Profesor dr Hrvoje Klasić, istoričar

Na Balkanu je istorija kao samoposluga, iz nje uzimaju ono što im treba

Piše: Tamara Nikčević | 19. avgust 2018. | Pobjeda

Način na koji je ove godine u Hrvatskoj i u Srbiiji obilježena dvadeset i treća godišnjica vojne akcije “Oluja”- ali i “otvaranje kišobrana” u Podgorici tim povodom - ponovo je aktuelizovao pitanje interpretacija pojedinih događaja iz nedavne prošlosti jugoslovenskih naroda. Imali li u tim tumačenjima uzročno-posljedičnih veza, ili, pak, događaji počinju onog momenta kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, svojoj ratnohuškačkoj prošlosti uprkos, odluči da su oni počeli?

"Vučić povijest tumači kako njemu odgovara; ima vlastitu kronologiju i događaji kreću doslovno u trenutku koji on ocijeni kao početak”, kaže profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, istoričar Hrvoje Klasić. “Obveza Hrvatske je voditi računa o onome što se događalo nakon “Oluje”: tisuće ubijenih srpskih civila i spaljenih kuća, granatiranje gradova koji su bili u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine… Međutim, rat nije počeo u kolovozu 1995! U ljeto 1991. protjerani su deseci tisuća Hrvata iz Banije, Like, Korduna; ubijene su stotine civila hrvatske nacionalnosti, granatirani su brojni hrvatski gradovi... Ako se već poziva na suosjećanje sa žrtvom, bilo bi fer sa se Vučić, kao i cijelo srpsko društvo, konačno suoči sa tim činjenicama”.

POBJEDA: S ozbirom na to da se ni predsjednik Srbije, ni srpsko društvo – kao ni veliki dio crnogorskog društva – ne suočavaju sa činjenicom da, na primjer, devedesetih nijesu granatirani ni Herceg Novi, ni Novi Sad, nego Dubrovnik i Vukovar, da su Beograđani 1991. masovno bacali cvijeće na tenkove JNA koji su išli da “oslobađaju” Vukovar, što nam preostaje? Ko nam tumači istoriju: političari, sudovi ili istoričari?

KLASIĆ: Živimo u vremenu u kojem činjenice nisu presudne; u vremenu u kojem mišljenje naučnika, bilo da je riječ o cijepljenju ili o povijesti, nije najrelevantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer revizionizma i koji su, za razliku od ostalih europskih društava gdje su takvi ljudi na margini, main stream. Lako ćemo se složiti da je neophodna kritička analiza povijesti; tim prije što je od 1945. do 1990. pristup historijskim činjenicama bio tendenciozan, selektivan, ideologiziran. Međutim, umjesto da se danas svi fakti stave na stol, tj. da se i dobre i loše stvari koje su se u tom razdoblju događale objektivno analiziraju, nastavilo se sa narativom koji je također tendenciozan, ideologiziran i selektivan, ali u suprotnom smjeru.

POBJEDA: U kojem smjeru?

KLASIĆ: Nacionalističkom. U prvi plan je stavljana ne više suradnja Hrvata, Srba, Crnogoraca, Bosanaca, nego upravo ono što je te narode razdvajalo. Očito je bilo potrebno navesti dokaze o historijskim sukobima, o međusobnim razlikama.

POBJEDA: Kome je to bilo potrebno?

KLASIĆ: Onima kojima je odnos prema povijesti postao najjači mobilizacijski faktor i sredstvo izgradnje nacionalnog identiteta, sredstvo jačanja patriotizma.

Ako govorimo o Hrvatskoj, u njoj se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodio specifičan fenomen: jedan od razloga veoma glasnog koketiranja sa anti-antifašizmom, često i sa fašizmom, upravo je situacija u kojoj se Hrvatska našla početkom devedesetih. Po mom sudu, dva su važna faktora ujecala na rehabilitiranje i na relativiziranje ustaštva u Hrvatskoj.

POBJEDA: Koja dva faktora?

KLASIĆ: Prvi je povratak u zemlju onih koji su 1945. napustili Hrvatsku zbog toga što su bili ustaše, njihovi suradnici ili simpatizeri. Devedesetih, ti su ljudi, donoseći sa sobom i jasno definiran narativ, postali faktor u političkom, vojnom, gospodarskom i kulturnom životu Hrvatske, što se nije dogodilo nigdje u Europi. Moj prijatelj koji je 1991. sa mnom upisao fakultet, te je godine prvi put došao u Zagreb iz Australije, zemlje u kojoj je rođen.

“Čujem da ste svi tamo bili za Antu Pavelića?”, pitao sam ga jednom.

“Nismo, nemoj tome vjerovati”, rekao mi je. “Moji su bili za Luburića”.

POBJEDA: Za Maksa Luburića?!

KLASIĆ: Tako je. Slični narativi vjerojatno danas postoje u Paragvaju, recimo, u nekakvim nacističkim enklavama; međutim, on nikada neće moći biti službeni narativ u Njemačkoj.

Kada je riječ o Hrvatskoj, paradoks je tim veći što je devedesetih na čelu zemlje bio bivši partizan Franjo Tuđman, što je Hrvatska u svom Ustavu imala antifašizam i što je Dan antifašističke borbe bio državni praznik. Tako je bilo u teoriji. U praksi, svi antifašisti, ili barem većina njih, izgubili su ulice; uništavani su partizanski spomenici; ulice i trgovi dobivali su imena po potpisnicima rasnih zakona; osnivale su se vojne formacije koje su nazivane po ustaškim zapovjednicima i sl.

POBJEDA: Što je drugi faktor?

KLASIĆ: Drugi faktor je kontekst u kojem se Hrvatska našla 1991. Ratovalo se za neovisnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, protiv komunizma; najveća prijetnja nama Hrvatima danas su Srbi, govorila je vlast. Kada je u povijesti bilo slično? Pa, 1941. I tada se gradila neovisna Hrvatska, a protiv Jugoslavije, protiv komunizma. Najveća prijetnja toj državi također su bili Srbi. U tom kontekstu, ustaše su na mala vrata počinjali dobivati oreol romantičnih patiota, romantičnih “boraca za hrvatsku stvar”, koji, istina, jesu griješili, ali, čujte - o tome ćemo kasnije raspravljati, sad nije vrijeme. Kad bi tim ljudima netko rekao – čekajte, ustaše su činile strašne zločine, oni bi dogovarli: je, točno, ali činili su ih i partizani. I, što ste na kraju dobili? Dvije vojske koje su činile zločine, od kojih se jedna borila za samostalnu Hrvatsku, a druga za Jugoslaviju. U tom je dulelu pobjedu odnijela prva struja.

POBJEDA: Kako je danas?

KLASIĆ: Situaciju u Hrvatskoj često uspoređujem sa Srbijom, i to u korist Hrvatske. Zašto? Zato što povjesničari poput Tvrtka Jakovine i mene, čiji su stavovi o hrvatskom nacionalizmu, o antifašističkom pokretu, o Titu veoma jasni, imamo pristup svim medijima - od HRT-a do brojnih portala. Istodobno, moje kolege u Srbiji koji nisu revizionisti nemaju taj stuatus, niti pristup medijima. Možda zato što Hrvatska, makar službeno, ipak počiva na antifašizmu i što su – opet službeno – patizanski pokret, ZAVNOH i NOB vrijednosti koje stoje nasuprot ustaškoj NDH.

Sa druge strane, fakat je da se Hrvatskoj, potpuno nepotrebno, konfrontiraju partizani sa braniteljima Domovinskog rata.

POBJEDA: Mislite da ta konfrontacija nije na mjestu?

KLASIĆ: Ako bi itko mogao biti uzor iz prošlosti kada je riječ o borbi protiv puno jačeg neprijatelja, o borbi protiv fašizma i fašizacije društva, o entuzijazmu obrane zemlje, onda su to partizani, ne ustaše. Ustaše su izdajnici, baš kao i četnici. U tom smislu je doista nevjerojatno da su devedesetih snage koje su se, kolaboracijom sa nacistima ili u međusobnoj kolaboraciji, lako odricali dijela teritorija svoje zemlje i koje su izdale najviše nacionalne interese, postali nacionalni heroji u Hrvatskoj i u Srbiji.

Doduše, problem Hrvatske sa partizanima opet je vezan za 1991. Kako? Nakon napada JNA na Vukovar, u Hrvatskoj se krenulo sa pitanjem - koju uniform je nosio Tito. Pa, istu kakvu je imao major Šljivančanin kada je došao rušiti Vukovar. Tako smo u Hrvatskoj dobili tu inverziju: umjesto da proučavamo XX stoljeće da bismo shvatili što nam se dogodilo devedesetih, mi smo kroz devedesete počeli ocjenjivati i procjenjivati čitav XX vijek.

POBJEDA: Viktor Ivančić mi je nedavno rekao da je “fenomen postkomunističkoga antikomunizma u Hrvatskoj poprimio naročite dimenzije kao kontinuirana bitka protiv nečega nepostojećeg, kao rat protiv sablasti u kojem, međutim, padaju stvarne žrtve”.

KLASIĆ: I ja mislim da revizioniste u Hrvatskoj najviše muči uloga KPJ. Istina je da svi partizani nisu bili komunisti, ali je isto tako istina da bez KPJ ne bi bilo partizanskog pokreta. Pritom, svi su imali šansu: Vladko Maček je bio na čelu najjače stranke koja nije bila u ilegali kao KPJ i koja je pred rat imala naoružane odrede, pa opet nije napravio ništa; umjesto što je slavila rođendane Adolfa Hitlera, Katolička crkva u Hrvatskoj mogla je više grmiti o nekršćanskom ponašanju novih hrvatskih vlasti, ali nije… Mora se, kažu danas, ukinuti zvijezda petokraka. Dobro, velim, ali Franjo Tuđman je tu istu zvijezdu nosio na čelu dvadeset godina – najprije od 1941. do 1945, a onda i do 1961; napredovao je do general-majora u trenutku kada se sudilo Andriji Hebrangu, Alojziju Stepincu, kada je Goli otok… Ako zvijezdu petokraku proglasimo za zločinački simbol, što je onda čovjek koji tu zvijzedu nosio na čelu dva desetljeća? Je li i on zločinac?

POBJEDA: I, što Vam odgovaraju?

KLASIĆ: Vele – Tuđman je to shvatio kasnije. Što je također dokaz da se na Blakanu u povijest ulazi kao u samoposlugu: po potrebi uzimate ono što vam treba. U takvim interpretacijama biografija Franje Tuđmana počinje sredinom šezdesetih, kada on postaje disident; prije toga Tuđman kao da nije postojao. Ipak, to nije najveći paradoks.

POBJEDA: Nego?

KLASIĆ: Najparadoksalnije je to što su najveći jugonostalgičari u Hrvatskoj hrvatski desničari. Upravo oni najviše govore o Jugoslaviji: trideset godina nakon raspada te zemlje, oni se i dalje bore protiv Jugoslavije, protiv komunizma, protiv UDB-e i sl.

POBJEDA: A upravo Vas optužuju da ste jugosnostalgičar.

KLASIĆ: Nisam, niti sam ikada bio. Te 1991. sam otišao u rat…

POBJEDA: Sa koliko godina?

KLASIĆ: Sa 18 godina. Bio sam dobrovoljac. Sa mnom su u hrvatsku vojsku otišli moj brat, moj najbolji prijatelj, sisački Srbin, naš najbolji prijatelj Hrvat… Naš prijatelj Hrvat kasnije je otišao u Njemačku i postao “super Hrvat”; moj prijatelj Srbin ostao je - Srbin.

Iako sam nosio uniform hrvatske vojske, tih sam godina slušao Bajagu, dopisivao se sa svojim prijateljima Srbima… U moj stan je 1991. pala granata JNA, poginuli su mi dobri prijatelji… Zgrada u kojoj smo stanovali bila je osam kilometara udaljena od linije fronta. Vidio sam kada su iz Petrinje ispaljivali granate… Brojali smo ih i pokušavali da izračunamo koliko je sekundi potrebno da granata padne bizu naše zgrade. Vidio sam sve to i osjetio potrebu da branim svoju kuću, svoju obitelj, svoj grad Sisak, svoju zemlju… Je l’ to radi jugonostalgičar?!

Naravno, kao i mnogi, nostalgičan sam za prošlošću, ne za političkim sustavom; nostalgičan sam za svojim djetinjstvom, za načnom odrastanja, za okruženjem u kojem sam gledao najbolje filmove, najbolje sportaše, slušao najbolju glazbu... Ti aspekti izazivaju nostalgiju, njih se prisjećam sa poštovanjem.

Hrvatska je, baš kao i ostale nekadašnje jugoslavenske republike, u toj državi doživjela svoj procvat, pa mi je neshvaljivo zašto je danas Jugoslavija tako veliki crimen u Hrvatskoj.

POBJEDA: Tim prije što Hrvate niko silom nije utjivao ni u prvu, ni u drugu Jugoslaviju.

KLASIĆ: Imate pravo. Uostalom, pogledajte malo u povijest, pa ćete vidjeti da su Jugoslaviju stvarali ne samo Hrvati, nego hrvatski katolički svećenici. Pojedinci iz Katoličke crkve stoljećima su govorili o jedinstvu Južnih Slavena. Najzad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije osnovana u Beogradu, nego u Zagrebu, i to zalaganjem Josipa Juraja Štrosmajera. Za Hrvatsku je 1918. svaki scenarij osim jugoslavenskog – iako, pokazao se, ni on nije bio idealan – neusporedivo lošiji. Pitanje je, dakle, kako bi Hrvatska danas izgledala, gde bi joj bile granice, o kojoj bi teritoriji mi danas uopće govorili, što bi bilo s Hrvatima da nije bilo Jugoslavije. Zato i kažem da je danas besmisleno boriti se protiv Jugoslavije kada nitko u Hrvatskoj odavno ne spominje ni povratak jugoslavenske zajednice, niti povratak komunizma. Najzad, tko je ikada nakon devedesetih izrazio želju da sa nama Hrvatima pravi zajedničku državu? Nitko! Pa, protiv čega se vi onda borite?!

U CRNOJ GORI SE 1991. NIJE PONOVILA 1941.

POBJEDA: Često kažete da je Crna Gora jedina država bivše SFRJ u kojoj se sa državnog nivoa ne viore kvisliške zastave. Kako to objašnjavate?

KLASIĆ: Vratio bih se na 1991. godinu. Devedesetih Crna Gora nije doživjela ratna stradanja kakva su, primjerice, imale Hrvatska, BiH, Kosovo, pa i Srbija, budući da je Beograd sudjelovao u jugoslavenskim ratovima i da su tisuće izbjeglica tih godina stizale u Srbiju. Taj rat je, dakle, i u Crnoj Gori – srećom, u drugom smislu - u dobroj mjeri odredio odnos i prema Jugoslaviji, odnos prema socijalističkom razdoblju, ali i odnos prema antifašističkoj borbi. Drugim riječima, iako su u Crnoj Gori četrdesetih godina prošloga stoljeća postojali četnički odredi, činjenica da se 1991. nije ponovila 1941. dosta je utjecala na normalnost Crne Gore. Na kraju, vjerujem da su Crnogorci svjesni da nikada u svojoj povijesti, a bojim se ni u budućnosti, neće igrati tako važnu logu u svijetu kakvu su, kao i ostali jugoslavenski narodi, igrali kao dio SFRJ.

DA JE SSSR 1968. NAPAO TITOVU JUGOSLAVIJU, NATO BI INTERVENISAO

POBJEDA: U svojoj knjizi “Jugoslavija i svijet 1968. godine” pišete o Praškom proljeću i o upadu trupa Varšavskog pakta u Čehoslovačku 21. avgusta 1968. Kakav stav je Jugoslavija imala prema tom događaju od prije ravno pola vijeka? Je li naučila “lekciju” iz Mađarske 1956?

KLASIĆ: Prvo, Jugoslavija je u to vrijeme bila veoma važan faktor u međunarodnoj politici. Početkom 1968, kao prvi predsjednik Vlade iz jedne socjalističke zemlje, Mika Špiljak došao je u posjet rimskom papi, i to kako bi, pored ostalog, najavio Titov dolazak u Vatikan. Što je poanta tog susreta? Papa Pavao VI želio je riješiti rat u Vijetnamu i predlažio Titu da utječe na vijetnamsku stranu; on će na predsjednika Džonsona.

U lipnju 1967, u vrijeme početka izralesko-arapskog rata, Leonid Brežnjev sazvao je sastanak svih komunističkih zemalja, na koji pozivao i Jugoslaviju.

“Hoćeš li, molim te, doći u Moskvu da se malo posavjetujemo?”, pitao je Brežnjev Tita. “Stvari su se dramatično zakompicirale.”

Imam transcripte tog razgovora…

POBJEDA: Što hoćete da kažete?

KLASIĆ: Hoću reći da je razgovor Tito-Brežnjev razgovor dva ravnopravna političara, gdje Brežnjev Tita pita za sasvjet što da radi. Na stranu kako će se sve to razviti, ali je činjenica da je Jugoslavija percipirana kao subjekt.

U sječnju 1969, nekoliko dana pred inauguraciju, predsjednik Nikson napisao je pismo Titu u kojem kaže da bi volio upoznati Tita, te da bi želio doći u Jugoslaviju.

POBJEDA: Predsjednik Nikson je došao u Jugoslaviju godinu dana kasnije, 1970.

KLASIĆ: Točno! Možete li zamisliti da nekog našeg političara bilo tko iz Moskve, Vatikana i Vašingtona danas pozove jer mu treba savjet?!

Kada je riječ o Praškom proljeću, Jugoslavija je od samog starta davala snažnu potporu Čehoslovačkoj. Tito je posjetio Prag početkom kolovoza 1968, desetak dana prije ulaska trupa Varšavskog pakta u tu zemlju, gdje jugoslavenskom predsjedniku bio priređen jedan od najvećih dočeka ikada. Od aerodroma do Hradčana stajao je špalir Čeha koji su bacali cvijeće na Tita, vjerujući da je on faktor koji će odlučiti njihovu sudbinu. Nažalost, nije ju odlučio.

Ipak, kada su tenkovi i vojnici Varšavskog pakta 21. kolovoza ujutro ušli u Prag, u Jugoslaviji se odmaralo oko 50 tisuća čehoslovačkih turista. Jugoslavija im je dala gostoprimstvo, smjestila ih po kućama, po školama… U Jugoslaviji, u Rijeci, tog su se trenutka našli supruga i sin Aleksandera Dupčeka, sekretara CK KP Čehoslovačke.

POBJEDA: Kao i nekoliko ministara čehoslovačke Vlade?

KLASIĆ: Tri ministra i potpredsjednik Vlade. Svi su molili Tita za pomoć. Dao im je vilu na Dedinju… Bila je to vrsta čehoslovačke Vlade u egzilu. Naravno, Tito je bio ozbiljan državnik, veoma obazriv, oprezan. Znao je da će tako ući u konfrontaciju sa Rusima, sa Brežnjevom, pa je ubrzo izašao sa tezom da je Jugoslavija sljedeća na spisku za sovjetsku intervenciju. Ova Titova izjava izazvala je čitav niz zanimljivih razgovora na međunarodnoj razini.

Sa druge strane, čim je čehoslovačko rukovodstvo u Moskvi pristalo potpisati normalizaciju donosa sa SSSR-om, Tito je počeo razmišljati racionalno: tko sam ja da ih branim, pita se, i čehoslovačkim ministrima saopštava da Jugoslavija više ne može podržavati njihovu Vladu.

POBJEDA: Da, ali zna se da su Rusi praktično kindnapovali čehoslovačko partijsko i državno rukovodstvo, da su ih odveli u Moskvu i prisilili da potpišu sporazum.

KLASIĆ: Točno, ali su Česi potpisali sporazum, nakon čega Tito više nije imao osnova podupirati četvero ministara koji su sjedjeli na Dedinju. Tito je i tada pokazao svoje vrhunsko umijeće taktiziranja, pa i manipuliranja ako hoćete.

POBJEDA: Je li 1968. postojala mogućnost napada Varšavskog pakta na Jugoslaviju?

KLASIĆ: Mislim da nije i mislim da je Tito toga bio svjestan. Međutim, to mu nije smetalo da iskoristi postojeću psihozu u društvu kako bi homogenizirao zemlju koja mu se dva mjeseca ranije ozbiljno zatresla.

POBJEDA: Mislite na studentske demonstracije 1968?

KLASIĆ: Naravno. Titov je odmah poslao Kiru Gligorova u Ameriku, gdje se ovaj sastao ne samo sa svim najvažnijim američkim bankarima koji su mu obećali kredite, nego i sa Lindonom Džonsonom.

“Javite što god da trebate”, poručio je Džonson Titu.

“Ništa posebno, osim da sa nama zadržite ekonomsku suradnju”, odgovorio mu je Tito. “Isto recite svojim saveznicima u Europi”.

Zanimljivo je reagiranje NATO saveza. U historijskim arhivima u Londonu i Vašingtonu čitao sam ta dokumenta, depeše… O.K., pisali su Amerikanci, Rusi su upali su u Čehoslovačku, ali to je sovjetska zona. Što ćemo ako uđu u Jugoslaviju? Jugoslavija nije SSSR-a, ali nije ni naša… U odgovoru koji je Titu poslan neposrednim putem – došao sam i do tog dokumenta – kaže se da bi NATO savez, u slučaju sovjetske intervencije na SFRJ, mogao reagirati kao da je napadnuta njena članica.

Iz navedene prepiske Londona i Vašingtona osobno mi je bio najzanimljiviji dio koji se tiče njihove procjene da će se, za razliku od Čeha, Jugoslaveni, budu li napadniti od Rusa, zasigurno braniti. Pobunili su se, kaže se u tim analizama, i 1941. i 1948.; ‘ajmo mi napraviti popis pušaka i naoružanja koje ćemo im dati kad odu u šume. Hoću reći da su Jugoslavija i Jugoslaveni s pravom bili percipirani kao prkosan, pobunjenički, hrabar i ponosan narod.