Uvodni tekst

Isto kao Sovjetski Savez

Vanjska politika Titove Jugoslavije uvijek je bila neobično dinamična, uočljiva i kreativna. Čak i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad su diplomati bili posve impregniranani revolucionarnim nabojem, ona je ostala proaktivna i dinamična, različita od diplomacija sličnih zemalja komunističkog svijeta. Sve do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslaveni su se, prije svega orijentirali prema Europi. Europa je bila mjesto gdje su se dodirivali svjetovi i susretali blokovi u nastajanju. To ne znači da su diplomati i političari u Beogradu ostali posve slijepi na razvoj u Aziji, ili na Bliskom istoku. Ešref Badnjević, predratni komunist i Titov povjerljivi suradnik bio je optužen za održavanje kontakata sa zabranjenim komunističkim skupinama u Egiptu, gdje je bio tek imenovani jugoslavenski poslanik. Badnjevića je 1947, kraljevska vlada u Egiptu zamolila da napusti Kairo i tako izbjegne skandal. Njegov nasljednik Šahinpašić nastavio je sa, za egipatske vlasti, neprihvatljivim kontaktima, ali je njegova karijera završila godinu dana kasnije, jer je s dijelom osoblja, napustio službu i svrstao se uz Sovjetski Savez.1 Arapskim su državama vladali monarsi, pa je Egipat bio daleko manje poželjan saveznik na Bliskom istoku od Izraela, države koju su osnovali, sve redom ljevičari. Jugoslavija je i bila jedna od država koja je pomagala Izraelcima da se naoružaju tijekom rata za neovisnost.2 Odnosi FNRJ s Egiptom popravili su se tek nakon revolucije 1952. godine. Tada je veleposlanik bio, inače obrazovani i sposobni Nijaz Dizdarević. Njegov kolega u Siriji Mihajlo Javorski, Državnom sekretarijatu za vanjske poslove krajem 1952, javio je kako Ali Nagib, ambasador Egipta u Damasku i brat generala Nagiba, novog šefa vlade u Kairu, govori s divljenjem o jugoslavenskoj borbi za neovisnost, spominje da Egipćani “Jugoslavene vole i cijene više nego što to možda (Jugoslaveni) znaju”.3 Odlični odnosi s Egiptom tako su brzo uspostavljeni čim je srušen kralj. U nekim drugim slučajevima, poput, na primjer, Etiopije, car nije bio problem, jer su dobri odnosi s Rogom Afrike uspostavljeni vrlo rano.

Opsesivna orijentacija prema komunistima ili ljevičarskim skupinama bila je osnovna ideja jugoslavenske vanjske politike tijekom prvih nekoliko godina nakon rata. Zbog ideološke bliskosti, diplomati su bili spremni ugroziti normalne odnose sa zemljom domaćinom. Sjedinjene Amerike Države (SAD), iako glavni sponzori UNRRA pomoći koja je u prvim poslijeratnim godinama FNRJ doslovno spašavala od gladovanja, bile su vitriolično napadane. Život američkih diplomata u Beogradu i Zagrebu u privim poslijeratnim godinama često je bio dramatično loš, neugodan.4

Kao što je predsjednik SAD Harry Truman 12. ožujka (mart) 1947, objavio u Kongresu SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo više nije bilo u mogućnosti osigurati “gospodarsku stabilnost i vojnu i političku sigurnost” Grčkoj i Turskoj. Zemlje koje je Ujedijneno Kraljevstvo namjeravalo napustiti uključivale su Burmu, Indiju, Egipat i Palestinu.5 Trumanova doktrina bila je američki odgovor na britansku odluku i bila je izravno povezana s agresivnošću jugoslavenske politike koja je pomagala grčku komunističku partizansku gerilu.6 Već je tijekom 1947, Beograd bio domaćin indijskim, burmanskim i kineskim komunistima, koji su došli vidjeti i istražiti jugoslavenski razvoj. Beograd je potom, u siječnju (januar) 1948, priznao Indiju i Pakistan. Vladimir Dedijer i Radovan Zogović, tada dva tvrda komunistička pravovjernika, tijekom posjete Kalkuti i Drugom kongresu indijske Komunističke partije u veljači (februar) 1948, nagovarali su indijske komuniste da započnu s pobunom, odu u gerilski rat, protiv tek imenovanog premijera Jawaharlala Nehrua.7 Dvojac je, vjerojatno referirao na jugoslavensko i vlasito partizansko iskustvo, spominjući kako je Jugoslavenska narodna armija uspjela osvojiti velike dijelove teritorija koji je bio talijanski, ući u Austriju. Jugoslavija je i nakon toga nastavila biti borbena. U ljeto 1946, jugoslavenski ratni zrakoplovi srušili su američki vojni avion, a incident u Krfskom kanalu, u kojem su poginula 54 britanska mornara, vjerojatno je također bio povezan s jugoslavenskom stranom.8 Takva je država, najlojalnija i najsličnija Sovjetskom Savezu Staljina, ratoborna i često neumjerena, uskoro prestala biti hvaljena, a potom, ne samo da nije bila više uzor drugima, već je njezino vodstvo trebalo biti smijenjeno.

Položaj Jugoslavije promijenio se u ljeto 1948. Jugoslavensko izbacivanje iz Informacijskog biroa komunističkih partija (Informbiro), mnogim promatračima došlo je posve iznenada. Iako su neki od boljih analitičara među diplomatima predvidjeli jugoslavensko-sovjetske nesporazume, konačni čin 28. lipnja (jun) 1948, ostavilo ih je “razgoračenih očiju”, kako je napisao bivši otpravnik poslova SAD u Beogradu tijekom prve polovice 1947, a kasnije američki generalni konzul iz Šangaja, John Cabot. “Još uvijek se pitam što stoji iza svega i koliko je to ozbiljno”, napisao je Cabot.9 Prekid s Moskvom, za najbolje Staljinove učenike, nije bio lak. Jugoslaveni ga nisu planirali, nisu ga zazivali, ali nisu se niti libili prihvatiti sukob. Prva reakcija Beograda bila je uspostaviti dobre odnose s ljevičarima koji nisu bili bliski Sovjetima. U jugoslavensku diplomaciju ušlo je mnoštvo mladih ljudi, koji su poslani u države Skandinavije i SAD, kako bi prikazali drukčiju FNRJ.10

Jugoslavija je pune diplomatske odnose s Indijom uspostavila 5. prosinca (decembar) 1948. godine. Indijci su, kako je rekla Nehruova sestra i indijska veleposlanica u Londonu, bili zainteresirani učiniti isto, ali u ovom trenutku nemaju prihvatljivog amabasadora koji bi bio poslan u Beograd. Prvi indijski ambasador akreditiran u FNRJ, bio je onaj u Rimu. Jugoslaveni ambasadu u Delhiju i konzulat u Bombaju otvoraju već 1950. godine. Prvi je ambasador postao Josip Đerđa, kasnije imenovan veleposlanikom i u Burmi, upravo u vrijeme kad se Jugoslavija sve više naginjala Zapadu, no ijednom tijekom poslijeratnog razdoblja. Izravan, glasan, samoobrazovan tiskarski radnik Josip Đerđa nije bio jednostavan za suradnju. Njegove su analize ipak bile originalne, a one poslane u Beograd iz Delhija i dalekovidne. Tito i Edvard Kardelj, ministar vanjskih poslova imenovan nakon prekida sa Staljinom, bili su zainteresiraniji za uspostavljanje tješnjih odnosa s Indijcima, no što je vrijedilo obrnuto. Indija je bila daleko, bila je siromašna, ali su, sudeći po instrukcijama koje je dobio Jože Vilfan, Đerđin nasljednik, nastojanja da se odnosi stalno popravljaju, bila prihvaćena. U isto vrijeme, u Brazil, akreditiran i u Venezueli, poslan je Ivo Vejvoda, s jasnom “globalnom” vizijom nove jugoslavenske vanjske politike, koja je pokrivala i Južnu Ameriku.11 Odnosi s Burmom, kojoj je Tito pomagao oružjem i iskustvom u borbi protiv pobune, najbrže su se razvijali. Jugoslaveni su prodavali topove i drugo oružje zemlji koja je bila ugrožena sukobom koji bi se mogao nazvati “četverostranim” građanskim ratom.12

Sve ovo bio je početak sustavnog i aktivnog pristupa jugoslavenske diplomacije Aziji. Iako Indijci uvijek i nisu bili najspremniji surađivati s Beogradom onako kako je to željela Jugoslavija, sama činjenica da je bila, iza ili uz jugoslavenske inicijative, pretvorila se u jedno od osnovnih načela jugoslavenske diplomacije, ono najmanje što je Jugoslaviji trebalo od velike države.

Naginanje Zapadu, potraga za novim putovima

Prvi strani šef države koji je došao u službeni posjet Jugoslaviji nakon prekida odnosa sa Sovjetskim Savzeom bio je negus Etiopije, car Haile Selasije. Diplomatski odnosi između dvije zemlje uspostavljeni su početkom 1952. godine. Etiopski car, u srpnju (jul) 1954, odsjeo je u nekadašnjoj kraljevskoj palači u Beogradu, a onda produžio do Titove ljetne rezidencije na Brijunima, pa u Split. Više Jugoslavena na različitim mjestima u Etiopiji, značilo je manje Talijana, govorio je Haile Selasie. Otvoreno je više mogućnosti za suradnju, no što su Jugoslaveni imali kapaciteta da ih zadovolje.13

Odnosi sa zemljama Jugoistočne Azije unaprijeđeni su tijekom dugog Titovog puta brodom „Galeb“, krajem 1954, i početkom 1955. Put je bio povijesan i za Indiju, jer je Tito bio prvi europski državnik koji je zemlju posjetio nakon neovisnosti. Dijelom i zato, Titov je doček u Indiji bio kraljevski. U Burmi je pak ponašanje domaćina bilo blizu ekstatičnog. Miroljubiva, aktivna koegzistencija, ona koja prihvaća borbu za mir, neovisnost i jednakost, bile su ideje koje su povezivale sve tri zemlje. Snažne saveznike u borbi za neovisnost trebala je i Jugoslavija.14 Američki državni tajnik John Foster Dulles (1953-1959.), jednako kao i njegov ambasador u Delhiju 1955, bio je stručnjak za Jugoslaviju George Allen, koji je ranije služio u Beogradu (1949-1953.). Allenu, kao ni Dullesu, činjenica da socijalistička Jugoslavija širi ideje neutralnosti među Indijcima, nije bila osobito prihvatljiva. U isto vrijeme, neki američki analitičari smatrali su kako je Tito upravo sjajan primjer komunista koji je otvoren suradnji, a nije bio blizak ni Pekingu, niti Moskvi. Zar Tito nije također mogao ponešto naučiti od najveće parlamentarne države na svijetu tijekom boravka u Indiji, pitao se dio američkih analitičara?

Titov prvi put preko oceana značio je otkrivanje novog svijeta, a u mnogočemu je bio iskustvo koje je otvorilo oči. Zaustavljanje u Egiptu na putu natrag u Europu, bio je početak jednog od najiskrenijih prijateljstava u hladnoratovskoj povijesti, između Tita i predsjednika Nasera. Američki analitičari s nezadovoljstvom su uočavalu jugoslavensku potragu za “srednjim putem”, ali još uvijek su bili sigurni da bi u slučaju ozbiljnijeg zaoštravanja, Jugoslavija ostala okrenuta Zapadu. Jugoslavija će “gravitirati takvim silama kao Indija i Burma s kojima osjeća određeno jedinstvo interesa i gledanja”, misleći da je to način da se opuste tenzije, promovira mir, prevlada izolacija i poveća međunarodni prestiž, zaključivali su u Washingtonu početkom 1955.godine.15

Rezultat putovanja bilo je i jačanje jugoslavenskih diplomatskih veza s Rangoonom. Ekonomska suradnja kaskla je iza vojne, ali vojna je naprosto cvala. U Nu, burmanski vođa, nije bio spreman prihvatiti vojnu pomoć velikih država, ali jest od Jugoslavije i Izraela. Burma je bila između Indije, Kine i Indokine, bila je sjedište Azijske socijalističke internacionale i zato moguća vrata Jugoslavije u širi azijski prostor.16 Burmanski vođa U Nu posjetio je Jugoslaviju 1955, samo nekoliko dana nakon povjesnog, pokajničkog posjeta Nikite Hruščova Beogradu u svibnju (maj) 1955. U Nuov posjet Beogradu i Zagrebu trebao je naglasiti jedinstvo između naroda i zajedničku politiku mira. Dolazak burmanskog vođe najavljen je preko cijele naslovnice Borbe; Hruščov je dobio samo 5 od 7 stupaca službenog jugoslavenskog glasila, prebrojali su američki diplomati.17 Nekoliko dana nakon Burmanca, u Beograd, Zagreb i Ljubljanu došao je indijski premijer Nehru. Obzirom da su u vrijeme Nehruovog boravka već počeli praznici, Nehrua je pozdravilo mnogo manje i mnogo manje entuzijasničnih građana no gosta iz Burme.

U Nu je bio duboko impresioniran Jugoslavenima i dočekom. Po povratku u zemlju, želio je i jugoslavenskom otpravniku u Rangoonu čestitati, pa je za njega i američkog mu kolegu organizirao večeru. Tito i partizanska borba bili su jedna od tema o kojima se govorilo. Jugoslaveni su bili vrlo hrabri, a da bi to ilustrirao, U Nu je uzeo ljutu papričicu sa stola i gurnuo je u usta najviše pozicioniranom jugoslavenskom diplomatu u glavnom gadu Burme. Miroslavu Kreačiću potekle su suze, ali nije rekao ništa. Partizanska je hrabrost bila dokazana. U diplomatskom životu, nije bilo puno ovakvih trenutaka.18

Krajem 1955, “Galeb” je otpolovio u Egipat i Etiopiju. Bilo je onih, vjerojatno samo među slabo obaviještenima, koji su se bojali da bi Tito etiopskog cara mogao zaraziti komunizmom. Američki su diplomati komentirali kako Jugoslaveni imaju problema shvatiti vlastita ograničenja, shvatiti da nisu velika sila. Američki konzul u Zagrebu Martindale govorio je, kako je glupo mijenjati pouzdanog saveznika kakav su bile Sjedinjene Države, za nepouzdane partnere u Trećem svijetu.19 Partnerstva koja je Tito tražio bila su utemeljena na želji da ostane neovisan. Kako je postalo jasno tijekom posjeta, zemlje Trećeg svijeta bile su i potencijalno tržište za jugoslavenske kompanije. Promocija “ekonomske neovisnosti” ovih zemalja otvarala je prostor za jugoslavenske proizvode. Često je to bilo lakše utvrditi ili izgovoriti, no nešto učiniti, ali neki su kasniji primjeri dali za pravo onima koji su u poboljšanju odnosa vidjeli i ekonomske razloge.20

Nakon 1955. i ponovnog pomirenja s Moskvom, Jugoslavija se nadala da će Sovjeti promijeniti Staljinističku interpretaciju komunizma. Usporedo s rastom politike prema Aziji i Africi od najkasnije početka pedesetih, Jugoslavija je bila sve nezadovoljnija svojom, činilo se, previše bliskom suradnjom sa Zapadom. Mnogi Jugoslaveni isto tako, nisu bili imuni na rasizam, ili naprosto nisu shvaćali Titove veze s udaljenim, azijskim i afričkim državama.21 Konačno, nitko u Beogradu, barem ne među onima na vlasti, nije razmišljao o napuštanju komunizma kao vodeće ideologije. Za takve Zapad je bio samo mjesto gdje će Jugoslaviju eksploatirati.

„Mislim da bismo trebali otakazati vojnu pomoć koju dobivamo iz Sjedinjenih Država. Ona je bila simbolična, ali pitanje je protiv koga se sada naoružavamo?“ - tim je riječima maršal Jugoslavije Josip Broz Tito u travnju (april)1956, govorio na sastanku najvišeg partijskog tijela CK KPJ.22 Josip Broz Tito zaključio je, kako je reputacija Jugoslavije takva da zahtijeva snažniju vanjskopolotičku akciju i aktivnost. Nismo dovoljno aktivni u politici razoružanja. Naši odnosi s Indijom i Burmom i dijelom s Egiptom, nisu dovoljno iskorišteni u borbi za mir, a to bi bila zajednička korist.23 Tijekom istog je sastanka Koča Popović, državni sekretar za vanjske poslove, naglasio historijsku točku prevrata koja se upravo događala. Referirajući na promjene u Moskvi koje su se dogodile početkom 1956, i Hruščovljevog “tajnog referata”, Popović je rekao, kako je Jugoslavija bila upravo predvodnica ovih promjena u svijetu, a FNRJ je bila u najboljoj poziciji da takve procese dalje produbljuje i na njih utječe.24 Sada bismo morali biti aktivniji prema Istoku, rekao je Popović. Jugoslavija mora ostati izvan blokova, kako bi ojačala “sile socijalizma”.25 Edvard Kardelj, broj dva u jugoslavenskog vrhu, izjavio je kako se danas ne radi o priključivanju, socijalističkog povezivanja s Rusima, već šireg, svjetskog socijalističkog bloka.26 Sve navedeno tražilo je aktivniju vanjsku politiku.

Promjena u jugoslavenskoj politici prepoznata je u Washingtonu. Kako je u ožujku 1956, napisano od Operations Coordinating Boarda, Jugoslavija će suziti odnose sa Zapadom. Jedan od mehanizama jugoslavenske politike bit će izvlačenje što je više moguće koristi od obje strane u hladnom ratu.27 S takvom pozicijom „između“ dva svijeta, koju Beograd želi imati, Washington je mogao živjeti.

Tijekom 1956, Tito i Hruščov susreli su se 4 puta. Tijekom dugog Titovog posjeta Sovjetskom Savezu, jugoslavenski Državni sekretarijat za vanjske poslove dogovarao je posljednje detalje posjeta egipatskog predsjednika Nasera i pokušavao dogovoriti kratki posjet indijskog predsjednika vlade Nehrua Jugoslaviji. Iako su razlike između Egipta, Indije i Jugoslavije bile ogromne, nekoliko je stvari povezivalo tri vlade. Sve tri željele su ne pripadati ijednom bloku, sve tri željele su svijet sa što manje podjela koji bi bio sigurniji za male države. Sva tri vođe imale su goleme osobne ambicije.

Naser je bio zainteresiran za jugoslavenski ekonomski model i arpski socijalizam je sigurno bio, barem djelomično inspiriran jugoslavenskim primjerom.28 Indija je možda bila najveća, ali svakako nije bila najbolje funkcionirajuća demokracija na svijetu. Svejedno, u političkom je smislu bila posve drukčija država od Jugoslavije i Egipta. Tito, Naser i Nehru susreli su se 17. srpnja 1956. Susret, koji je kasnije često oipisivan kao ključni u stvaranju Nesvrstanih, bio je različito interpretiran u sve tri države. Svaka je strana u sastanak ušla s različitim idejama. Indijski premijer Nehru bio je nezadovoljan, jer su Tito i Naser odlučili organizirati veliku konferenciju za tisak, čineći da jedan prijateljski susret najednom dobije prevelike dimenzije.29 U isto vrijeme i Tito i Nehru pokušavali su obzudati nestrpljivog Arapa, koji je bio agresivan kad je govorio o ratu u Alžiru.30 Bez dvojbe, trojni je susret znatno povećao Titov ugled. Dio zapadnih promatrača smatrao je, kako je 9 od 13 točaka konačne deklaracije koja je istovremeno objavljena u sva tri glavna grada po intonaciji pro-Kremljovska. Ostali su komentirali da je sve napisano bilo u skladu s očekivanjima i zadovoljavajuće.31 Sovjetski tisak događaj je ignorirao, tiskajući tek agencijske vijesti.32 Ako su vodeći zapadni diplomati u Beogradu shvaćali, kako platforma susreta velike trojice onoga što će kasnije biti Nesvrstani, nije bila prosovjetska, toga su u Kremlju morali biti još svjesniji. Britanci su smatrali kako je Tito želio profitirati od svjetske reputacije Nehrua, kako je želio odagnati svaku pomisao da se Jugoslavija sada povezuje uglavnom s Istokom i Sovjetskim Savezom.33 Nehru i Naser otputovali su s Brijuna za Kairo skupa. Dok je njihova letjelica još bila na pisti zračne luke u Puli, na Brijunima se pripremao dolazak kambodžanskog princa Noroduma Sihanuka, još jednog od aktivnih zagovaratelja suradnje u Trećem svijetu.34

Treći svijet bio je daleko od jedinstvenog bloka zemalja, ali je deklaraciju koju su trojica izdali na Brijunima, bila podržana i od ganskog vođe Kvame Nkrumaha i indonežanskog vođe Ahmeda Sukarna.35 Za Zapad, ako već treba postojati lijevi partner u Trećem svijetu, bolje da je to Beograd, daleko manje opasan od Moskve, ili neko od moskovskih pijuna. Nakon što je početkom šezdesetih došlo do stvarnog pokretanja nesvrstavanja, jugoslavenski su političari i politički znanstvenici, pokušavali dokazati, kako je sastanak Velike trojice na Brijunima 1956, bio prvi, odlučni ili barem nulti susret, ključan za budući pokret. Sastanak tri lidera iz Europe, Azije i Afrike bio je više simboličan, drukčiji od sličnih susreta afričkih, ili afričkih i azijskih vođa, nešto što se u međunarodnim odnosima onoga vremena nije često događalo. Bila je to jedna od važnih, ali ne i presudnih inicijativa koje su trasirale put konferenciji koja će se dogoditi pet godina kasnije.

Iako je Beograd nakon Hruščovljeva posjeta 1955, a napose 20. kongresa KPSS, početkom 1956, zahladio odnose sa Zapadom, Beograd je i dalje bio koristan iz očišta promocije američkih interesa, zaključeno je u izvještaju Operations Coordination Boarda u ljeto 1956.36 Jugoslavija i SSSR bili su bliski u mnogim međunarodnim slučajevima, „ali što se tiče neovisnosti“, bilo je jasno da Jugoslavija nastavlja različiti put od sovjetskih satelita i da pokazuje značajan stupanj neovisnosti u svojim akcijama, pa i načinu na koji formulira svoje poglede. Utjecaj Beograda i dalje se osjetio u unutarnjim poslovima satelitskih država.37 Sve u svemu, jugoslavenska vanjska politika bila je sličnija onoj Indije i Burme, no onoj Sovjetskog Saveza, poglavito ne nekoj od satelitskih država, zaključivali su u SAD. Neutralistička pozicija nije išla u korist „slobodnog svijeta“, jer Moskva nije dopuštala „neutralcima“ da se upliću u poslove svojih satelita, ali Beograd je bio premalen i nedovoljno razvijen da bi imao odlučujući utjecaj među socijalistima-komunistima u zemljama Trećeg svijeta, kao i među zapadnim ljevičarskim političarima. Jugoslavneski se utjecaj, zato, nije mogao usporediti s utjecajem Indije.38 Ovakav stav ostavljao je prostor za ambicije Beograda koje su se još zgušnjavale u koherentnu politiku.

Stvarna promjena dogodila se kasnije iste godine, nakon mađarskih zbivanja. U studenom (novembar) 1956, izbila je mađarska kriza. U nekoliko dana onoga što su Mađari kasnije nazvali revolucijom, Jugoslaveni su shvatili da je pomirenje sa Sovjetima znatno ograničeno i prije svega inspirirano željom Moskve da Jugoslaviju vrati u Lager. Mađari su pokazali, kako opće pobune mogu izbrisati komunističke režime, što je Tita uplašilo barem jednako koliko i mogućnost sovjetske intervencije. Pobuna protiv Moskve, pa makar i pod vodstvom komunista, bila je, sve jasnije se pokazivalo, iluzija. Bilo je jasno da je potpuni prekid s Moskvom za ijednu zemlju Istočnog lagera, iluzoran.39 Potpora Hruščovu, koji je ostao generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) do 1964, u Beogradu, bila je dijelom motivirana strahom da bi njega mogli zamijeniti čvrstorukaši ili vojni krugovi. Jugoslavija je tada izgubila iluziju da je destaljinizacija s Hruščovom otvorena i iskrena i bolno je spoznala koja su njezina ograničenja. Postalo je jasno da Jugoslavija ulazi u nesigurne vode vanjske politike, da je njezin položaj i prema Zapadu i prema Istoku krajem 1956. bio lošiji i hladniji, no što je to bilo desetak mjeseci ranije.

Druga polovica pedesetih bila je stoga obilježena potragom za sidrištem u svjetskoj politici i drukčijim pozicioniranjem Jugoslavije. Europa je još uvijek bila prvorazredno bojište hladnoga rata i nakon Mađarske, Berlin je bio jedina otvorena i problematična točka Staroga kontinenta. Jugoslavija je u europskom kontekstu zato još uvijek iskakala, bila važna, no, ne onoliko koliko je to bilo dok je Staljin bio živ. Sve je to guralo jugoslavenski vrh u potragu za novom doktrinom. Stalno nastojanje da se održavaju posebni odnosi s Naserom, Nehruom i drugim vođama afro-azijskog bloka, što je bio pravi prostor za jačanje Titovog prestiža, ideoloških pretenzija, čak i stvaranja skupine država među kojima je on mogao imati utjecajnu, ako ne dominantnu ulogu, primjećen je i tako opisan u Washingtonu.40

Novi program Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) objavljen je 1958. godine na partijskom kongresu u Ljubljani. Tito je otvorio sastanak. Njegov je govor slijedio oštar napad na Sovjetski Savez kojeg je izgovorio Aleksandar Ranković (broj 2 ili 3 u jugoslavenskom vrhu). Svi predstavnici komunističkih država Europe – kineski, albanski i čehoslovački delegati ionako nisu došli – u tome su trenutku ustali i napustili prostoriju. Jedina je iznimka bio poljski predstavnik, koji je zaspao.41 Daleko do toga da je program bio znatno (kontra)revolucionaran, novi temeljni dokument juglavenske vladajuće i jedine partije, kritizirao je „imperijaliste i kapitaliste“, njihovu agresivnu politiku protiv „komunizma i socijalističkih zemalja“. Neokolonijalizam je bio novi način na koji su bogati eksploatirali siromašne. Sve više je izgrađenih zapadnih vojnih baza. Zato SKJ nastoji u svijetu gdje su nacije povezanije, usmjerene jedna na drugu, ali „neovisne“, sposobne odlučiti što je u njihovom interesu i koje su koalicije njima korisne. Nove nacije predstavljaju „pozitivne snage“ koje teže prema miru. Ako bi bile neovisne, one bi mogle doprinjeti svjetskom miru, što je cilj jugoslavenske diplomacije. Aktivna koegzistencija koja se sastoji od punog razumijevanja neovisnosti, suverenosti, jednakosti, teritorijalnog integriteta, nemiješanja u unutarnje poslove država i nacija, a protiv blokova, sve ovo predstavlja stvarnu politiku mira. Ekonomije svih država trebaju se povezati. Jugoslavija se sada obvezala da će ovakvu liniju slijediti u međunarodnim odnosima kroz svjetsku organizaciju, sa ciljem da ona postane univerzalna.42

Novi partijski program izazvao je novi prekid u odnosima između Moskve i Beograda, ali ne tako ozbiljan kao onaj iz 1948. Krajem 1958, i početkom 1959, Tito je ponovo otputovao u zemlje Trećeg svijeta. Tada je „Galebom“ otišao u Indoneziju, Burmu, Indiju, Etiopiju, Cejlon, Sudan i UAR, kako su se Egipat i Sirija nazivali. Titovi zamjenici i suradnici putovali su u druge države. U listopadu (oktobar) 1959, Koča Popović, državni sekretar za vanjske poslve, nakon zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (GS UN) otišao je na Kubu. Iako je njegov posjet bio isprva udarno najavljivan, nije se dogodio susret s predsjednikom Dorticosom, nije bilo zajedničke konferencije za tisak, nije se dogodio čak niti kratki susret s vođom revolucije Fidelom Castrom. Hoy, glasilo partije, „potpuno je ignoriralo“ Popovićev posjet, kao i druge posjete jugoslavenskih dužnosnika.43 Iako su nesporazumi samo dijelom bili povezani s drukčijim čitanjem marksizma, a više unutarnjom krizom koja je izbila na Otoku, nesporazum je bio značajan i pokazalo se samo prvi u odnosima između dviju zemalja.

Godine 1960, vođe pet zemalja Trećeg svijeta, Indonezije, Indije, Egipa, Gane i Jugoslavije susreli su se u prostorijama jugoslavenske misije u UN, na marginama jubilarne 15. generalne skupštine UN.. Okupljanje je bilo pod dojmom incidenta s U2 avionom i propašću susreta predsjednika SAD Dwighta Eisenhowera i Nikite Hruščova u Parizu, a produbljivana je i kriza oko Berlina. Tuniski grad Bizerta još uvijek je bio pod francuskom okupacijom.44 Narastajuće su bile tenzije između SAD i Castrove Kube, ratovalo se u Angoli, Alžiru, Vijetnamu. Tito i njegovi gosti potpisali su pismo Generalnoj skupštini UN. Inicijativa petorice bila je namjerno previše ambiciozna i nerealna. Bio je to poziv za instantno obnavljanje razgovora između Bijele kuće i Kremlja, koji je pokazao da su i zemlje Trećeg svijeta, tu prisutne, spremne za globalno djelovanje. Briga za svijet nije se trebala i smjela prepustiti samo velikima.45

Mada su navedene akcije vjerojatno dijelom imale vlastitu ad hock logiku, one su se kasnije složile u jedan narativ koji je imao logički završetak s konferenicijom u Beogradu 1961, i Pokretu nesvrstanih zemalja (PNZ). Konačni proboj u tom smislu, bilo je najdulje Titovo putovanje u karijeri, 72 dana dugi put okolo Afrike 1961. Bilo je jasno da Beograd u „Godini Afrike“ nastoji izgraditi vlastitu „afričku politiku“ koja se nije mogla uklopiti u postojeće kalupe.

Prva konferencija PNZ u Beogradu

Titov brod „Galeb“ 14. veljače (februar) 1961, u pratnji četiri vojna broda, s ukupno 1200 mornara, tri posebna aviona i više od 100 dužnosnika, otisnuo se na 72 dana dugo putovanje u Ganu, Togo, Liberiju, Gvineju, Mali, Maroko, Tunis i UAR. Titova je pratnja jedva napustila Jadran, kada su vijesti o ubojstvu kongoanskog premijera Patricka Lumumbe šokorale svijet. Masovne demonstracije s desecima tisuća okupljenih, organizirane su diljem Jugoslavije.46 Samo su demonstracije protiv američkog sudjelovanja u ratu u Vijetnamu, nekoliko godina kasnije dosegle istu razinu.

Prije puta, Tito je razgovarao s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji, uvjeravajući ga da je smisao turneje smanjiti napetosti u svijetu. Na putu će razgovarati o kolonijalizmu, ali ne tako da napada bilo koju zemlju. Ambasador SAD Karl Rankin bio je svjestan da je jugoslavenska kritika Zapada uvijek oštrija, no ona - Istoka. Tito je u isto vrijeme govorio pomirljivo, ali i bio brutalno otvoren: „Štoviše, Kongo i slične zemlje bile su primitivne i zaostale“, da bi bilo opravdano uplitanje u njihove unutarnje poslove zbog ideoloških razloga i želje da prihvate određenu ideologiju.47 Ambasador Rankin sumnjao je u stvarne motive Titova puta. „Prijašnja iskustva daju naslutiti da će njegove izjave i postupci tamo biti motivirani razlozima drugim no, što je briga za dobrobit Afrikanaca“, javljao je State Departmentu. Američki je diplomat vjerojatno imao na umu nešto drugo, no Jugoslaveni, ali bilo je jasno koliko je jugoslavenska diplomacija sazerela. Bili su manje naivni, spremni prilagoditi politiku prema Trećem svijetu tako da služi jugosavenskim interesima.

Dok je plovio uokolo zapadne Afrike, Tito je predložio organizirati konferenciju država Trećeg svijeta.48 Jugoslavenski telegrafisti poslali su poruke indijskom premijeru Nehruu, predsjedniku Gane Nkrumahu, indonežanskom vođi Sukarnu, raspitujući se o ideji. Sukarno je prihvatio. Nehru je prihvatio s određenim oklijevanjem. S Naserom, Titovim najbližim suradnikom, o svemu je razgovarao tijekom krstarenja Nilom do grada Heluana. Za mobiliziranje bliskoistočnih, azijskih, pa i afričkih država ključna je bila suglasnost Nasera i Nehrua. Neuspjeh invazije kubanskih emigranata u Zaljevu svinja, koji se dogodilo istoga dana kad je Tito doplovio u Aleksandriju (17. kolovoza 1961), o čemu su dvojica političara izdali zajedničku priopćenje, samo je u objavi podvukao potrebu organiziranja država koje ne pripadaju niti jednom bloku zemalja. Neuspješna invazija Kube učinila je da novi američki predsjednik J.F. Kennedy u startu dobiji loš image. Štoviše, pojačan je dojam imeprijalističke države koja se spremna uplitati u poslove drugih, dok je pozitivni dojam o SSSR tijekom ovog razdoblja, ojačan.49 Na konferenciji u Beogradu konačno su sudjelovali predstavnici svih, osim dviju država koje je Tito posjetio ( Liberija i Togo).50

Od samoga početka, jugoslavenska uloga u organizaciji Prve konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja bila je ključna.51 Pripremni sastanak na ministarskom nivou održan je u Kairu početkom lipnja (jun) 1961. Jugoslavija je bila odlučna od samoga početka da bude domaćin skupa, što se jasno moglo iščitati u jugoslavenskom tisku, u privatnim susretima s vodećim političarima.52 Zainteresirani za domaćinstvo bili su još Egipćani i Kubanci. Kairo je bio u određenoj prednosti; bio je bliže većini zemalja koje su namjeravale doputovati, imao je više hotela, ali hladni rat započeo je u Europi, održati konferenciju u dvorištu suprotstavljenih dijelova svijeta bilo je daleko logičnije. Kao što su Jugoslaveni otkrili ploveći uokolo Afrike, Naser nije bio omiljen među dijelom Afrikanaca. Isto tako, nisu ga voljeli mnogi Arapi. Nkrumah je „imao ozbiljne dvojbe o suradnji s Naserom“, nespreman da zauzme „stražnje sjedalo“.53 Marokanski kralj Hasan II, kako je tijekom boravka u Beogradu u svibnju 1961. rekao izaslanik Amet Balafreze, bio je naklonjeniji Jugoslaviji, a ne Egiptu. Jugoslavensko domaćinstvo moglo je „pojačati mogućnost širokog sudjelovanja Arapa“.54 Čini se da je poziv Tunisu za sudjelovanjem došao na prijedlog sudanskog ministra vanjskih poslova, koji i sam nije bio najsretniji zbog mogućeg domaćinstva Kaira.55 Nekadašnje francuske kolonije smatrane su prozapadnima i zbog toga na konferenciju nisu ni pozivane.

Ideje koje je iznosio indonežanski predsjednik Sukarno za niz su azijskih vođa bile preradikalne i stoga teško prihvatljive. To se prije svega odnosilo na Indijce. Svejedno, Indijci su željeli biti jedan od sponzora konferencije. Indijci su neprestano nastojali proširiti listu prozapadnih neutralaca. Nigerija je pozvana na indijsko inzistiranje, ali su u Lagosu poziv otklonili.56 Venecuela je također odbila doći. Sam je Nehru isprva bio nevoljak da sudjeluje u radu konferencije, nadajući se da će susret biti samo prošireni sastanak petočlanog okupljanja koje je Velika petorica održala u New Yorku godinu dana ranije.57 New Delhi se nadao da će susret proteći bez otvorenih napada na Istok ili Zapad, da će se osjetljiva pitanja poput Berlina, Mauritanije, Paštunistana i Izraela, ostati preskočena, a rasprava se koncentrirati na globalna pitanja.58 Burmanski premijer U Nu želio je jasno Beogradu dati do znanja koji su mu pogledi na više svjetskih pitanja, ali strogo se suprotstavljao sovjetskom prijedlogu reorganizacije Ujedinjenih nacija.59

Budimir Lončar koji je 1961, bio savjetnik Koči Popoviću, imao je zadaću da tijekom pripremnog sastanka u Odboru za zemlju domaćina, osigura domaćinstvo Beogradu. Etiopija, važna kao afrička država naklonjena Zapadu, bila je naglašeno za Jugoslaviju, baš kao i dobar dio prisutnih država.60 Jedina država koja je strogo oponirala domaćinstvu FNRJ sve do kraja, bila je Kuba. „Kubanski je predsjednik čak prijetio da Kubanci neće ni sudjelovati, bude li Konferencija u Jugoslaviji“, rekao je sam Tito indonežanskom predsjedniku Sukarnu. Kubansko inzistiranje na „likvidaciji kapitalizma“, kao i nastojanje da se pritisne jedna velika sila, nije bilo prihvatljivo.61 Amerikanci su opet, bili zainteresirani „neangažirani“ svijet zadržati na okupu, ne produbljivati tamo podjele na prozapadni i proistočni blok, što bi im išlo na štetu. „Osjećamo“, napisao je Kennedyjev ambasador u Beogradu, čuveni George Kennan, „da Jugosi imaju dovoljno moći da bi je upotrijebili prema drugim nacijama u Kairu, kako bi izbjegli ovakav razvoj i mi se nadamo da će se to i dogoditi.“62 Slavni američki diplomat bio je u pravu.

George Kennan posjetio je Tita na Brijunima s podtajnikom Bowlesom 30. srpnja (jul) 1961. Slučaj Brazila, još jedne države koja je odlučila ne sudjelovati na sastanku kao punopravna članica, nije raspravljan. Jugoslavija je ionako krivila SAD zbog pritiska koji je bio vidljiv u pismu veleposlanika SAD Johna Cabota, vladi u tek stvorenoj Brasiliji. Bilo bi neugodno, rekao je Tito, jasno pokazujući još jednom kako su odnosi između Beograda i Havane bili napeti, ukoliko bi na konferenciji u Beogadu Kuba bila jedina prisutna latinoamerička država.63 U isto vrijeme, činjenica da u Jugoslaviju nisu bili pozvani drugi europski neutralci, nije se činila problematična Beogradu. Amerikance nije zabrinjavala činjenica da će konferencija u Beogradu biti najveće okupljanje antiameričkih i antizapadnih nacija, osim onih koje su okupljene u komunističkom lageru. Britanci su istovremeno, lobirali među umjerenim neutralcima, da otputuju u Beograd. Nadali su se da bi one, zajedno s Jugoslavijom, mogle osigurati umjereniji tijek konferencije. U poslijednjim pismima koje je Tito poslao nekolicini svjetskih lidera, zamolio ih je da nastupaju s „maksimalnom konstruktivnošću“ i „minimumom propagande“.64

Sada više nije ostalo mnogo toga za učiniti, nego pričekati „prirodni proces raspada“, napisao je o svemu u memorandumu američkom predsjedniku Kennedyju George Kennan.65 Bilo bi mudro poslati novinare, posebno Crnce („Negro journalists“), koji bi na licu mjesta svjedočili američku različitost. Jugoslavenski antiamerikanizam, koji je bio očigledan, ipak nije bio osoban i nije bio temeljen na iskustvu međusobnih odnosa, već je više bio odraz „dubokog i iskrenog nesuglasja o mudrosti“ određenih poteza u međunarodnim odnosima.66 Propaganda je u jugoslavenskim medijima u isto vrijeme bila daleko oštrija i negativnija nego u privatnim Titovim izjavama. Kao što je Kennan mudro napisao u izvještaju State Departmentu, povijest njegove nacije naučila ga je da bude „neuobičajeno osjetljiv prema bilo kakvoj naznaci opresije malih od strane velikih“.67 Analitičari CIA bili su također svjesni ambicije Jugoslavije, kao jedne od „malih država koje same po sebi nemaju veliki utjecaj, ali imaju pretenziju na široko vodstvo“, kako nastoje stvoriti „blok zemalja koje se slažu u općim načelima vanjske politike“ i koje mogu izraziti svoje poglede „kolektivno“.68 Isto tako, onoliko dugo dok su postojale tenzije između SSSR i SAD, postojala je „zlatna prilika za male zemlje, poput Jugoslavije, da love u mutnom“, pisali su američki diplomati.69 Zemlje Pokreta nesvrstanih nisu mogle stvoriti treći blok, jer im je nedostajala disciplina, povezanost, ekonomska međuovisnost, a nekim od njihovih vođa i zrelost. Političkih je veza bilo katkada još i manje, ali zajednički nazivnik svim zemljama bio je toliko širok da je mogao zadovoljiti sve sudionike. To se pokazlo dovoljnim da drži sve države PNZ na okupu.

Tito je bio izvanredan domaćin konferencije. Afrički i bliskoistočni gosti bili su impresionirani efikasnom administracijom, ekonomskom i političkom vitalnošću države koja je tada živjela svoje najsjajnije godine. Izvanredni smještaj osiguran je svim sudionicima konferencije. Crni političari dočekani su s istinskim oduševljenjem, što je nekoliko mjeseci nakon što su njihove države stekle neovisnost, bilo za njih ravno čudu. Samit je organiziran početkom rujna (septembar), kratko prije GS UN, kako bi se pojačala poruka koja će s njega biti poslana.70 Titov je govor bio druga priča. Jugoslavenski je vođa govorio protiv blokova i sukoba koji nisu bili normalni, a bili su opasni. Neangažirane države trebaju zauzeti stav o stvarima koji su od općeg interesa za mir i čovječanstvo.71 Američka nervoza zbog konferencije opravdana je, jer je Tito gotovo pa posve, opravdao najavu sovjetskog prekida trogodišnjeg moratorija na nuklearne pokuse. Mnogo godina kasnije ostalo je pitanje je li taj sovjetski potez, koji se dogodio prvog dana konferencije u Beogradu, bio zbog samita nesvrstanih, ili zato da se nadglasaju kritike zbog podizanja Berlinskog zida, koji je izgrađen nekoliko tjedana ranije. Koji god da je bio razlog, ambasador SAD Kennan bio je zgrožen Titovim govorom, iako se mnogi američki diplomati, s vitrioličnom reakcijom svoga šefa nisu slagali.72

Princ i premijer Afganistana Daud podigao je raspoloženje na konferenciji kad je prekinuo govor i najavio kako će njegova vlada u Kabulu priznati alžirske revolucionare kao legalne predstavnike Alžira. Gana, Kambodža i Jugoslavija to su isto učinile nekoliko dana kasnije.73 Bilo je trenutaka kad su ekstremistički sudionici konferenciju bombardirali svojim gledanjima, ali i niz daleko umjerenijih nastupa. Kralj Hasan II od Maroka osudio je Francusku zbog stvaranje umjetne države koju su nazvali Mauritanija, Španjolce zbog okupacije Sahare, Portugalce zbog prisutnosti u Angoli, pa toreliranje kršenja arapskih prava u Palestini. Saudijska Arabija bila je u sukobu s Naserom i konferenciju je doživjela kao način afirmacije u arapskom svijetu. Agresivni Alžirci, iako još uvijek nepriznati od većine, mogli su naslutiti da budućnost vjerojatno donosi sukobe s Marokom. Vođa alžirske revolucije Ben Bella razmišljao je kako ujediniti države Magreba, a to se doživljavalo izravnim ugrožavanjem stabilnosti marokanskog kraljevstva.74 Kao i sve naredne konferencije, prva je također bila „demostracija emocionalnog antikolonijalnog i antizapadnog ponašanja, djelomično sukladna sovjetskim pogledima“.75 Neki od političkih vođa država koje su tek postale neovisne, a kasnije su bili važni i aktivni članovi pokreta, poput Ceddie Jaganna iz Narodne progresivne partije Britanske Guiane, poslali su okupljenima telegrame.76

Sovjetsko prihvaćanje na konferenciji nije bilo onako iskreno, kako se moglo pretpostaviti.77 Ukupni ton izlaganja bio je daleko više prosovjetski, ali to nije bilo dovoljno za Moskvu. Bilo je posve jasno da se Jugoslavija neće vratiti na Istok. Predstavnici oslobodolačkih porketa okupili su se u Beogradu, ali niz rezolucija koje su usvojene bile su suprotne sovjetskim željama. Iako je bilo nastojanja da se s konferencije uputi poziv za priznavanjem postojanja dviju njemačkih država, takva izjava nije uključena u završni dokument. Bio je to udar i vođi Demokratske Republike Njemačke (DDR) Walteru Ulbirchtu, ali i cijelom sovjetskom bloku. Samo devet okupljenih država podržavalo je ideju da se prizna „postojeća realnost“; 15 ih je bilo oštro protiv priznavanja njemačke podjele. Nesvrstane države odbile su poduprijeti sovjetsku inicijativu Trojke, koje bi uključivale jednu zapadnu, jednu komunističku i jednu nesvrstanu državu s pravom veta, umjesto glavnog tajnika UN. Nesvrstane zemlje nisu podržale čak ni sovjetske prijedloge za razoružanjem i zabranom nuklearnog testiranja.78 Prava Arapa u Palestini bila su naglašena, ali osuda Izraela u konačnom nacrtu završnog dokumenta bila je prilično nejasna. Ipak, Sovjeti tijekom konferencije nisu bili kritizirani, dok je Zapad, posebno Portugal i Francuska, bio neprestano napadan.

Dio zemalja smatran je przapadnim, prije svega Cejlon, Afganistan, Nepal, Kambodža, Burma, Sudan i Etiopija. Konferencija je pokazala i indijsku „srednju“ poziciju. Indijci su, kako je naglašavao i tisak, bili protiv blokova i logike blokova, koja je prodirala u nacionalizme mnogi afričkih država. Bilo je jasno da New Delhi na mnoštvo tema koje su raspravljane u Beogradu, gleda drukčije, no, primjerice, Jugoslavija. Kako je State Department izvjestio John Kenneth Galbright, američki ambasador u Indiji, J. Nehru uopće nije bio zadovoljan Titovim govorom na konferenciji.79 Iako su premijeri Indije Nehru i predsjednik Gane Nkrumah, bili izabrani da otputuju u Moskvu, kako bi iznijeli „Statement on Danger of War and Appeal for Peace“ koju su usvojili sudionici konferencije, indijski je vođa bio rezerviran. Nehruov posjet Moskvi bio je dogovoren nakon konferencije u Beogradu. Isprva je bio protiv uloge „pismonoše“. Ipak, 5. rujna Nehru je potvrdio američkim novinarima da će zajedno s Nkrumahom u ime Nesvrstanih, zatražiti da se održi novi sastanak između Hruščova i Kennedyja.80 Moskvi je dano do znanja da je obnova nuklearnih testova svima u Beogradu bila šokantna. Generalni sekretar KPSS bio je mišljenja da nuklerarni testovi jačaju snage mira, jednako kao što i nesvrstani olakšavaju svjetsku situaciju kao moralni faktor. Hruščov sasvim sigurno nije planirao novi oružani sukob, bio je Nehruov dojam poslije susreta i razgovora.81

Indonezijski vođa Sukarno i Modibo Keita iz Malija isto su pismo odnijeli u Washington. Za Malijca, bila je to zlatna prilika.82 Da uopće sudjeluje na konferenciji, Keitu je nagovorio Tito tijekom svoga putovanja oko Afrike. Sada je, manje od godinu dana nakon neovisnosti, Keita, daleko introvertniji od Sukarna, kao predstavnik 25 država, bio primljen u Bijeloj kući od samog američkog predsjednika.83 Nesvrstavanje je tako, gotovo istog časa, pokazivalo rezultate za siromašnije nacije, koje su postale vidljivije, koje su pronašle „zaštitu pod krovom nesvrstane grupe“.84 Krajnji cilj koji je napisan u pismima za oba lidera, bio je ponovo pokrenuti dijalog super sila. Berlin i njemačko pitanje, manje od mjesec dana nakon što je „antifašistička zaštitna prepreka“ izgrađena, kako su Zid nazivali na Istoku, bio je predmet mnogih razgovora. Svejedno, kako je u svom izvještaju napisao novinar „Chicago Sunday Timesa“ Frederick Kuh, inicijativa je bila dio „propagandne taktičke varke“, jer je tijek povijesti ionako gurao Istok i Zapad prema pregovorima. „Unatoč svoj odvratnosti, sukob oko Berlina maleni je problem, dok je borba između dva bloka za savezništvo neangažiranog svijeta ključna i dugoročno najvažnija pojava u našem vremenu“, pisao je Kuh.

Kubanci su u Beogradu neprestano pokazivali nedovoljno poštovanje prema jugoslavenskim domaćinima, ali su na kraju mogli biti zadovoljni rezultatima boravka u FNRJ.85 Egipat je bio, prije svega zainteresiran za arapske probleme. Tunis je odlučio sudjelovati zbog neugodnog iskustva s Francuzima u Bizerti. Kako su svi prisutni na skupu u Beogradu podržali Burgibu, Tunižani su sada imali nešto povoljniji položaj za pregovore s Francuskom.86 Nikad posve liječen od megalomanije, koja je, općenito, bila zajednička karakteristika nizu državnika prisutnih u Beogradu, predsjednik Tunisa Bourgiba bio je uvjeren da je konferencija u Beogradu bila korak dalje od „pozitivnog neutralizma“ prema „nesvrstanosti s Istokom, kao i Zapadom“, a sve to je utemeljeno baš na njegovim, tuniskim idejama.87

Konferencija je pokazala da se razlike između Indonezije i Indije povećavaju. Indonežanski predsjednik Sukarno odmah po slijetanju u Džakartu konačno je oglasio novi pogled na svijet, po kojem se „stare etablirane snage“ boje „novih nadirućih snaga“.88 Bila je to samo razrada teze koju je Sukarno izgovorio u Beogradu: „Sukobi između novih tek nastalih sila za slobodu i pravdu i starih sila koje još uvijek dominiraju...“ U svakom slučaju tenzije širom svijeta izazvane su imperijalizmom, kolonijalizmom, nametnutom podjelom nacija. Ne može postojati koegzistencija između „neovisnosti i pravde na jednoj i imperijalizma-kolonijalizma na drugoj strani“.89

Za Zapad, Jugoslavija, sve dok je ostajala neovisna od Moskve, nije predstavljala problem. Konferencija PNZ podigla je jugoslavenski prestiž u svijetu, ali i poboljšala gospodarski položaj.90 Nesvrstavanje je na određeni način postalo put spasa za Jugoslaviju, baš kao i za Tita osobno. Jugoslavenska izolacija od Zapada, kao i od Istoka, bila je ozbiljna i stvarna. Tito je sada bio u prilici igrati ulogu vođe. Put koji se otkrivao od početka pedesetih sad je konačno pronađen. Pristajanje uz bilo koji savez bilo je krivo i boriti se protiv takve politike, bilo je vrijedno svakog napora. Jugoslavija je bila za antikolonojalnu revoluciju, istinsku neovisnost, nemiješanje u unutarnja pitanja ijedne države. To je doduše, značilo da bi se praktički svaka politika bilo koje europske zapadne države, ili SAD prema ijednoj maloj državi izvan NATO, može kritizirati, komentirao je George Kennan.91 Istina, jugoslavenske su akcije ponekad bile anti-zapadne i anti-europske, ali čak su i neki od jugoslavenskih političara to znali krtizirati. Jugoslaveni su u Trećem svijetu trgovali idejama, a tih su često imali u izobilju. Jugoslavenski je utjecaj u Africi, kako je zaključio britanski Foreign Office 1961, nešto prije konferencije, „ukupno pozitivniji, no negativniji s naše točke gledišta“. Jugoslaveni su bili marksisti, ali „revizionistički heretici“ i njihove aktivnosti nisu vodile „uključivanju afričkih država u sovjetsko-kineski blok“. Beograd je često bio previše revan kada je trebalo kritizirati neokolonijalizam i zato nije bio dobar iz pozicije zapadnih ekonomskih interesa. Jugoslaveni su podupirali „istinski neutralizam“, smatrali su Britanci. Svejedno, u zemljama poput Gane ili Gvineje, koje su za Zapad već bile izgubljene, bilo je to daleko manja opasnost od one kineske ili sovjetske.92

Nesvrstanost i Titova Jugoslavija: jedno te isto

Nije zato, bilo iznenađujuće da su 1964, britanski diplomati, koji su se žalili na Jugoslavenima naklonjeni tretman, u službenim biltenima Foreign Officea o komunističkoj aktivnosti u Istočnoj Africi, dobili patronizirajući odgovor iz Lonodna. „Razlog zašto to nismo učinili (osudili Jugoslaviju, op.T.J), a odnosi se napose na Afriku, jest taj da su Jugoslaveni za sebe izgradili tako poželjnu percepciju, da ako bismo ih opisivali istom bojom kojom opisujemo Ruse, Kineze, Kubance itd, više bismo koristi učinili Rusima i kompaniji, no što bismo štetili Jugoslavenima“. Tanzanijski predsjednik Julius Nyerere je, primjerice, imao „visoko mišljenje o Jugslavenima i često ih je držao jednakim kao i Izraelce, dobrohotnima, nesvrstanima, protiv kolonijalizma.93 Kako se hladni rat u Europi zamrzavao, nakon što je izgrađen Berlnski zid i Albanija napustila Lager, još jednom je postalo jasno da se napetosti pomiču od Starog kontinenta prema Trećem svijetu. Radikalne države, poput Indonezije prije neuspjelog puča 1965, i Kubanci zagovarali su tada ili drugo okupljanje azijskih i afričkih država, Bandung 2, ili, što je bila kubanska ideja, trikontinentalnu konferenciju (okupljanje isključivo nacija Azije, Afrike i Latinske Amerike), što je u oba slučaja isključivalo Jugoslaviju, ali i reduciralo globalnu ideju nesvrstavanja na regionalna okupljanja država s kolonijalnim iskustvom.

Titov režim nikad nije postao doista umjeren, barem ne iz perspektive Zapada. To nije bio cilj, to nije bilo u suglasju s Titovom ideologijom i svjetonazorom. Međutim, kao neobično pragmatičan, talentiran, spreman čuvati vlastitu neovisnost, nije bilo nikakvih kompromisa što se tiče naginjanja Sovjetskom Savezu. U travnju (april) 1964, kubanske novine Hoy objavile su oštar napad na Jugoslaviju riječima koje su obično „rezervirane za jenkijevski imperijalizam“ i druge „vražije figure iz Castrove mitologije“. Kako je Jugoslavija zagovarala sudjelovanje Venecuele na Drugoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Kairu 1964, potez Beograda označen je kao uvredljiv, a Beograd optužen zbog „neprijateljstva i nelojalnosti“. Kanadski diplomati u Havani napisali su: „Ukoliko Jugoslaveni smatraju da će Konferenciju nesvrstanih iskoristiti kao polugu za širenje neutralističkih ideja i oprezno promoviranje komunističkog pogleda na određene svjetske probleme, trebali bi nastojati izbjeći ekstremističku poziciju koju Castrov režim na međunarodnim skupovima redovito primjenjuje, jer to će odbiti upravo one države koje bi Jugoslavija nastojala privući. Štoviše, Jugoslaveni bi možda mogli i pozdraviti mogućnosti da se javno pokažu drukčijim od Kube, jer bi tako mogli izbjeći da ih se oslika istom bojom kao i Kubance“. Jugoslavija, istina, nije Kubancima davala nikakvu značajnu pomoć, ali započeti rat s Beogradom, teško da je moglo biti u kubanskom interesu.94

Drugi samit nesvrstanih zemalja u Kairu samo je produbio neke od tendencija koje su već bile vidljive u Beogradu. Indija je konačno odlučila članstvo prihvatiti punim plućima, osjećajući se izolirana, okružena neprijateljskim Kinom, Pakistanom i Burmom. Indijci su bili u strahu od inicijative Sukarna i Chou Enlaia da se sazove Bandung 2.95 Zbog toga su se Titovi i Nehruovi interesi konačno posve preklopili. Tito, manje radikalan no 1961, želio je da skup u Kairu bude Beograd 2, da se pod svaku cijenu izbjegne okupljanje azijskih država, gdje bi prokineske države imale važnu ili glasnu ulogu. U tom je smislu i položaj jugoslavenskog veleposlanika u Jakarti bio od posebnog značenja, zato je činjeno sve da se pokuša usporiti Sukarnovo radikalno otklizavanje. Propast načela Pančasile nakon kineskog napada na Indiju u listopadu (oktobar) 1962, Indijcima ionako nije ostavio nimalo manevarskog prostora. Nakon što su se pogoršali odnosi između Kine i Sovjetskog Saveza, ubrzano je i poboljšavanje odnosa Sovjeta s Jugoslavijom.96 Kako je platforma pod kojom su se okupljali nesvrstani jasno isključivala države poput Kine, izolacija Pekinga je u narednim mjesecima samo produbljena. Sve je to imalo pozitivan odraz na nesvrstane, bez obzira što je u Kairu Indiju predstavljao Nehruov nasljednik Krishna Menon.

Kriza u Kongu imala je snažan utjecaj na organizaciju i tijek prve Konferencije PNZ u Beogradu. Naslove Druge konferencije ukrao je Moise Čombe, legalni premijer Konga i osoba odgovorna za ubojstvo Patricea Lumumbe. On je pokazao koliko su duboke podjele među državama Trećeg svijeta. Njegovo sudjelovanje, ma kako legitimno, iritiralo je Tita, kao i neke druge sudionike. „Ja neću sudjelovati na konferenciji, ako će Čombe tamo biti“, bio je odlučan maršal Jugoslavije. Konačno, kongoanski je premijer tijekom konferencije zadržan pod kućnim pritvorom u svojoj vili. U svemu ostalom, Tito se pomaknuo prema sredini i preuzeo umjerene pozicije.97 Ljevičarski radikalizam za jedinstvo PNZ bio je daleko opasniji od pro-zapadnih država koje su mahom u Pokretu ostajale pasivne. Kako je Kairo bio i posljednja konferencija na kojoj je sudjelovao Naser – šest godina kasnije, odbio je osobno doći u Lusaku, znajući da će kritika Sovjetskog Saveza s kojim je bio u savezu biti previše neugodna – a druga velika i važna imena iz rane povijesti pokreta tijekom šezdesetih su bila svrgnuta ili umrla (Ben Bella, Sukarno, Nkrumah, Keita), Titova, ionako dominantna pozicija, samo se učvrstila. Jugoslaveni su bili svjesni da je veliki dio zaključaka iz Kaira bio „maksimalistički i nerealan“, ali to je ionako postala uobičajena praksa na sastancima Pokreta.

Nakon konferencije u Kairu, PNZ je ušao u razdoblje krize. Zajednički susret Tita, Nasera i Indire Ghandi, nove premijerke Indije i kćeri Jawarharlala Nehrua 1966, bio je simbolički važan, mada je iziskivao dodatna objašnjenja drugim sudionicima, da nije riječ o susretu „elite“ ili neformalnog vodstva Pokreta. Osim simboličke važnosti, susret doista nije imao političku težinu.98 Za cijeli svijet, pa i PNZ daleko je važniji bio arapski, posebno egipatski poraz u ratu s Izraelom 1967. godine, koji je Kairo naprosto gurnuo u ruke Sovjetima. Kratko iza toga, 1968, Jugoslavija je započela sa širokom diplomatskom akcijom obnove Pokreta. Titovi su diplomati posjećivali sve potencijalne i bivše članice Pokreta, predlažući saziv novog samita. Inicijativa je prethodila intervenciji zemalja Varšavskog ugovora (osim Rumunjske) u Čehoslovačkoj u kolovozu (avgust) 1968. I dalje su vrijedile neke stare podjele, kao indijsko oponiranje pakistanskom članstvu, ali su se pojavljivale i inicijative koje su bile nove, zanimljive, drukčije. Španjolski ambasador u Francuskoj, predstavnik generalisimusa Francisca Franca, pristupio je jugoslavenskom kolegi u Parizu Ivi Vejvodi, iskazujući interes Madrida da sudjeluje na idućoj konferenciji NAM (PNZ)! Prijedlog je bio otklonjen.99

Lusaka 1970, u velikoj je mjeri bila također jugoslavenski poduhvat i velikim dijelom jugoslavenska konferencija. Dokumenti za skup napisani su u Beogradu, jugoslavenski su diplomati učinili sve da konferencija uspije. Nakon Lusake, nesvrstane su se zemlje redovito okupljale svake tri godine bez iznimke. U analizi samita, vodeći jugoslavenski političari zaključili su kako je „arapska nezainteresiranost marginalizirana“, kako su se lijevi radikali, ali i sudionici iz desnih zemalja, pomaknuli prema centru. Najekstremniji su bili Kongo Brazzavil, Kuba, Sudan i Libija, najkonzervativniji Lesoto, Swaziland i Liberija. Odluka Gamala Abdela Nasera da ne otputuje u Lusaku na koncu je više štetila ugledu Egipta, no što je imala negativni upliv na cijeli Pokret. Zapravo, ovim je PNZ bio reafirmiran.100

Gotovo pa je zapanjujuća bila reakcija slovenskog političara Stane Dolanca, jednog od najutjecajnijih u sigurnosnim strukturama jugoslavenskog sustava. „Nesvrstanost je prihvaćena kao politički pokret i postoje izvanredne šanse da ta politika ne obuhvaća samo Afriku, Aziju i eventualno Latinsku Ameriku, dakle taj, da tako kažem, necivilizirani sivjet, već da bude prihvaćena i od svih drugih kao jedna alternativa u današnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa“, rekao je Dolanc.101 Ne samo što je bila politički nekorektna, izjava dijelom poništava stalne kritike, kako je jugoslavenska vanjska politika nedovoljno europska i pokazuje kako je pragmatični element u nesvrstanima bio jedan od važnih motiva jugoslavenskog djelovanja.

Tijekom sedamdesetih, nakon nekoliko uspješnih intervencija diljem Afrike, kubansko je samopouzdanje silno poraslo. Kubanska je politika sada sve glasnije bila usmjerena ka pretvaranju PNZ u „stratešku rezervu“ socijalističkog bloka, a sve je to mogla i trebala izvesti kubanska diplomacija. Makedonac Aleksandar Grličkov tijekom susreta Tita s vodećim dužnosnicima 1979, definirao je jugoslavensku poziciju u nesvrstanima kao „istinski lijevu“, „najljeviji program i najljevija filozofija u Pokretu koja se može ponuditi... ljevije od toga nema“. Fidel Castro nudi u osnovi razbijanje socijalizma kao svjetskog procesa, a to je zapravo pozicija desnice, govorio je jugoslavenski ideolog.102 Kako je Fidel Castro bio dezignirani domaćin Šeste konferencije PNZ, s idejom da pokret preusmjeri, promijeni, ispred diplomacije SFRJ bio je ozbiljan posao. Stvarnu opasnost nisu činile malobrojne agilne, radikalne zemlje, koje je okupljala Kuba. Veća su opasnost bile brojne, posve neaktivne države. Zemlja domaćin imala je uvijek mogućnost organizirati publiku, novinare, organizirati raspodjelu govora, redosljed govornika, manipulirati na različite načine i sve je to Castro 1979, činio. Egipat je u Havani bio zastupljen s brojem dva, Ministarstva vanjskih poslova, budućim glavnim tajnikom UN, Boutrosom Boutrosom Ghalijem. Razlog ovako niske razine, bilo je nastojanje da se donekle ublaži udarac, budu li arapske države, a najglasniji je bio Irak, uspjeli isključiti Egipat iz PNZ, zbog potpisivanja ugovora u Camp Davidu. Kubanci su i dalje zastupali ideju da je socijalistički blok prirodan saveznik nesvrstanih zemalja, među kojima mnoge grade socijalizam na sebi svojstven način, ali nisu željeli dopustiti da se uzurpira ime ovom historijskom procesu.103

Ponovo su Tito, ovoga puta u svojim poznim godinama, imao je punih 88, i Jugoslavija uspjeli konferenciju održati na „izvornim načelima nesvrstavanja“. Tada su Zapad, ali i Sjedinjene Američke Države, ovo nastojanje cijenili. Kad je predsjednik Richard Nixon dolazio u Jugoslaviju 1970. njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger napisao je u materijalima pripremljenim za predsjednika, kako bi trebao spomenuti PNZ, koji ima malu važnost, ali je „drag njegovom (Titovom) srcu“.104 Nixonov dolazak u Beograd, Zagreb i Kumrovec gotovo pa se podudarao s Lusakom i jugoslavenska je strana doista vjerovala da je upravo uspjeh tog susreta, bio razlogom Nixonove odluke da, po prvi puta u povijesti Bijele kuće, posjeti Jugoslaviju i drugi puta u povijesti, neku socijalističku državu. Devet godina kasnije, Zbignew Brzezinski, glavni savjetnik predsjednika Jimmy Cartera, rekao je, kako je Jugoslavija, zajedno sa SAD i SSSR, jedina država koja se afirmirala kao faktor na globalnoj razini. Položaj Beograda u Pokretu nesvrstanih zemalja bio je konstruktivan. U svijetlu umirućeg detanta, usporedo s porastom sukoba u Trećem svijetu, ponašanjem Kube, Vijetnama, Jugoslavija se, doista, još jednom činila poput „američkog komunističkog saveznika“.105

Nakon sovjetske intervencije u Afganistanu, u prosincu (decembar) 1979, zemlji koja je bila nesvrstana, nije bila članica Varšavskog ugovora i bila je socijalistička, u Beogradu je zavladala panika. Jugoslavija je bila baš takva: nesvrstana, socijalistička i izvan sovjetskog zagrljaja. Tito je u siječnju 1980, otišao u bolnicu iz koje više nije izašao. Je li Moskva sada samo čekala da Tito ode, kako bi obnovila pritisak na Beograd? U nastojanju da se ovo prevenira, da se svjetska pozornost što bolje mobilizira, Jugoslavija je inzistirala da Pokret organizira posebno okupljanje na ministarskoj razini kako bi, po prvi puta ikada, osudila Sovjete za intervenciju. Ovakav tip osuda do toga je trenutka uvijek bio rezerviran za zapadne države. Indija, međutim, u strahu od ojačanog položaja Pakistana i Kine, tada već u oštrom sukobu s Moskvom, nije bila spremna podržati jugoslavensku inicijativu, koja je bila usmjerena na tada važnog indijskog saveznika. S Kubom kao predsjedavajućom, uz pasivno držanje važnih zemalja, jugoslavenska inicijativa teško da je mogla uspjeti. Izvanredni je sastanak doduše, doista i održan, ali gotovo punu godinu nakon sovjetske invazije, kad su postale razvidne krajnje moskovske želje i mogućnosti. Upiranje jugoslavenskog saveznog sekretara za vanjske poslove Josipa Vrhovca da se osudi Moskva, bio je jasan pokazatelj kako je PNZ bio glavna poluga jugoslavenske diplomacije, kako se često Pokret koristio u jugoslavenskoj politici.

Vlada, koju je u Kabulu poslije intervencije instalirao Sovjetski Savez, nikada nije bila priznata od zapadnih država, ali ni Jugoslavije. Beograd je priznavao „afganski narod“, no ne i Babraka Karmala, pa je diplomatsko predstavništvo u Afganistanu djelovalo samo na razini otpravnika poslova. Nije bilo posjeta na visokoj razini. Savezni sekretar za vanjske poslove Raif Dizdarević, primjerice, odbio je pozdraviti svog afganistanskog kolegu na aerodromu još 1988. godine. Nije bilo službenih prijema, nije bilo zajedničkog priopćenja poslije sastanka. Javno ponižavanje Afganistanaca bila je jugoslavenska poruka Moskvi.106

Kriza u Jugoslaviji koja je tijekom osamdesetih postajala sve ozbiljnija, imala je odraz i na položaj SFRJ unutar Pokreta. Iako je Raif Dizdarević učinio sve da izlobira dolazak osme konferencije 1986, u Beograd, bitka je bila loše pripremljena i vođena, pa je domaćin postao Zimbabve. Afrika je ionako, po rotaciji trebala biti na redu; bio je to jedan od rijetkih skupova koji nije bio regionalan, a da je održan u Africi. Za Zimbabve, koji je stekao neovisnost nekoliko godina ranije, bio je to povijesni čin, skup koji je trebao pokazati zrelost države. Novi je samit u Beograd doveden tri godine kasnije, kad je Budimir Lončar postao šef diplomacije. Razlozi za jugoslavensko domaćinstvo bili su brojni, ali veliki je dio bio sasvim lokalan, važan za državu koja se raspadala, nada da bi se neki negativni procesi ovako mogli usporiti.

Prva i posljednja konferencija Pokreta nesvrstanih zemalja tijekom hladnog rata održavna je u Beogradu. Prva je pokazala važnost i prestiž Jugoslavije među državama Trećeg svijeta. Posljednja, održana 1989, bila je u zemlji koja se već raspadala. Jedan od razloga zašto je izabrana država u krizi, želja je većine da se zaobiđe Nikaragva, država koja je snažno lobirala da postane predsjedavateljica. Krajem osamdesetih, s promjenom sovjetske politike i s Mihailom Gorbačovom u Moskvi, dovesti ekstremističku i, promjenama u, posebno socijalističkom svijetu, suprotstalvjenu Nikaragvu na čelo Pokreta, nije bilo mudro. Jugoslavija je, konačno, u svojoj smrtnoj uri činla nešto korisno za Pokret. Činila je u isto vrijeme i puno toga što bi se moglo smatrati vrlo sebičnim. Beograd je želio ostati u igri, biti prisutan na međunarodnoj sceni. Razmjerna vidljivost koju je osiguravala funkcija predsjedavajućeg Pokreta, činjenica da će se u tom svojstvu pozivati na mnoge međunarodne skupove, mogla je pomoći onim snagama u zemlji koji su se zalagali za odgovornost, onima koji su nastojali stabilizirati prilike, pa tako i posredovati prave poruke međunarodnim faktorima.107 Zapadne države također su priželjkivale Beograd, a ne neku radikalnu državu. Sve takve namjere bile su uzaludne. Dogodila se samo uspješna i u mnogo toga, moderna, Deveta konfrencija PNZ u Beogradu, 1989. godine.

Tijekom 1990, dok se jugoslavenska federacija raspadala, nakon što je Pokret u jugoslavenskoj javnosti bio posve prezren, vodeći jugoslavenski diplomati dobivali su priznanja zbog onoga što je PNZ značio za svijet i u konkretnim prilikama na kraju jednog povijesnog razdoblja. Vaclav Havel, prvi demokratski predsjednik Čehoslovačke, 18. siječnja (januar) 1990, Budimiru Lončaru, saveznom sekretaru za vanjske poslove, rekao je kako sanja svijet u „kojem će sve zemlje biti nesvrstane“. Za njega je: „Jugoslavija odigrala veoma značajnu ulogu i bila nesvrstana za vrijeme hladnog rata“.108 Kada se svijet 1990, mobilizirao da kazni iračku agresiju na Kuvajt, James Baker, američki državni tajnik, zahvalio je 3. listopada (oktobar) 1990. SFRJ na „stavovima u vezi iračke agresije... kao i na aktivnostima koje su preduzeli kao prededavajući PNZ“.109 Možda je najglasniji bio Hans Dietrich Genscher, zapadnonjemački vice-kancelar i ministar vanjskih poslova, koji je 1.rujna (septembar) 1990, „visoko ocenio ulogu Jugoslavije kao predsjedavajućeg PNZ i napore koje naša zemlja čini u PNZ i UN za miroljubivo rešavanje“ iračke krize. „Izneo je uverenje da je pravi blagoslov za svet što je Jugoslavija u ovom kritičnom vremenu predsedavajući PNZ“.110 Na prilike u zemlji ovo više nije imalo nikakvog učinka; za diplomatski položaj SFRJ možda bi i imalo, da se zemlja iznutra mijenjala u drukčijem pravcu.

Zašto je bio važan?

Prva konferencija PNZ u Beogradu dobra je ilustracija svih važnih problema koje je Jugoslavija imala kao neformalni, ali stvarni vođa PNZ. Bez Indije, države koja je sama bila velika kao sve države članice pokreta skupa, cijela ideja nikada ne bi mogla uspjeti. Indijci su, ipak, bili toliko veliki da su imali vlastite političke ideje mimo Pokreta, a često su bili i uzrujani zbog radikalizma dijela članica, prevelikog naglaska pojedinih država na antikolonijalizam i risentemane prema bivšim kolonijalnim, dakle, zapadnim, silama. Dio država okrenuo se Sovjetima, koji su sve snažnije počeli ulaziti u Treći svijet. Egipćani su uvijek bili prije svega zainteresirani za arapska pitanja. Indonezija je sklizala prema ekstremizmu prema kraju Sukarnove vladavine, nakon čega su se pomaknuli snažno prema drugom kraju političkog spektra. Afričke su države često bile radikalne, ali nikad dovoljno utjecajne ili bez administrativnog kapaciteta, kako bi mogle dominirati. Nakon što je 1966, svrgnut Kwame Nkrumah, Gana je izgubila na prestižu. Alžir, domaćin Četvrtog samita 1973, bio je u sukobu s Marokom, ali i Egiptom. Irak, koji je veću vidljivost dobio nakon svrgavanja Hašemitske dinastije, borio se za vodeće mjesto u arpaskom svijetu, katkada korisitio i PNZ u tom smislu. Da 1980, nije izbio rat Iraka i Irana, sedma Konferencija PNZ bila bi održana u Bagdadu, a ne u New Delhiju 1983. godine. Jugoslavija je na kraju bila jedina država čiji je interes za nesvrstane bio stalan, rastao, koji nije imao uspone i padove, čije su političke opcije bile čvrsto vezane uz Pokret. Zato je Jugoslavija bila, u određenom smislu više nesvrstana sedamdesetih, nego deset godina ranije, zato je zemlja bila oštro kritizirana zbog tobožnje eurofobne politike. Na prvi pogled i neupućenom promatraču, to je moglo tako djelovati. Oni koji su čitali duge i često dosadne izjave koje su nesvrstani objavljivali, moglo se činiti da je jugoslavenska vanjska politika ideologizirana, da je izvlačila državu iz prirodnog, europskog okruženja. Ispod, ne osobito dubokog ideološkog pokrova ležala je vanjska politika čiji su potezi bili sofisticirani, koja je bila pragmatična i koja je omogućavala maloj, ali ambicioznoj zemlji, da ima svjetski važnu ulogu u UN. Bez posebne uloge u Trećem svijetu, ne bi bilo globalnog dosega jugoslavenske vanjske politike. Primjerice, dok je bio u posjeti Jugoslaviji 1981, libijski vođa pitao je Jugoslavene da posreduju u sporu između Tripolija i Washingtona. Jugoslavenski ambasador u SAD Budimir Lončar, informirao je State Department o libijskim nastojanjima da se odnosi normaliziraju, unatoč američkog zatvaranja Narodnog ureda, ambasade, u Washingtonu.111 Vjerojatno najtajnije, bilo je jugoslavensko trgovanje tajnim podacima u vezi sa terorizmom. Oni koji su bili teroristi za Zapad, bili su često obični „borci za slobodu“ vlastima u Beogradu, koje su se brinule za same borce ili su školovale njihovu djecu. Disidenti, poput dr Nadžibulaha iz Afganistana bili su skrivani u različitim dijelovima Jugoslavije.112

U svibnju 1988, Josip Vrhovac, bivši savezni sekretar za vanjske poslove, a potom član Predsjedništva SFRJ, susreo se u Washingtonu s predsjednikom SAD Ronaldom Reaganom. Američki predsjednik najprije je zahvalio jugoslavenskom kolegi za sve što je Beograd učinio „u slučaju pukovnika Hawarija, kao jednom važnom koraku u borbi protiv međunarodnog terorizma“. Beograd je pomogao locirati skupinu Abdulaha Labiba, poznatog kao Hawari, odgovornog za postavljanje bombe na letu TWA840 između Rima i Atene 1986. godine.113

Jugoslavenska poduzeća nisu bila dovoljno sofisticirana da bi prodavala proizvode ili izgrađivala postrojenja u Norveškoj ili Njemačkoj, ali bili su izvrsni i poželjni za poslove u dalekim državama. Gradili su kongresne centre u Accri, Libervilleu, Lusaki i Harareu, potom Pomorsku akademiju u Tripoliju, Ministarstvo nafte u Bagdadu, irigacijske sustave u Peruu, hidrocentralu i branu u Panami, lučka postrojenja u Tartousu u Siriji, Assabu u Etiopiji, ili Bombaju u Indiji, trgovački centar u Lagosu, bolnicu u Gvineji, trgovačke centre u Maliju.114 Libijske su vlasti željele da Jugoslavija izgradi kemijsko industrijsko postrojenje, tvornicu laserske opreme, željeli su potpisivanje sporazuma o iskorištavanju atomske energije. Jugoslavenske su kompanije ponekad bile i skuplje od drugih, ali su Libijci željeli baš njih, sigurni da Beograd neće iskorištavati njihovo gostoprimstvo.115 Najunosniji su bili poslovi s Iračanima. Od izbijanja sukoba između Iraka i Irana, jugoslavenski savezni sekretarijat za vanjske poslove ostao je neuobičajeno tih. Irak je sasvim jasno bio agresor, ali zbog pritiska iz vojnih krugova, nije se željelo osuditi Bagdad, jer je Sadam Husein, koji je od 1979, bio jedini gospodar u Iraku, bio izvrsni kupac opreme i svog zamislivog materijala iz Jugoslavije. Irak je postao prvi jugoslavenski trgovinski partner u Trećem svijetu: Tamo je radilo 16.000 Jugoslavena, mnogi su radili na 34 vojna postrojenja diljem zemlje. Jugoslavenske su kompanije gradile najosjetljivije objekte: podzemna protuatomska skloništa za Sadama, tvornice gdje su se proizvodili kalašnjikovi i raketni sustavi.116

Muzička škola u glavnom gradu Gabona bila je nazvana po hrvatskom kompozitoru Josipu Štolceru Slavenskom. Autor prvog ustava Etiopije bio je hrvatski pravnik, osnivač Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, prvog takvog fakulteta u ijednoj socijalističkoj zemlji, Leon Geršković. Jugoslavenski eksperti zamoljeni su uspostaviti sveučilišta u Angoli i Madagaskaru. Jugoslavenski stručnjaci podučavali su u Addis Abebi, a tisuće stranih studenata dolazili su na školovanje u različite dijelove Jugoslavije. Krajem sedamdesetih trojica ministara u etiopskoj vladi bili su jugoslavenski đaci. Jasser Arafat, vođa Palestinske oslobodilačke organizacije, koji je na različite načine pomagan od SFRJ, zahvalio je Titu „na obrazovanju palestinskih pilota“ u Jugoslaviji.117 Libijski diktator Gadafi činio je isto. Njegovi pomorski kadeti obrazovani su na Vojnopomorskoj akademiji u Splitu. Libija je, rekao je Gadafi dok je obilazio tajna jugoslavenska vojna postrojenja u Bosni, uključujući i podzemnu tvornicu eksploziva, spremna prihvatiti „ne tisuće, već stotine tisuća jugoslavenskih eksperata i radnika“.118 Malta, koja je postala članicom PNZ, bila je neobično važna za Jugoslaviju, zainteresiranu za više europskih članica Pokreta. Zbog toga je Beograd izgradio malu tvornicu na otoku. Početkom osamdesetih Dom Mintof, malteški vođa, tražio je od SFRJ da poklone brod La Valleti, što je i učinjeno.119

Jugoslavenska je država također pomagala u oružju i naoružavanju. Kako je istaknuo tijekom Titovog pogreba, Robert Mugabe, Jugoslavija je darovala „50.000 tona žita i drugog naoružanja“ Zimbabveu.120 Jugoslavija je naoružavala Alžir, Gvineju Bissao, namibijski pokret otpora SWAPO, Zambiju, Sri Lanku, Angolu („Jugoslavenski tenkovi koji su poslani bili su mali, ali ipak tenkovi“, rekao je Stane Dolanc). Etiopljani su također dobili 70 starih tenkova, čime su napadnuti od Somalije.121 Riječ je bila o staroj opremi, dijelu onoga što je Jugoslavija dobila od SAD tijekom pedesetih, ali nisu se po ugovoru nikada smjeli drugdje preprodati. Iako su inicijalno procijenjeni na 12 milijuna dolara, Mengistu Haile Mariam i vlasti u Addis Abebi nikada ih nisu isplatili. Amerikanci, koji su znali za ovu transakciju, nisu zbog toga pritiskali Jugoslaviju.122 Vjerojatno je najvažnija pomoć koju je Tito dao Egiptu 1973. godine. Poseban izaslanik predsjednika Sadata došao je u Beograd pitati za pomoć, „molio je za tenkove“, rekao je Tito. Sadat je osobno zahvalio jugoslavenskom vođi u parlamentu u Kairu, govoreći kako je jugoslavenski predsjednik poslao 140 tenkova s punom opremom, uključujući municiju, izravno na bojište, sprečavajući da Izrael zauzme Kairo.123 Jugoslavenski zrakoplovi Galeb i Jastreb prodani su Zambiji i Libiji. Neki od tih zrakoplova još uvijek su bili u funkciji tijekom napada NATO na Libiju 2011. godine.124

Svi poduhvati u Trećem svijetu nisu bili lukrativni, sve što je poklonjeno ili ostalo nenaplaćeno u nekim zemljama Trećeg svijeta na kraju nije osobito popravljalo jugoslavenski položaj. Ali kako je ideja PNZ bila tako široka i na različite načine prihvatljiva – jer se radilo o borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, aparthejda, rasizma, hegemonije i okupacije – za zemlje zainteresirane i željne djelovanja u ovakvim okvirima, bio je to odličan medij za posao državi koja je očito shvaćala da je hladnoratovski okvir i mir, na određeni način ključan za njezin opstanak. Za male, siromašnje zemlje Pokret je bio jedini način da dobiju glas, da se osjećaju jednakima, da budu tretirane s jednakom pažnjom kao bogatije i veće. Za druge države, posebno one koje su bile u boljoj situaciji, imale stabilnije unutarnje prilike i jasniju ideju vanjske politike, Pokret nesvrstanih zemalja mogao je biti izvrstan način da ostanu vidljive, važne, da imaju mogućnost postaviti se i igrati igru obično rezerviranu za najveće države. Hladni rat osigurao je mogućnost malim državama da imaju važnu ulogu u jednom razdoblju svjetske povijesti. Isto je bilo s Jugoslavijom. Pokret, pa ni vodeća uloga u njemu, ma kako da su laskali najvažniji zapadni i svjetski političari početkom devedesetih godina, nije niti izdaleka mogao osigurati sprečavanje rata, ili biti dovoljno glasno zvono za uzbunu, prizivanju svijesti. PNZ bio je ipak važna ideja i dinamična politika koja je od male države učinila svjetskog igrača, doduše, ograničenih dosega.