Uvodni tekst

Pojam (jugo)slavenstvo neologizam je njemačkog podrijetla (Slawentum), što asocira na tvorbeno i značenjski usporedivi njemački pojam Deutschtum, stvoren oko 1770. godine, u pokretu Sturm und Drang, tj. u formativnom razdoblju modernog njemačkog nacionalizma. Johann Gottfried Herder (Mohrungen, 25. avgust 1744 – Weimar, 18. decembar 1803), kontemplirajući o odnosu mišljenja i jezika, razvio je pojmove narodnoga genija i narodnog jezika, odnosno utemeljio romantičarsku koncepciju nacije. U svojoj filozofiji povijesti čovječanstva visoko je vrednovao budućnost slavenstva, a kako je inače bio jedan od vodećih njemačkih/europskih mislilaca koji su razvijali koncept Kulturnation, tj. model filološko-literarne konstrukcije nacija („narodnih preporoda“), inače je nezaobilazan u bilo kakvu pokušaju razumijevanja procesa nacionalnih integracija većine (južno)slavenskih nacija. Bio je tim važniji što je implicirao kasnije uvelike izgrađivana načela slavenske uzajamnosti i sveslavenstva. Ján Kollár (Mošovce, 29. jul 1793 – Beč, 24. januar 1852) razvio je ta načela, koja su u cijelome slavenskom svijetu – a naročito južnoslavenskom – imala velik utjecaj (Über die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stämmen und Mundarten der slawischen Nation /O književnoj uzajamnosti različitih plemena i narječja slavenske nacije (1837)/.

Međutim, nacije, shvaćene primarno kao suveren narod, u „dugom XIX stoljeću“ već su nakon Francuske revolucije 1789. godine postajale povijesni akteri koji su „totalizirali“ iskustvo narodne prošlosti, narodnu sadašnjost i budućnost, pa je tako i (jugo)slavenstvo, izvorno kao fenomen južnoslavenske uzajamnosti, pojmovno stubokom mijenjalo svoja značenja u različitim nacionalnim tradicijama. S tog stajališta, (jugo)slavenstvo ne može biti analitički pojam, ali mora biti predmet analize, i to u svim svojim distinktivnim, konkretnohistorijskim očitovanjima, što znači i kao ideologem.

Iako Duden sada Slawentum tumači kao „Wesen und Kultur der Slawen“, a Deutschtum kao „1. Gesamtheit der für die Deutschen typischen Lebensäußerungen; deutsche Wesenart; 2. Zugehörigkeit zum deutschen Volk; 3. Gesamtheit der deutschen Volksgruppen im Ausland“, ove su definicije za povjesničara „arheološke“, jer tek redukcionistički prate značenjske pomake obaju pojmova od XVIII do XX stoljeća. Zadaća je povjesničara izvoditi značenja iz teksta i konteksta. S tim u vezi, najprije treba nešto reći o južnoslavenskom kontekstu jugoslavenstva u transepohalnom obzorju.

I

Iako se danas vrlo inovativno raspravlja o ranoj slavenskoj „etnogenezi“ (npr. F. Curta, D. Dzino, V. Sokol), Južni Slaveni jedini su Slaveni koji su se na razmeđu kasne antike i ranog srednjeg vijeka našli unutar limesa Rimskog carstva i ustalili u predjelima između Sredozemlja i Dunavskog sliva. Naseljavali su se u predjelima koji su morem i/ili kopnom povezivali i/ili razdvajali njegove zapadne i istočne dijelove – jedne pretežno latinizirane, a druge pretežno helenizirane, odnosno Rim i „novi Rim“ (Konstantinopol, slavenski Carigrad). Dapače, to je jedinstven prostor u kojem se, prema epigrafskim nalazima, u istim tekstovima mogu pronaći i latinski i grčki dijelovi ili, pak, latinski tekstovi napisani grčkim slovima. Bio je to istovremeno jedini europski prostor u kojem su se nakon slavenskih seoba, a do kraja prvog tisućljeća, naselili i ustalili posljednji valovi seoba naroda s euroazijskih razmeđa (Bugari i Mađari), ali i jedini u kojem se kasnoantička romanizacija održala, čak i ondje gdje je najkraće trajala i bila relativno najudaljenija od svog rimskog epicentra (Rumunji). Dalje, bio je to jedini europski prostor gdje su se, jedni pored drugih održali „Heleni“ i „barbari“, „Romani“ i „barbari“ itd. Jedini je bio i po tome što je pokrštavanje započelo vrlo rano, a završilo vrlo kasno, s mnoštvom jurisdikcijskih, obrednih, pa konfesionalnih i eklezijalnih prijepora na pokretnim razmeđima kršćanskog Zapada i Istoka, ali i duboko ukorijenjenih poganstava, hereza a, od XV stoljeća nadalje, s autohtoniziranim islamom. Nema nijedne europske monoteističke religije koja u njemu nije postala autohtona! Bio je to jedinstveni europski prostor u kojem je nastala i opstala glagoljička, ćirilička i latinička, pa čak i arebička slavenska pismenost, i to usporedno uz grčku i latinsku jezičnu kulturu.

Još nešto, možda i najvažnije. Bio je to jedini europski prostor, prvo, u kojem su epicentri hegemonijalne moći uvijek bili negdje izvan njega samog, te drugo, koji od kasne antike nikada nije kontrolirao samo jedan imperij. Upravo u razdoblju južnoslavenskih i balkanskih nacionalnih integracija u „dugom“ XIX i „kratkom“ XX stoljeću nije bilo europske i globalne sile koja se u njemu nije ogledala. Svim imperijima bio je taj prostor periferijski i svima je njima na različite načine u drugačijim vremenima bio „krajište“! Između cca. 1500, i 1800. godine sociodemografske, etnodemografske i konfesionalnodemografske prilike u čitavom tom prostoru toliko su se izmijenile i nadasve usložnile da su se inače europski zakašnjeli modernizacijski i nacionalnointegracijski procesi u Južnih Slavena suočavali s izazovima koji su rijetko gdje u Europi bili tako veliki. Jugoslavenstvo je time u mnoštvu različitih inačica već u XIX stoljeću daleko prešlo granice koncepata i praksi jezičnih i kulturnih „slavenskih uzajamnosti“. Međutim, realna politička opcija, jednako tako na različite načine, postalo je tek kada su se u uvjetima svjetskog rata raspali imperiji europskog „starog poretka“ (Habsburška monarhija, Osmansko carstvo, ali i Rusko carstvo).

Nema južnoslavenskog naroda, kao i nijednog drugog na spomenutim prostorima koji, iz perspektive XIX i XX stoljeća u svojoj srednjovjekovnoj epohi nije imao „zlatno doba“. Modernim Slovencima bila je to Karantanija (626 – 745), Hrvatima doba narodnih vladara (konac VIII stoljeća–1102) /kralj Tomislav (925?), kralj Petar Krešimir IV/, Crnogorcima, ali i Srbima, dakako, na različite načine, doba dinastije Vojislavljevića (1018–1186) /kralj Mihajlo Vojislavljević (1077)/, Srbima doba dinastije Nemanjića (1168–1371) /kralj Stefan Prvovenčani (kralj 1217) i Stefan Dušan (car 1346)/, Makedoncima i Bugarima (također na različite načine) Samuilovo Carstvo (976–1014), Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini, iznova na različite načine, dinastija Kotromanića (cca. 1250–1463) /ban i kralj Tvrtko I (1353– 1377, i 1377–1391)/. Nasuprot tome, nema nijednoga južnoslavenskog naroda koji ne baštini tradiciju različitih povijesnih poraza (paradigmatičan primjer, „Kosovo“) te koji u XIX i XX stoljeću nije težio nacionalnoj obnovi svoje nekadašnje „veličine“, dakako, pod zaštitom i s podrškom jedne ili više europskih i globalnih sila, svjetovnih i/ili duhovnih. Pritom su se međusobne granice uvijek manje ili više preklapale (i preklapaju se), a baštinski je bilo i, može biti sporno sve drugo (etnos, jezik, kultura itd). K tome, za razliku od srednjovjekovne epohe, moderne južnoslavenske nacije XIX i XX stoljeća, čim se konstituiraju kao teritorijalne države-nacije – utemeljene na načelu nedjeljivosti suvereniteta – neizbježno se teško suočavaju s kompleksnim realitetima vlastitih društava i kultura. Jedva da se koja granica u njima, bilo koje naravi, podudara s državnom granicom! Osim toga, upravo zbog spomenute kompleksnosti, nema južnoslavenske države-nacije koja nema policentričku geografsku, društvenu, gospodarsku i kulturnu morfologiju, koja se „iznutra“ ne bi odupirala nacionalnoj hegemonizaciji po mjeri interesa epicentara državne i nacionalne moći.

Jugoslavenstvo je u osnovi bilo jedini pokušaj da se endogenim procesima, „odozdo“, dakle među Južnim Slavenima u srednjo-jugoistočnoj Europi izađe iz (sub)regionalnih logika opstanka na periferijama imperijalnih poredaka, da se konstituiranjem višestruko složene državne zajednice svima zajamči bolja budućnost, prema mjeri vlastitih potreba. Međutim, takva idealtipskog jugoslavenstva, dakako, nikada nije bilo. Nije ga ni moglo biti, jer su dinamike međuovisnih promjena „izvana“ i „iznutra“ sprečavale sve nacije pojedinačno u srednjoj i jugoistočnoj Europi u razvoju. Bile su prisiljene izdvajati velike dijelove svojih potencijala za oružane snage ili policijske efektive zbog sporova ili sukoba unutar vlastitih granica ili sa susjedima, u miru ili u ratu. Ponavljamo, jugoslavenstvo kao alternativa dobilo je svoju prvu šansu tek kad su se u Prvom svjetskom ratu raspali imperiji koji su u spomenutom prostoru imali hegemonijalni status u dugom vremenskom trajanju. No, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca međunarodno su legitimirale sile pobjednice u ratu koje s njome nisu graničile (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska), a ona koja jest (Italija) bila je istovremeno najveća vanjska opasnost za sam međunarodni opstanak jugoslavenske države. K tome, donekle s izuzetkom Grčke, nije bilo nijedne susjedne države s kojom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije imalo otvorene ili prikrivene teritorijalne sporove. Dakle, jugoslavenska alternativa u srednjo-jugoistočnoj Europi u ishodištu nije mogla izbjeći periferijalizacijske efekte, u biti upravo onakve radi kojih je i bila stvorena.

II

Proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca (decembra) 1918. godine – ishitrenim ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom – većina Srba i Hrvata te, tada, bosansko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana našla se u granicama iste, južnoslavenske države i to, prvi put u povijesti. Bio je to slučaj i s Crnogorcima, koji su ujedinjenjem Kraljevine Crne Gore s Kraljevinom Srbijom na Podgoričkoj skupštini od 24. do 29. studenog (novembra) 1918. godine ušli u novu državu duboko nacionalno podijeljeni. Konstitutivno priznati Slovenci – inače, kao i Hrvati, vitalno povrijeđene žrtve Londonskog ugovora iz 1915. godine – te konstitutivno nepriznati Makedonci, tek su dijelom postali njezini građani. Prvi su to bili u osnovi po načelu samoopredjeljenja, a drugi, logikom međunarodnog priznanja granica Kraljevine Srbije iz 1913. godine. Makedoncima i drugim žiteljima Makedonije bilo je uskraćeno pravo na samoopredjeljenje, kako sa srpske, tako i s bugarske i grčke strane. Imajući na umu i da su pripadnici najbrojnijih nacionalnih manjina – albanske, mađarske, njemačke i turske – postali žiteljima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca neovisno o njihovoj volji, kapitalno je pitanje, još uvijek istraživački otvoreno, što je sve bilo jugoslavenstvo svakome spomenutom narodu prije navedenog datuma, te koliko su tog dana bila ispunjena/iznevjerena njihova povijesna očekivanja.

Pitanje je još važnije i zato što su Južni Slaveni Habsburške monarhije uvelike sudjelovali u ratu protiv Srbije i Crne Gore, a bili su i važni akteri okupacijskog poretka u objema zemljama. Mnogi su, pak, austrougarski Južni Slaveni sudjelovali kao dobrovoljci na srpskoj, ili strani Antante – što također itekako valja imati na umu. Južnoslavenska politička emigracija iz Habsburške monarhije 1914–1918, s Jugoslavenskim odborom kao ključnim akterom, ali i jugoslavenski pokret među južnoslavenskim iseljeništvom iz Austro-Ugarske u svijetu, suštinski su mijenjali sliku Prvog svjetskog rata kao bratoubilačkog među ljudima i narodima koji su se 1918. godine opredijelili za život u zajedničkoj državi. Bez navedenog, bilo bi vrlo teško međunarodno legitimirati bilo kakvu drugu narav Prvog svjetskog rata među Južnim Slavenima nego kao bratoubilačku.

III

Hrvati i Srbi su 1. prosinca 1918. godine bili već stari europski narodi. I svi drugi, slavenski i neslavenski narodi u granicama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su također, kao što je naglašeno, povijesno duboko ukorijenjeni na razmeđima srednje, jugoistočne i sredozemne Europe, neovisno o tome kako su i kada sve bili etnički atribuirani i koliko su do tada već bili konstituirani kao moderne nacije. Neovisno o velikim međusobnim razlikama, svima im je zajedničko bilo jedino to da su 1918. godine bili na periferijama modernizacijskih procesa koji su u „dugome XIX stoljeću“ promijenili civilizacijsku morfologiju Europe i svijeta. Pitanje povijesti prije stvaranja Jugoslavije time se u svakom pojedinačnom slučaju postavljalo – referirajući se na Kosellecka – s jedne strane, kao pitanje baštinjenih iskustava kojima je svaki narod ulazio u novu državu (Erfahrungsraum) i, s druge strane, kao pitanje očekivanja od novoproglašene države u vremenu ulaska (Erwartungshorizont).

Jugoslavenstvo prije stvaranja Jugoslavije s tog je stajališta nadasve problem epohe konstituiranja modernih južnoslavenskih nacija, dakle od kasnog XVIII stoljeća nadalje, te problem epohe modernizacijskih transformacija u Europi i svijetu, u konačnici neovisno o tome koliko i kako su pojedine južnoslavenske zajednice u tim procesima participirale. Kako baštinjena iskustva, tako i obzorja očekivanog fenomeni su i procesi koji iziskuju konkretnohistorijsku analizu. Oni, dakle, podliježu i trajanjima i promjenama, pa je povijest jugoslavenstva prije stvaranja Jugoslavije u svakoj situaciji jednako tako bila u stvaranju, ako je jugoslavenstvo uopće bilo povijesno aktualno. Dakle, jugoslavenstvo u svim svojim raznolikim očitovanjima uvijek je bilo između iskustva (za)mišljenog i (ne)ostvarenog u povijesno otvorenim južnoslavenskim nacionalnointegracijskim i modernizacijskim procesima. Kao što su se društva na slavenskom Jugu konvulzivno modernizirala, tako su se i južnoslavenske nacije nacionalno integrirale opterećene mnoštvom „zakašnjenja“ prema različitim europskim modelskim obrascima, kontradiktornih (samo)prepoznavanja, inkluzija i ekskluzija, teritorijalnih logika itd. Svi su se ti fenomeni i procesi reflektirali i u iskustvima i praksama jugoslavenstva prije stvaranja Jugoslavije.

Pritom je bitno imati na umu da su razvojne logike kako Habsburške monarhije, tako i Osmanskog carstva od druge polovine XVIII do početka XX stoljeća mogle na različite načine ubrzavati i/ili usporavati modernizacijske i nacionalnointegracijske procese u Južnih Slavena pojedinačno, redovito na kontradiktorne načine (osmanska Pećka patrijaršija /1557–1766/ i habsburška Karlovačka mitropolija vs. transregionalna disperzija srpskog pravoslavlja, habsburški imperijalni ilirizam vs. ilirska ideologija hrvatskog narodnog preporoda, habsburško-osmanski trgovinski odnosi nakon 1718. godine vs. trgovinsko i prometno umrežavanje južnoslavenskih zemalja itd.)

S tog su stajališta složeniji bili modernizacijski i nacionalnointegracijski procesi u Hrvata i Srba, jer su oni bili podanici obaju imperija, dakako, daleko složeniji u Srba nego u Hrvata, jer je Srba bilo razmjerno mnogo više s habsburške strane nego Hrvata s osmanske, a akteri nacionalne integracije bile su i dvije autonomne države, pa kraljevine – Srbija, ali, svim kondicionalima unatoč, i Crna Gora. Obje su međunarodnopravno priznate na Berlinskom kongresu 1878, s time što je Srbija postala kraljevinom 1882, a Crna Gora 1910. godine. Obje su imale autohtone dinastije, što je u jugoistočnoj Europi XIX i XX stoljeća bila prije iznimka nego pravilo (Petrovići, Obrenovići, Karađorđevići). Nijedna ova dinastija nije imala plemićko podrijetlo, što su doista bili slučajevi, praktički bez presedana u Europi u to doba. S druge strane, Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija jedina je među svim Južnim Slavenima imala sačuvan državnopravni kontinuitet u praktički milenijskom rasponu, neovisno o tome što od 1102, formalnopravno nije bila neposredni međunarodni subjekt i što teritorijalno nije bila integrirana pod vlašću Habsburgovaca (1527–1918.)

IV

Poseban je istraživački problem jugoslavenstvo avant la lettre, tj. jugoslavenstvo prije jugoslavenstva o kojemu je riječ u ovom prilogu. Riječ je o fenomenima i procesima koji su anticipirali (južno)slavensku uzajamnost, odnosno (južno)slavensko zajedništvo. Na ovome mjestu dovoljno je ograničiti se na nekoliko primjera.

Jovan Rajić (Sremski Karlovci, 11. novembar 1726 – manastir Kovilj, 11. decembar 1801), europski obrazovani teolog i filozof te, nadasve, povjesničar, zaključio je 1768. godine rukopis svoga obimnog, četverosveščanog djela naslovom bez presedana: История разныхъ славенскиъ народовъ наипаче Болгаровъ, Хорватов и Сербовъ… Objavio ga je nakon mnogih oklijevanja u Beču, 1794, i 1795. godine, zahvaljujući ustrajnosti mitropolita Karlovačke arhiepiskopije Stevana Stratimirovića. Shvaćajući da srpsku povijest ne bi mogao napisati slijedeći teritorijalno načelo, Rajić se opredijelio za povijest naroda, što je u europskoj historiografiji tog doba već bio legitiman pristup. Imajući na umu, istovremeno, slavenska – dakle, ne konfesionalna! – obzorja srpske povijesti, povezao je srpsku povijest s najbližima, bugarskom i hrvatskom: „R[ajić] je prvobitno želeo da istoriju Srba poveže sa istorijom svih Slovena, pre svega Rusa, ali je od toga plana morao odustati, pa je izlaganje ograničio na Južne Slovene, a pregled znanja o Slovenima uopšte, njihovim počecima i postojbinama, imenu, jeziku, običajima i verovanjima dao je u uvodu, zatim je izložio istoriju Bugara od početka do pada Drugog bugarskog carstva, sažeto je prikazao istoriju Hrvata, a sav ostali deo (tri od četiri sveske) posvećen je srpskoj istoriji…“ (Ćirković – Mihaljčić 1997: 614). Svjetovna koncepcija djela, izvedena u, makar i limitiranom, južnoslavenskom kontekstu, bila je ispred svog vremena u srpskoj kulturi, ali je i srpska historiografija modelski dugo vremena bila bez alternative Rajićevu djelu, srpskoj povijesti u južnoslavenskom kontekstu.

Kada je Josip Šipuš (Karlovac, oko 1770– ?), „Horvatsan Karlovacski“, u Temely xitne tergovine polag narave y dogacsajev, objavljenima u Zagrebu 1796. godine – inače, posvećenih zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu – otvorio pitanje moderne standardizacije hrvatskog jezika, nije se ograničio na hrvatske jezične tradicije: „Mnogima naime može biti znano kako različito govori Donji Saksonac od Gornjega, a njih obojica od Švabe, Austrijanca, Porajnjanina i Švicarca, da jedan drugoga doista mogu razumjeti jedva koju riječ. Te ipak, njihovi pismeni ljudi i pisci razgovaraju svagdje jednako čistim, skladnim i svakomu među njima razumljivim jezikom, sjedinjeni u pravilima i izgovoru. Naš slavni narod ima još, mislim, dugo do takve sloge; kad ne bi bio toliko raširen i golem, može biti da bi odavna bio pokojni, koliko ga sila sa svake strane zastire, gdjegod i zatire“ (Šipuš 1993: 8 /prijevod: dr Mijo Lončarić/). Referirajući se na njemačku jezičnu situaciju i govoreći o „toliko raširen(om) i golem(om)“ „naš(em) slavn(om) narod(u)“, Šipuš je očito apelirao na svoje čitatelje da se ne ogluše – razmišljajući o modernom hrvatskom jezičnom standardu – o slavističke poticaje koji su tada već dolazili od ljudi poput Josefa Dobrovskog (Gyarmat, 17. jul 1753 – Brno, 6. januar 1829), češkog filologa i slavista, ali i jednoga od ključnih aktera ranog češkog nacionalizma.

Svojom predstavkom od 19. svibnja (maja) 1790. godine, upućenom Hrvatskom saboru, zagrebačka Kraljevska akademija znanosti preporučila se „moćnoj zaštiti“ staleža i redova u molbi da joj se dodijeli sveučilišna povlastica (Šidak 1969: 317–319). Profesorski zbor to je inicirao nakon sloma jozefinističkog poretka u Habsburškoj monarhiji i obnovljene staleške ustavnosti, te u ozračju tektonskih potresa u europskom „starom poretku“ nakon Francuske revolucije 1789. godine. Napravio je to u vrijeme kada se očekivalo da će habsburška vojska nastaviti svoj protuosmanski pohod prema Bosni i Srbiji, započet 1788. godine, nakon što je 8. listopada (oktobra) 1789, uspjela zauzeti Beograd. Tražeći sveučilišnu povlasticu, Kraljevska akademija argumentirala je: „…ako uzmemo u obzir sadašnje prilike kada se ozbiljno pomišlja ne samo na uklanjanje zapreka znanostima nego i na namještanje samo građana naše domovine na sve službe u ovim kraljevinama, i ako malo razmotrimo i buduće prilike pa i to da će ne samo onaj dio Hrvatske koji još uvijek jeca pod turskim jarmom nego i kraljevine Bosna i Srbija – kako se po povoljnom znamenju koje smo dosada zamijetili može nagoviještati – biti oslobođeni i da će tako ove slavne kraljevine biti gotovo proširene, smatramo da je ne samo dično i korisno nego i sasvim nužno posjedovati u svojoj sredini takvo sveučilište u koje će se – kad se uklone sve zapreke znanstvenom radu i kad se pribave sredstva za njegov razvoj – domaća mladež stjecati u veoma velikom broju i obrazovati u svim znanostima i plemenitim umijećima za vršenje različitih službi u svojoj domovini“ (Šidak 1969: 318). U vrijeme kada je mađarski staleški nacionalizam već bio u punom usponu, a kad je hrvatskim staležima bilo najvažnije zaštititi vlastiti status quo ante, profesorski zbor Kraljevske akademije oglasio se „smatrajući da smo ovim poniznim prijedlogom upućenim slavnim staležima i redovima donekle ispunili svoju dužnost kao građani koji se u dopuštenoj mjeri brinu za opće dobro“! Bila je to anticipacija modernoga hrvatskog nacionalizma, ali u kontekstu koji nije bio isključivo hrvatski, jer je uključivao i Bosnu i Srbiju, kao kraljevine.

Inače su vodeći bečki slavisti slovenskog i hrvatskog porijekla (Jernej Kopitar /Repanj, 21. avgust 1780 – Beč, 11. avgust 1844/, Franc Miklošič /Ljutomer, 29. novembar 1813 – Beč, 7. mart 1891/, Vatroslav Jagić /Varaždin, 6. jul 1838 – Beč, 5. avgust 1923/ i Milan Rešetar /Dubrovnik, 1. februar 1860 – Firenza, 14. januar 1942/) imali veliki utjecaj na procese južnoslavenskih jezičnih standardizacija, a posebno na jezično približavanje Hrvata i Srba. Najveći uspjeh s time u vezi bio je postignut Kopitarevim utjecajem na ingenioznog samouka Vuka Stefanovića Karadžića (Tršić, 6. novembar 1787 - Beč, 7. februar 1864), koji je u Beču živio od 1813. godine do smrti. Karadžićevom jezičnom reformom, utemeljenom na novoštokavskoj ijekavštini, srpski su jezik i ćirilsko pismo radikalno odvojeni od svoje slavenosrpske tradicije, odnosno od organske otvorenosti prema ruskom jeziku. Mnogo složeniji razvoj hrvatskog jezika u trima književnim tradicijama (čakavskoj, kajkavskoj i štokavskoj), koje su međusobno manje ili više interferirale u ranom novom vijeku, nakon razdoblja 1780–1815, sve se više usmjeravao k standardizaciji na vlastitoj štokavskoj baštini. Time je bio otvoren proces koji je u razdoblju od 1835, do 1850. godine stvorio pretpostavke za Bečki književni dogovor vodećih hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, ključnom inicijativom u procesu jezičnog približavanja Hrvata i Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

V

U navedenim je slučajevima implicitno (južno)slavensko obzorje preduvjet modernizacijskog pristupa vlastitoj nacionalnoj problematici, tj. to je jugoslavenstvo in statu nascendi u periodu ranog nacionalizma. Ipak ga se ne može razumjeti isključivo iz modernizacijske perspektive. U povijesti južnoslavenskih naroda, kako u ranome novom vijeku, tako i u „dugom XIX stoljeću“ tradicija i inovacija stalno sustječu jedna drugu, što je tipično za europske periferije. Slavenski horizonti opstoje u srednjem vijeku u iskustvima raznih slavenskih naroda – zahvaljujući staroslavenskoj jezičnoj i kulturnoj baštini, uvelike otpornoj i na konfesionalne razdjelnice – da bi u epohama humanističkog i potom baroknog slavizma dobili na važnosti europskim poticajima koji će ostati djelatni sve do XX stoljeća.

Protestantska margina u povijesti Južnih Slavena imala je u jezičnom, pa i i u kulturnom smislu presudan utjecaj na nacionalno oblikovanje Slovenaca, južnoslavenskog naroda koji se u dugom povijesnom trajanju održavao na raskrižjima europskog slavenstva, romanstva i germanstva. Primož Trubar (Raščica, 9. jun 1508. – Derendingen, 28. jun 1586.) – sazrijevajući i u slavenskom i u romanskom i u germanskom svijetu u vremenu reformacije i kontrareformacije, u vremenu „turskog straha“ te, još šire, promijenjene europske slike svijeta – bio je ne samo protestantski mislilac i propovjednik nego i humanist, a u slovenskoj kulturi ostavio je trag koji ni posvemašnja rekatolicizacija Slovenaca nikada nije mogla dovesti u pitanje. Međutim, njegovo djelovanje bilo je južnoslavenski projicirano, a najutjecajnije među Hrvatima.

Slovenci kao podanici habsbuških nasljednih zemalja i Hrvati u reliquiae reliquiarum inače nikada nisu bili toliko upućeni jedni na druge kao u razdoblju od 1526/1527, do 1606, između izbora Ferdinanda I za hrvatskog kralja i Žitvatoročkog mira, a prije i poslije Bručke libele (1578). Intelektualne su razmjene među ljudima s obiju strana hrvatsko-slovenske granice bile dalekosežno poticajne, a južnoslavenski protestantski imaginariji jedva da su imali granica u vrijeme kad se htjelo obraćati vjernike sve do Carigrada, neovisno o vjeroispovijesti. Mnoštvo je snažnih osobnosti i s hrvatske i sa slovenske strane sudjelovalo u spomenutim razmjenama. Iako ih takvih vjerojatno ne bi bilo da nije bilo reformacije, ne treba previdjeti mnogobrojne kulturne transfere bilo iz Italije, bilo iz Njemačke, koji su stigli u Hrvatsku slovenskim posredovanjima, kako prije, tako i poslije reformacije. Iako se smisao tih posredovanja promijenio nakon Bečkog rata (1683–1699), jer su se granice Kraljevstva Hrvatske i Slavonije pomaknule na istok do Zemuna, bila su važna najmanje do Bečkog kongresa 1815. godine.

Mavro Orbini (Dubrovnik, polovina 16. stoljeća – Dubrovnik, 1611) – neovisno o tome što nije bio prvi koji je u ranom novom vijeku pisao o Slavenima – utemeljitelj je modernog poimanja slavenstva. U njegovu su se djelu Il Regno degli Slavi /Kraljevstvo Slavena/ (Pesaro 1601) duh katoličke obnove i erudicijska kultura amalgamirali na način koji je daleko prelazio granice njegovih inicijalnih dubrovačkih inspiracija. Stvorio je djelo koje je na različite načine postalo referentno u kulturama svih slavenskih, a naročito južnoslavenskih naroda. Orbinijevi su Slaveni starozavjetnog porijekla: „…otac Jafetov, naime, znajući da nužno moraju postojati tri stanja ljudskoga življenja i dodjeljujući svakome od svojih sinova zvanje koje bi priličilo unaprijed utvrđenim sklonostima svakoga od njih, priopći im ovu svoju odluku: ‘Ti ćeš, Semo, kao svećenik obnašati Božju službu. Ti ćeš, Hame, obrađivati zemlju i posvetiti se zanatima. Ti, Jafete, vladaj i brani zemlju kao kralj i budi vičan oružju kao vojnik’ (…) Stoga Slaveni, potekli od Jafeta, bjehu oduvijek odvažni na oružju i pokoriše mnoge narode“ (Orbini 1999: 76). Orbini kazuje i tko su, pak, Slaveni njegova doba: „Narodnosti i jezika slavenskoga nisu, naime, samo oni koji nastanjuju Dalmaciju, Iliriju, Istru i Karpate, već i mnogi drugi znameniti i moćni narodi, kao što su Bugari, Rasi, to jest Rašani, Srbi, Bosanci, Hrvati, Petogorci, to jest stanovnici obližnjih pet planina, Rusi, Podoljani, Moskovljani i Čerkezi, te isto tako i Pomeranci i oni nastanjeni u Venedskom zaljevu, sve do rijeke Labe. One koji su preostali od njih, Germani i danas zovu Slavenima ili Vendima ili Vindima: na koncu, to su Lužičani, Kašubi, Moravci, Poljaci, Litvanci, Šlezi i Česi. Ukratko, područje se slavenskoga jezika proteže od Kaspijskog mora sve do Saske, te od Jadranskog do Germanskog mora, gdje posvuda nalazimo puk slavenski“ (Orbini 1999: 77). Orbinijeva barokna slavistička imagologija, objavljena u vrijeme iscrpljujućeg habsburško-osmanskog Dugog rata (1593–1606), imala je svoje južnoslavenske epicentre, kako ih je on već u širokom raguzeocentričkom luku mogao percipirati, kompilirajući mnogobrojne antičke i srednjovjekovne literarne izvore. Ona sugerira bitno različito shvaćanje nacije od Herderova. Ipak, kao takva, ostala je trajnim vrelom južnoslavističkih inspiracija.

Transkonfesionalnom poimanju slavenstva u ranom novom vijeku nesumnjivo je najviše pridonio isusovac Juraj Križanić (Obrh kraj Ozlja, 1617, ili 1618 – Beč, 12. septembar 1683), koji je zarana, već u zavičaju stekao iskustva o tome kakvih sve razmjera i posljedica mogu biti katoličko-pravoslavne međusobice. Obrazovan u Ljubljani i Grazu te Bologni i Rimu, Križanić je svoj život posvetio crkvenom i kulturnom jedinstvu slavenskog Zapada i Istoka, te podršci Rusiji da kao europeizirana zemlja postane preporodnom predvoditeljicom slavenskih naroda. Ogromna njegova intelektualna produkcija, koja nije zastajala ni u vrijeme sibirskog progonstva, bila je daleko najvećim dijelom u funkciji poziva kojem se bio predao. Tragične epizode iz njegova života – posvudašnja nerazumijevanja od Rima do Moskve, pa i sibirska progonstva te, na kraju, smrt u Beču na dan kada je okončana osmanska opsada – sve su to svjedočanstva da je bio u raskoraku s vlastitim vremenom. Neovisno o tome kako ga je tko kada percipirao, bio je ili puki sanjar ili navjestitelj drugačijih budućnosti. Jugoslavenstva u „dugom XIX stoljeću“ ne bi bilo ni bez sanjara, a ni bez vizionara.

Nasuprot Križaniću, njegov je suvremenik pavlinski redovnik Ivan Belostenec (Varaždin, oko 1594 – Lepoglava, 1675) velik dio svog života proveo stvarajući opsežni Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (sv. I–II, Zagreb 1740), prvi hrvatski rječnik koji je sadržavao kajkavski, čakavski i štokavski leksik – s težištem na kajkavštini. Koliko god bio kreativan u hrvatskoj kulturi, Pax Ottomanica u srednjo-jugoistočnoj Europi u XVII stoljeću ograničila je njegove južnoslavističke horizonte erudicijskim konstruktima.

U Belostenčevu rječniku čak nema ni jasno razgraničenih pojmova „Slaven“ i „Slovenec“! Sclavus je Szlovenecz (I, 1092), ali je i Sclavonia Szlovenʃzki orʃzag, a Sclavonicus szlovenʃzki (npr. szlovenʃki jezik) (I, 1092). Szlovènecz je, pak, Illyrius, Illyricus, Sclavus. Szlovènka je Illyrica mulier, Szlovenſki Orſag je Illyrica, Illyris, Illyrium, Illyricum, Sclavonia. Na kraju, Szlovenſzki je Illyricus, Illyricanus, Sclavonicus (II, 507).

Drugo, Croata je Horvath, Hervat, „(a)ntiquitùs nominabantur Curetes“ (I, 379). Croatia, olim Crobatia je Horvatʃzki orʃzak, horvatʃzka zemlya, y Kralyevʃztvo (I, 379). Ali, Horvàt, Harvat, Croata je i Illyricus, a Horvatſzki orſzag, ili zemlya. Croatiae regnum (II, 129). Horvatſki ili po horvatſki je Croaticè, Illyricè (II, 129). Iliri, Slaveni i Hrvati značenjski se prepleću u Belostenca, ali je krajnje upitno kada su njemu Slovenci Slovenci, a kada Slavonci, pa i Slaveni.

Treće, Dalmata i Dalmatius je Dalmatin, Dalmatinka, a Dalmatia je Dalmaczia, Dalmatinʃzki Orʃzag (I, 400). Za razliku od međusobno isprepletenih Hrvata i Slovenaca, Belostenčevi su Dalmatinci u jednoj dimenziji od antike nadalje. Iako njegova Dalmacija nije kraljevstvo nego zemlja, nije opisao prirodu odnosa s Hrvatskom!

Sličan konstruktivistički pristup, s epohalnim ograničenjem, slijedio je u slučaju Bošnjaka, Srba i Bugara:

Bosnya Orſzag je Bosna zemlya, Bosnia, Misia, Regnum Bosniae. Bosnyak,… koi je iz Bosnye… (II, 26).

>Raʃtia je Thracia (I, 1020), a Thraca, Thracia je Rascia ili Valachia magna ili Vlaski orʃzag (1210). Szërblyanin je Rascianus, a Szërbſka zemlya je Rascia, Servia (II, 498) Ulàh je Valachus, Rascianus, Trax, Tracus, Thracis (II, 569).

Bùlgarin je Bugarin, Bùgar, Bulgarus, Maesus, a Bulgárſki zemlya, Bulgaria, Maesia Superior, Triballi (II, 34).

Zajednički je nazivnik Belostenčevih etimologiziranja implicitni autohtonizam (Južnih) Slavena u jugoistočnoj Europi. Koliko je održivo vezivanje etnogeneze južnoslavenskih naroda za njihove antičke predšasnike još uvijek je otvoreno pitanje, koje Belostenca sigurno nije zanimalo kao kulturnoantropološko, nego kao legitimacijsko u povijesnom smislu. Pri tome je očito bio dosljedan, pa je s tog stajališta i Belostenec jedan od onih koji anticipiraju jedno od velikih pitanja hrvatske i drugih južnoslavenskih nacionalnih integracija u XIX stoljeću – koliko su kao narodi povijesno ukorijenjeni u svojim zemljama. Naime, logikom romantičarskog primordijalizma, oni koji su to čvrsto bili u prošlosti mogu s većim pouzdanjem vjerovati da će se ondje održati i u budućnosti.

Fascinantno je u Belostenca prepletanje različitih tipova identiteta, što omogućuje mnogostruke konstrukcije, ali i otvara prostore za alternativna rješenja koja će biti vezivno tkivo za sve njih. Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. februar 1652 – Beč, 20. januar 1713) svojim pankroatizmom, formuliranim u spisu Croatia rediviva, objavljenom u Beču 1701. godine, razriješio je, dakle, dileme erudita poput Belostenca i proširio hrvatsko ime na sve Južne Slavene, pa je s time u vezi, među ostalim, 1710. godine završio rad i na prvoj modernoj povijesti Srbije (Serbiae illustrate libri octo).

Od 1701, do 1835. godine – kada je Ljudevit Gaj (Krapina, 8. jul 1809 – Zagreb, 20. april 1872) u Zagrebu pokrenuo Novine horvatzke i Daniczu horvatzku, slavonzku y dalmatinzku, a koje je već sljedeće godine preimenovao u Ilirske narodne novine i Danicu ilirsku – proces hrvatske nacionalne integracije eksplicitno se opredijelio za program južnoslavenskoga, „ilirskog“ jezičnog i kulturnog zbližavanja i povezivanja, ne napuštajući staleški politički program državnopravnog sjedinjenja hrvatskih zemalja: „Ideologija ilirskog pokreta izražavala je dvije razine integracijskih kretanja, hrvatsku i južnoslavensku koja se najjače osjećala upravo na hrvatskom prostoru smještenom u središtu dinamičnog, sjevernog dijela jugoslavenskog prostora u dodiru sa slovenskim i dijelom se preklapajući sa srpskim prostorom. Južnoslavenska ideja neutralizirala je snažne pokrajinske partikularizme… te je imala važnu funkciju u oblikovanju hrvatske nacije. Ujedno je omogućavala suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj na ostvarivanju zajedničkih interesa – izgradnji institucija potrebnih društvu na prijelazu iz feudalnog u građansko i očuvanju zasebnoga političkog položaja ‘Trojedne kraljevine’ kao brane protiv madžarskoga političkog i nacionalnog ekspanzionizma“ (Stančić 1990.: 133). U tom je smislu ilirizam imao hrvatske intranacionalne i južnoslavenske internacionalne funkcije. Neovisno o tome što su njegovi učinci bili proturječni, kako među Hrvatima, tako i među drugim Južnim Slavenima, posebno Srbima i Slovencima, neupitno je da je ilirizam konkretno historijski otvorio pitanje u kakvom odnosu trebaju/mogu biti procesi stvaranja južnoslavenskih nacija i razvitka modernih društava. Pitanje je na različite načine bilo od životne važnosti za sve Južne Slavene. Praktični politički učinci bili su vidljivi u proljeće 1848. godine. Iako je južnoslavenska inačica austroslavizma, liberalno utemeljenog projekta (kon)federalne konstitucionalne reforme Habsburške monarhije, ostala tek na razini političkih aspiracija južnoslavenskih nacionalnih elita, (jugo)slavenstvo, koje je i konceptualno marginaliziralo ilirizam, steklo je legitimitet u južnoslavenskim nacionalnim integracijama – ponajviše hrvatskoj – koji ni mnogobrojne kontroverze s njime u vezi neće moći dovesti u pitanje sve do 1918. godine.

Ilirsko ime inače se osporavalo i među Srbima i među Slovencima, a Teodor Pavlović (Karlovo /danas: Novo Miloševo/, 14. februar 1804 – Karlovo, 12. avgust 1854), urednik Serbskoga narodnog lista – koliko god podržavao „sveslavensku književnu vzaimnost“ – isticao je: „Krajnci nek budu Krajnci; Horvati Horvati, a Srblji Srblji po osob, kad je pak o svima zajedno reč, zovimo se svi onako, kako se po prirodi zovemo i zvati moramo: rođena, jednoplemena, mila braćo Jugoslavjani, Jugoslav!“ (Novak 1930: 78–79).

Iskustvo simultane srpske nacionalnointegracijske fermentacije u habsburškom i osmanskom podaništvu – koje je, s jedne strane impliciralo dinastičku/monarhijsku lojalnost, a, s druge, agrarnu revoluciju reduciranu na birokratsku nacionalnu državu – zrcali se u kritičkom propitivanju socijalista Svetozara Markovića… odlučnog zastupnika federalističkog rješenja srpskog nacionalnog pitanja, isto tako kao i nacionalnog pitanja svakog drugog naroda s kojim se Srbi prožimaju: „Srpski narod se s jedne strane meša s Bugarima, s druge s Hrvatima i s treće s Rumunima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najbliži rođaci po krvi i jeziku. Gde su granice ‘sjedinjenih Srba’, nove srpske države? To je teško ostvariti, ako ne želimo da se posvađamo sa svim tim narodima. (...) Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio određen kao jedna jedinstvena celina. Da bi se stvorila država od pet do pet i po miliona Srba, srpski narod bi morao da bude u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunima. Morao bi da preuzme ulogu osvajača, kako to Mađari danas čine.“

Kada je narodnjačka hrvatska elita prihvatila jugoslavensko ime, prihvatila ga je dosljednije nego bilo koja druga južnoslavenska nacionalna elita, ali treba naglasiti da je pritom imala podršku brojnih utjecajnih Srba, prije svega iz Hrvatske, nerijetkih Slovenaca, pa donekle i drugih. Od Družtva za povjestnicu jugoslavensku (1850) i Arkiva za povjestnicu jugoslavensku (1851), preko Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866) – utemeljene najvećim dijelom donacijom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Stossmayera (Osijek, 4. februar 1815 – Đakovo, 8. mart 1905) – sve do Jugoslavenskog odbora (1915–1919), kojeg su činili utjecajni Hrvati, Srbi i Slovenci, ratne izbjeglice iz Habsburške monarhije s Franom Supilom (Cavtat, 30. novembar 1870 – London, 25. septembar 1917) i Antom Trumbićem (Split, 15. maj 1864 – Zagreb, 17. novembar 1938), jugoslavenstvo kao koncept, kulturni i/ili politički program, praksa i nadasve imaginarij realiziralo se u mnoštvu proturječnih očitovanja kako među Hrvatima, tako i drugim Južnim Slavenima u Habsburškoj monarhiji, ali i izvan njezinih granica, prije svega u Srbiji i Crnoj Gori. Međutim, Država Slovenaca, Hrvata i Srba (29. oktobar – 1. decembar 1918) nije izabrala jugoslavensko ime u svom nazivu, a nije ga dobilo ni Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1. decembar 1918), sve do kraljevskog oktroja 3. oktobra 1929. godine, kad je kraljeva diktatura, u biti obesmislila projekt zajedničke jugoslavenske države. Izbjegavajući jugoslavensko ime 1918. godine, htjelo se formalno prikriti faktični unitaristički projekt, a 1929. godine, prihvaćajući jugoslavensko ime, htjelo se formalizirati iluziju koja s nacionalnim interesima jugoslavenskih naroda više nije imala nikakve veze.

VI

Kada je riječ o geografskim aspektima južnoslavenskih nacionalnih integracija u „dugom XIX stoljeću“, jugoslavističke studije i ideologije posebno su bile fokusirane na – danas bismo rekli – ekonomsku geografiju i ekologiju. Pritom je važno imati na umu da su u to doba autohtone predodžbe o južnoslavenskom svijetu već nastajale na njegovim (peri)panonsko-dinarskim razdjelnicama, koje su velikim dijelom bile i granice između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva, strogo nadzirane vojnokrajiškim sanitarnim kordonom (Sanitätscordon), praktički do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Ljubljana, Zagreb i Beograd posavski su gradovi i štogod ih dijelilo, zajedničko im je bilo to da su se urbano i nacionalno prepoznavali – najkasnije od 1840-ih godina – kao epicentri zbivanja i na svom nacionalnom sjeveru i na svom jugu, kako duž podunavskih, tako i duž jadranskih prometnica. Ljudevit Gaj bio je prvi koji je programski, iliristički jezično i kulturno, integrirao prostor od Julijskih Alpa do Crnog mora, od zapada prema istoku, dajući hrvatskome narodnom preporodu južnoslavenski smisao (1835 – 1848). Međutim, tek će se u drugoj polovini XIX stoljeća, u promijenjenim uvjetima konzervativnih liberalizama nacionalnih elita, suočenih s velikim modernizacijskim izazovima u europskom obzorju, početi shvaćati da je manje od trećine pretežno sjevernog južnoslavenskog prostora ravničarskog, manje ili više pogodnog za razvitak poljoprivrede, a da su dvije trećine prostora planinske, bitno manje proizvodne, međusobno slabo povezane, s rijetkim prirodnim putovima od ravničarskih predjela do Jadranskog mora, bez plovnih rijeka koje bi se ulijevale u more. Pitke vode ondje ni izdaleka nije bilo dovoljno da bi se omogućila održiva gušća naseljenost i veći stočni fond. Međutim, bili su to problemi s kojima su se suočavali svi južnoslavenski narodi, s izuzetkom vardarsko-egejski integriranih Makedonaca, koji ih većim dijelom XIX stoljeća nisu ni bili u mogućnosti postaviti, tim manje što su kao osmanski podanici sve do 1912/1913. godine bili suočeni s bugarskim i srpskim, ali i grčkim i albanskim izazovima. Ako je postojala geografska osnova južnoslavenskog/jugoslavenskog pitanja, ona je mogla biti u vezi s problemima transverzalnog i longitudinalnog modernizacijskog i nacionalnointegracijskog umrežavanja prostora sjeverno i južno od srednjoeuropsko-jadranskih razdjelnica, između podunavskih i jadranskih areala, u pretežno planinskim predjelima Balkanskog poluotoka.

Ideolozi južno/jugoslavenske suradnje gospodarsku podlogu jugoslavenstva tražili su prvenstveno u agrarnoj ekonomici, a ako su i anticipirali industrijalizaciju gospodarstva, mnogo više pozornosti posvećivali su državi nego poduzetništvu, mnogo više strahu od masovne pauperizacije nego tranzicijskim procesima ka kapitalističkoj ekonomici. K tome, agrarna ekonomika i ruralna kultura dominantne su u južnoslavenskim društvima sve do socijalističke modernizacije i napose industrijalizacije u drugoj polovini XX stoljeća, ali su tipovi društava i gospodarstava bili vrlo različiti, od habsburških nasljednih zemalja na sjeverozapadu, do plemenskih zajednica na jugoistoku i klasičnih osmanskih podložničkih odnosa transformiranih čiftlučenjem, te agrarne ekonomike i ruralne kulture slobodnih seljaka u tradicionalnim društvenim zajednicama u autonomnoj/nezavisnoj Srbiji. Na tim je osnovama bilo vrlo teško projicirati bilo kakvu zajedničku stabilnu južnoslavensku državu. Ideolozi južno/jugoslavenske suradnje stoga su zagovarali drugačiji pristup. Njemački Drang nach Südosten, talijanski iredentizam, kao i svi drugi veliki nacionalni programi južnoslavenskih susjeda bili su više nego dovoljan razlog da se vitalne zajedničke interese, presudne za njihovu budućnost, brani zajednički, u jugoslavenskoj državi, bilo u granicama Habsburške monarhije, bilo izvan granica. Nakon Balkanskih ratova 1912, i 1913. godine, koji su započeli i kao reakcija na rat Italije protiv Osmanskog carstva, pitanje se zaoštrilo do kraja, ali je rasplet ovisio o velikim silama, koje su ionako bile na njega spremne zbog brojnih drugih svojih interesa.

Uoči 1914. godine Jovan Skerlić (Beograd, 20. avgust 1877 – Beograd, 15. maj 1914) bio je jedan od srpskih ideologa integralnog jugoslavenstva, kao južnoslavenskog odgovora na izazove „doba imperija“, ali i kao jamstva uspješne vesternizacije, zagovarajući – među ostalim – kompromisnu jezičnu unifikaciju (novoštokavska ekavština plus latinica). Kao jedan od najvećih autoriteta u srpskoj kulturi, doista nije bio bez utjecaja na politička opredjeljenja brojnih, posebno omladine.

Za razliku od Skerlića, njegov suvremenik Dimitrije Tucović (Gostilje na Zlatiboru, 13. maj 1881 – Vrače Brdo kod Lazarevca, 20. septembar 1914), marksist i socijaldemokrat, dosljedan je protivnik bilo kakvih transnacionalnih projekata koji legitimiraju hegemoniju jednog naroda nad drugim. U svom djelu Srbija i Arbanija. Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije (Beograd 1914) proročanskim riječima započeo je ovo svoje djelo: „Arbanskim pitanjem pozabavili smo se ovde nešto potpunije više iz praktičnih potreba nego iz teoriskoga interesa. Arbanska politika naše vlade završena je porazom koji nas je stao velikih žrtava. Još veće žrtve nas čekaju u budućnosti. Zavojevačkom politikom srpske vlade prema arbanaskom narodu stvoreni su na zapadnoj granici Srbije takvi odnosi da se u skoroj budućnosti mir i redovno stanje teško mogu očekivati. U isto vreme Arbanija je tom politikom gurnuta u naručja dve na zapadnom Balkanu najzainteresovanije velike sile, a svako učvršćivanje uticaja ma koje kapitalističke države na Balkanskom Poluostrvu predstavlja ozbiljnu opasnost po Srbiju i normalan razvitak svih balkanskih naroda“. On je također bio duboko uvjeren da se odnosi među južnoslavenskim i balkanskim narodima moraju razvijati na (kon)federativnim osnovama i, dakako, dugoročno zajamčiti socijalističkim preobražajem sviju njih. Međutim, ratni finale bio je takav da je država Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca postala problem čim je bila stvorena, kako unutar svojih granica, tako izvan njih.

Nijedna država stvorena u versajskom poretku nakon 1918. godine nije bila (kon)federacija. Iako su ključni akteri tog poretka bile liberalne demokracije (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska), praktički nijedna novostvorena država – s uvjetnim izuzetkom Čehoslovačke Republike – nije bila liberalna demokracija. Premda su sve nastale iz iskustva života u multinacionalnim imperijima, nijedna nije dosljednije respektirala imperative multinacionalnosti. Još nešto. Vajmarska Njemačka bila je konstitucionalno neusporedivo više centralizirana nego što je to bio Deutsches Reich (jedinstvena vojska, centralizacija fiskalnih ovlasti itd): „Njemačka Republika iz 1919. bila je stoga potencijalno mnogo jača nego što je Carstvo iz 1871. ikada bilo“. (Simms 2016: 287) Svi koji su sudjelovali u stvaranju jugoslavenske države kao države u smislu Wilsonovih načela stoga su očito bili u zabludi, jer je jedina formula koja ju je u građanskom smislu mogla činiti održivom bila federalna, dakle ona koju sile pobjednice nisu preporučivale čak ni pobijeđenoj Njemačkoj. Imajući na umu da je Drugi svjetski rat u mnogim svojim aspektima bio nastavak Prvog svjetskog rata, jugoslavenska država bila je anomalija. Njezina rekonstrukcija bila je moguća samo na radikalno drugačijim pretpostavkama.

John Lampe je 1996, objavio sintezu Yugoslavia as history. Twice there was a country (1996), podsjećajući čitatelje da je jugoslavenska država bila nestala 1941. godine, da bi nakon ratnog pakla 1941-1945. godine bila obnovljena te 1991/1992, ponovo nestala u vrtlozima rata i nasilja 1991–1995. godine. Tim je istraživački intrigantnije pitanje, kako je uopće bilo moguće nakon svega što je opteretilo odnose među ljudima i narodima Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije od 1918, do 1941. godine, te jezivo ljudski sunovratilo okupirane jugoslavenske zemlje od 1941, do 1945. godine obnoviti Jugoslaviju kao saveznu državu s hegemonijom Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije.

Paradoks je bio tim veći što su jugoslavenski komunisti bili jedini koji su nakon kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine, u procesu konstituiranja okupacijskih i kolaboracijskih poredaka, deklarirali svoju volju da posvuda predvode otpor protiv okupacije i kolaboracije za obnovu Jugoslavije kao zajednice naroda. Naime, oni su bili zabranjeni i doslovno stavljeni izvan zakona Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1920/1921. godine, te izloženi državnom teroru, ali i proskribirani u dominantno antikomunističkom javnom mnijenju, uključujući opozicijsko. Godine 1941, bili su i brojčano jedva uočljiva veličina. Nitko tko je išta o njima znao nije mogao jedino sumnjati da njihova opredijeljenost za oružani otpor nije bila restauracijske, nego revolucionarne inspiracije. „Nikada više povratka na staro!“, bila je poruka svima onima koje se pozivalo da im se pridruže. Bila je to poruka s kojom su se u konačnici mogli identificirati svi oni koji su se u Jugoslaviji osjećali prevarenim, izdanim itd, a koji nisu isključivali mogućnost nekog boljeg, pravednijeg svijeta. Druga poruka, „bratstvo i jedinstvo“, jednako je tako bila upućena svima koji su se zbog bilo čega osjećali marginaliziranima, uskraćenim u svojim ljudskim, građanskim i nacionalnim pravima, a koji nisu dovodili u pitanje ista takva prava drugih. Alternativa je bila toliko radikalna da narodnooslobodilački otpor okupaciji i kolaboraciji nije mogao ne biti opterećen marginama građanskog rata. Koliko god komunistički inspirirana narodnofrontovska mobilizacija bila inkluzivna, morala je biti selektivna da ne bi izgubila svoju vjerodostojnost. Kočnice su prvi put ozbiljno popustile u vrijeme „Pobjede“. Revanš nad pobijeđenima, koliko god bio ograničen, imao je dalekosežne posljedice, kao i svaka druga represivna kampanja, s ljudskim žrtvama ili bez njih, koja je slijedila sve do ratnog raspada SFR Jugoslavije. Iako je socijalistička Jugoslavija s mnogih modernizacijskih stajališta ostvarila vrijednosti koje su civilizacijski bile bez presedana u povijesti južnoslavenskih naroda, nije stvorila političku kulturu i politički sistem koji bi mogli biti sposobni izdržati krizne pritiske iznutra i izvana.

Lampeovim napomenama možemo dodati i post scriptum, tj. godinu 1999, kao i broje druge fenomene na „Zapadnom Balkanu“, u „regiji“, koji nas još uvijek suočavaju s tjeskobnim neizvjesnostima. Tragedije i traume, svakidašnjica su milijuna ljudi, nekadašnjih građana SFR Jugoslavije, a svakovrsne tranzicije iz proskribiranog „jednoumlja“ kao da nemaju kraja. Dok su Slovenija i Hrvatska uspjele postati članicama Europske unije, veliko je pitanje kada će bilo koja druga država nastala ratnim raspadom Jugoslavije ući u njezino članstvo, iako to sve one većinski žele. Istovremeno su sve prepoznatljiviji obrisi repriznog pretvaranja „Zapadnog Balkana“ u globalno poprište imperijalnih konfrontacija. Na Balkanu ništa novo.

* Budući da se u člancima posvećenih jugoslavenskim baštinama pojedinih naroda koji su konstituirali Jugoslaviju u vrijeme njezina raspada dosta raspravlja o povijesti jugoslavenstva prije stvaranja Jugoslavije, autor ovog članka – napisanog nakon prethodno spomenutih – odlučio se za priručnički, autorski profilirani prikaz „velikih tema“.