Intervju: Milan Kučan (I)

Zapadni Balkan i dalje je bure baruta

Tamara Nikčević

30. jul 2017. | Pobjeda

Socijalistička republika Slovenija je, kažu, u onoj Jugoslaviji bila specifična i po tome što su značajne političke ličnosti, nakon odaska u mirovinu, ostajale važne pojave u društvenom i javnom životu zemlje. Njihova riječ se čula. Sudeći po odjecima koje izazove svaki njegov javni nastup, ali i po reakcijama građana koji su prilazili da ga pozdrave tokom našeg gotovo trosatnog razgovora u ljubljanskom Cankarjevom domu, ovu civilizacijsku tekovinu očito nastavlja prvi predsjednik nezavisne Slovenije, Milan Kučan.

“Obaveza svakog civiliziranog društva je da opće etičke vrijednosti koje dolaze iz prošlosti ugradi u temelje vlastite budućnosti”, kaže za Pobjedu predsjednik Milan Kučan.

POBJEDA: Što je danas etički temelj Slovenije?

KUČAN: U Sloveniji se povremeno pokušava potkopati njen atifašistički temelj, koji podrazumijeva slobodu, hrabrost, ravnopravnost, pravo na identitet, odnos prema ljudskim pravima, pravičnosti…

POBJEDA: Zašto se u svim zemljama bivše Jugoslavije relativizuje i negira antifašizam?

KUČAN: Možda zato što ni jedan jugoslavenski narod tijekom Drugog svetskog rata nije bio pošteđen kvislinštva i koalboracije sa okupatorom – njemačkim, italijanskim, mađarskim. U svim postjugoslavenskim društvima to historijsko kvislinštvo pokušava se opravdati na isti način - antikomunizmom. Ako danas u Sloveniji nekoga pitate zbog čega se afirmira ondašnja kolaboracija sa nacistima, dobićete odgovor da je ona bila u funkciji borbe protiv komunizma. Iako, kada je Slovenija te 1941. okupirana i rasparčana od strane tri okupatora, nije bilo nikakvog komunizma. Slovenci su se tada našli pred jasnim izborom: ili će nestati kao nacija ili će se, bez obzira na neizvjesnost ishoda, kroz svoj antifašistički pokret izboriti za opstanak i za slobodu.

POBJEDA: Jeste li odlaskom na Kočevski rog 1990. i sami doprinijeli relativizaciji antifašizma?

KUČAN: Nisam. Moja gesta nije bila pokušaj političke rehabilitacije stradalih, već znak pijeteta prema onima koji su u prvim posleratnim danima likvidirani na svirep način. Kočevski rog je – zločin! Ne zaboravite, pritom, da je moja odluka da zajedno sa nadbiskupom ljubljanskim, doktorom Šušterom, odam poštu žrtvama imala i političku dimeniziju: vjerovao sam, naime, da slovenačko društvo preloman događaj kakav je bio očekivani raspad Jugoslavije ne smije dočekati tako razdvojeno i podijeljeno.

POBJEDA: I njemačko društvo je, gospodine predsjedniče, nakon Drugog svjetskog rata bilo itekako podijeljeno, ali Konradu Adenaueru nije palo na pamet da ide u Drezden i da odaje počast njemačkim žrtvama stradalim u savezničkom bombardovanju. Takođe, sedam decenija nakon što je SAD bacila atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, predsjednik Barak Obama odbio je da se izvini Japanu.

KUČAN: Njemci su, zbog osjećaja istorijske krivnje, učinili ono što nije ni jedan narod u Evropi - napravili su jasan, dosljedan i temeljit otklon od svoje nacističke prošlosti. Dokaz je i neponovljiva gesta kancelara Vili Branta decembra 1970. u Varšavi. Veliki njemački narod, koji je veoma zadužio svjetsku kulturu i civilizaciju, pokazao se zrelim da se suoči sa svojom mračnom prošlošću. Naša društva očito nisu.

Kada je riječ o odluci SAD da baci atomsku bombu, predsednik Truman je, u nastojanju da spriječi dalje stradanje čovječanstva, bio prinuđen da natjera Japan da potpiše kapitulaciju. Ipak, predsjednik Obama mogao se izviniti za žrtve.

POBJEDA: Možda je odbijanjem da se izvini predsjednik Obama želio ne da omalovaži žrtve, već da podsjeti da je, za razliku od Japana, Amerika bila dio velike pobjedničke antifašističke koalicije i da je to civilizacijska granica koja se nikada ne smije preći. Jugoslovenski narodi su devedesetih godina XX vijeka tu granicu, nažalost, prešli. Mogu li je preći ponovo, što mislite? Kancelarka Angela Merkel upozorila je nedavno na opasnost od izbijanja novih sukoba za Zapadnom Balkanu.

KUČAN: Usprkos opravdanim upozorenjima kancelarke Merkel, čini mi se da Zapad nastavlja zatvarati oči pred činjenicom da je Zapadni Balkan i dalje bure baruta. Insistiranjem na interesu kapitala, Evropa, nažalost, često zanemaruje etičke vrijednosti koje čine temelj evropske ideje. Živimo u vremenu političara koji svojim pragmatičnim stavom dovode u pitanje i evropski princip “proširenje i produbljenje”. Današnja suzdržanost i podozrivost Zapada mogla bi se svesti na poruku – nećemo nove probleme. Da, ali što ćemo onda?! Pogledajte Bosnu i Hercegovinu, koja je u tom smislu drastičan primjer. Ona bi, ovakva kakva je, na svom putu ka EU morala proći dvije faze.

POBJEDA: Koje?

KUČAN: Prvo, Bosni i Hercegovini se mora pomoći da postane funkcionalna i funkcionirajuća država. Dosadašnje ustrojstvo pokazuje da građani u oba tragično nefunkcionalna bosanskohercegovačka entieta - Federaciji i Republici Srpskoj – vjeruju da su im kao narodima prikraćena prava. Što je osnov za konflikt. Trajni! Druga faza pomoći podrazumeva podsticaj BiH i angažma da ispuni obaveze u proscesu pregovora sa EU. To je model i za ostale države Zapadnog Balkana.

POBJEDA: Koliko EU pomaže zemljama regiona u ispunjavanju tih obaveza?

KUČAN: Bojim se nedovoljno. Imam utisak da Brisel u dobroj mjeri ne poznaje prilike na Zapadnom Balkanu, pa se stiče utisak da politika koju provodi nije uvijek princpijelna. Ta neprincipijelnost prvi put se jasno pokazala upravo na slučaju BiH, kada je, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 1995, prekršen prethodno usvojen stav da međunarodna zajednica neće priznati ratom stvorene teritorije. U etičkom smislu, Zapad je tim aktom sebe žestoko kompromitirao. Da ne govorimo o zločinu u Srebrenici, o Predijedoru, Sarajevu...

Pored BiH, Kosovo je danas glavna neuralgična tačka Balkana. Mislim da je odluka Zapada da 2008. prizna nezavisnost Kosova bila ishitrena.

POBJEDA: Zašto ishitrena?

KUČAN: Kao da se nije vodilo računa o posljedicama. Jer, riječ je o sistemu vezanih posuda: ako se Kosovu prizna nezavisnost, to će izazvati frustraciju u Srbiji. Najzad, ne može neko dobiti sve, a drugi sve izgubiti. Moralo se naći neko win-win rešenje.

POBJEDA; Što bi bilo win-win rješenje?

KUČAN: Bježalo se od podjele…

POBJEDA: Mislite da je podjela Kosova rješenje?!

KUČAN: Ne, ne mislim; samo kažem da su postojale opcije o kojima se nije diskutiralo. Nema sumnje da je nezavisnost Kosova otvorila pitanje nove konfiguracije Blakana: imate dvije zemlje koje se graniče jedna sa drugom, u kojima živi isti narod koji govori istim jezikom.

Naravno, problem Balkana ostaje i Makedonija. Jedina zemlja koja je za sada uspjela da pobjegne iz tog kotla je Crna Gora.

POBJEDA: Ulaskom u NATO?

KUČAN: Iako je danas NATO nešto drugačiji od vremena kada je Slovenija postala njegova članica, moram reći da je, po mom sudu, prijem Crne Gore u Sjevernoatlasnki vojni savez poslednji čin procesa započetog raspisivanjem crnogorskog referenduma o samostalnosti 2006. To je bila ključna odluka.

POBJEDA: Što je sa Srbijom koju, baš kao i devedesetih, Zapad ponovo proglašava “faktorom mira i stabilnosti na Balkanu”.

KUČAN: Podilazeći Slobodanu Miloševiću, Zapad je Srbiju doista tada shvatao kao faktora stabilnosti Balkana. I, što se dogodilo? Možda je došlo vrijeme da međunarodna zajednica konačno savlada lekciju iz nedavne prošlosti jugoslavenskih naroda i da shvati da na jugoistoku Evrope ni jedna država sama ne može biti faktor stabilnosti. Nekada je ta titula dodeljivana Hrvatskoj, danas Srbiji. Što smo nakon toga dobili? Dva regionalna hegemona koja se natječu ko je jači.

Umjesto praznog podilaženja, EU bi se, ponavljam, na ovom prostoru morala mnogo više i mnogo ozbiljnije angažirati.

POBJEDA: Zar zaista mislite da briselski “specijalni izaslanici” i komesari imaju kapacitet, znanje, autoritet da se ozbiljno pozabave problemima ovdašnjih društava, da im pomognu na putu ka EU?

KUČAN: Nema sumnje da je poslednja velika politička ličnost Evrope bio bivši njemački kancelar Helmut Kol. Razumijem, dakle, što me pitate, zato i ponavljam da danas svijetom vladaju pragmatični političari, koji lako zaboravljaju etičke vrijednosti, svodeći, istovremeno, veoma često ozbiljne probleme na princip - ako nisi sa mnom, protiv mene si. Što je pogrešno. Morali bismo uvesti pravilo - ako nisi protiv mene, moj si.

POBJEDA: Čiji? Čiji je Balkan? Do skoro se govorilo o “novoj Jalti”, o novoj podjeli Balkana između Zapada i Rusije.

KUČAN: Jugoistok Evrope često je u povijesti bio predmet podjele na “interesne sfere” velikih sila. Ipak, mislim da je veći problem to što se Rusija danas doživljava kao protivnik Zapada, iako se zna da je ona velikim dijelom evropska država, a Rusi narod koji je dobrim delom stvarao i evropsku kulturu.

POBJEDA: Mogu li se potezi koji poslednjih godina povlači predsjednik Vladimir Putin nazvati prijateljskim u odnosu na Zapad?

KUČAN: Neke od tih poteza tumačim kao pokušaj Rusije da izađe iz frustracije nastale njenim ekskomuniciranjem iz evropskog života. Držimo li se principa i vrijedosti Evrope, jasno je, naravno, da ovakva kakva je, Rusija danas ne može biti članica EU. Ipak, umjesto izolacije, sa Moskvom se moralo razgovarati sa više senzibiliteta i uvažavanja.

POBJEDA: I nakon ruske aneksije Krima?

KUČAN: Ne pravdam taj potez Rusije, samo pokušavam razumjeti logiku Moskve. Posebno ako znamo što se dogodilo u Ukrajini i ko je sve bio upleten u Majdan. Ispada, dakle, da je jednima dozvoljeno da se miješaju u unutarnje stvari dugih država, da rade provokacije sa gomilanjem NATO trupa na granicama Rusije, dok drugima, pak, nije dopušteno ništa. Ne može tako! Sa Putinom je, ponavljam, trebalo razgovarati.

Kada je Crna Gora primljena u NATO, tumačilo se da je taj akt bio usmjeren protiv Rusije. Mislim da nije, naprotiv: riječ je o odluci suverene zemlje da svoju bezbijednost osigura u zajednici kojoj po svojim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima pripada. Isto tako, ni državna nezavisnost Crne Gore nije bila uperena protiv Srbije.

POBJEDA: Kažu da ste bili prvi predsjednik države koji je maja 2006. Crnoj Gori čestitao nezavisnost.

KUČAN: Ne znam jesam li bio prvi, ali sam doista iskreno čestitao. Petnaestak godina ranije, Slovenija je bila pred sličnom dilemom: ako unutar zajednice problem nije moguće riješiti mirno i demokratski, onda je bolje civilizirano se razići. I još nešto: ono što smo tražili za sebe, nismo mogli ne priznati drugima. Otuda podrška Crnoj Gori.

POBJEDA: Momir Bulatović mi je svojevremeno ispričao kako je 1998. Slobodan Milošević pomalo zajedljivo prokomentarisao to što je Bulatović, kao tadašnji savezni premijer, dobio službeni smještaj - vilu SR Slovenije na Dedinju.
“Nisi ti, Momo, slučajno izabrao Karedeljevu vilu”, rekao mu je. “Vidim ja dobro da ste vi Crnogorci krenuli putem slovenačkog separatizma”.

KUČAN: Da, to liči na Miloševića, koji je svaki pokušaj osamostaljivanja od velikosrpske dominacije nazivao separatizmom.

Znajući sa kakvim se sve teškoćama suočavala Slovenija dok je početkom devedesetih pokušavala da na značajnim međunarodnim adresama izloži svoje stavove i argumente u korist vlastite državne nezavisnosti, u junu 1999, u vrijeme posjete predsjednik SAD Bil Klinton Sloveniji, lično sam pozvao predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da dođe u Ljubljanu kako bi se sa njim sreo.

POBJEDA: Kako je protekao taj susret?

KUČAN: Razgovoru Klinton-Đukanović, vođenom na Brdu kod Kranja, prisustvovali smo i premjer Janez Drnovšek i ja. Predsjednik Klinton je postavljao poneko pitanje i - uglavnom slušao. Zanimalo ga je da iz prve ruke čuje što je suština srpsko-crnogorskog problema. Ne mislim da je taj razgovor ključno opredijelilo stav SAD prema Crnoj Gori, ali je svakako bio korak ka ostvarenju glavnog crnogorskog cilja. U čijoj realizaciji je, uzgred, značajnu ulogu odigrao i moj prijatelj, pokojni Vukašin Maraš.

POBJEDA: Budući da Mila Đukanovića poznajete još iz vremena “antibirokratske revolucije”, je li Vas, kao iskusnog čovjeka i političara, iznenadio njegov kasniji politički zaokret?

KUČAN: Početkom devedesetih mi Slovenci imali smo dosta problema sa Crnogorcima, posebno sa Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem, sa kojima se nismo mogli suglasiti oko načina rješavanja nagomilanih problema unutar SFRJ. Đukanović je u to vrijeme bio mlad čovjek, koji je, ubijeđen da time osigurava opstanak Jugoslavije, podržao politiku Slobodana Miloševića. Srećom, ubrzo se našao u situaciji da preuzme odgovornost za svoju zemlju i da, svestan te odgovornosti, pokaže od kakvog je materijala. Svako od nas, naročito ako je mlad, ima pravo na zablude i greške, ali je pitanje da li je spreman da ih prizna i popravi. Đukanović je to učinio. Ono što je uradio za Crnu Goru u vrijeme, prije i nakon crnogorske samostalnosti veoma je pozitivno. Napraviti taj preokret, primiti i snositi odgovornost za budućnost države na čijem ste čelu, bez obzira na sve, od izuzetnog je značaja.

VJERUJEM U RJEŠENJE SPORA OKO PIRANSKOG ZALIVA

POBJEDA: Što je za Sloveniju značio ulazak u EU?

KUČAN: Motivirao nas je da se unutar sebe reformišemo tako što ćemo biti u stanju primiti obaveze koje proizlaze iz ispunjavanja uvjeta pojedinih poglavlja.

POBJEDA: Da, ali neki problemi su ostali. Mislim na spor sa Hrvatskom oko Piranskog zaliva.

KUČAN: Osamnaest godina je Slovenija pitanje definiranja granice sa Hrvatskom pokušavala riješiti na bilateralan način. Kada je Hrvatska bila na vratima EU, slovenačka vlada je čak zaprijetila blokadom u slučaju da se problem ne riješi. Brisel, kojemu je bilo stalo da Hrvatska uđe u EU, predložio je arbitražu. Obje države pristale su na to i obavezale se da će poštivati odluku suda. I, presuda je tu. Međutim, službeni Zagreb poručio je da se neće obazirati na odluku suda koja predviđa dvije stvari: dodir slovenačkog teritorijalnog mora sa otvorenim morem, kao i to da se na kopnenom dijelu granice ima primijeniti princip “ono što je nekada bilo” - dakle, stanje od 25. juna 1991. Usprkos svemu, vjerujem da će se problem oko Piranskog zaliva riješiti. Pitanje je – kada. Ne zaboravite, pritom, da Hrvatska ima ozbiljnih graničnih problema i sa Crnom Gorom, BiH i Srbijom.

SLOVENIJA JE IPAK BILA DRUGAČIJA

POBJEDA: Po čemu se razlikovao socijalizam u Sloveniji od socijalizma u ostatku Jugoslavije?

KUČAN: Prvo, za razliku do nekih drugih jugoslavenskih republika, Slovenija je u prošlosti bila dio Austrije, te je u tom smislu bila i najviše okrenuta Zapadu, zapadnim vrijednostima. Naše su granice bile otvorenije, ljudi su putovali… Već početkom osamdesetih krenuo je proces sistematskog otvaranja zemlje. Iako je politički sistem bio sličan onom u ostatku Jugoslavije - vodeća uloga partije i sl. – u Sloveniji su tih godina buknule civilne inicijative, civilni pokreti. Mladina i Nova revija pokrenule su teme na koje je JNA bila veoma osjetljiva. U početku, postavilo se pitanje da li to zabraniti ili prihvatiti. Svesni da bi zabrane bile kratkog daha, mnoge “sporne” ideje i predloge civilnih pokreta prihvatili smo kao dio zvanične politike.

POBJEDA: Kako se na te promjene gledalo u ostatku Jugoslavije?

KUČAN: U Predsedništvu SFRJ, naročito sa generalima, tih su godina vođene mučne debate. Sjećam se da su Vidoje Žarković i Marko Orlandić žestoko polemizirali sa nama i, uvereni da brane socijalizam, odbijali stav Slovenije da je jugoslavenska ideja branjiva, ali da je postojeći sitem neodrživ.

Negdje 1982, u vrijeme XII kongresa SKJ, predvodio sam radnu grupu koja je pripremala rezoluciju o političkom sistemu Jugoslavije. U Sloveniji je tih mjeseci vođena veoma živa rasprava o ukidanju smrtne kaze, kako i o ukidanju člana 133 Krivičnog zakona (verbalni delikt), što sam pokušao da uvrstim u pomenuti domument. Nije išlo. Komisije o kojima govorim imale su, inače, mješovit nacionalni i socijalni sustav, pa se među nama tako našao i rudar iz BiH. Nakon sjednice, pozvao me je na kavu.

“Slušaj, Milane, odlično razumijem što hoćeš, ali te moram upozoriti da je kod nas u Bosni od riječi do kame samo korak”, rekao mi je.

Tek tada sam shvatio da reforme u Jugoslaviji možda i mogu da se provedu, ali ne u svim republikama na isti način. Najzad, ono što je dobro za Sloveniju, nije moralo biti dobro i za ostale. Velike su bile razlike, znate…