnom posjetu Vatikanu. Prije njega 1941, u privatnoj audijenciji kod pape Pia XII bio je poglavnik NDH Ante Pavelić. To naravno nije bio državnički susret, jer za razliku od komunističke Jugoslavije koju je priznao, Vatikan nikada nije službeno priznao ustašku NDH. S obzirom na niz kurioziteta koji su pratili ovaj posjet, zanimljivo je spomenuti i to da je Špiljak kao prevoditelja sa sobom poveo ženu, Ljiljanu Tambaču, koja je tako bila prva žena koja je u Vatikanu prisustvovala razgovorima takve vrste.

Mika Špiljak na mjesto predsjednika vlade SFRJ imenovan je samo nekoliko mjeseci prije dolaska u Rim. S nepune 52 godine ovaj hrvatski političar porijeklom iz okolice Siska, iza sebe je imao već bogatu političku i vojnu karijeru. Kao predratni komunist sudjelovao je u osnivanju Sisačkog partizanskog odreda 1941, a zbog hrabrosti tijekom rata odlikovan je Ordenom narodnog heroja. Po završetku rata obavlja niz visokih političkih funkcija u Hrvatskoj. Između ostalog bio je predsjednik vlade SR Hrvatske (1963-1967), a s te pozicije odlazi u Beograd na mjesto saveznog premijera. Do odlaska u mirovinu (1986) Špiljak je obnašao gotovo sve najvažnije političke dužnosti u zemlji uključujući funkciju predsjednika Vijeća naroda Savezne skupštine, predsjednika Saveza sindikata Jugoslavije, a nakon Titove smrti i predsjednika Predsjedništva SFRJ.

Posjet Vatikanu dogovoren je kao sastavni dio posjeta Italiji 8-13. Siječnja (januara) 1968, prilikom kojeg je domaćin premijeru SFRJ bio talijanski premijer Aldo Moro. S obzirom na nezanemarivu ulogu Vatikana u talijanskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, te činjenicu da su godinama najjaču političku opciju u Italiji predstavljali demokršćani, približavanje Svete stolice i Jugoslavije pozdravljeno je kao važan doprinos unaprijeđenju i jugoslavensko-talijanskih bilateralnih odnosa. Trećeg dana posjeta, 10. siječnja (januara) ujutro, službenim automobilom Svete stolice jugoslavenski premijer stigao je na teritorij Vatikana. Svećano dočekan od papinih dvorjana, Špiljak je počasnom povorkom s pobočnom pratnjom Švicarske garde i osobljem papinskog protokola u 9:30 dopraćen u papinu privatnu biblioteku, gdje ga je dočekao Pavao VI. Tijekom razgovora dotaknute su teme odnosa crkve i države (Jugoslavije), pri čemu je posebno pozdravljena Špiljakova izjava da bi se taj odnos trebao razvijati u smjeru suradnje, a ne samo koegzistencije, jer da „ljudi mogu u isto vrijeme biti dobri vjernici i dobri građani svoje zemlje“. U svom govoru papa je, uz pohvalu napretka u bilateralnim odnosima naglasio potrebu za daljnjim mirovnim inicijativama u svijetu i u tom kontekstu pohvalio ulogu jugoslavenskog predsjednika Tita. Audijencija je završena razmjenom poklona te pomalo neuobičajenom gestom. Naime, prilikom ispraćaja jugoslavenske delegacije papa je na hrvatskom uzviknuo „Živjela Jugoslavija!“. Nakon razgovora s papom, Špiljak se susreo i s državnim tajnikom Svete stolice kardinalom Cicognanijem. Jedna od tema razgovora bio je i slučaj kontroverznog hrvatskog svećenika Krunoslava Draganovića. Njegova bliskost s ustaškim vlastima tijekom rata, pomaganje ustašama i nacistima da nakon 1945, pobjegnu iz Europe, a posebno njegov kasniji antijugoslavenski angažman, za Beograd je godinama bio jedan od glavnih problema koji su opterećivali odnose Jugoslavije i Svete stolice. Tim više, što je Draganović živio u Rimu i djelovao u Zavodu sv. Jeronima. Oprijedeljenost Vatikana na popravljanje odnosa s Jugoslavijom odrazila se i na samog Draganovića tako što mu je monsinjor Đuro Kokša, rektor Zavoda otkazao gostoprimstvo u toj instituciji. Nakon boravka u Austriji, Draganović se krajem 1967, pod nerazjašnjenim okolnostima vraća u Jugoslaviju. Na direktno pitanje Cicognanija o daljnjoj sudbini Draganovića, Špiljak odgovara da ga jugoslavenske vlasti neće sudski goniti, jer bi cijeli slučaj samo štetio dalnjoj normalizaciji odnosa Jugoslavije i Svete stolice. Tako je i bilo. Krunoslav Draganović do svoje smrti 1983, živio je kao slobodan čovjek u samostanu blizu Sarajeva, baveći se uglavnom istraživanjem tema iz crkvene povijesti.

Reakcije na posjet jugoslavenskog premijera Vatikanu u stranim su medijima bile više nego pozitivne. Posebno se isticalo podudaranje mirovnih inicijativa pape Pavla VI i Josipa Broza Tita, ili, kako je pisala La Stampa, „vizija međunarodne sloge Pavla VI danas se široko podudara s gledanjem nesvrstanih zemalja kojih je Jugoslavija predvodnik i glasnogovornik“. Jedan od akutnih primjera gdje je zajednička akcija mogla uroditi plodom, bio je angažman pape i jugoslavenskog predsjednika oko prekida rata u Vijetnamu. Na tom tragu u sljedećim je mjesecima razmijenjeno nekoliko poruka na relaciji papa Pavao VI – Josip Broz Tito. Bila je riječ o reakciji Vatikana na jugoslavensku inicijativu o sazivanju velike međunarodne konferencije na kojoj bi sudjelovale sve zemlje zainteresirane za izgradnju mira u svijetu. S tim u vezi, papa i najutjecajnije osobe vatikanske diplomacije šalju poruke jugoslavenskom predsjedniku da pozdravljaju inicijativu i spominju čak mogućnost prisustva Svete stolice na konferenciji u svojstvu promatrača. Bliski suradnik Pavla VI kardinal Angelo Dell'Acqua jugoslavenskom je izaslaniku u Vatikanu spomenuo i mogućnost da papa „u jednoj povoljnoj prilici i odgovarajućoj formi izrazi javnu podršku konferenciji prije i za vrijeme njezinog održavanja“.

Gotovo istovremeno s Mikom Špiljakom, u Vatikan je uz veliki medijski interes došao još jedan Hrvat. Riječ je o zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Franji Šeperu kojega je papa 8. Siječnja (januara) 1968, imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere. Ovo imenovanje bilo je veliko iznenađenje, jer je riječ o svećeniku koji je na čelo najvažnijeg ureda Svete stolice došao ipak iz jedne male i ne previše utjecajne katoličke zajednice. Izbor Šepera iz vatikanskih se krugova (neslužbeno) objašnjavao različitim motivima. Po jednima, riječ je ponajprije bila o jačanju pozicije i utjecaja Katoličke crkve u SFRJ. Po drugima, koji su se pozivali na izjave i samog pape, upravo izborom svećenika iz Jugoslavije Pavao VI je htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike.

Uspješan posjet Mike Špiljaka papi Pavlu Vi bio je samo potvrda da su aktivnosti jugoslavenske i vatikanske diplomacije išle u dobrom smjeru. Spremnost dvije svjetonazorski potpuno različite i do nedavno gotovo neprijateljske države da, uz uvažavanje svih razlika sjednu za stol i probleme riješavaju mirnim putem bila je više hladnoratovska iznimka nego pravilo. Svijest i volja da se suprotnosti mogu, ne samo prevladati nego i iskoristiti za zajednički aktivizam na globalnom planu pokazala je da su Vatikan i Jugoslavija imali političare koji su razumijeli svijet u kojem žive i koji su imali dobro osmišljene strategije kako svoje zemlje što bolje pozicionirati u tom svijetu.

Uzvratni posjet kardinala Tisseranta

Nakon posjeta jugoslavenskog premijera Mike Špiljaka Vatikanu u siječnju (januaru) 1968, ubrzo je uslijedio i uzvratni posjet. Iako ne u svojstvu državnika, Jugoslaviju je početkom lipnja iste godine pohodio jedan od najistaknutijih predstavnika Rimokatoličke crkve, dekan Kardinalskog zbora kardinal Eugene Tisserant. Odluka da upravo on dođe u Jugoslaviju nije bila slučajna. Riječ je o svećeniku poznatom po antifašističkim stavovima, koji se svojevremeno protivio izboru Eugenia Pacellija za papu, te nastavio kritizirati neke njegove postupke tijekom rata nakon što je ovaj već postao Pio XII. Zanimljivo je da je upravo Tisserant kao kardinal kamerlengo dao posljednji blagoslov Piju XII, a zatim i potvrdio njegovu smrt 9. Listopada (oktobra) 1958. godine.

Dolazak visokog predstavnika Svete stolice koji se javno izjašnjavao kao veliki pristaša ekumenizma i dijaloga s državama gdje su komunisti bili na vlasti, ali i koji je otvoreno kritizirao suradnju dijela katoličkih svećenika tijekom rata s fašističkim režimima, izazvao je velik interes jugoslavenske javnosti. Tijekom 12 dana, koliko je trajao njegov posjet Jugoslaviji (3-14. 6.1968), kardinal je obišao Zagreb, Plitvička jezera, Ljubljanu, Brijune, Đakovo, Beograd, Kragujevac, Split, Trogir, Kotor i naposljetku, Dubrovnik. Bio je gost na svećanoj akademiji JAZU u Zagrebu, te na prijemima u njegovu čast u Slovenskoj i Srpskoj akademiji. Primili su ga predsjednica vlade SR Hrvatske Savka Dabčević Kučar, te predsjednik i potpredsjednik vlade SR Slovenije i SR Srbije. Prilikom boravka u Srbiji posjetio je patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Germana, a zatim i manastir Manasiju, te spomen groblje u Kragujevcu posvećeno žrtvama koje su pripadnici njemačke vojske strijeljali 1941. godine. Jedan od centralnih događaja Tisserantova posjeta bio je i susret s Josipom Brozom Titom na Brijunima. Iako nije uspijevao pronaći vremena za susret sa studentima koji su već danima protestirali širom Jugoslavije, jugoslavenski predsjednik je uspio odvojiti vrijeme za razgovor s osam godina starijim gostom iz Vatikana. Tijekom boravka u Jugoslaviji Tisserant je izbjegavao (službene) razgovore o odnosu crkve i države, točnije o položaju Katoličke crkve u Jugoslaviji. Međutim, koristio je svaku priliku da iznese svoj stav ne samo o prošlosti nego i budućnosti tih odnosa. Poseban interes, pa moglo bi se reći, i divljenje kardinal je iskazivao prema ličnosti biskupa Strossmayera kao velikog zagovornika ideje ekumenizma. To je istaknuo u svom govoru na svečanoj sjednici JAZU, a dodatno i puno konkretnije naglasio prilikom posjeta Đakovu. Boraveći u Strossmayerovom gradu kao gost đakovačkog biskupa Bauerleina, Tisserant je izjavio: „Evo vidite vi ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog biskupa rodila misao o jugoslavenstvu i ona je odavde zračila nadaleko i naširoko. I što se je dogodilo? Umjesto da crkva ovdje drži visoko taj barjak jugoslavenstva, taj simbol jedinstva ona se vezala za separatistički pokret koji je upravo Hrvatsku odveo na put izolacije od ostalih naroda Jugoslavije“. Kardinal je zatim dodao da su katolički svećenici u Hrvatskoj, pod utjecajem habsburškog klera uvijek bili konzervativni i da se taj konzervativizam zadržao i kasnije, posebno tijekom Drugog svjetskog rata, kada se dio Crkve vezao uz NDH i Pavelića. U taj dio svećenika nije ubrajao Stepinca za kojeg je rekao da je nosio u sebi Strossmayerovu ideju jugoslavenstva, a ne separatističku i izdajničku politiku. Po njegovim riječima, Stepinac ga je posjetio u Vatikanu nakon što je rat već počeo i rekao da se vraća u „tvrđavu fašizma“, gdje ga čeka užasna situacija, ali da je njegovo mjesto uz narod. Tisserant je u još nekoliko situacija vrlo oštro komentirao ponašanje Katoličke crkve tijekom rata na području NDH. Tijekom večere kod beogradskog nadbiskupa Bukatka, upitan planira li posjetiti i Bosnu i Hercegovinu Tisserant je rekao da želi biti što dalje od fratara koji su podržavali Antu Pavelića. Pri tom se posebno prisjetio hercegovačkog fratra Radoslava Glavaša koji je obnašao dužnost načelnika u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH. Zanimljvo je da je svoj izrazito kritičan stav o NDH kardinal Tisserant javno iznosio i tijekom rata. Poznati su njegovi razgovori s Nikolom Rušinovićem poslanikom NDH u Rimu početkom 1942, u kojima upozorava da su „i sami franjevci npr. otac Šimić u Kninu sudjelovali u napadima na pravoslavno stanovništvo s ciljem uništenja Pravoslavne crkve. Sasvim sigurno znam da su franjevci u Bosni i Hercegovini postupali na ogavan način i to me boli. Takvo što ne bi smjeli činiti obrazovani, kulturni i civilizirani ljudi, a kamoli svećenici“. S obzirom da j riječ o visokopozicioniranom službeniku Vatikana, koji je osobno sudjelovao u događajima o kojima je govorio, njegove kritike o kolaboraciji dijela hrvatskih katoličkih svećenika s ustaškim režimom nije se moglo samo tako odbaciti i proglasiti komunističkom propagandom.

Svoj boravak u Jugoslaviji kardinal Tisserant je završio u Dubrovniku. Prije odlaska nazvao je Jugoslaviju „sretnom zemljom“, jer u njoj „postoji dobro razumijevanje između različitih zajednica sastavljenih od raznih nacionalnosti i različitih jezika“. Iz ovih riječi vjerojatno se može iščitati jedan od glavnih razlog Tisserantova dolaska. Cilj je bio bolje se upoznati sa zemljom u kojoj su katolički i pravoslavni vjernici živjeli složno, a dvije bratske kršćanske crkve uspješno surađivale. Za ekumenizam Pavla VI i Svete stolice bio je to svakako zanimljiv i inspirativan primjer.

Unatoč pohvalama na račun prijema u Jugoslaviji, kardinal Tisserant nije bio zadovoljan baš svim „domaćinima“. Vidno razočaran bio je ponašanjem predstavnika Zagrebačke nadbiskupije. Na hladan prijem pomoćnih biskupa i višeg klera u Zagrebu požalio se i samom papi, istakavši kako su ga čak pustili da četiri dana potpuno sam služi misu u katedrali. Po Tisserantovom mišljenju, riječ je bila o očitoj demonstraciji protiv njegovog posjeta koji nije odgovarao „toj gospodi s preživjelim idejama iz prošlosti“ koji daleko zaostaju za razvojem događaja u svijetu, ali i u samoj Katoličkoj crkvi. Da je riječ bila o svojevrsnom bojkotu od strane „Crkve u Hrvata“, svjedoči i činjenica da su brojni jugoslavenski mediji redovito i opširno izvještavali o Tisserantovom posjetu, osim Glasa koncila. S tim u vezi zanimljiv događaj se dogodio i u samom Vatikanu. Govoreći pred jednim velikim skupom crkvenih arhivista i bibliotekara, Tisserant je Tita naveo kao primjer velikog državnika koji je najviše zaslužan za uspostavu bratstva i ravnopravnosti među jugoslavenskim narodima tijekom i nakon rata, kao i za dosljedno provođenje politike neovisnosti svoje zemlje. Nakon što mu je jedan mladi hrvatski svećenik uputio kritiku zbog odlaska u komunističku zemlju i rekao da su zbog tog poteza nezadovoljni različiti „hrvatski krugovi“, Tisserant mu je oštro odgovorio da se treba sramiti svaki svećenik koji tako misli, te da bi hrvatski svećenici trebali „zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito“.

Jugoslavenske vlasti bile su zadovljne posjetom kardinala Tisseranta. Svjesni postojanja različitih struja u Rimokatoličkoj crkvi, cijenili su činjenicu da je papa u Jugoslaviju poslao upravo jednog progresivnog i na dijalog spremnog dužnosnika. Iako im je bilo jasno da kardinalove, pa ni papine stavove o brojnim temama, posebno dijalogu s drugim vjerama i nevjernicima, ne dijeli dobar dio katoličkih svećenika u Jugoslaviji, nadali su se da će ovim posjetom biti osnažen onaj progresivni dio, koji je već godinama uspješno održavao modus vivendi s vlastima.

Od početka šezdesetih, odnosi između Jugoslavije i Vatikana rapidno su napredovali, ali je još uvijek postojao određen broj pojedinaca na svim stranama koji se s time nije slagao. Međutim, unatoč njihovoj brojnosti i utjecaju ključno je bilo da su dvije osobe bezrezervno podržavale ovaj proces – papa Pavao VI i predsjednik Tito. Njihovim zalaganjem 1970, su ponovno, nakon 18 godina uspostavljeni puni diplomatski odnosi. Već sljedeće 1971, poslije brojnih poruka koje su godinama razmjenjivali, te u raznim situacijama iskazivali međusobno uvažavanje Pavao VI i Tito su se napokon i osobno upoznali. Nakon što je, prije točno 50 godina Vatikan pohodio Mika Špiljak kao prvi socijalistički premijer, tri godine kasnije gost pape Pavla VI bio je i Josip Broz Tito, kao prvi predsjednik jedne socijalističke zemlje. I tom prilikom ova dva svjetski ugledna državnika ponovili su stavove da razlike, ideološke, vjerske ili neke druge prirode ne moraju i ne smiju biti smetnja stabilnosti, suradnji i miru u svijetu. Naravno, ukoliko, kako je istaknuo Pavao VI, u traženju pravih rješenja budu zajedničkim naporima sudjelovali ljudi dobre volje.