Analiza slučaja 1

Ideja bratstva i jedinstva u partijskim i ustavnim dokumentima

Tijekom Narodnooslobodilačke borbe Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je veliku pažnju poklanjala nacionalnom pitanju, o čemu je već na partijskim konferencijama, prije Drugog svjetskog rata učvrstila stav o načinu njegova rješavanja. Partijski program o ravnopravnosti naroda i njihovoj povezanosti bratstvom i jedinstvom bio je za komuniste jedini put ka održivoj jugoslavenskoj zajednici. Također, tog stava se naglašeno pridržavao i Pokrajinski komitet KPJ za BiH koji je, pripremajući i održavajući sva tri zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH) ovom pitanju posvetio izuzetnu pažnju, te u svim referatima i diskusijama nezaobilazno podcrtavao značaj bratstva i jedinstva kao jedinog modela koji bi vodio ka skladnom bosanskohercegovačkom društvu. Tijekom rata i nakon oslobođenja, uz stalne kritike nerješenog nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, kao izvora svih sukoba, Partija je neizostavno isticala ideal bratstva i jedinstva u svim prilikama i na svim područjima društvenog života, kao temeljem za prosperitet uopće. Stalnim podsjećanjem na „bratoubilački“ rat i na zločine koji je donio, komunisti su isticali ravnopravnost, slobodu, bratstvo i jedinstvo, a ustavima su bila zagarantirana sva nacionalna i građanska prava. Osim toga, neizostavno je ponavljano da je u Jugoslaviji riješeno nacionalno pitanje, pa tako i u Bosni i Hercegovini, ali nisu zaboravljali napomenuti da se pojavljuju još neke poteškoće u vezi s tim, nekih „nenarodnih elemenata“, ali da se proces ostvarivanja bratstva i jedinstva odvija pozitivno i da je prihvaćen među svim narodima i nacionalnim manjinama. Naravno, pojedinci i grupe koje su svojim istupima remetili ostvarivanje komunističke vizije o skladnoj zajednici bili su javno okarakterizirani kao neprijatelji, a sve inicijative o nacionalnom pitanju koje nisu bile pokrenute iz partijskog centra bile su kritizirane, a partijskim organizacijama je spočitavano da nisu bile „dovoljno budne“.

Polazište u najvećem broju partijskih priopćenja odnosilo se na značaj Narodnooslobodilačke borbe, „herojsku borbu partizana na čelu s Komunističkom partijom i drugom Titom“, kao i na riješeno nacionalno pitanj, uz isticanje ostvarenog zajedništva, bratstva i jedinstva, ravnopravnosti naroda i narodnosti (nacionalnih manjina). Kako su dokumenti pisani istim rječnikom, frazama i nadahnućem, za ovaj rad je preuzet primjer iz stenografskih bilješki s Prvog (Osnivačkog) kongresa KP Bosne i Hercegovine, na kojem je ponovljeno sve izrečeno iz prethodnih godina.

U ozračju sukoba izazvanog Rezolucijom Informbiroa, održan je Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, u Sarajevu, od 1. do 5. novembra 1948. godine, čiji je rad započeo usvajanjem rezolucije: „U cilju sprovođenja Odluka V kongresa KPJ, po kojoj partijske organizacije narodnih republika sačinjavaju komunističke partije narodnih republika, VI redovna konferencija KPJ za Bosnu i Hercegovinu pretvara se u I osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine i konstatuje da je time osnovana Komunistička partija Bosne i Hercegovine“.1 Sukladno događaju i tom vremenu „svi delegati ustaju, dugo aplaudiraju i kliču 'Živio Osnivački kongres KPBiH'“.2 Na pitanje, da li usvajaju ovu rezoluciju, Đuro Pucar Stari, dotadašnji politički sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, uz burno odobravanje prisutnih, potvrdio je odluku: „Konstatujem da je ovim činom osnovana Komunistička partija Bosne i Hercegovine“,3 a „delegati ponovo ustaju i kliču: Tito-Partija, Tito-Staljin“.4 Predstavnik Centralnog komiteta KPJ, Moša Pijade, prvi je pozdravio kongres i u govoru pojasnio primjenu novog statuta KPJ: „Ovakva nova organizacija naše partije po narodnim republikama odgovara potrebama naše federativno uređene narodne države, iako to, naravno, ne znači da je Komunistička partija Jugoslavije time dobila karakter neke federacije šest komunističkih partija, da je prestala biti jedinstvena i centralizovana. 'Komunističke partije narodnih republika rukovode se u svom radu odlukama KPJ i njenim rukovodećim organima', kaže naš novi partijski statut, zasnovan na principu demokratskog centralizma“.5 Takođe, Pijade je zahvalio na ulozi koju je Bosna i Hercegovina imala u Narodnooslobodilačkom ratu: „Tako je voljom čitavog stanovništva, a pod rukovodstvom i na liniji pravilne nacionalne politike naše Partije Bosna i Hercegovina, juče zemlja srpsko-hrvatskog razdora, postala osnovom čvrstog i više neraskidivog bratstva i jedinstva srpskog i hrvatskog naroda, a s time i moćna podloga bratstva i jedinstva svih jugoslavenskih naroda (pljesak)“.6 S obzirom da se bosanskohercegovački kongres održavao u novembru, u vrijeme priprema za obilježavanje pete godišnjice Drugog zasjedanja AVNOJ, Pijade je naglasio: „Slavno poprište istorijskih bitaka Narodnooslobodilačkog rata, Bosne i Hercegovine, bile su tlo slavne borbe narodne revolucije, pobede koja je došla do izražaja u istorijskim odlukama donetim u Jajcu 1943. godine, a pripremljenim godinu dana ranije u Bihaću. Foča, [Bosanski] Petrovac, Bihać, Drvar, Jajce i druga mesta Bosne i Hercegovine bila su u najtežim i najznačajnim godinama našeg Narodnooslobodilačkog rata centri iz kojih je Centralni komitet KPJ rukovodio narodnom borbom. Zbog svega toga Centralni komitet KPJ šalje preko vas plamene pozdrave radnom narodu Bosne i Hercegovine koji mu je pružio tako ogromnu i herojsku podršku (pljesak)“.7 Naglašavajući važnost događaja u kojima je „iskovano bratstvo i jedinstvo“, Pijade je govor završio osvrtom na aktualni trenutak sukoba sa Staljinom: „Zato je razumljivo i sasvim prirodno što ona [KPJ] i danas, uprkos svim lažima i klevetama koje se bacaju na našu slavnu partiju i njeno rukovodstvo na osnovu Rezolucije Informbiroa, tog najnegativnijeg akta u istoriji međunarodnog proleterskog pokreta, nepokolebljivo čvrsto stoji uz to rukovodstvo, jer zna da je ono vodi pobedi u izgradnji socijalističkog društva, isto onako sigurno kako ju je dosad vodila kroz tolike slavne borbe (pljesak). Tako je i u čitavoj Jugoslaviji. Jedinstvo naše partije čvršće je danas no ikad i ono je garancija svih velikih pobeda koje očekuju našu ispravnu i pravednu borbu (pljesak)“.8 Iznošenjem stava o Rezoluciji Informbiroa, što je bila i poruka Centralnog komiteta KPJ, koju je Moša Pijade prenio delegatima, uslijedio je uzvikivanje parola: „Živeo Prvi kongres KP BiH, Živela naša slavna Komunistička partija Jugoslavije i Živeo veliki vođ i učitelj radnog naroda Jugoslavije – drug Tito“, a delegati su ustali, oduševljeno i dugotrajno uz pljesak skandirali: „Tito – Stari. Tito – Stari! Tito – Partija! Tito CK – Tito CK“!9 Ovaj put je izostalo skandiranje na Staljinovo ime s početka kongresa.

Tijekom održavanja kongresa napravljena je rekapitulacija partijskog rada i uspjeha, od osnivanja KPJ i njenog djelovanja u Bosni i Hercegovini do 1948, analizom političke, privredno-ekonomske i kulturne sfere života, ostvarivanja prvog petogodišnjeg plana, ali uvijek s naglaskom da je to sve ostvareno zahvaljujući pravilnom prilazu nacionalnom pitanju. Tako „Parola bratstva i jedinstva naših naroda postala je jedna od osnovnih parola našeg ustanka, ona je pokretala u borbu sve šire narodne mase, koje su se borile za oslobođenje ispod fašističkog jarma, za bolju sutrašnjicu, ona je, najzad, pobjedom nad okupatorom i izdajničkom buržoazijom, pretvorena u djelo, zajedničku državu, bratsku zajednicu ravnopravnih naroda Jugoslavije. Mislim da je ta pobjeda najznačajnija u Bosni i Hercegovini, i to iz slijedećih razloga: Prvo, tu je okupator preko ustaških i četničkih izroda raspirio šovinističku mržnju do pravog šovinističkog bjesnila i počinio takve zločine da je baš Bosna i Hercegovina bila probni kamen pravilnosti naše politike u nacionalnom pitanju. Drugo, položaj Bosne i Hercegovine kao posebne Narodne Republike u sastavu FNRJ svjedoči kako [će] se, pravilnim rješenjem nacionalnog pitanja, tj. sprovođenjem u život načela lenjinsko-staljinske nacionalne politike, moći lako i prosto da riješi jedno za buržoaziju nerješivo pitanje, kao što je bilo pitanje Bosne i Hercegovine. Treće, pravilnim rješenjem pitanja Bosne i Hercegovine skinuto je s dnevnog reda ono pitanje koje je decenijama trovalo odnose između dviju najvećih nacija Jugoslavije, srpske i hrvatske, a to je pitanje: čija je Bosna i Hercegovina“, rekao je, između ostalog, Rodoljub Čolaković?10 Koncentrirajući se uglavnom na srpsko-hrvatske odnose u Bosni i Hercegovini, Rodoljub Čolaković se nejasno osvrnuo i na nacionalno pitanje Muslimana (danas Bošnjaka) na sljedeći način: „Osim toga, ostaje pitanje – bosanskohercegovačkih muslimana, koji predstavljaju znatan dio stanovništva Bosne i Hercegovine, a koje je srpska i hrvatska buržoazija proglašavala Srbima odnosno Hrvatima, ne pitajući šta oni sami o tome misle i osjećaju. Ovakvim rješenjem za naše muslimane stvorena je atmosfera u kojoj [se] ne mogu potpuno slobodno nacionalno opredjeljivati i bez prinude i bez političke konjukture“.11 O značaju rješavanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini, Čolaković je dodao da: „Takvo rješenje o položaju Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi ima značaj ne samo za narod Bosne i Hercegovine, za učvršćenje i produbljenje bratstva Srba, Hrvata i muslimana Bosne i Hercegovine, nego za čitavu FNRJ, jer ono učvršćuje njene temelje“.12 Također, i u ostalim obraćanjima na kongresu, bez obzira na pitanja o kojima se raspravljalo, nezaobilazno je bilo ukazati na značaj bratstva i jedinstva, zaslužnog za sve partijske uspjehe u Bosni i Hercegovini. Na kraju, pripremljene parole: „Neka živi Prvi kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine! Neka živi naš herojski Centralni komitet KPJ sa drugom Titom na čelu! Neka živi bratski Sovjetski Savez s drugom Staljinom na čelu! (...) delegati su prihvatili novim oduševljenim skandiranjem: Tito - CK! Tito - CK!, a zatim se dvorana nekoliko puta prolamala od gromkog skandiranja: Tito – Staljin! Beograd – Moskva!“13 Pozivanje u referatima i diskusijama visokih bosanskohercegovačkih partijskih dužnosnika na Sovjetski Savez, na Staljina i na njegovo pravilno rješavanje nacionalnog pitanja u SSSR, pokazuje da, vjerojatno delegati nisu mogli shvatiti dubinu raskida s državom koja im je bila uzor ili su prema ovom pitanju samo slijedili kolebljivost Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH. Iz objavljenih stenografskih bilješki uočljivo je da je Partija bila svjesna svih teškoća u liječenju ratnih rana i da se za kratko vrijeme nisu mogli zaboraviti počinjeni zločini, ali je isto tako bila uvjerena da stalnim ponavljanjem i propagiranjem bratstva i jedinstva može modelirati društvo prema socijalističkim vrijednostima i partijskoj ideologiji.

Osim na partijskim kongresima, ideal bratstva i jedinstva ušao je i u ustavna rješenja. Tako su se u Osnovnim načelima (I) Ustava Socijalističke Republike BiH iz 1963. godine pratili stavovi usvojeni na saveznim i republičkim partijskim kongresima: „Povezani u svojoj prošlosti zajedničkim životom, stremljenjima i borbom za slobodu i socijalni progres, Srbi, Muslimani i Hrvati, savlađujući nastojanja tuđinskih sila i domaćih reakcionarnih snaga, našli su se prvi put slobodni, ravnopravni i zbratimljeni u svojoj Republici, koja je postala politički i društveni oblik, kako njihove čvrste povezanosti i međusobne ravnopravnosti, tako i ravnopravnosti sa ostalim narodima Jugoslavije s kojima su na osnovu prava na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, stupili dobrovoljno u zajedničku državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju i time obezbjedili punu ravnopravnost i uslove za svestrani nacionalni razvitak, za materijalni i kulturni napredak, za svestrani socijalistički preobražaj. (...) Ostvareni uspon i razvitak Bosne i Hercegovine rezultat je socijalističkog razvitka Jugoslavije uopšte, a posebno bratstva, jedinstva i ravnopravnosti naroda kao jedne od najvećih tekovina socijalističke revolucije, što i dalje ostaje trajna garancija sveukupnog socijalističkog napretka i jedno od osnovnih načela ovog ustava“.14 Prema tome, tijekom dva desetljeća (1943-1963), bratstvo i jedinstvo ostalo je temeljno za nacionalno pitanje u jugoslavenskom i bosanskohercegovačkom društvu, što je već postalo dio svakodnevnog vokabulara, odnosno praksa koju je trebalo živjeti.

Mada su se politički, društveni i ekonomski uvjeti u Jugoslaviji znatno promijenili u drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX stoljeća, nakon privredne i društvene reforme i amandmanskih intervencija na prethodni ustav, Ustav SFRJ/SR BiH iz 1974. godine u uvodnom dijelu (u Osnovnim načelima) ostao je na osnovama bratstva i jedinstva kao spone među jugoslavenskim narodima, a time i koheziona snaga bosanskohercegovačkog društva. Između ostalog, u novom Ustavu eksplicitno se određuje: „(...) zajedništvo kao izraz slobodnog ispoljavanja nacionalnih osobenosti, nacionalne slobode, ravnopravnosti, bratstva i jedinstva naroda i narodnosti i uzajamnosti i solidarnosti radnih ljudi; (...)“.15 Prema tome, službeni stav o bratstvu i jedinstvu bio je općepoznat – ustavnim načelima zagarantiran, a partijskim djelovanjem uvijek nanovo propagiran i potvrđivan, svakako, uz napomenu da se ono što je pisalo u ustavima, zakonima i partijskim programima nekada nije željelo, a nekada nije moglo upotpunosti provesti u praksi.

Jedan od primjera ugrožavanja ideje bratstva i jedinstva –
strah za BiH

Svako narušavanje propagiranog ideala bratstva i jedinstva među bosanskohercegovačkim narodima ujedno je bilo i ispoljavanje straha za Bosnu i Hercegovinu. Incidentnih situacija bilo je na političkom planu unutar Bosne i Hercegovine, ali i onih koji su dolazili iz susjednih republika. Za ovu priliku izabran je primjer koji je izazvao značajnu pozornost i uznemirenost javnog mnijenja: rasprava o jeziku 1967. godine. U ovom radu, u formi studije slučaja, nije cilj analizirati dokumente i šire obrazlagati same događaje, već samo prezentirati kako su se oni reflektirali na bosanskohercegovačko društvo – u prvom redu kao „atak na bratstvo i jedinstvo“. Na osnovi analiziranih tekstova u bosanskohercegovačkom najtiražnijem dnevnom listu Oslobođenje, organu Socijalističkog saveza radnog naroda BiH, koji je bio zadužen za kreiranje javnog mnijenja, uočljivo je da su se i nakon dva desetljeća poslije rata (Drugog svjetskog) javljale slike negativnog ratnog iskustva, revitalizirala neposredna poslijeratna retorika, dokazivao i tražio ravnopravniji status za BiH u Federaciji i iskazivala bojazan za narušavanje odnosa među njenim narodima.

Prema sarajevskom Oslobođenju, bosanskohercegovačko partijsko i političko vodstvo nije se izravno izjašnjavalo o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlogu za razmišljanje, sve do 29. marta 1967. godine, mada je Deklaracija objavljena 17. marta 1967. u zagrebačkom listu Telegraf. Tijekom tih deset dana u Oslobođenju je bilo preneseno 19 opširnijih tekstova o reagiranjima u Hrvatskoj,16 Srbiji,17 Sloveniji,18 kao i dijelovi diskusija sa sjednica vijeća Savezne skupštine19 te izjave Josipa Broza Tita,20 tijekom njegove posjete Kosovu i Metohiji.

Objavljivanje reagiranja na tekst Deklaracije, Tanjug je najavio u Oslobođenju, 19. marta, na sljedeći način: „(...) Problemi jezika naroda Jugoslavije stvar su naučnih rasprava. Tome protivrječi političkom ambicijom prožeta 'Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika'. Radi se o političkoj diverziji čiji krajnji efekat može biti samo štetan po stvarne interese hrvatskog naroda“.21 Prije istupanja Izvršnog komiteta CK SK BiH, 29. marta, zabilježena su samo četiri teksta o reakcijama kolektiva i pojedinaca iz BiH. Prvi tekst se odnosio na diskusiju poslanika Jure Galića na sjednici Savezne skupštine, koji je osudio Deklaraciju u ime Hrvata Bosne i Hercegovine. Njegova diskusija je u Oslobođenju prenesena u cjelosti, a poanta je bila sljedeća: „Pošto je naglasio da je Ustav, o čijim se izmjenama danas raspravlja, nastao kao izraz slobodne volje i stvaralačkog raspoloženja ujedinjenih naroda u socijalističkoj Jugoslaviji, on je rekao da su u njemu sadržana dva najplemenitija htijenja naše prošlosti – bratstvo i jedinstvo i sloboda i jednakost. (...) Ovaj mračnjački čin donekle mi liči na puč, na svojevrstan politički udar, protiv najveće i najljepše naše tekovine – bratstva i jedinstva. (...) Hrvati Bosne i Hercegovine, naglasio je on, sa svom ogorčenošću osuđuju ovaj pamflet. Nama je dosta i onih granica koje su između nas i naše braće sa kojima živimo i radimo, Srba i Muslimana, u prošlosti postavljali razni nacionalistički i šovinistički elementi. (...) Obraćajući se poslanicima, Galić je rekao da odgovorno tvrdi da hrvatski narod nikada nije konsultovan od potpisnika deklaracije koji uobražavaju da govore u njegovo ime. (...) Sve što sam govorio, zaključio je Galić, ujedno je mišljenje svih mojih drugova Hrvata iz Bosne i Hercegovine“.22 Poslije prenošenja Galićevog istupanja, već sljedeći dan objavljeno je izvješće kako su radni ljudi i građani „radničke“ Tuzle s Prve redovne godišnje konferencije Socijalističkog saveza tuzlanske opštine, osudili Deklaraciju i Predlog iz Beograda: „U telegramu, koji je tim povodom konferencija uputila Glavnom odboru Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske i Srbije, kaže se da zagrebačka 'Deklaracija' narušava bratstvo i jedinstvo naših naroda skovano u revoluciji. Radni ljudi i građani tuzlanske opštine, kaže se dalje u ovom telegramu, podržavaju beskompromisnu akciju progresivnih snaga u SR Hrvatskoj i SR Srbiji, koje su se suprotstavile ovom providnom šovinističkom ispadu“.23 U istom broju, u Nedjelji (sedmičnom dodatku Oslobođenja), bosanskohercegovačkoj javnosti pojašnjena su stajališta u vezi s ovim dokumentima, u nepotpisanom tekstu sumirana su reagiranja iz svih do tada objavljenih tekstova u Oslobođenju s jasnim zaključkom: „Najzad valja sa zadovoljstvom konstatovati da se i ovoga puta pokazalo da naši narodi, svi zajedno i svaki ponaosob, radnička klasa i Savez komunista, budno bdiju nad svojim bratstvom i jedinstvom – jednoj od najvećih i najznačajnijih tekovina oslobodilačke borbe i revolucije. To nas ohrabruje i uvjerava da je naše bratstvo i jedinstvo i čvrsto i trajno, bez obzira na sva iskušenja kroz koja je prolazilo i prolazi“.24 Uz ovaj, u istom broju je objavljen i tekst prof. dr. Jovana Vukovića, učesnika u donošenju Novosadskih zaključaka i koautora Novog pravopisa, s objašnjenjem historijata razgovora hrvatskih i srpskih stručnjaka u vezi s Novosadskim dogovorom. U njegovoj raspravi, osim stručnih objašnjenja o jeziku, naglašeno je pitanje utjecaja jezika na nacionalne odnose, pa Vuković poručuje: „Bosna i Hercegovina treba da skrene pažnju ovim i onim kreatorima nacionalističkih skretanja: da nisu samo Beograd i Zagreb ovlašćeni na mandate da vode lingvističku politiku (kao što bi neki htjeli da tako bude) da se, zatim antagonizmi nacionalni ne bi smjeli ispoljavati preko leđa građana u Bosni i Hercegovini. Deklaracija je i to, osobito zanemarila“.25

U Oslobođenju se konačno, 29. marta oglasio i Izvršni komitet CK SK BiH s izvješćem sa sjednice od 27. marta. Osuđujući Deklaraciju i Predlog, bosanskohercegovački partijski vrh je otvoreno iskazao bojazan zbog posljedica koje mogu ovi i slični dokumenti izazvati u Bosni i Hercegovini: „(...) Donošenje 'Deklaracije' i 'Predloga' su pokušaji koji predstavljaju nastavak hegemonističkih aspiracija prema Bosni i Hercegovini koje su u prošlosti dolazile s jedne i druge strane. (...) Oživljavanje svakog nacionalizma i hegemonizma podsjeća u Bosni i Hercegovini na takvu mračnu prošlost i njene posljedice“.26 Svoju inferiornost i strah iskazali su u poruci: „(...) Izvršni komitet se zalaže za ravnopravnost učešća naučnih i kulturnih institucija i organizacija Bosne i Hercegovine, posebno Akademije nauka Bosne i Hercegovine i Univerziteta u Sarajevu, u svim poslovima oko pitanja jezičke teorije i prakse koja se preduzimaju na ovom jezičkom području, kako bi mogle dati svoj doprinos konstruktivnim naporima u njihovom rješavanju i aktivno se zalagati za ovakva naučna i stručna rješenja koja će preprječiti put svim težnjama i pokušajima oživljavanja međunacionalnih antagonizama koji se pokrivaju naučnim ruhom“.27 U istom broju Oslobođenja objavljeno je reagiranje nastavnika i suradnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu koji su slijedili upute Izvršnog komiteta, i u otvorenom pismu, između ostalog, napisali: „S žaljenjem smo primili 'Deklaraciju' i 'Predlog za razmišljanje' kao akte koji u odnose između naroda i narodnosti na srpskohrvatskom (hrvatskosrpskom) jezičkom području, posebno u Bosni i Hercegovini, mogu unijeti elemente nerazumijevanja i razdvajanja, koji zadiru u bit odnosa naroda ne samo hrvatskosrpskog (srpskohrvatskog) jezičkog područja nego i cjelokupne jugoslovenske socijalističke zajednice“.28 Objavljena izvješća sa zborova radnih ljudi i građana, organiziranih od društveno-političkih foruma, iz mnogih bosanskohercegovačkih gradova, sadrže identične poruke: „(...) Deklaracija narušava temelje naše socijalističke zajednice i njene najveće tekovine – bratstvo i jedinstvo naših naroda“.29

Vijesti iz Hrvatske, prenesene u Oslobođenju, potvrđivale su opravdanost zahtjeva bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva za odgovornošću i sankcioniranjem inicijatora i potpisnika Deklaracije.30 U tom smislu, komunisti Sarajevske armijske oblasti u kojoj je „većina diskutanata [je] istakla da su posljednji šovinistički ispadi, ispoljeni u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlogu za razmišljanje, bezrezervno osuđeni u svim jedinicama, ustanovama i komandama. Komunisti zahtijevaju da se protiv inicijatora i potpisnika ovih dokumenata preduzmu energične mjere i izražavaju čuđenje i neslaganje što se krivci još nalaze u anonomnosti“.31 Osim vojske, kao „čuvara bratstva i jedinstva“, stanovnici Lašvanske doline „pojedinci, ustanove i radni ljudi uputili su brojna pisma Centralnom komitetu SKJ, CK SK Hrvatske, Saboru Hrvatske i Saveznoj skupštini. Na protesnim mitinzima radnih kolektiva radnici su toplo pozdravili riječi predsjednika Republike Josipa Broza Tita koji je ovih dana osudio Deklaraciju i Predlog i jednodušno dali podršku Zaključcima Izvršnog komiteta CK SK BiH“,32 a sa zajedničke sjednice opštinskih komiteta grada Sarajeva komunisti su „(...) istakli kategoričan zahtjev da se potpisnici ovih dokumenata pozovu na moralnu, političku i krivičnu odgovornost i da se imena institucija i pojedinaca – potpisnika prezentiraju javnosti, bez obzira o kome se radilo“.33 Povodom Deklaracije, svoju poruku osude poslali su uposleni u RTV Sarajevo: „Najneposrednije zainteresovani za jezik, kojim se u svojim emisijama svakodnevno obraćamo hiljadama Srba, Hrvata i Muslimana u našoj Republici i slušaocima izvan nje, mi izražavamo duboku indignaciju prema svakom pokušaju da se on kompromituje, osiromaši i degradira, podjelom na isključivo hrvatski i isključivo srpski. Svjesni smo i zlosutnih političkih, egzistencijalnih implikacija koje takvi pokušaji u sebi sadrže. Zato moramo napomenuti i opomenuti da su Bosna i Hercegovina, kao elementaran primjer istorijske mogućnosti i nužnost zajedničkog življenja Hrvata, Srba i Muslimana i tolerantne primjene njihovog lijepog, bogatog, zajedničkog jezika – jezički nedjeljivo i neopredjeljive za imputirane isključivosti“.34 Za razliku od tekstova koji informiraju o reagiranjima u Hrvatskoj i Srbiji, u onima iz Bosne i Hercegovine nametljivo se upotrebljava slogan bratstva i jedinstva, najmanje jednom u svakom pasusu, a ako se želi posebno naglasiti onda obavezno na početku i na kraju rečenice. U tekstovima iz Zagreba i Beograda „bratstvo i jedinstvo“ se često zamjenjuje riječima „nacionalna ravnopravnost“, „međunacionalni odnosi“, „bratski narodi“, „slobodno udruženi narodi i narodnosti“, „jedinstvo naših naroda“, „ravnopravnost i jedinstvo“, „dva bratska naroda“ i slično. Uz stalno podsjećanje na ravnopravnost Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske zajednice, uglavnom se ponavlja da: „Radni ljudi Bosne i Hercegovine nisu i ne mogu biti nezainteresovani za ove, i sve slične, pojave povampirivanja šovinizma i atakovanja na bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost naroda jugoslovenske socijalističke zajednice. Oni su već do sada izrekli svoj jednodušan sud, ne ostavljajući nikoga u dilemi da su ljudi upravo na ovom prostoru veoma osjetljivi na svaki pokušaj međunacionalnog razdora, na sve vrste hegemonističkih aspiracija prema Bosni i Hercegovini, koje su u prošlosti dolazile i s jedne i s druge strane“.35

Nakon jasno iskazanih stavova o Deklaraciji i Predlogu u Hrvatskoj i Srbiji, te podrške Izvršnom komitetu CK SK BiH na brojnim mitinzima, održana je proširena sjednica Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda BiH kojoj su prisustvovali predstavnici SSRNJ i naučnih i javnih institucija, kao i dio poslanika iz Organizaciono-političkog vijeća Republičke skupštine. Diskusije su se uglavnom svodile na obavezno iskazanu vjeru u bratstvo i jedinstvo i cjelovitost BiH. Strah se mogao prepoznati u uvodnom izlaganju: „Takve akcije, rekao je Boško Baškot, ocijenjene su kao napad na bratstvo i jedinstvo, na temelje naše socijalističke zajednice i posebno kao prijetnja jedinstvu naroda Bosne i Hercegovine, kao prijetnja ravnopravnosti naše Republike u zajednici jugoslovenskih naroda i narodnosti. Dušebrižje i pokušaji svojatanja Bosne i Hercegovine, ili nekih njenih dijelova, ma sa koje strane dolazili i pod bilo kakvim vidom se ispoljavali, za zbratimljene narode Bosne i Hercegovine, za Hrvate, Muslimane i Srbe, predstavljaju hegemonističko posezanje na same temelje njihovog opstanka, njihovog života i napretka“.36 U diskusijama su se učesnici vraćali daleko u prošlost, podsjećali na istaknute ličnosti, koji su u južnoslavenskom ujedinjenju vidjeli snagu za sve narode, na slavnu narodnooslobodilačku borbu, na socijalističku izgradnju, i isticali potrebno zajedništvo za ostvarenje privredne i društvene reforme i za daljnju izgradnju samoupravnog socijalizma.

U jeku žustrih rasprava o jezičkom pitanju i međunacionalnim odnosima, u Bosni i Hercegovini se naglašeno slavila 20-godišnjica izgradnje pruge Šamac-Sarajevo, čime se željelo podsjetiti na slavne dane dobrovoljnog omladinskog rada, na vrijeme entuzijazma, poleta i „učvršćivanja bratstva i jedinstva“. Ovo slavlje je poslužilo kao kolektivno sjećanje na sasvim drugačije vrijeme, kad su se s neznatnom mehanizacijom postizali veliki rezultati, odnosno koliki je napredak ostvaren od tada, pa do šezdesetih godina, uz obavezne poruke: „Naš prvi auto-put dobio je ime 'Bratstvo i jedinstvo'. Omladinska pruga Šamac – Sarajevo zvanično se ne zove tako. Ali, po duhu koji je prožimao graditelje, po ideji koja ih je dovela na trasu, po svemu – ova pruga to jeste: znamenje bratstva“.37 Naglasak u svim člancima o proslavi bio je na porukama koje je generacija graditelja pruge slala mladim generacijama, ali ta nova mladost bila je sve udaljenija od tih „udarničkih“ vremena, a prošlost su sve više shvaćali kao područje ideologije – dolazila je 1968. godina. Partizanska generacija bila je još na vlasti, a njihova ratna i poratna iskustva sve su manje bila zanimljiva mladoj urbanoj populaciji koja je slušala Radio Luxemburg i gledala prema Zapadu, ali istovremeno organizirano morala posjećivati mjesta „slavnih bitaka“ Narodnooslobodilačke borbe na „časovima istorije“. Mnogi organizirani događiji imali su cilj prenositi poruke kojima bi se širila ideje bratstva i jedinstva. Jedan od tih primjera bio je npr. auto-moto relly ''Sutjeska 67'', čija shema kretanja povezuje sve glavne gradove jugoslavenskih republika, a polazište auto-trke bilo je na Tjentištu, značajnom mjestu iz narodnooslobodilačke borbe čime se naglašeno slavio nacionalni praznik Dan borca.38

Jedna od najčešće korištenih definicija o bratstvu i jedinstvu u Bosni i Hercegovini je: „Uz nacionalno pitanje vezani su krv i suze milijuna mrtvih i živih, uz Titov program i parolu bratstva i jedinstva vezana je najslavnija zajednička epopeja svih naroda i narodnosti Jugoslavije, vezana je zajednička svijetla budućnost svih naroda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. I zato se prema tom pitanju moramo odnositi s punom odgovornošću“,39 uvijek je nanovo ponavljana i varirana, a u sebi je morala imati osnovne elemente: Titovo ime, Narodnooslobodilačku borbu, uključene sve narode i narodnosti i poruku čuvanja zajedništva, pa su inspiraciju za definiranje bratstva i jedinstva bosanskohercegovački komunisti nalazili u Titovim govorima, koji je često koristio ovaj slogan.40 U jednom tekstu sabranih aktualnih Titovih poruka, izvučenih iz njegovih govora, o bratstvu i jedinstvu, objavljena je i sljedeća izjava: „Te riječi, te misli, te poruke predstvaljaju čitav program za akciju socijalističkih i patriotskh snaga ovog društva, predstavljaju orijentir u datim prilikama i vremenu sadašnjem. Te riječi nisu pale u prazno. Njih prihvataju milioni radnih ljudi u Jugoslaviji i svim njenim republikama i to ne deklarativno, već na djelu, akciono, stvaralački i iskreno“.41 Jedna od njegovih poruka daje i smjernice o djelovanju prema potpisnicima Deklaracije i Predloga: „'Deklaracija' i 'Predlog' su osuđeni i odbačeni. Sada se radi o tome da se vinovnici pozovu na odgovornost. Ali uz svu žestinu osude njihovog djela, imena svih začetnika još nisu poznata javnosti. Zašto? Sa identifikovanjem začetnika ne treba otezati jer to čitavu akciju može da odvede na sporedan kolosijek. Naime, umjesto da se akcija usmjerava na otklanjanje uzroka, na širem planu, koji su doveli do tih akata, javnost se suviše bavi zahtjevom da sazna ko su začetnici, a u kuloarima se proturaju svakojake priče i kombinacije, što komplicira samu aktivnost. Drugo je pitanje diferenciranja odgovornosti potpisnika tih akata. Očigledno je da svi nisu podjednako odgovorni i da su neki jednostavno na prepad i prevaru uvučeni u tu rabotu“.42 Nakon Titovih poruka, objavljena su izvješća sa sastanaka različitih institucija iz Hrvatske i Srbije na kojima se konkretno govorilo o načinu nastajanja Deklaracije i Predloga, zatim o potpisnicima, njihovom (ne)povlačenju potpisa i sankcijama,43 ali i mnogim drugim problemima oko izmjene Ustava i o privrednoj reformi čije provođenje, prema mišljenju komunista, usporavaju „nacionalistički i šovinistički postupci“.

Izvješća sa sastanaka Udruženja univerzitetskih nastavnika i Udruženja književnika BiH prenesena su u smislu potvrde da oni slijede zaključke Izvršnog komiteta CK SK BiH,44 a ponovljene su osude na isti način kao sa zborova radnih kolektiva i s brojnih mitinga građana u organizaciji Socijalističkog saveza. Mada je ranije, u Oslobođenju, objavljena izjava Mladena Čaldarevića, glavnog tajnika Matice Hrvatske, ovi znanstveni i književni djelatnici nisu ga ni spomenuli, a nisu se osvrnuli ni na tekstove objavljene u časopisima Život i Pregled. Na poziv za ostavkom Čaldarevića, poslanika u Prosvjetno-kulturnom vijeću, objavljena je njegova izjava u kojoj su objašnjene okolnosti u kojima je nastala Deklaracija: „(...) Zato sam smatrao da u vrijeme reforme Ustava, još pravilnijeg postavljanja uloge Vijeća naroda, tog značajnog faktora međurepubličke suradnje, treba podržati i one prijedloge koji su imali za cilj otklanjanje još uvijek postojećih nepravilnosti u našoj jezičkoj politici“.45 Govoreći o napisima na ovu temu, Čaldarević je podsjetio: „Do aktueliziranja ovih pitanja dovela je i rasprava u stručnim i općekulturnim časopisima, koja traje već godinama, naročito u posljednje vrijeme. Imajući u vidu da je prvi Ustav nove Jugoslavije pročitan na četiri jezika, slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom (iako je svako znao da se radi o tri jezika i četiri imena), i da je prednacrt za novi Ustav 1963. godine također, predviđao ista četiri imena za tri postojeća jezika, a podsjećajući se na slične slučajeve u drugim zemljama suvremenog svijeta, i na izjave nekih vodećih drugova u našem kulturno-političkom životu, u kojima je sadržan isti zahtjev – smatrao sam da je u skladu s mojim društvenim radom ako se pridružim mišljenju eminentnih stručnih radnika na polju lingvistike i književnosti“.46 Čaldarević je dao i informacije o načinu rada partijskih organa na sljedeći način: „Sjećao sam se također i podataka koje sam nalazio tokom više od deset godina u partijskim materijalima, koji govore o našim propustima u jezičkoj politici u osnovnim javnim službama i o tendencijama koje su pokušavale da stvore nešto slično 'državnom jeziku', pa sam smatrao da je normalno ako institucije, koje su o tome raspravljale, Komisiji za reformu Ustava, u kratkom vremenu koliko je preostalo do isteka datog roka, upute i odgovarajuće prijedloge“.47 Znatno ranije, 25. marta, izjavu za javnost sa sličnim sadržajem uputili su potpisnici Deklaracije koja je prenesena u Oslobođenje, ali neke ozbiljnije analize nije bilo,48 odnosno, bosanskohercegovački partijski vrh nije javno demantirao ni potvrdio navode iz tih izjava, osobito one koji su govorili o nekim ranijim partijskim materijalima o ovom pitanju. U oba slučaja se pokajnički konstatiralo da: „(...) je najveći propust bio nedostatak kontakta s političkim rukovodstvom, kao i da se, bez obzira na kratkoću preostalog vremena za podnošenje prijedloga Ustavnoj komisiji, pitanje svakako razmotri zajedno s Maticom srpskom i odgovarajućim stručnim i naučnim institucijama u drugim republikama. Otuda je došlo do najviše teških posljedica“,49 što je u potpunosti preneseno u bosanskohercegovačkom dnevnom listu.

Osim iz Hrvatske i Srbije, u Oslobođenje su prenesena reagiranja na ove dokumente iz Crne Gore i Slovenije, jedino je izostalo bilo kakvo izvješće iz Makedonije. Za razliku od Crne Gore, gdje su „(...) sva reagovanja, kako je konstatovano, izraz [su] jedinstvenog mišljenja komunista i radnih ljudi Crne Gore da se radi o nacionalističkoj i šovinističkoj provokaciji i ataku na bratstvo i jedinstvo naših naroda“,50 članci o dešavanjima u Sloveniji su bosanskohercegovačkoj javnosti davali samo naznake o nekim „negativnim događajima“ koja su remetila skladan socijalistički razvoj i u ovoj republici: „Ozbiljan problem naše političke i idejne akcije postaje činjenica što su slovenački komunisti posljednjih godina bez ozbiljnog otpora, dopustili pojavu određenih tendencija koje nije moguće tumačiti drugačije nego kao početak zamaskiranog pokušaja da se legalizuje afirmacija belogardijske revizije pogleda na narodnooslobodilački rat, a, time, i na socijalističku revoluciju. Zaista, bilo bi pravo herostratno bezumlje prepustiti najveći trenutak istorije slovenačkog naroda mjerilima uskog malograđanina, koji svoju sopstvenu nesposobnost za kreaciju prikriva napadima na ono što je toliko iznad njega da ga u svojoj kratkovidosti ne može shvatiti. A, ipak, baš to se kod nas počelo događati i moralo je, naravno, dobiti reakcionaran politički pečat“.51 O onima koji su podržali Deklaraciju u Sloveniji, Edvard Kardelj kaže: „Među ljudima, koji su podržali zagrebačku Deklaraciju ima značajnih imena u našem javnom, a naročito kulturnom životu. Njima nije moguće prebaciti da su se odlučili za podršku Deklaraciji zbog antisocijalističkih ili antidemokratskih pobuda. (...) Iako ljubljansko pismo o televiziji nema isti politički karakter kao zagrebačka Deklaracija, ipak bi, po mom mišljenju, moglo i za njega važiti mnogo štošta od toga što sam rekao o zagrebačkoj Deklaraciji“.52 U sarajevskom Oslobođenju nije zabilježena ni jedna informacija o pismima podrške Deklaraciji i Predlogu u Bosni i Hercegovini, a da ih je bilo svjedoči dokumentacija u arhivskoj građi nekadašnjeg Arhiva CK SK BiH.53 Objavljivanjem samo osuda ovih akata nastojala se predstaviti istovjetnost stavova o ovom pitanju u bosanskohercegovačkom društvu.

Novinskim napisima, u kojima su preneseni izvještaji iz SK Beograda,54 SK Hrvatske55 i SK Srbije,56 u Oslobođenju završavaju debate o ovoj temi s izvješćima s najviših gradskih i republičkih partijskih instanci u susjednim republikama, a bosanskohercegovačko partijsko rukovodstvo nije se oglašavalo u Oslobođenju, pokazujući javnosti da su se s Deklaracijom i Predlogom obračunali komunisti u sredinama gdje su ovi „nacionalistički i šovinistički akti“ i nastali. Prevazilaženje situacije izazvane „jezičkim pitanjem“ Oslobođenje završava izvještajem sa zasjedanja zajedničke sjednice svih vijeća Savezne skupštine: „Na kraju, Brkić [Zvonko] je ukazao i na odredbe predloga poslovnika kojima se u radu Savezne skupštine obezbeđuje ostvarivanje ustavom utvrđenih načela o ravnopravnosti jezika naroda Jugoslavije i prava svakog poslanika da se u Skupštini služi jezikom naroda i narodnosti kome pripada. Ubuduće svi akti Skupštine iznosiće se na pretres i odlučivanje u tekstovima izrađenim na svim jezicima naroda Jugoslavije. Prema tome, napustit će se praksa da se akt prihvata u tekstu samo na jednom jeziku i poslije toga prevodi na ostale jezike naroda Jugoslavije“.57

Zbog svoje izrazite osjetljivosti na međunacionalne odnose, bosanskohercegovačko partijsko rukovodstvo je, putem Oslobođenja, upozorilo javnost da i dalje budno prati događaje unutar Republike. To potvrđuje oštro reagiranje u Osnovnoj organiziciji SK na grupi filozofije na Filozofskog fakulteta u Sarajevu: „Ukazujući na političke implikacije Filipovićevih napisa, na njihove dodirne tačke sa 'Deklaracijom' i ocjenjujući ih kao izraz muslimanskog nacionalizma i šovinizma, Hamdija Pozderac je apostrofirao svoje izlaganje na Izvršnom komitetu i time još jednom podvukao da je svaki pokušaj da se bosanski duh u književnosti objasni kroz ostvarenja Muslimana isključivo političko pitanje. Analitički i stručno demantujući Filipovićeve tvrdnje, Hamdija Pozderac je ukazao na sve političke dimenzije koje proizilaze iz ovakvih ataka na bratstvo i jedinstvo, pa je zatim podržao predlog o raspuštanju Osnovne organizacije SK grupe filozofija, jer je organizacija, kako je podvukao, ili nedorasla da se idejno i stručno uhvati u koštac sa svim problemima, ili se neozbiljno odnosila prema Partiji, ili je dopustila političku demonstraciju protiv stava Centralnog komiteta“.58 Tako se rasprava o srpsko-hrvatskim odnosima, kroz prizmu jezika i književnosti, u bosanskohercegovačkom društvu popunila i trećom, muslimanskom, stranom, a polemike su nastavljene u desetljećima koja su tek dolazila.

Postoje i drugi primjeri iz jugoslavenske povijesti koji bi se mogli analizirati iz bosanskohercegovačke perspektive, i svi su uvijek doživljavani na isti ili sličan način – kao „atak na bratstvo i jedinstvo“ i iskazivanje straha za višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu. „Bosanskohercegovačka partija i vlada, koje su, u cijeloj Jugoslaviji bile najodanije ortodoksnom pristupu i disciplini, u nekoliko navrata pokazale su se spremnim da krivično gone nacionalističke agitatore koji su se smatrali prijetnjom za ustavni poredak. Proučavanje tih incidenata važno je za objašnjavanje granica između ponašanja koje je partija smatrala prihvatljivim i neprihvatljivim“.59 Ova tvrdnja ima potvrdu i u sedamdesetim i osamdesetim godinama, sve do raspada Saveza komunista Jugoslavije.

Koliko je običan čitatelj mogao shvatiti šta se stvarno događa u društvu, kad Deklaraciju i Predlog nije ni pročitao, a morao se o njima izjasniti, a osude su se nalazile u obilju nejasnih napisa o traženju modela funkcioniranja federacije; o ekonomskom i političkom položaju republika u odnosu na federaciju u uvjetima provođenja privredne i društvene reforme; o odnosima razvijenih republika prema onim nerazvijenim, u koje se ubrajala i Bosna i Hercegovina; u vrijeme znatnog povećanja cijena robe i usluga; ali, i najveće poslijeratne krize u bosanskohercegovačkim rudnicima i otpuštanja velikog broja radnika; izostanka investicija; a sve pokriveno retorikom o razvoju socijalističkog samoupravljanja i nekim imaginarnim snagama koje koče taj napredak. Kada bi se zanemarila saznanja sadvremenog čitatelja o tom vremenu, većinu tih izvješća sa sastanaka, konferencija i različitih zasjedanja mogli su razumjeti samo oni koji su bili blizu vladajućim krugovima.

Bratstvo i jedinstvo u karikaturi sarajevskog Oslobođenja (1967.)

Sarajevsko Oslobođenje bilo je dnevni list Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine i kao takvo sudjelovalo je u kreiranju javnog mnijenja prenoseći stavove partijske i državne vlasti o pojedinim pitanjima. Sastavni dio ovog lista bile su i društveno angažirane karikature koje su duhovitim prikazom pratile aktualne događaje i nastojale raskrinkati određene društvene pojave, osobito one koje su se smatrale štetnim po društvo. Vrlo često su karikature više govorile o tim događajima nego objavljeni tekstovi. Tijekom razdoblja u kojem je Oslobođenje objavljivalo debatu izazvanu pojavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje, objavljeno je šest karikatura, koje svojim prikazom na vrlo jednostavan način sažimaju tretiranu problematiku i imaju karakter političkih poruka s ciljem odbijanja nacionalizma, a prema čuvanju bratstva jedinstva te nagovještaja štetnih posljedica ukoliko se ta negativna praksa nastavi. Iza prezentiranih karikatura prepoznatljiva je autorova obrazovanost, zatim upućenost u politička dešavanja, ali i njegova umjerenost u izrazu, odnosno svjesnost do koje granice može karikirati društvene pojave.

Prva karikatura objavljena je 26. marta nakon devetnaest tekstova, prenesenih iz zagrebačkih i beogradskih novina te vijesti Tanjuga, u sedmičnom dodatku Nedjelja, na prvoj stranici, pored nepotpisanog teksta u kojem su bila sumirana najvažnija reagiranja na Deklaraciju i Predlog. Mada svaki pojedinac tumači karikaturu na svoj način, objavljena karikatura poručuje da su spomenuta dva dokumenta izravno potaknula nacionalizam i to u vrlo agresivnom tonu, što može imati nepoželjne posljedice. Kada se pogleda i mjesto objavljivanja karikature, a to je prva stranica Nedjelje, poruka je jasno poslana, naročito u to vrijeme kada su se sedmični dodaci čitali do narednog broja, ali i dijelili s drugima, čime se širio broj čitatelja.

Isti karikaturista Oslobođenja, Adi Mulabegović, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih karikaturista, u sljedećem broju Nedjelje (2. aprila) proširuje temu, i nacionalno pitanje veže uz predizbornu kampanju prema izmjenjenom izbornom zakonu, kada se moglo prijaviti više kandidata na jednu izbornu poziciju. I ova karikatura je na jednostavan način komentirala tekst s prve stranice o toj temi, ali i upozorila da je nacionalna pripadnost pojedinih kandidata bila otežavajuća okolnost zbog unaprijed zadate nacionalne sheme tijela za koje se biralo. Tako karikatura u jeku debata o nacionalnom pitanju pokazuje nacionalnu pripadnosti kao važnim faktorom na putu do pozicije u vlasti.

Objavljivanje karikatura pratilo je tijek događanja, odnosno faze snažnijih i slabijih napetosti u javnosti, a u ovom slučaju sadržaj karikature govori o dubokom raskolu prema pitanju jezika na relaciji Zagreb – Beograd, prikazanim pukotinom na autoputu, simbolično nazvanim Auto-put bratstvo-jedinstvo.

Tijekom godina, od 1941. do šezdesetih godina 20. stoljeća bilo je mnogo „prijelomnih“ godina koje su intelektualci uspješno prevladavali, međutim, prema mišljenju Adija Mulabegovića, na karikaturi, opet u nedjeljnom dodatku Oslobođenja na prvoj stranici uz novinski tekst na istu temu, na pitanju jezičke politike intelektualci su pali, odnosno nisu uspjeli pomiriti različitosti književnog hrvatskog i srpskog jezika u Jugoslaviji. Datim elementima na karikaturi, Mulabegović podsjeća da se ovo pitanje razmimoilaženja u jezičkoj politici pojavilo mnogo prije 1967. godine.

Rasparava o jeziku bila je samo jedan od problema u otvorenim debatama o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Uz hrvatsko, srpsko, albansko, muslimansko, otvorila se i rasprava u jugoslavenstvu uz pojavu različitih tumačenja (kao nacionalno ime, nadnacionalnost, pripadnost zajedničkoj državi i slično), a jedno od viđenja u svojoj karikaturi Adi Mulabegović je dao na prvoj stranici Nedjelje. Tumačenja prikazanog na ovoj karikaturi mogu biti različita, a jedno od njih može biti i aluzija na bijeg u jugoslavenstvo iz srpsko-hrvatskog zamršenog klupka međunacionalnih odnosa ispoljenih na polju jezičkog pitanja.

Polovinom juna 1967. godine, kada je polemika o jeziku polako nestajala sa stranica Oslobođenja, karikaturista Hasan Fazlić, također jedan od poznatih i prepoznatljivih karikaturista u Bosni i Hercegovini, u nekoliko karikatura se osvrnuo na različite varijante upotrebe jezika, kao npr. u smislu neprijateljstva, lijepih, pomirljivih riječi, ali i vrijeđanja, nanošenja štete drugima i postavljanja barijera među susjedima. Mada karikature šalju univerzalne vrijednosti, s obzirom na tromjesečnu žučnu raspravu, poslana je poruka o štetnosti sukoba o jezičkom pitanju na osjetljivom tlu međuljudskih odnosa.

Mada o naslovljenoj temi nisu objavljene brojnije karikature, njih šest vrlo jasno daju čitateljima sadržinu problema, šalju poruke o štetnosti nacionalizma, o njegovim mogućim zlokobnim posljedicama ukoliko se ne suzbiju, što bi iz bosanskohercegovačke perspektive bilo narušavanje međunacionalnih odnosa u višenacionalnom društvu. Kontinuirano inzistiranje na bratstvu i jedinstvu u Bosni i Hercegovini smatralo se najboljim putem u izgradnji društva ravnopravnih naroda i narodnosti.

Izgubljene iluzije

Da li se riječi dr Dragoljuba Jovanovića iz 1945. godine mogu smatrati proročanskim? Tada je rekao: „(...) Najzad, specijalno među Srbima, a i među drugim narodima, naročito kod Slovenaca i kod Hrvata, postoje izvesne stranačke tradicije koje hoće da žive, koje mogu da se pritaje, kao što su se pritajile pod šestim januarom, ali koje zbog toga nisu prestale da žive. I još jedanput pitam se, da li obezbeđujući Jugoslaviju objektivno mi činimo sve – da li smo učinili sve baš i u ovom ustavnom projektu – da nju obezbedimo i subjektivno? Obezbeđujući je pravnički, da li je dovoljno obezbeđujemo psihološki“?60 Da li su se međuratne stranke samo pritajile, i nisu prestale živjeti, povremeno su „provirivale“ tijekom socijalizma, a krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća izronile iz prašine i uskovitlale nacionalne strasti, koje su za međunacionalno nerazumijevanje okrivljivale nacionalnu neravnopravnost, pogrešnu ideološku frazu o bratstvu i jedinstvu, gušenje građanskih sloboda i nedostatak kritičkog mišljenja o događajima iz prošlosti. Nova bosanskohercegovačka politička scena donijela je užarenu atmosferu i uzavrele emocije. Izjave u skupštinskom radu „nemoguće“ koalicije (SDA, SDS i HDZ), kao npr: „Ako je suverenitet onda je mir. Ako nema suvereniteta, onda nema ni mira. To treba da bude jasno svima“!61; „Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su prošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje. Molim vas, neka su velike riječi. Velike situacije zahtijevaju velike riječi. Kako ćete vi spriječiti da svak svakoga ne ubija u Bosni i Hercegovini?“,62 i mnoge druge uglavnom prijeteće debate, ignorirale su ogroman broj ljudi koji su 5. aprila 1992. godine pred Skupštinom Republike Bosne i Hercegovine tražili mir, okupljanjem iskazivali zajedništvo, mašući crvenom zastavom SR Bosne i Hercegovine i Titovom slikom uzvikivali: „i poslije Tita Tito“. Međutim, već sljedećeg dana stanovnike glavnog grada probudile su detonacije, a četvorogodišnji rat danas se naziva agresijom, građanskim ratom i domovinskim ratom, ovisno kojem se narodu pripada. Bratstvo i jedinstvo bili su samo još jedna izgubljena iluzija za Bosnu i Hercegovinu čiji narodi danas žive u odvojenim entitetima, a možda je većina naroda tako i živjela i ranije, a bratstvo i jedinstvo bilo samo privid unutar partijskom ideologijom utvrđenog državnog okvira? Rijetko iznošena paralelna sjećanja održavana i štićena u privatnosti porodice ili zatvorenog kruga prijatelja u vrijeme retorike o bratstvu i jedinstvu i narodnooslobodilačkom ratu, izašla su u javnost u obliku nacionalizma. Mada su članovi Partije bili najglasniji u propagiranju komunističkih vrijednosti i pratili njihovo ostvarivanje, većina ih se pred valom demokratizacije i osnivanja višestranačja preorijentirala u novoosnovane „stare“ stranke, s drugačijim imenima. Ostaje pitanje: koliko su ogroman partijski aparat, članovi Partije i radni ljudi, koji su javno podržavali partijske smjernice, istinski vjerovali u ostvarivanje vizije samoupravnog socijalizma? Jedan od odgovora mogao bi biti: kako se standard života u Bosni i Hercegovini pogoršavao blijedilo je pozivanje na slavne pobjede partizana, na ispravnost puta u samoupravni socijalizam i viziju bratstva i jedinstva. Često se mogu čuti izjave da se idilična slika Jugoslavije razbila tijekom rata 1992-1995. u Bosni i Hercegovini – ili je možda to bila samo slika, a stvarnost sasvim drugačija?