Analiza slučaja 4

Bilo je mnogo razloga zašto se Hrvati, a napose Katolička crkva u Hrvata, nisu u Kraljevini Jugoslaviji osjećali kao kod kuće.

U tijelima vlasti i u državno-upravnom aparatu Kraljevine SHS (od 1929, Kraljevine Jugoslavije) Srbi su bili neusporedivo zastupljeniji nego što je to bio njihov stvarni udio u stanovništvu države (iako je neprijeporna činjenica da je Srba u Jugoslaviji bilo najviše). Primjerice, u Skupštini Jugoslavije Srbi su imali 68 posto mandata, u Senatu 54 posto, u Predsjedništvu vlade 100 posto, u Ministarstvu unutrašnjih poslova 89 posto, u Ministarstvu prosvjete 96 posto itd.

S druge strane, od 116 generala Jugoslavenske vojske 1931, je samo jedan jedini bio ne–Srbin i ne–pravoslavan.1

Na vjerskome području, Srpska je pravoslavna crkva u Kraljevini Jugoslaviji uživala status državne, režimske crkve, što ju je automatski dovodilo u dominantan i privilegirani položaj. Jozo Tomasevich u svojoj knjizi "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945," ističe da je u razdoblju između dva svjetska rata "Katoličku crkvu uznemiravala (...) činjenica da je pripadnost srpskoj naciji i SPC–u bila politički korisna", što je tijekom postojanja te države rezultiralo brojnim "prebjezima" iz Katoličke u Srpsku pravoslavnu crkvu – i to iz posve pragmatičnih razloga - da bi se napredovalo u službi, da bi se što lakše došlo na istaknutije položaje itd. J.Tomasevich u istoj knjizi navodi da su "neki (...) procjenjivali da je u međuratnom razdoblju u Jugoslaviji 200.000 rimokatolika, u prvom redu Hrvata, prešlo na pravoslavlje, iako se brojke čine pretjerane".2

Tomasevich je, međutim, napisao i ovo: "U potpunosti dijelim mišljenje da Katolička crkva (u Kraljevini Jugoslaviji – op. aut.) doduše jest bila diskriminirana, ali ne i progonjena".3 Do progonstava će doći kasnije, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kada će u novoj jugoslavenskoj državi na vlasti biti komunisti.

Katoličku crkvu u Kraljevini Jugoslaviji posebice je frustriralo to što Jugoslavija sa Svetom stolicom, kao svojim međunarodnim centrom ili stožerom, nije imala riješen konkordat (međunarodni ugovor kojim su trebala biti regulirana prava i obveze RKC–a u jugoslavenskoj državi, uključujući i pravo nadzora RKC nad odgojem i obrazovanjem katoličke djece). Na tome se, doduše, od vremena do vremena vrlo ozbiljno radilo, neki su vodeći jugoslavenski političari i državnici (pa i sam kralj Aleksandar) uložili dosta truda da se konkordat postigne i potpiše, ali od toga na kraju ipak nije bilo ništa.

Posljednji jugoslavenski političar koji se odgovorno i neprijetvorno zalagao za konkordat bio je predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije (u razdoblju 1935-1939). Milan Stojadinović. Njegovom je zaslugom došlo čak i do svečanog potpisivanja konkordata – 25. jula 1935, u Rimu, i to između kardinala Pacellija, kasnije pape Pija XII, i ministra pravde Kraljevine Jugoslavije Ljudevita Auera – i taj je međunarodni dokument nakon toga trebao proći samo formalnu proceduru u državnom parlamentu, pa da bude ratificiran i da definitivno stupi na snagu. I kad se činilo gotovo sto posto sigurnim da će se to uistinu dogoditi, da je to praktički riješena stvar, vodstvo Srpske pravoslavne crkve odlučilo se na pobunu, pa su svi napori u vezi s time gotovo preko noći propali. U toj se pobuni najviše eksponirao izrazito antizapadnjački orijentirani vladika Nikolaj Velimirović.4

Vrhunac konkordatske krize dogodio se u drugoj polovici jula 1937. Tada je došlo do većih nemira, intervencije žandarmerije, pa i opće tučnjave usred Beograda, u kojoj je bilo i dosta povrijeđenih. Nikolaj Velimirović je svim srpskim narodnim poslanicima u jugoslavenskoj skupštini zaprijetio da će ih, budu li glasali za ratifikaciju konkordata, ekskomunicirati iz SPC. Taj je, čak i fizički sukob dviju glavnih crkava u Kraljevini Jugoslaviji povjesničar Branko Petranović usporedio s "vjerskim ratom".5

Ali u svakoj nevolji – kaže jedna narodna poslovica – uvijek ima i nečega dobrog (ovdje, dakako, gledano s pozicija Katoličke crkve). Živko Kustić, glavni urednik Glasa Koncila od 1972, do 1990, i jedan od najbližih suradnika prvog biskupa Crkve u Hrvata u razdoblju od 1970, do 1997, Franje Kuharića, rekao mi je, u jednome našem razgovoru iz 2007:

„Odbacivanje konkordata sigurno je konsolidiralo našu Crkvu. Konsolidiralo ju je u jednome, da tako kažem, nepovjerenju prema Jugoslaviji do kraja. Bilo je jasno da se katolištvo u Jugoslaviji nema čemu nadati. Razumljivo je onda da smo se 1941. obradovali slomu Jugoslavije“.

Jedan od prvih vjesnika nadolazećeg sloma Kraljevine Jugoslavije bio je atentat na kralja Aleksandra u Marselju (Marseillesu), u oktobru 1934, koji je bio isplaniran i izvršen u režiji vođe Hrvatskoga ustaškog pokreta Ante Pavelića i vođe VMRO Vanče Mihajlova. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u maju 1935, održani su parlamentarni izbori (prvi nakon uspostave tzv. šestojanuarske diktature 1929), na kojima je neočekivano dobar rezultat (37,29 posto osvojenih glasova) postigla Ujedinjena opozicija pod vodstvom predsjednika HSS i političkog vođe hrvatskoga naroda Vladka Mačeka. U tom se trenutku već i u zraku moglo "opipati" da se monarhistička Jugoslavija - u obliku u kakvom je dotad postojala - neće moći još dugo održati. U takvim, bitno izmijenjenim okolnostima, koje su (politički organiziranim) Hrvatima znatno išle na ruku, počinje se, na nacionalno-političkom planu, jače angažirati i Katolička crkva u Jugoslaviji. Ali, ipak, na jedan vrlo specifičan, politički ne dokraja eksplicitan način, oslanjajući se, ponajprije, na neke - uvjetno rečeno - alternativne moduse djelovanja, izvan ili mimo uobičajenog političko-stranačkoga života, što ih je tadašnji jugoslavenski monarhistički režim bio spreman tolerirati i dopuštati.

Na prijelazu iz 1935, na 1936, u vrhu Katoličke crkve u Jugoslaviji pala je odluka da se u godinama što predstoje ide u obilježavanje i proslavljanje velikog, monumentalnog jubileja idealno zaokružene 1300. obljetnice prisutnosti kršćanstva u hrvatskom narodu, odnosno punih 13 stoljeća uspostavljanja prvih veza Hrvata s njihovim međunarodnim vjerskim središtem, Svetom stolicom (641-1941). Rodonačelnik tog jubilejskoga megaprojekta bio je svećenik isusovac i povjesničar Stjepan Krizin Sakač (on je dugo godina bio profesor na Orijentalnom institutu u Rimu), koji je za tu ideju uspio oduševiti tadašnjega (od 29. maja 1934.) zagrebačkoga nadbiskupa-koadjutora s pravom nasljedstva Alojzija Stepinca (zagrebački je nadbiskup u tom trenutku, sve do svoje smrti u decembru 1937, bio Antun Bauer).6 Stepinac je, usput rečeno, vrlo teško i bolno doživio nasilno odbacivanje konkordata od vodstva Srpske pravoslavne crkve i zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da on to pravoslavnim Srbima (ili barem vodećim ljudima u SPC) nikada nije oprostio niti zaboravio.

Naravno, 13-stoljetni jubilej nije bio proslava u kojoj bi se naprosto nešto prigodničarski slavilo. Imao je mnogo dublje, nacionalno-političke (pa i državotvorne) konotacije. Bio je to jedan od načina ili puteva u kojem je Katolička crkva u Jugoslaviji vidjela idealnu priliku, ne samo za popravljanje i unapređivanje položaja hrvatskoga naroda u Jugoslaviji, kao i jačanje hrvatskoga kulturno-nacionalnog i nacionalno-političkog identiteta nego i za možebitni izlazak (pod određenim političkim uvjetima, dakako) za miran izlazak Hrvata iz Jugoslavije. A time i za stvaranje samostalne (i međunarodno priznate) hrvatske države.

Idejno-teorijska podloga za proslavu jubileja 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata bila je studija Stjepana Krizina Sakača, "Ugovor Pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu (oko g. 679.)", objavljena 1931, u zagrebačkom časopisu Croatia Sacra.7 Sakač je u njoj vrlo detaljno prikazao kako su Hrvati još u ranom srednjem vijeku (u razdoblju od VII do XII stoljeća) imali svoju samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, predvođenu domaćim, hrvatskim vladarima narodne krvi, za koju su se uspjeli izboriti, ponajprije zahvaljujući tome što su još od 641. godine (kada je izaslanik pape Ivana IV Dalmatinca, opat Martin, prvi put posjetio hrvatske krajeve, tj. Dalmaciju i Istru), pa stoljećima nadalje, bili u neprekinutim čvrstim odnošajima s Rimom, tj. sa Svetom stolicom i rimskim papama, kao svojim moćnim međunarodnim pokroviteljima i zaštitnicima. Štoviše, uz pomoć Rima i Svete stolice samostalna je hrvatska država tijekom ranog srednjeg vijeka čak dvaput bila i međunarodnopravno priznata (prema onodobnim kriterijima, naravno): prvi put od pape Ivana VIII, 879, a drugi put od pape Grgura VII, 1075. godine.

Sakač je u svojoj studiji, drugim riječima, izišao s porukom - malo pojednostavljeno rečeno - da je pravi ili stvarni glavni grad Hrvata Rim (u širem smislu Zapad), a ne Beograd, kao glavni grad Kraljevine Jugoslavije. To je u vrijeme postojanja monarhističke Jugoslavije imalo neprocjenjivu političku težinu. Najdalekosežnija je Sakačeva poruka glasila da će se upravo s osloncem na Vatikan i rimske pape Hrvati kad-tad - neovisno o Jugoslaviji ili čak Jugoslaviji usprkos - ponovno, i treći put u svojoj povijesti, uspjeti izboriti za svoju samostalnu i međunarodnopriznatu hrvatsku državu (što se 1991, i dogodilo). I to, štoviše, nakon višestoljetne praznine ili tzv. "vakuuma" (od Pacta conventa 1102, nadalje), u kojem su Hrvati, spletom različitih povijesnih okolnosti, živjeli bez svoje države, u različitim carstvima, počevši od Ugarske i Austro-ugarske monarhije pa sve do Jugoslavije.

Jugoslavenski je režim Sakačevu studiju objavljenu u časopisu Croatia Sacra zabranio, tj. zaplijenio, ali je zahvaljujući naporima glavnog urednika toga časopisa, isusovca Miroslava Vanina, određen broj primjeraka ipak dospio do javnosti,8 a jedan je čak stigao i do tadašnjega pape Pija XI.9

Jubilej 1300. obljetnice uspostavljanja prvih veza Hrvata sa Svetom stolicom najavio je sam Stjepan Krizin Sakač, programatskim člankom "Trinaest vjekova sa sv. Petrom. Pripravljajmo se na najveći hrvatski jubilej", objavljenom u zagrebačkom isusovačkom časopisu Glasnik Srca Isusova, u junskom broju 1936.10 Godinu dana ranije, 7. jula 1935, zagrebački nadbiskup Bauer i nadbiskup-koadjutor Stepinac okrunili su tzv. čudotvorni kip Majke Božje s Isusom u najpopularnijemu hrvatskom marijanskom svetištu, Mariji Bistrici kraj Zagreba, krunama napravljenim po uzoru na krune hrvatskih kraljeva iz ranog srednjeg vijeka, i na taj način najavili cijeli niz crkvenih i crkveno-pučkih manifestacija i događanja zamišljenih u povodu i ususret veličanstvenome 13-stoljetnom jubileju.11 Jedan od njih bilo je i podizanje i posvećenje Spomen-crkve sv. Marije na lokalitetu Biskupija kod Knina, u septembru 1938, u neposrednoj blizini ruševina srednjovjekovne bazilike posvećene Bogorodici što ju je 1078, hrvatski kralj Zvonimir dao obnoviti za svojega, kninskog i hrvatskog biskupa. Projektant te spomen-crkve, ujedno i njezin glavni financijer, bio je slavni hrvatski i jugoslavenski kipar Ivan Meštrović (koji je ujedno napravio i glasoviti mramorni kip sv. Marije s djetetom, postavljen na oltar crkve, što će ga u Drugom svjetskom ratu pobunjeni Srbi devastirati i uništiti).12

Političku pozadinu svečane krunidbe Bogorodice s malim Isusom u Mariji Bistrici u julu 1935, Živko Kustić mi je, u jednome našem razgovoru iz 2008., objasnio ovim riječima:

„Bila je to Stepinčeva poruka Beogradu, nakon ubojstva kralja Aleksandra. Svjesno je stavio krunu hrvatskoj Bogorodici, a poruka toga čina glasila je: 'Nek' nam Gospa čuva krunu, sada dok nemamo kralja!' Okrunjena je Gospa u ovome slučaju simbolizirala nasljednicu Hrvatskoga Kraljevstva“.

Vrhunac predjubilejskih i jubilejskih događanja vezanih za navršenih 13 vijekova postojanja kršćanstva u hrvatskom narodu bila je tzv. Hrvatska jubilarna godina (ili Sveta godina), koju je nadbiskup Stepinac proglasio na Petrovo 29. juna 1940. Ona je trebala potrajati sve do Petrova 1941, s time da su kao grand finale cijelog tog jubilejskog gibanja i programa koncipiranog u čast 1300. obljetnice početaka evangelizacije Hrvata bile zamišljene i isplanirane tri spektakularne crkvene svečanosti: veliko misno slavlje u Solinu kraj Splita (odakle se u ranom srednjem vijeku, tj. u VII stoljeću, počelo širiti kršćanstvo u Hrvata), veliko hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim te veliki euharistijski kongres u glavnome gradu svih Hrvata, Zagrebu.13 Međutim, nijedna od tih svečanosti nije bila održana zbog naglog širenja Drugog svjetskog rata i na jugoslavenske, a samim time i hrvatske prostore, u aprilu 1941.

Odjedanput, mimo svih ranijih planova i kao rezultat ratne osvajačke politike i ratnih okolnosti, kojima su upravljali Hitler i Musolini (Mussolini), Hrvati su dobili, kao na pladnju, svoju (prividno) samostalnu državu - Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) - ali to, po mnogo čemu, nije bila ona i onakva država kakvoj su godinama ranije težili i kakvu su u svojim (pred)jubilejskim manifestacijama, vezanim za 1300. obljetnicu, prizivali i navješćivali nadbiskup Stepinac i cjelokupna Katolička crkva u Jugoslaviji. Stepincu nije preostalo ništa drugo nego da u svojoj Okružnici, objavljenoj u Katoličkom listu od 19. aprila 1941, devet dana nakon proglašenja NDH, proglasi izvanredan završetak Hrvatske jubilarne godine, uz napomenu da će se prvotno zamišljene finalne jubilejske svečanosti, s naglaskom na veliki narodni euharistijski kongres u Zagrebu, održati negdje u budućnosti, kada to prilike budu dopuštale.14

Stepinac u tom času nije ni slutio da će tu njegovu proročansku najavu (ili obećanje) sprovesti u djelo njegov nasljednik (kojega će on osobno zarediti za svećenika u julu 1945), budući zagrebački nadbiskup i budući prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, i to punih 30 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u drugoj (Titovoj, tj. socijalističkoj) jugoslavenskoj državi; sasvim konkretno: u razdoblju od 1975, do 1984.

Glavni grad Pavelićeve NDH, Zagreb (tada već uglavnom ispražnjen od njemačkih, domobranskih i ustaških vojnih snaga) partizani su osvojili, tj. oslobodili u utorak 8. maja 1945 - kakve li ironije: upravo na rođendan zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca! Dodatna ironija tog događaja sastojala se u tome što je prva partizanska jedinica koja je ušla u Zagreb (između 10 i 11 sati prijepodne, toga dana), bila 20. srpska brigada 45. srpske divizije,15 u kojoj su se nalazila i dva mladića, Beograđanina, koji će vrlo uskoro, po definitivnom završetku Drugog svjetskog rata, postati pripadnici grupacije ili klana Dobrice Ćosića "siminovci" - Živorad Žika Stojković i Mića Popović. Stojković je, štoviše, preko zagrebačke radio-postaje u Vlaškoj prvi (ili među prvima) objavio, tj. pročitao proglas Zagrepčanima da je njihov grad oslobođen.16

Nakon Drugog svjetskog rata počinju teški progoni biskupa i svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj, koje sprovodi novi, komunistički režim. Znatan broj svećenika i biskupa biva optužen, a onda i kažnjavan (u nekim situacijama i osuđen na smrt, tj. strijeljan), zbog stvarne ili tobožnje kolaboracije s Pavelićevim ustaškim režimom, u NDH. Kruna ili simbol svih tih proganjanja bio je montirani politički proces zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, kojega je šef nove, komunističke jugoslavenske države Josip Broz Tito dao uhapsiti u septembru 1946. Stepinac je suđen i osuđen, tj. kažnjen na višegodišnju robiju, kao navodni suradnik ustaša, tj. kao kolaboracionist i ratni zločinac, iako je stvarna pozadina njegova uhićenja i suđenja bila daleko kompleksnija. Tito je njega zapravo osudio posve neprincipijelno (što mi je u našim brojnim beogradskim razgovorima, vođenim od 2006, do 2008, priznao i veliki deklarirani protivnik Stepinca i Katoličke crkve, beogradski intelektualac i akademik SANU Dejan Medaković).

Tito je Stepincu najprije bio ponudio jedan politički big deal, u njihovu povjerljivom razgovoru vođenom na Tuškancu u Zagrebu 4. juna 1945 (razgovoru je prisustvovala i treća osoba, Vladimir Bakarić). Sadržaj toga deala (odnosno te ponude) još nije u potpunosti poznat javnosti (jedina autentična zabilješka o tome, koju je, na 17 stranica, svojeručno sastavio sam Stepinac, nalazi se, koliko mi je poznato, u arhivu Zagrebačke nadbiskupije na zagrebačkom Kaptolu i zasad je nedostupna istraživačima), no, možemo uzeti kao vrlo vjerojatno da je Tito od Stepinca tom prigodom zatražio da Katoličku crkvu u Hrvatskoj donekle distancira od njezina međunarodnog središta Rima (ne znamo, međutim, pouzdano u kojoj mjeri, tj. do koje granice - o tome postoje različite interpretacije), te da ona bude što je više moguće narodna crkva.17 Tito je Stepincu, dakle, najprije ponudio da bude njegov politički partner ili saveznik, i u tom ga trenutku uopće nije zanimala njegova uloga i ponašanje u Drugom svjetskom ratu. Zagrebački je nadbiskup, međutim, Titovu ponudu odbio, ali ne samo da je to učinio nego je novom, komunističkom režimu u FNRJ samo nekoliko mjeseci poslije praktički, objavio "rat", svojim čuvenim Pastirskim pismom od 20. septembra 1945, koji je bio žestok i neumoljiv odgovor Katoličke crkve u Hrvatskoj na tek započetu ateizaciju nove jugoslavenske države (i, dakako, NR Hrvatske u njoj). U Pastirskom je pismu tzv. Stepinčeva crkva zatražila od Titova režima, među ostalim, punu slobodu katoličke štampe i katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštovanje kršćanskog braka, vraćanje Crkvi svih oduzetih zavoda i institucija itd.18

Titov je odgovor na to bio - suđenje Stepincu i njegovo zatvaranje u lepoglavsku tamnicu. No Tito je time, dugoročno, učinio Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ogromnu, neprocjenjivu uslugu: napravio je od Stepinca mučenika (što će Crkvi u Hrvata u kasnijem slijedu događanja itekako dobro doći).

S druge strane, Stepinac je zauvijek ostao upamćen u hrvatskom (katoličkom) narodu kao nepokolebljivi i neslomljivi vođa Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji je svojim odlučnim nepristajanjem na Titov ponuđeni deal zauvijek očuvao pripadnost Hrvata (i Katoličke crkve u Hrvatskoj) Zapadu, tj. zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu, što je bio sastavni dio hrvatskoga (katoličkog) identiteta još od ranoga srednjeg vijeka, tj. od VII stoljeća.

Početkom i u prvoj polovici šezdesetih u Katoličkoj crkvi u svijetu zapuhali su neki novi vjetrovi. Crkvi se dotad, i to s pravom, prigovaralo da je previše staromodna, konzervativna, pa katkad i reakcionarna, da je previše srasla s feudalnim poretkom i pojedinim kraljevskim dinastijama (iako je feudalizam u svjetskim razmjerima faktički pao još nakon Francuske revolucije 1789), te da je za stupanj ili etapu "ispod" kulturno-znanstveno-civilizacijske razine koju je čovječanstvo u svom dotadašnjem povijesnom razvoju doseglo.19 No sada, odjedanput, dolazi do kopernikanskog obrata: Katolička crkva, zahvaljujući svojim najblistavijim intelektualnim umovima (ali i praktičarima) koji su gledali mnogo dalje i dublje od svih ostalih, postaje, na određen način, najvizionarskija i najprogresivnija snaga u svijetu i uspinje se na razinu "iznad" stanja u kojem se čovječanstvo u tom trenutku nalazilo.

Naime, upravo je Crkva - preko tih svojih genijalnih umova - prva najavila ulazak čovječanstva u novu, postindustrijsku (informatičku) povijesnu epohu, koja će biti obilježena radikalno novim, mikroelektroničkim tehnologijama (s naglaskom na kompjutore i elektroničke masovne komunikacije), kao i posvemašnjom globalizacijom, totalizacijom ili planetizacijom čovječanstva, u kojoj će cijeli svijet postati Jedno.

Promjenu epohe (ili promjenu doba) s kojom će se svijet uskoro suočiti prvi je navijestio paleontolog, teolog i filozof, svećenik isusovac Pierre Teilhard de Chardin, u svojemu životnom djelu "Fenomen čovjeka", napisanom u Kini tijekom Drugog svjetskog rata.20 A odmah nakon toga i u svojim brojnim futurističkim člancima i esejima, nastalim neposredno nakon rata, tj. u drugoj polovici četrdesetih i na početku pedesetih - većina kojih je uvrštena u knjigu "Budućnost čovjeka", koja će - vrlo indikativno - već 1970, ugledati svjetlo dana, u hrvatskome prijevodu, i u SR Hrvatskoj, odnosno SFR Jugoslaviji.21 Doduše, Chardin je (najvećim dijelom) zbog svoje evolucionističke teorije (koja je bila u direktnoj suprotnosti s kreacizmom, dominantnim shvaćanjem u Crkvi) bio u početku unutar same Crkve proglašen sumnjivim i nepoćudnim, sveta ga je inkvizicija stavila na svoju "crnu listu" pa se njegova djela nisu smjela tiskati za njegova života (umro je na sam Uskrs 1955).22 Međutim, njegova braća isusovci su sve njegove rukopise brižljivo sačuvali i promptno objavili nedugo nakon njegove smrti, a neki od njih šapirografirali su se i još dok je bio živ te su tajno, "ispod žita", kolali među teolozima, svećenicima i bogoslovima diljem cijeloga svijeta, pa tako i među studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) u Zagrebu. Neki od tih studenata, primjerice Živko Kustić, duhovno su se formirali i izgradili svoj pogled na svijet upravo pod izravnim utjecajem Chardina i njegove unikatne filozofije (a to se također može reći i za Kustićeva profesora na zagrebačkom KBF, vodećeg hrvatskog teologa i publicista u drugoj polovici XX stoljeća, Tomislava Janka Šagi-Bunića23).

Drugi veliki vizionar Katoličke crkve u svijetu bio je Chardinov suvremenik (rođen je iste godine kad i on, Teilhard) Angelo Giuseppe Roncalli, koji je kao papa Ivan XXIII (za Svetog je oca izabran 1958) 25. januara 1959, posve iznenada navijestio Drugi vatikanski koncil - veliki prekretnički međunarodni skup Katoličke crkve u svijetu24 - da bi dvije godine kasnije, 15. maja 1961, objelodanio i njegovu, uvjetno rečeno, "idejnu platformu", u obliku revolucionarne enciklike Mater et magistra (Majka i učiteljica),25 koja je, nedvojbeno, jedna od najpoznatijih i najčešće citiranih papinskih poslanica u cijelome XX stoljeću.

S Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965), Katolička crkva postaje "ledolomac" svjetske povijesti. To joj je priznao i američki politolog i diplomat Zbigniew Brzezinski u svojemu djelu "Između dva doba" (iz 1970), jednoj od najvažnijih i najutjecajnih knjiga u drugoj polovici XX stoljeća.26 Napisao je da je Drugi vatikanski koncil bio uspješan rezultat napora "da se Crkvi vrati stara snaga", encikliku pape Ivana XXIII Mater et magistra proglasio je "izvanrednom" (remarkable), u njoj mu je najviše imponirao "povećani naglasak (Crkve - op. aut.) na društvenim pitanjima", dok je za Katoličku crkvu u cijelosti, pod vodstvom pape Ivana XXIII, napisao:

"Intenzivno sudjelovanje u svjetskim zbivanjima, naročito u borbi protiv društvene nepravde, neizbježno je usmjerilo pažnju Crkve na vanjskog čovjeka, često dovodeći Crkvu u izravno natjecanje sa socijalističkim ili komunističkim pokretima".27

Ovo je vrlo važna i znakovita rečenica Z. Brzezinskog. U svom progresizmu i jasnoj i nedvosmislenoj usmjerenosti prema naprijed, u svojoj usredotočenosti i na "horizontalu" (praktično djelovanje u društvenoj i političkoj stvarnosti, s težnjom radikalnog mijenjanja zatečenih društveno-političkih odnosa), a ne samo na "vertikalu" (usmjerenost isključivo na Boga), Katolička je crkva bila jedan od ključnih čimbenika u društvenim i političkim gibanjima (a samim time i promjenama) tijekom druge polovice XX stoljeća - i to u cijelome svijetu, ali s posebnim naglaskom na Istočnu Europu, čije su zemlje, predvođene SSSR, imale socijalističko (etatističko) društveno uređenje i u kojima su na vlasti bile komunističke partije.

Tu posebno treba istaknuti dva elementa.

Najprije, Katolička se crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila pomalo okreće Istoku i mijenja svoj vanjskopolitički kurs prema istočnoeuropskim socijalističkim zemljama. Nije više frontalno (borbeno) suprotstavljena komunizmu/socijalizmu nego ga priznaje i uvažava kao objektivnu realnost i želi s njim komunicirati, pa u određenoj mjeri i surađivati. Taj je kurs Vatikana bio poznat pod nazivom Ostpolitik, a bio je karakterističan za pontifikate papâ Ivana XXIII i Pavla VI (osobito ga je gorljivo zastupao, i provodio u praksi, dugogodišnji "ministar vanjskih poslova" Sv. stolice Agostino Casaroli).28

Jedan od najkarakterističnijih i najpoznatijih oblika djelovanja Ostpolitik Vatikana prema SFR Jugoslaviji bio je Protokol o sređivanju odnosa između SFR Jugoslavije i Katoličke crkve, potpisan između Svete stolice i SFR Jugoslavije u Beogradu 25. juna 1966.29 No, ipak je, i to ne bez razloga, frustrirao pojedine biskupe i svećenike Katoličke crkve u Hrvatskoj. Tadašnji prvi biskup Crkve u Hrvata, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper, nevoljko je stavio svoj potpis na taj dokument, a to sasvim sigurno ne bi niti učinio da na Protokolu nije snažno inzistirao papa Pavao VI.

Živko Kustić mi je o tome, u našem razgovoru 2007, rekao:

„U to vrijeme, sredinom šezdesetih, jugoslavenska vlast radikalno mijenja neke svoje kriterije i Tito se odjedanput hvata Zapada – to mu treba i to mu je baš dobro došlo. Stoga je biskup Đuro Kokša (dugogodišnji rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, od 1959, do 1979 - op. aut.) mogao sebi dopustiti da na jednom svećeničkom skupu u Beogradu – mislim da je na njemu bio nazočan i srpski patrijarh German – onako uz čašicu podvikne: 'E, da ste znali što radite, vi sigurno ne biste rušili Jugoslaviju!' Na pitanje naših začuđenih domaćina o kakvom je tu rušenju Jugoslavije riječ, Kokša je odgovorio: 'Pa vi ste je srušili, 27. ožujka 1941, kada ste digli ustanak protiv potpisanoga Trojnog pakta. Vi niste mogli podnijeti Banovinu Hrvatsku, i zato ste sve to napravili! Ali, dva Ace – dva Protokola. Prvi Aca, Aca Karađorđević, pokušao je napraviti Protokol (konkordat – op. aut.) s Vatikanom; nije uspio, ali je barem pokušao. A drugi Aca, Aleksandar Ranković, uspijeva se 1966, s Vatikanom dogovoriti. Bitno je, međutim, da oba puta Beograd želi dobiti Vatikan da pripitomi Hrvate!' To je, eto, bila Kokšina teza. Naravno, to je bilo zafrkavanje za stolom, ali svakome je bilo jasno da je Kokša time htio reći da su jugoslavenske vlasti očekivale da će pomoću Vatikana Katoličku crkvu u Hrvatskoj nekako stjerati u red.

Protokol je za Katoličku crkvu u Hrvatskoj nedvojbeno bio koristan, jer joj je omogućio mnogo šire polje djelovanja nego što je to dotad (u razdoblju od 1945, do 1966,) bio slučaj, a jedan od njegovih najvećih "pluseva" za Crkvu bila je činjenica da je Vatikan u Jugoslaviji, i to usred njezina glavnog grada Beograda, dobio svojega diplomatskog predstavnika, tj. apostolskoga (papinskoga) nuncija. Prvi je nuncij (od septembra 1966,) bio Mario Cagna. Kad god bi imali neke probleme s vlastima, visoki dužnosnici Katoličke crkve u Hrvatskoj više nisu morali putovati u inozemstvo, tj. u Vatikan, nego bi naprosto "skočili" automobilom u Beograd, do Cagne, čiji je ured američka tajna služba bila zaštitila od mogućeg tajnog prisluškivanja Službe državne sigurnosti (bivše UDB).30

Sredinom šezdesetih općenito dolazi do stanovite liberalizacije u odnosima Crkva - država, u SFR Jugoslaviji, čemu je mnogo pridonijela i smrt kardinala Stepinca, u februaru 1960. (Stepinac je sve do svoje smrti bio velika prijetnja za poredak u SFRJ). Mnogi svećenici Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji dotad nisu mogli putovati preko jugoslavenske državne granice, primjerice u Rim, oko 1964, napokon dobivaju pasoš pa se slobodno mogu kretati svijetom. Jedan od njih bio je i zagrebački svećenik (jedan od politički radikalnijih u Crkvi) Josip Gjuran, kojega je Uprava državne bezbjednosti (UDB) sve dotad (ali i kasnije) budno držala na oku.

Protokol, međutim, u nekim stvarima nije išao na ruku Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, i stoga su njime biskupi i svećenici bili relativno nezadovoljni. Najviše ih je ljutilo i frustriralo to što im Protokol nije dopuštao bavljenje politikom, tj. što je prema njegovim odredbama Crkva - metaforički rečeno - trebala ili morala biti zatvorena u sakristiju, umjesto da iziđe van i mijenja zatečene (nepravedne) društvene i političke odnose. A ponajprije u korist (u SFRJ zatomljenoga, osobito prije ustavne reforme federacije 1968-1974) hrvatskog nacionalnog identiteta, koji se vrlo teško mogao (ili se nikako nije mogao) odvojiti od identiteta ili samog smisla postojanja Crkve u Hrvata - od ranoga srednjeg vijeka nadalje.

U Arhivu Jugoslavije u Beogradu pronašao sam dokument (Informacija o toku pregovora sa Vatikanom za sređivanje odnosa između SFRJ i Katoličke crkve, datirana 27. maja 1966, i dostavljena, među ostalima, i predsjedniku Republike Josipu Brozu Titu), u kojem predstavnici vlasti gotovo trijumfalistički komentiraju pojedine odredbe Protokola, koje bi, prema njihovim zamislima, Katoličku crkvu u Hrvatskoj trebale disciplinirati, "ukrotiti" i stjerati u red. U dokumentu se, primjerice, kaže kako je Katolička crkva Protokolom "ustvari prihvatila naš socijalistički društveni poredak i pokazala svoju spremnost da se na osnovama odvojenosti crkve od države (...) prilagođava našem socijalističkom društvu".31 Odnosno, da je u Protokolu - konkretno u drugom poglavlju Protokola, u točki 1/II - "izražen (...) stav o depolitizaciji crkve, po kojem je njena delatnost ograničena na verske i crkvene okvire i u skladu s tim sveštenici ne mogu zloupotrebljavati svoje funkcije i položaj u političke svrhe".

U Informaciji piše čak i to da je dio hrvatskoga episkopata "pravio pritisak" na Svetu stolicu da u pregovorima s jugoslavenskim vlastima bude upornija u pitanjima od vitalne važnosti za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, a kada je Protokol, takav kakav jest, bio u junu 1966, potpisan i stupio na snagu, hrvatski su biskupi tražili od Vatikana "da se Protokol ne objavljuje, smatrajući da će time kod vernika izazvati komentare nepovoljne za crkvu".

Druga specifičnost orijentacije Katoličke crkve u svijetu nakon Drugoga vatikanskog koncila bio je ekumenizam, tj. široka i sveobuhvatna nastojanja oko pomirenja, suradnje i zbližavanja s ostalim kršćanskim crkvama, a posebno s pojedinim Pravoslavnim crkvama. Taj smjer, ili taj trend nije mogla (ili nije smjela) izbjeći ni Katolička crkva u Hrvatskoj. Ovdje, međutim, treba imati u vidu nekoliko važnih činjenica.

Prvo, iako je Katolička crkva u Hrvatskoj u poratnim godinama, praktički sve do sredine šezdesetih, bila u značajnoj mjeri proganjana od komunističkog režima, ona je ipak bila čvrsta, jaka i nesalomljiva, jer je imala svoj jaki međunarodni centar, Vatikan. Zato će kardinal Stepinac "u vijeke vijekova" - što god mu se bude našlo (ili mu se ne bude našlo) vezano za njegovo držanje i postupke u Drugom svjetskom ratu - biti heroj nad herojima Katoličke crkve u Hrvatskoj, budući da se ni u najkritičnijim momentima za Crkvu, 1945, na 1946, nije htio odreći Vatikana. (Glasoviti hrvatski i jugoslavenski kipar Ivan Meštrović nazvao je Stepinca, u članku napisanom za emigrantsku Hrvatsku reviju 1956, "heroe spiritual", tj. "duhovnim herojom".32)

Svećenik Josip Gjuran (koji je od 1969, do 1999, bio župnik u crkvi Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu) rekao mi je o tome:

„Mi (Crkva u Hrvata - op. aut.) smo bili jaki tako dugo dok smo bili internacionalni, katolički. Da je Stepinac odvojio hrvatsku Katoličku crkvu od Rimske crkve, onda bismo bili nitko i ništa. Ni ovdje (u Hrvatskoj - op. aut.) ne bismo ništa značili, a kamoli u svijetu. Titu je bilo stalo da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Vatikana zato jer je Crkva bila jedina organizirana zajednica koju oni nisu mogli svladati, nisu mogli kontrolirati. A htjeli su je, itekako, kontrolirati i postati 'Big Brother' nad Katoličkom crkvom. Stepinac je meni i krašićkom župniku Josipu Vranekoviću poslije govorio, nakon puštanja iz zatvora u Lepoglavi, da ne bi nikada došlo do procesa protiv njega, da je on pristao na ono što je Tito tražio. Ali da je Stepinac pristao, onda bismo mi imali nekog balavca i 'ništkoristi', a ne bismo imali heroja i mučenika!“

S druge strane, Srpska je pravoslavna crkva (SPC) nakon rata bila devastirana (i u duhovnom i u materijalnom smislu) i nije ni na koji način mogla parirati Crkvi u Hrvata, osim što je imala jednu bitnu prednost (ali koja je istovremeno bila i velika mana). Kao autokefalna crkva, SPC je bila vrlo tijesno povezana s jugoslavenskim komunističkim režimom (slično kao što je prije rata bila čvrsto povezana s režimom Kraljevine Jugoslavije) i mogla je opstati na životu samo zahvaljući velikoj materijalnoj pomoći koju je dobivala od jugoslavenske države. Ali, to je imalo i svoje naličje: dok je biskupe u Hrvatskoj imenovao Vatikan, tj. papa, srpskog je patrijarha imenovala - jugoslavenska UDB. Kako patrijarha Vikentija (1950-1958; svjetovno ime Vitomir Prodanov), tako i patrijarha Germana (1958-1990; svjetovno ime Hranislav Đorić).

German je, štoviše, postao patrijarh na temelju dogovora utemeljitelja srpske UDB Slobodana Penezića Krcuna i Dobrice Ćosića, koji je, uza sve ostalo, bio i vođa vrlo utjecajnog klana "siminovci", iz kojega se tijekom postojanja SFRJ razvila okosnica srpskog nacionalnog/nacionalističkog (u biti antititovskog) pokreta u SR Srbiji i SFRJ. German je, dapače, bio dalji rođak Dobrice Ćosića.33

Dana 25. aprila 1968 - točno na pola puta između završetka Drugog svjetskog rata i ratnog raspada SFR Jugoslavije! - po prvi put su se sastali i otvoreno međusobno porazgovarali vodeći dužnosnici Katoličke i Pravoslavne crkve u Jugoslaviji: kardinal Franjo Šeper i patrijarh German. Njihov je povijesni susret bio upriličen u Sremskim Karlovcima, u zgradi stare patrijaršije. Bilo je to već u razdoblju stanovitog jačanja, pa i osamostaljivanja Srpske pravoslavne crkve u odnosu na državu (ali i njezina sve jačeg i intenzivnijeg povezivanja sa srpskom emigracijom, osobito u Sjevernoj Americi, odakle joj je pristizala i znatna materijalna pomoć).

Kardinal Šeper se na posjet svojem srpskom "kolegi" odlučio neposredno uoči svog odlaska u Vatikan, na dužnost predstojnika Kongregacije za nauk vjere (što je treća po značaju i hijerarhijskom položaju funkcija u Vatikanu), a u njegovoj je pratnji bilo još nekoliko visokih dužnosnika Katoličke crkve u Hrvatskoj: đakovački biskup mons. Stjepan Bäuerlein, zagrebački pomoćni biskup (i budući nadbiskup) mons. Franjo Kuharić, vodeći hrvatski teološki stručnjak Tomislav Šagi-Bunić, Šeperov tajnik (i budući šef dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu) mons. Vladimir Stanković, glavni novinar (i budući glavni urednik) Glasa Koncila Živko Kustić i drugi.

Povijesnom susretu prvog biskupa Crkve u Hrvata Šepera i srpskog patrijarha Germana vodeći vjerski listovi u Srbiji i Hrvatskoj, Pravoslavlje i Glas Koncila, posvetili su, u svojim prvim brojevima izišlim nakon toga događaja, naslovnice i nekoliko svojih udarnih stranica - s time da je u opisu toga susreta Pravoslavlje bilo emotivnije i jače na izrazima, a Glas Koncila za nijansu ili dvije umjereniji i suzdržaniji.

U broju od 25. aprila 1968, Pravoslavlje je istaknulo da će "ovaj susret Srpskog patrijarha i Trećeg čoveka Rimokatoličke crkve (ostati) garancija trajnog bratskog celiva i zagrljaja i naših naroda, koje vezuje zaista jedna krv i jedno Jevanđelje",34 dok je u Glasu Koncila od 12. maja 1968, taj događaj okarakteriziran kao "susret nade", odnosno kao "tihi susret dvojice ljudi" koji se dotad "nikada još nisu sastali" niti "se uopće nisu upoznali", a iz kojega susreta - tako je to bio sročio komentator GK Živko Kustić (koji je inače bio oženjen Srpkinjom iz Niša Maricom rođ. Radenković) - "izbija i dobra volja i trijezni realizam".35

Kad sam, u jednome našem razgovoru iz 2008, upitao don Živka Kustića (tada umirovljenika, koji je najpoznije godine svog života provodio, zajedno sa suprugom, u Domu za umirovljenike u Klaićevoj, u Zagrebu) što se tim susretom željelo postići, odgovorio mi je:

„Ništa. Normalno. Da se kršćani prepoznaju i da uklanjaju mnoge zabune koje su se stoljećima krivo nagomilale. Mi smo uvijek znali da između katolištva i pravoslavlja nije pravi problem vjera, nego politika. I da su se i katoličke i pravoslavne, da kažem, ideologije stvarale u interesu politike. I nama je od početka, koji smo znali što se događa, bilo do toga da odvojimo vjeru od politike, i da djelujemo s pravoslavnima kao s braćom istoga Boga. Mi smo znali da i u katolištvu i u pravoslavlju postoje mnogi ljudi koji znaju da prava svađa nije vjerska nego politička, crkveno-politička, i mi smo stalno tražili puteve da se kroz politiku, koja je bila prokleta, probijemo do vjere. To je cijela priča“.

Tako mi je to rekao Kustić - ali, naravno, ni Katolička crkva u Hrvatskoj ni Srpska pravoslavna crkva nisu mogle bez političkog djelovanja, jer su i jedna i druga bile, uza sve ostalo, i reprezentantice i zaštitnice svoje nacije, tj. svojega naroda (koji tada, ni hrvatski ni srpski, nije imao svoju nacionalnu državu). Kustić mi je priznao da je tijekom susreta najviših predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj s patrijarhom Germanom, u Sremskim Karlovcima, u onim neformalnijim trenucima, kad se ispijalo piće i opuštenije razgovaralo, ispod oka promatrao prvog čovjeka SPC i pomalo ga "studirao", znajući vrlo dobro kako je on na tu funkciju bio izabran po volji i uz suglasnost jugoslavenske visoke politike i UDB, te kako je, štoviše, bio, kako mi je jednom kazao, "rob Rankovića" (iako to baš i nije bilo tako, ali takvim ga se doživljavalo na zagrebačkom Kaptolu). Sam Dobrica Ćosić mi je ispričao da je Josip Broz Tito bio oduševljen Germanom i kako je jednom izjavio (citiram Ćosića): "Šteta što je pop, pa da ne može biti ambasador ili ministar vanjskih poslova!"

Nakon povijesnog susreta patrijarha Germana i kardinala Šepera u Sremskim Karlovcima, kontakti između vodećih ljudi SPC i Katoličke crkve (KC) u Jugoslaviji postajali su sve češći i sadržajniji.

Dana 25. oktobra 1968, srpski patrijarh German primio je ljubljanskog nadbiskupa Josipa Pogačnika, koji je u odsutnosti kardinala Šepera obnašao dužnost vd predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. Pogačnik je, naime, bio navratio u Beograd, kako bi Saveznom izvršnom vijeću (tadašnjoj jugoslavenskoj vladi) uručio predstavku KC o stavu Crkve u povodu donošenja zakona o planiranju obitelji (usvojenu na redovitom jesenskom zasjedanju BKJ), pa je tom prigodom navratio i u Patrijaršiju, kod Germana. Najkonkretniji rezultat njihova razgovora bila je ideja o sastanku predstavnika vodećih vjerskih listova u Jugoslaviji, sa svrhom međusobne koordinacije njihove uređivačke politike.

Taj je sastanak održan već 13. novembra 1968, u manastiru Stični, tridesetak kilometara daleko od Ljubljane. Sastali su se urednici ljubljanske Družine, zagrebačkoga Glasa Koncila, beogradskoga Pravoslavlja i još nekih vjerskih listova. Zagrebačku (katoličku) delegaciju sačinjavali su Vladimir Pavlinić, Živko Kustić i Tomislav Šagi-Bunić. Zanimljivo je da je posljednji (prethodni) sastanak predstavnika listova crkvenog tiska u Jugoslaviji bio održan u manastiru Mileševi 28. augusta 1938 - dakle prije puna tri desetljeća!

"Summit" glavnih urednika crkvenih listova u SFRJ urodio je s nekoliko vrlo konkretnih zaključaka.

Prvo, da će sve tri redakcije (naglasak je bio na Glasu Koncila, Pravoslavlju i Družini) "redovno uzajamno izmenjivati direktne informacije (...) o tekućim zbivanjima unutar naših crkava".36

Drugo, da će svaka od tih vjerskih novina otvoriti redovitu rubriku, u kojoj će donositi aktualne vijesti o tim događanjima.

Treće, da će redakcije "uspostaviti redovnu međusobnu konsultaciju, kad bude reč o objavljivanju diskutabilnih tema i materijala".

Četvrto, da će "sve tri redakcije (...) intenzivirati i koordinirati rad na podizanju hrišćanskog javnog mnenja među članovima jedne i druge crkve (SPC i Katoličke crkve - op. aut), i to osobito u odnosu na hrišćanski odgoj dece i omladine i pitanje svetosti braka i javnog morala".

I tako dalje... Sedmi je zaključak glasio da će "sve tri redakcije (...) brzo pristupiti skupljanju dokumentacije o ekumenskom radu".

Sve ovo upućuje na zaključak da su dvije najveće vjerske zajednice u SFRJ, Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva u Jugoslaviji, imale i neke vrlo bliske i zajedničke interese, usprkos tome što su istodobno bile i u određenoj konfrontaciji, jer su zastupale i promicale interese dva najveća naroda u SFRJ, Srba i Hrvata, koji su sami po sebi bili u vrlo ozbiljnom i, u biti, nerješivom nesuglasju i sukobu (koji će u vrijeme konačnog raspada Jugoslavije dovesti i do krvavog raspleta). Ono što ih je međusobno povezivalo i čak ujedinjavalo u svojevrsnu zajedničku frontu - to je bio njihov otpor prema vladajućem socijalističkom poretku u SFRJ, utemeljenom na marksističkoj ideologiji i doktrini jedna od ključnih sastavnica koje je bio i ateistički (dakle nekršćanski ili čak antikršćanski) pogled na svijet.

Vrlo karakterističan primjer takve suradnje i "sinkroniziranosti" između dviju crkava zabilježen je 1973, na vrhuncu vala ili trenda nove ateizacije (ili "reateizacije") jugoslavenskoga (samim time i srpskog i hrvatskog) društva koji je uslijedio odmah nakon slamanja Hrvatskoga proljeća u SR Hrvatskoj i sloma tzv. srpskih liberala u SR Srbiji.

Dana 11. oktobra 1973, Katolička je crkva u Jugoslaviji sa svog redovitog jesenskog zasjedanja odaslala u medije Poruku javnosti Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ), koja je po svom sadržaju (ali i po svojoj žestini) umnogome podsjećala na nikada zaboravljeno Pastirsko pismo iz septembra 1945, kojim je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio objavio "rat" Josipu Brozu Titu - ali koja je, isto tako u određenoj mjeri anticipirala i veliku zapadnjačku kampanju oko ljudskih prava i temeljnih sloboda čovjeka, čiji će konačan i cjeloviti koncept biti zadan i utvrđen u Helsinškom završnom dokumentu od 1. augusta 1975 (usvojenom na završnom zasjedanju Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji).37 Poanta je u tome da je sličan takav dokument pustila u javnost i SPC. Naravno, to nije promaklo dežurnim analitičarima u vjerskim komisijama i za pitanja religije zaduženim dužnosnicima SKJ, koji su budno pratili svaki korak i jedne i druge crkve.

Dana 3. decembra 1973, u Kabinet predsjednika Republike Josipa Broza Tita stigla je Informacija o delovanju verskih zajednica (sastavljena na jednome proširenom sastanku Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, pod predsjedanjem člana Izvršnog biroa Jure Bilića) u kojoj se upozoravalo na činjenicu da se Poruka javnosti BKJ i jedno slično saopćenje Srpske pravoslavne crkve "javljaju (...) kao vremenski i sadržinski sinhronizovana istupanja koja nastoje da dramatizuju stanje u pogledu verskih sloboda i odnosa države prema verskim zajednicama".38 Ključna rečenica u tom dokumentu glasila je:

"Postavljeni u vidu očiglednog političkog pritiska na naše društvo, uz veoma izraženi sinhronizovani nastup, posebno između Rimokatoličke i SPC, pri čemu se postojeće razlike između njih stavljaju odjednom u drugi plan, takvi zahtevi i nastup verskih organizacija imaju u sadašnjem trenutku dublju političku težinu".

Jasno, to ne znači da su u odnosima između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve odjedanput počele cvjetati ruže. Naprotiv, "hladni rat" između njih nikada nije jenjavao. U broju od 19. juna 1969, beogradsko je Pravoslavlje na pune dvije stranice objavilo emotivno vrlo nabijeni članak u kojemu se (još jednom) podsjećalo na ustaške zločine počinjene nad Srbima u Drugome svjetskom ratu, ali ujedno najavilo i neke nove inicijative, akcije i poduhvate SPC (u vezi s poprištem najvećih srpnjih stradanja u NDH, Jasenovcem). Dva neposredna povoda za objavljivanje toga teksta bili su: prvo, smrt (ubojstvo) Vjekoslava Maksa Luburića, prvog organizatora ustaškog logora u Jasenovcu; i drugo, obilježavanje 25. obljetnice događaja iz 22. aprila 1945, kad je, kako je u Pravoslavlju bilo istaknuto, "poslednjih 2.000 zatvorenika jurišalo kroz žice u slobodu, a samo ih je sedamdeset uspelo da se spasu".39

Uz podsjećanje da je u jasenovačkom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata "završilo u mukama" čak oko 800.000 ljudi (što je, naravno, bila prenapuhana cifra, i to barem 10 puta uvećana), Pravoslavlje je najavilo izgradnju novoga pravoslavnog hrama, na istom onom mjestu na kojem su ustaše bile srušile staru pravoslavnu crkvu. Štoviše, kako je rečeno, osnovan je, u Pakracu, i Akcioni odbor za podizanje hrama u Jasenovcu, u koji su ušli "sveštenici, arhijerejski namesnici iz centara Eparhije slavonske, kao i članovi nekih naših crkveno-opštinskih odbora, a razume se i prvi inicijatori i pokretači ovog pitanja, iz Zagreba i drugih mesta".

Spletom okolnosti - pomalo i paradoksalno - nova će župna (parohijska) crkva u Jasenovcu biti (nakon nekoliko odgađanja) sagrađena i posvećena u isto ono vrijeme (u septembru 1984) kad će se u najpopularnije marijanskom svetištu u Hrvata, Mariji Bistrici, održati Nacionalni euharistijski kongres, u nazočnosti oko 400.000 katolika, kojim će biti okončan veliki, devetogodišnji jubilejski ciklus ili pokret Katoličke Crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, započet još 1975, na 1976.40

Okrenimo se sada toj veličanstvenoj jubilejskoj priči Katoličke crkve u Hrvatskoj - bez premca najvećem, najambicioznijem, ali i najuspješnijem pothvatu KC u cijelom XX stoljeću.

Prije svega treba reći da je Katolička crkva u Hrvatskoj šutke i sa zamjetne distance popratila Hrvatski masovni pokret 1970-1971, kojemu je naknadno dodijeljen epitet Hrvatsko proljeće. Nije se u njemu ni na koji način angažirala (osim, možda, pojedini župnici i niži svećenici na terenu). To je, inače, jedna od većih tabu-tema ili nepoznanica iz novije hrvatske povijesti. Na prvi pogled, bilo bi logično i samo po sebi razumljivo da se Crkva aktivira u takvoj velikoj stvari kao što je Hrvatsko proljeće, tj. općenacionalni pokret ili gibanje koje se odvijalo paralelno s (katkada vrlo temperamentnim i vrućim) raspravama o amandmanima na Ustav SFRJ (kao i ustave pojedinih jugoslavenskih republika i pokrajina), u sklopu započetog trenda konfederalnoga preustrojstva države. No, to se ipak nije dogodilo.41

Bilo je nekoliko - po jednoj mojoj malo pedantnijoj analizi: čak 16 - razloga zašto se Katolička crkva u Hrvatskoj nije identificirala s Hrvatskim proljećem. U Glasu Koncila, vodećem vjerskom listu u Hrvatskoj, primjerice, ta se riječ, ili ta sintagma (Hrvatski narodni pokret) uopće nije niti spominjala. Kao da tog pokreta, ili toga gibanja, uopće nije bilo. Jedan od razloga bio je svakako i Protokol iz 1966, koji je Katoličku crkvu u Hrvatskoj obvezivao na lojalnost prema vladajućem poretku i uzdržavanje od bilo kakvih oporbenih ili protudržavnih inicijativa i aktivnosti (osobito u nacionalnom ili nacionalističkom smislu).

Međutim, pravi razlozi nengažmana Katoličke crkve u Hrvatskoj 1971, bili su ipak puno dublji. To je uvidio i jedan od najvažnijih i najutjecajnijih članova Komisije Izvršnog vijeća SRH za vjerska pitanja, ujedno i jedan od vodećih dužnosnika SDS RSUP SRH (bivše UDB, tj. tajne komunističke policije), Srećko Šimurina (on je u SDS bio zadužen za praćenje klera), koji je na jednoj sjednici Vjerske komisije, u decembru 1972, izjavio da je Crkva 1971, ostala po strani prije svega zato što se nije htjela potrošiti nego se mudro čuvala za vrijeme koje dolazi.42

Šimurina je bio potpuno u pravu (on je, usput rečeno, odlično poznavao bilo i mentalitet Katoličke crkve, jer je u razdoblju prije početka Drugoga svjetskog rata pohađao katoličku gimnaziju u Šibeniku). Crkva je strpljivo čekala "svoje" vrijeme - a dočekat će ga vrlo brzo, već 1975, na 1976.

Naizgled, nije bilo nikakve veće razlike između 1971, i 1975-1976. Što je period od četiri godine? Ništa, osobito ne s našega, ljudskog stajališta (tj. po mjeri naših života koji u prosjeku traju nekoliko, barem šest ili sedam, desetljeća). Međutim, te četiri godine bile su jedan vrlo specifičan period u povijesti čovječanstva koji je američki paleontolog i povjesničar znanosti Stephen Jay Gould u jednoj svojoj studiji nazvao "rijetkim intervalom glavnih događaja", kojim se prekida "serija stabilnih stanja" (a koja može potrajati i nekoliko stotina godina) i uspostavlja se "iduće stabilno razdoblje" - koje također može potrajati nekoliko desetaka ili stotina godina.43

Najjednostavnije rečeno, u prvoj polovici sedamdesetih počela je, i zapravo se već počela zahuktavati, promjena doba (ili promjena epohe), koju je u svojoj proročanskoj knjizi iz 1970, "Između dva doba" bio najavio Zbigniew Brzezinski. Počela je informatička revolucija, a zajedno s njom, kao njezino naličje ili nusprodukt, i posvemašnja globalizacija (planetizacija, totalizacija) čovječanstva, dakako pod američkim leadershipom (što je bila neizbježna posljedica činjenice da su upravo Sjedinjene Američke Države bile domovina "tehnotronske" ili informatičke revolucije). Međutim, osim same globalizacije promjena epohe je, na globalnoj (planetarnoj) razini, imala još neke vrlo značajne političke implikacije. Na Zapadu je odlučeno da se krene u niz pomno osmišljenih i dalekosežnih političkih akcija koje bi u svom konačnom zbiru trebale uroditi ukidanjem blokovske strukture svijeta, tj. bipolarne podijeljenosti svijeta na Zapadni (NATO) i Istočni (Varšavski ugovor) blok.

Drugim riječima, krenulo se u projekt rušenja komunizma. Tu je osobito značajnu ulogu odigrala Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), na kojoj je, na zasjedanju u Helsinkiju 1. augusta 1975, usvojen Završni dokument (Final act) KESS, za koji je jedan od sudionika toga prekretničkoga međunarodnog skupa, španjolski diplomat Jorge Fuentes Monzonis-Vilallonga, rekao, tj. napisao (za zagrebački Jutarnji list, u članku napisanom u povodu 30. obljetnice KESS), da je "sadržavao (...) snagu koja je u razdoblju od nekoliko godina poljuljala temelje željezne zavjese i uzrokovala pad Berlinskog zida".44

S KESS ujedno počinje i vrlo intenzivna zapadnjačka kampanja oko ljudskih prava, kojom su se sustavno podrivali temelji Sovjetskog Saveza, kao vodeće svjetske socijalističke velesile, ali i svih ostalih istočnoeuropskih socijalističkih zemalja, satelita SSSR (s naglaskom na Poljsku, kao najveću katoličku zemlju u Istočnoj Europi), čime su se automatski otvarala vrata tzv. novom svjetskom poretku (ta će sintagma "stupiti na snagu" kasnije, devedesetih, a prvi će je upotrijebiti američki predsjednik George Bush stariji), u kojemu komunizam (etatistički socijalizam) kao društveno uređenje jednostavno više neće postojati.

Ali, u kojemu više neće biti ni (državnog) ateizma ugrađenog u taj i takav, državnosocijalistički poredak. Sasvim sigurno ne slučajno, KESS je bio prvi međunarodni politički skup na kojem je, i to vrlo aktivno, sudjelovala i Sv. stolica (tj. "ministar vanjskih poslova" Sv. stolice Agostino Casaroli).45

Osim globalnih promjena, na planetarnoj razini, u spomenutom je periodu, 1971-1975, došlo do vrlo značajnih promjena i u samoj SFR Jugoslaviji. Prije svega, donešen je novi, konfederalni Ustav SFRJ (proglašen 21. februara 1974). Splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić je jednom zgodom napisao da pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975-1984) ne bi bio moguć da SR Hrvatska, upravo zahvaljujući tom novom ustavu, nije bila faktički definirana kao državna zajednica, sa svim pravima i prerogativima koja pripadaju jednoj autonomnoj državi.46 Šanse da nakon donošenja Ustava iz 1974. pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata bude zabranjen, a njegovi pokretači i protagonisti sudski proganjani, bile su neusporedivo manje nego u vrijeme prije nego što je taj ustav stupio na snagu.

Naposljetku, ni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito 1976, nije bio ono što je bio 1971 (prije svega u zdravstvenom smislu riječi). U septembru 1976, on se teže razbolio - i to od nekoliko bolesti istodobno - i nakon toga, on faktički više ne vodi i ne upravlja Jugoslavijom (nego to u njegovo ime čini kolektivni politički organ Predsjedništvo SFRJ). Tito je nakon septembra 1976, značajan faktor (a i to više simbolički) samo na vanjskopolitičkom planu.

Slična je sudbina zadesila i sovjetskog lidera Leonida Iljiča Brežnjeva. I on se, u vrijeme KESS, oko 1975, teže razbolio, što je svakako dodatno uzdrmalo snagu i moć Sovjetskog Saveza.

Katolička crkva u Hrvatskoj je, dakle, krenula u odlučujuću akciju u pravo, idealno vrijeme. U vrijeme kada je imalo smisla nastupati i djelovati i kada su izgledi za konačan uspjeh bili vrlo veliki (najmanje 90 posto). Iako, s druge strane, treba priznati da su se neke stvari događale i slučajno, odnosno same po sebi (katolici, doduše, nikada neće reći da se nešto dogodilo slučajno nego da je proces o kojem je riječ pokrenut snagom djelovanja Duha Svetoga). Najprije je splitski nadbiskup Frane Franić u septembru 1975, u Solinu kraj Splita, službeno otvorio lokalni ili regionalni jubilej Hrvatsku marijansku godinu (ili Jeleninu godinu), koji se obilježavao i proslavljao u čast 1000. obljetnice smrti hrvatske kraljice Jelene (975-1975), a u vezi s time i 1000. obljetnice izgradnje (ili nadogradnje) prve poznate marijanske crkve u Hrvata, crkve Gospe od Otoka u Solinu, u kojoj je kraljica Jelena bila pokopana (dijelove Jelenine nadgrobne ploče, razbijene u nekoliko desetaka komadića, otkrio je, 1898, svećenik i arheolog don Frane Bulić).47

A, onda je taj jubilej, uzdignut tijekom 1975. na općecrkvenu (općenacionalnu) razinu, u oktobru 1975, doživio "transformaciju" u jedan neusporedivo veći, važniji i dalekosežniji jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koji je u samome startu bio zamišljen kao jubilejski ciklus ili pokret koji će potrajati nekoliko godina i u okviru kojega će se obilježavati i proslavljati cijeli niz zasebnih velikih jubileja, svaki od kojih će se referirati na pojedini značajan događaj ili ličnost iz ranoga srednjeg vijeka, u kojem je Hrvatska bila samostalna (čak i međunarodno priznata, po onodobnim shvaćanjima) država, na čelu koje su bili vladari (knezovi i kraljevi) iz domaćih, narodnih dinastija.48

Osim jubileja vezanog za kraljicu Jelenu, na dnevnom su redu, od 1975, pa sve do 1979, bili, među ostalima, i jubileji koji su se referirali na hrvatskoga kralja Zvonimira (okrunjenog, tj. proglašenog kraljem, 1075, u Solinu, od legata pape Grgura VII opata Gebizona),49 kao i na hrvatskoga kneza Branimira, kojega je vladarom hrvatske države bio proglasio, u maju i junu 879, najprije svojom legendarnom propovijedi nad grobom sv. Petra u Rimu, a onda i odgovarajućim pismom, tj. pismima, upućenih i Branimiru osobno, i ninskom biskupu Teodoziju, kao i cjelokupnome hrvatskom narodu, papa Ivan VIII).50

Nositelj svih tih jubileja, objedinjenih u višegodišnje jubilejsko gibanje Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, bila je Biskupska konferencija Jugoslavije, čiji je predsjednik bio zagrebački nadbiskup (od 1983, kardinal) Franjo Kuharić, a potpredsjednik splitsko-makarski nadbiskup i južnohrvatski metropolita Frane Franić. Glavni pak spiritus movens toga gibanja bio je glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić (inače blizak suradnik i prijatelj Franje Kuharića), u čijoj je redakciji i rođena (odnosno razrađivana) ideja o jubilejskom projektu Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Malo pojednostavljeno rečeno, ono što je Stjepan Krizin Sakač bio, tridesetih i ranih četrdesetih Alojziju Stepincu, to je Živko Kustić sedamdesetih i osamdesetih bio Franji Kuhariću (uz napomenu da Kustić ipak nije bio profesionalni povjesničar i sveučilišni profesor, kao Sakač, nego, kako mi je to sam često znao naglašavati, vrstan "sintetičar" hrvatske crkvene i nacionalne povijesti, s velikim smislom i za praktično djelovanje, na terenu).

Za jubilejski pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata važno je reći nekoliko napomena.

Prvo, središnja poruka toga pokreta bila je teza o višestoljetnom (dapače 13-stoljetnom) kontinuitetu kršćanstva na hrvatskim prostorima, jednako kao i misao o višestoljetnom (sasvim precizno: 11-stoljetnom) kontinuitetu hrvatske državnosti - uzmemo li u obzir činjenicu da je Hrvatska prvi put postala samostalnom državom 879, za vladavine kneza Branimira, tako da je, shodno tome, 1979, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj proglašena Branimirovom godinom (879-1979), što je ujedno bio jedan od glavnih vrhunaca jubilejskoga pokreta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Vrlo značajnu (u mnogočemu čak presudnu) ulogu u iniciranju i koncipiranju Branimirove godine imao je zadarski svećenik i crkveni povjesničar Eduard Peričić.51

Dakako, slaviti i veličati hrvatsku državnost u vrijeme kada Hrvatska nije imala svoju državu (SR Hrvatska je bila tek jedna od šest republika unutar SFRJ) bio je velik izazov, ali i vrlo snažna i rječita poruka jugoslavenskim državnim vlastima. Crkva je sebi to smjela i mogla dopustiti jer, najpre, njezino djelovanje nije bilo izravno političko, a pogotovo ne parolaško-mitingaško (kao što je to bio običaj u događanjima vezanim za Hrvatsko proljeće), nego unutar strogih crkvenih gabarita (razumije se, uz pojačanu dozu historicizma), a drugo, kroz jubilejski pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata slavili su se povijesni događaji koji su se u prošlosti stvarno bili dogodili i koje je čak i hrvatska kritička historiografija, i to godinama i desetljećima unatrag, (uglavnom) već bila verificirala i apsolvirala.

Zvuči kao kuriozitet da ni u Ninu 1979, niti na bilo kojemu drugom jubilejskom crkvenom slavlju od Solina (1976) do Marije Bistrice (1984) nije zabilježen gotovo nijedan politički eksces ili incident, što je članove vjerskih komisija (zaduženih da sve to pomno prate i o tome izvještavaju partijske i državne forume) katkada, simbolički rečeno, dovodilo do ludila. Nisu mogli vjerovati da je Crkva u stanju toliko disciplinirati svoje "članstvo", tj. vjernike-katolike, i imati ga pod čvrstom i "totalnom" kontrolom, pa da se baš nigdje ne dogodi ništa neželjeno i nepredviđeno, što bi vlastima ili represivnim organima dalo opravdanje za moguću protuakciju protiv Crkve.52

Primjerice radi, Slobodan Milošević je 1989, pokušao, na neki način, reprizirati masovna jubilejska okupljanja u režiji Katoličke crkve u Hrvatskoj svojim velikim, spektakularnim mitingom na Gazimestanu, na Vidovdan 1989 – no, tamo su se umjesto poruka ljubavi i čiste, neokaljane privrženosti svojoj vjeri i naciji mogli, uglavnom, čuti bojni pokliči i pozivi na osvetu i rat.

Drugo, za jugoslavenske je državne vlasti veoma izazovna bila i sama sintagma "Crkva u Hrvata" (koja se osobito u ono vrijeme vrlo često upotrebljavala unutar Crkve, a na kojoj je najviše inzistirao Živko Kustić u svojim tekstovima u Glasu Koncila), jednako kao i izraz "biskupi hrvatskog jezičnog područja", kao svojevrsna alternativa Katoličke crkve za uobičajeni (institucionalizirani) izraz "Biskupska konferencija Jugoslavije".

Izrazi "Crkva u Hrvata" i "biskupi hrvatskog jezičnog područja" bili su širi (dapače mnogo širi) od pojmova "Katolička crkva u Hrvatskoj" i "Biskupska konferencija Jugoslavije"; oni nisu obuhvaćali samo Hrvate koji žive u SR Hrvatskoj nego i Hrvate (katolike) u Bosni i Hercegovini, Vojvodini (kao i općenito u Srbiji) i Crnoj Gori (posebice u području oko Boke Kotorske), kao, naravno, i mnogobrojnu hrvatsku dijasporu, razasutu diljem svijeta, a ponajviše u Zapadnoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, te Australiji.53

Osim toga, sintagmom "Crkva u Hrvata" htjelo se staviti akcent i na pojačani nacionalni (a samim time i nacionalno-politički) angažman Katoličke crkve u Hrvatskoj, u ono vrijeme kada Hrvati još nisu imali svoju državu nego je upravo Katolička crkva u Hrvatskoj bila svojevrstan supstitut za nju. U pozadini toga pojma bilo je shvaćanje (koje je službeno odobrio hrvatski episkopat) da je kršćanstvo (katoličanstvo) utjelovljenska, tj. inkarnacijska vjera, tj. da Bog nije apstrakcija (kakvim ga neki doživljavaju) nego da se u Isusu Kristu poistovjetio sa svakim konkretnim pojedincem, kako u njegovoj obitelji tako i u njegovu narodu. Pokrštavanje jednog naroda (u ovom slučaju hrvatskoga), prema takvom shvaćanju, znači utjelovljenje ili inkarnaciju Krista u njegovu biću, čime povijest toga (hrvatskoga) naroda nužno dobiva teološki aspekt. Povijest hrvatskoga naroda je istodobno i povijest njegova spasenja.

Na taj su način konceptualizatori jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata uspjeli, i to na vrlo visokoj intelektualnoj razini, razriješiti kontradikciju između pojma "Katolička crkva" (što u doslovnom prijevodu znači "univerzalna, sveopća Crkva") i činjenice da je Katolička crkva u Hrvatskoj u spomenutom, jubilejskom razdoblju (sedamdesete i osamdesete godine XX stoljeća) bila, uz svoje temeljno, vjersko-pastoralno djelovanje, i vrlo snažno nacionalno-politički angažirana. Ključ za to razrješenje bila je upravo doktrina o utjelovljenju Boga i Isusa Krista u hrvatskom nacionalnom biću. Njezin je autor bio vodeći hrvatski teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić,54 nju je dalje u svojim komentarima u Glasu Koncila razrađivao Živko Kustić, a sama doktrina kao takva bila je utemeljena na nekim odrednicama Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes, iz 1965,55 (koja je bila završni dokument Drugoga vatikanskog koncila).

Doktrinom o utjelovljenju Boga i Isusa Krista u hrvatskome nacionalnom biću htjelo se poručiti da Crkva u Hrvata nije neka apstraktna ili kozmopolitska crkva koja djeluje izvan sfera lokalnog ili nacionalnog (kako bi to netko sa strane mogao protumačiti) nego Crkva koja je stoljećima (čak 13 stoljeća!) duboko srasla sa svojim narodom, utjelovila se u njemu i prožela (gotovo) cjelokupnu njegovu kulturu, povijest, tradiciju i običaje. Živko Kustić mi je to najjednostavnijim riječima ovako objasnio:

„Kršćanstvo je po samoj svojoj naravi utjelovljenska, tj. inkarnacijska vjera. Bog nije apstrakcija nego se u Isusu Kristu poistovjetio s čovjekom, i to s konkretnim čovjekom, sa svakim pojedincem, u njegovoj obitelji, u njegovu narodu. Kršćanstvo ide utjelovljeno od onoga malog 'šmrkavca' u Betlehemu do svakoga od nas i do cijeloga našega naroda. Nema kršćanstva kao nekakve kozmopolitske ideje, nego je ono uvijek utjelovljenje Boga u svaku konkretnu ljudsku sredinu - i u čovjeka, i u obitelj, i u narod. Prema tome, kada jedan narod, poput nas Hrvata, svojim velikim dijelom prihvati kršćanstvo, tada Isus postaje član toga naroda. S pokrštenjem Hrvata Isus je postao Hrvat, u tom smislu!“

Kustić je, štoviše, katkada išao i tako daleko da je stavljao analogiju između Katoličke crkve u Hrvatskoj i autokefalne Srpske pravoslavne crkve, želeći time maksimalno opravdati nacionalni angažman Crkve u Hrvata, sedamdesetih i osamdesetih. Primjerice, u svom komentaru "Ekumenska hrabrost i iskrenost naših biskupa", objavljenom u GK od 17. januara 1974, napisao je da, ako Srpska pravoslavna crkva može biti eksplicitno i bez ikakvih kompleksa nacionalno orijentirana, onda takva također može biti i Katolička crkva u Hrvatskoj - pogotovo, kako je istaknuo, kada je "osviješćena koncilskim duhom" i samim time "sve (...) svjesnija, ne samo u praksi nego i u teoriji, da ona ne može drukčije postojati nego utjelovljena u određen narod".56 Kustić je tome još dodao: "Crkva ukorijenjena u hrvatski narod doista je hrvatska Crkva. To jest i to mora sve više biti. Isto vrijedi i za Crkvu koja je ukorijenjena u srpski narod. Jasno, i za Crkvu u slovenskom narodu".

Treće, iako je Katolička crkva u Hrvatskoj kroz svoj jubilejski projekt slavila datume, događaje i ličnosti iz prošlosti (i to iz vrlo daleke prošlosti - iz ranoga srednjeg vijeka), ona suštinski nije bila orijentirana prema prošlosti, tj. prema onome što je bilo, nego, naprotiv, prema sadašnjosti i budućnosti, tj. prema onome što jest i što će tek biti. U tome se, možemo reći, sastoji glavna razlika između jubilejskih slavlja u Crkvi u Hrvata i obilježavanja nekih povijesnih obljetnica u Srbiji za vrijeme Miloševića (kakva je upravo bila malo prije spomenuta 600. obljetnica Kosovske bitke na Gazimestanu).

Slavlja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj bila su vektorski (projektivno) usmjerena prema naprijed, a temeljila su se na ideji o kontinuitetu između onoga što je bilo u prošlosti i onoga što će biti sutra, u (čvrsto zadanoj i isprojektiranoj) budućnosti. Drugim riječima: mi Hrvati imali smo državu u ranome srednjem vijeku, naša je državnost stara punih 11 stoljeća, za nju smo se (na miran način) izborili uz pomoć Rima (Sv. stolice), za nju ćemo se opet, uz neizostavnu potporu Vatikana, izboriti i u (i to vrlo skoroj) budućnosti.

Srpski (Miloševićevi) jubileji, naprotiv, bili su zasnovani na sasvim suprotnoj ideji, na diskontinuitetu. To jest, na svijesti o prekidu državnosti u određenom trenutku u povijesti, kao i na priznanju "poraza" ili "greške" (stvarne ili hiperbolizirane) koji/koja se nekada u prošlosti dogodila. Naravno, pokušaj prekida diskontinuiteta - opet možemo uzeti za primjer Gazimestan i 600. obljetnicu poraza protiv Turaka - uvijek za sobom povlači prizivanje osvete i rat, jer se bez rata, bez nasilnog i revolucionarnog obrata, novi kontinuitet teško može ponovno uspostaviti.

Jedno je kad se inzistira na ideji o kontinuitetu, pa makar taj kontinuitet nerijetko bio i virtualan (Hrvati od Pacta Conventa iz 1102, sve do 1990, u biti nisu imali svoju državu, to vrlo dugotrajno razdoblje u svojoj povijesti oni sami često nazivaju "vakuumom"), a drugo je kad se stavlja naglasak na diskontinuitetu, a onda se uspostavljanje novoga kontinuiteta (tj. prekid diskontinuiteta) pokušava uspostaviti silom, tj. ratom.

I četvrto, samim time što se jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata iz vremena nadbiskupa Franje Kuharića (1975-1984) kronološki i konceptualno naslanjao na jubilej 1300. obljetnice uspostavljanja prvih veza sa Sv. stolicom, započet, ali nedovršen, u doba nadbiskupa Alojzija Stepinca (mislim ovdje na Hrvatsku jubilarnu godinu 1940-1941), Kuharićeva se crkva u Hrvata deklarirala kao nastavljačica ili sljedbenica tzv. Stepinčeve crkve, što je, imamo li u vidu da je vladajući komunistički poredak u SFR Jugoslaviji, s Titom na čelu, Stepinca smatrao ratnim zločincem, bio najveći mogući izazov državnim vlastima.

A izazov je bio tim veći što su se jubilejska događanja o kojima je riječ vremenski poklopila s početkom rada na beatifikaciji i kanonizaciji kardinala Stepinca - najprije u tajnosti još potkraj šezdesetih, a onda i javno od sredine sedamdesetih. Predlagatelj i glavni protagonist tog procesa bio je nadbiskup Franjo Kuharić, koji je, uza sve ostalo, i emotivno bio veoma vezan za Stepinca, budući da ga je upravo on (Stepinac) bio zaredio za svećenika.57 I to ne bilo kada nego u jednom vrlo kritičnom i dramatičnom trenutku, 15. jula 1945, kada su nakon pada fašizma i nacizma te propasti NDH partizani ulazili u Zagreb i uspostavljali svoju vlast i poredak. Stepinac je tada, na ručku nakon ređenja, i mladom Kuhariću i svima ostalima zaređenima izrekao svoju poznatu proročansku rečenicu: "Šaljem vas u krvavu kupelj!"58

Jubilejski pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975-1984) sastojao se od više etapa i vrhunaca. Najvažniji su bili: Solin (1975-1976), Biskupija kod Knina (1978), Nin (1979) i Marija Bistrica (1984).59 U razdoblju između Nina i Marije Bistrice (1980-1983) diljem cijele Hrvatske, ali i šire (u BiH, Vojvodini itd), održavali su se euharistijski kongresi, zamišljeni i organizirani po uzoru na euharistijske kongrese iz Kraljevine Jugoslavije, što ih je predvodio nadbiskup Stepinac.60 Na svim tim crkvenim događanjima okupljao se sve veći broj vjernika. Štoviše, taj je broj rastao aritmetičkom progresijom. U Solinu 1976, okupilo se oko 100.000 vjernika (toliko po procjenama Crkve; procjene vlasti i vjerskih komisija bile su, međutim, znatno skromnije), u Ninu 1979, 200.000, a u Mariji Bistrici 1984, čak 400.000 (po procjenama vlasti ipak ne više od 250.000).

Važno je napomenuti da je u oktobru 1978, dakle još na početku (iako ne i na samome početku - Katolička crkva u Hrvatskoj je doista vrlo rano počela sa svojim inicijativama) tih gibanja, za Sv. oca bio izabran Poljak Karol Wojtyla. On je bio veliki saveznik Hrvata, dijelom i stoga što je podrijetlom bio iz onog kraja u južnoj Poljskoj koji se nekada zvao Bijelom Hrvatskom. Wojtyla se s pojedinim hrvatskim biskupima upoznao još za vrijeme Drugoga vatikanskog koncila u Rimu, a na Tijelovskim danima 1978, samo nekoliko mjeseci prije svog izbora za papu, sklopio je poznanstvo (u Poljskoj) i s glavnim urednikom Glasa Koncila Živkom Kustićem.61

Hrvati možda nikada u svojoj povijesti nisu bili toliko "in", blizu samog epicentra u kojem se oblikovala budućnost svijeta, koliko u tim prijelomnim godinama, od izbora Karola Wojtyle za Sv. oca 1978. pa nadalje. I to samo zahvaljujući svojoj crkvi, i njezinim čvrstim i neraskidivim vezama s papom Wojtylom i Svetom stolicom. S jedne strane, Wojtyla je bio ključan (iako tajni, tj. neformalni) saveznik SAD na projektu rušenja komunizma u Istočnoj Europi - i to, kako za predsjedničkog mandata Jimmyja Cartera, tako i u vrijeme kad je predsjednik SAD bio Ronald Reagan - a, s druge strane, taj isti Wojtyla bio je "Bijeli Hrvat", praktički sunarodnjak Hrvata, a usto i dobar znanac ili čak prijatelj nekolicine vodećih hrvatskih biskupa (Šepera, Franića, Kuharića itd.)

Još pregnantnije rečeno: Katolička crkva u Hrvatskoj imala je svoju centralu u Rimu (Vatikanu), a ta je centrala, opet, bila strateški saveznik vodeće svjetske kapitalističke velesile, Sjedinjenih Američkih Država. SAD i Sv. stolica, kao ključni punktovi Zapada, zajedno su kreirali konture novoga svijeta (tj. novoga svjetskog poretka), a zahvaljujući svojoj povezanosti s Vatikanom i Hrvati su bili (barem jednim dijelom) suučesnici toga procesa. Nikada se ni prije ni poslije toga nisu nalazili u toj privilegiranoj ulozi.

Dana 30. aprila 1979, u Rimu, u sklopu tzv. Rimskih svečanosti (velikog hrvatskog nacionalnog hodočašća u Rim, predvođenog zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem), koje su bile sastavni dio Branimirove godine, papa Ivan Pavao II služio je, prvi put u povijesti, misu za Hrvate na hrvatskom jeziku ("Dragi moji Hrvati" - tim je riječima započeo svoju homiliju), čime je zapravo, ali na jednoj znatno višoj razini, reprizirao misu koju je na Spasovo 21. maja 879, na tom istome mjestu, nad grobom sv. Petra, služio tadašnji papa Ivan VIII, koji je tom prigodom blagoslovio hrvatskog kneza Branimira i cijeli hrvatski narod - te na taj način potvrdio i produbio višestoljetno savezništvo Hrvata sa Sv. stolicom.62

Papa Ivan Pavao II osobno je trebao biti nazočan na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici, u septembru 1984, kojim je završavalo devetogodišnje jubilejsko gibanje Katoličke crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Sve je već bilo dogovoreno, Wojtylin dolazak u Hrvatsku najavio je i sam nadbiskup Kuharić, u svom velikom božićnom intervjuu u Glasu Koncila, u decembru 1983.63 Međutim, jugoslavenski državni vrh, tj. tadašnje Predsjedništvo SFRJ (u kojemu Tita više nije bilo), stopirao je, u posljednji čas, papin dolazak u SRH i SFRJ. Jednom dobro isplaniranom diplomatskom akcijom (tzv. non-paperom) papi je diskretno poručeno da ne bi bilo odviše mudro da dolazi u Jugoslaviju - u kojoj se sukob Srba i Hrvata polako ali sigurno približavao (ratnom) vrhuncu - odnosno, ako bi i došao, da ne bi trebao raditi "spektakl" nad Stepinčevim grobom, u zagrebačkoj katedrali, a da bi, s druge strane, svakako morao otići u Jasenovac i obaviti čin pokajanja, u ime Katoličke crkve, zbog ustaških zločina počinjenih nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.64

Naravno da papa Ivan Pavao II. to nije mogao učiniti - znao je da u pozadini toga stoji inicijativa Srpske pravoslavne crkve i nekih srpskih intelektualaca bliskih SPC (najradikalniji među njima bio je Živorad Stojković, jedan od najpovjerljivijih suradnika Dobrice Ćosića i bitan član Ćosićeva klana "siminovci"),65 koji su od Jasenovca smišljeno radili mit u funkciji tzv. velikosrpskog projekta. Spletom niza historijskih okolnosti, papa Wojtyla će doći u Hrvatsku tek punih deset godina kasnije - u septembru 1994.66 Ali to je već, po mnogo čemu, bilo posve novo doba i posve nova situacija. Hrvatska je tada bila samostalna i međunarodnopriznata država, na čelu sa svojim prvim predsjednikom (i predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice) Franjom Tuđmanom (koji je Hrvatskom vladao cijelo desetljeće, od 1990, pa sve do svoje smrti 1999).

Najdubinskija dimenzija sukoba između Katoličke crkve u Hrvatskoj i SPC - neovisno o korektnim odnosima između vodećih ljudi obiju crkava - sastojala se u tome što je SPC, uz potporu srpskih nacionalista, tražila od Hrvata-katolika da se ispričaju za ustaške zločine učinjene u Drugom svjetskom ratu. Odnosno, da se za njih javno pokaju u Jasenovcu kao poprištu najvećih srpskih stradanja u NDH. Čin pokajanja trebali su, po zamislima srpskih nacionalnih stratega i ideologa, obaviti prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić i papa Ivan Pavao II. Dakle, njih dvojica kao poglavari Katoličke crkve, a ne netko u ime države - SFRJ ili SRH.

Josip Broz Tito je, kao što je poznato, odbio otići u Jasenovac najviše zbog srpskog mita o prenapuhanih 700.000 (ili čak milijun) stradalih u jasenovačkom logoru.

Teza (zahtjev) SPC da se Katolička crkva mora javno ispričati Srbima zbog ustaških zločina iz Drugoga svjetskog rata bila je, inače, jedan od karakterističnih pojavnih oblika tzv. resantimanskog nacionalizma, o kojemu je prvi put pisala beogradska sociologinja Vesna Pešić u svojoj studiji "Rat za nacionalne države", objavljenoj 1996, u knjizi "Srpska strana rata" (urednik Nebojša Popov).67 Radilo se o svojevrsnom povijesnom zlopamćenju za nešto počinjeno u (nedavnoj) prošlosti, jednoj vrlo specifičnoj psihološko-intelektualnoj poziciji ili stavu koji se na srpskoj javnoj i intelektualnoj sceni iskristalizirao u vremenu kad je srpskim ideolozima i stratezima postajalo jasno da gube rat s vremenom, odnosno da vrijeme, tj. dugoročni razvoj situacije u Jugoslaviji i svijetu ide na ruku Hrvatima i katolicima (šire gledano Zapadu), ali nikako ne i Srbima (tj. Istoku). Na resantimanski zahtjev SPC za kajanjem Katoličke crkve u Hrvatskoj zbog zločina iz Drugog svjetskog rata osvrnuo se i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić tijekom susreta i razgovora s predsjednikom SR Njemačke Karlom Carstensom u Banskim dvorima u Zagrebu, 8. septembra 1983. Prema transkriptu SDS RSUP SRH (koja je tajno snimala taj razgovor), Kuharić je Carstensu rekao:

"... Nadbiskup zagrebački Stepinac je javno branio prava Židova, Srba, pravoslavnih... i protiv svakoga nasilja. Međutim, Pravoslavna crkva nosi uvijek taj neki resonnement (= odjek)68 da bi Katolička crkva morala javno se kajati zbog onoga što je za vrijeme rata učinjeno. Mi smatramo da bi to bilo protiv povijesne istine i pravednosti. Prema tome, ekumenizam mora respektirati i pravednost i istinu".69

Septembar 1984, protekao je vrlo uzbudljivo, a pomalo čak i dramatično, u SR Hrvatskoj. Tri najveće vjerske zajednice u državi - Katolička crkva, SPC i Islamska zajednica - privodile su kraju svoje dugoročne kapitalne projekte. U zraku je bilo napeto i mirisalo je na sukob, osobito kada su u pitanju KC i SPC.

U subotu i nedjelju 1. i 2. septembra 1984 - samo tjedan dana uoči NEK u Mariji Bistrici - u Jasenovcu je održana dugo najavljivana svečanost Srpske pravoslavne crkve na kojoj je bila posvećena nova jasenovačka Ivandanska crkva, sagrađena na ruševinama istoimenoga pravoslavnog hrama kojeg su 1941, razorile ustaše. Događaju je prisustvovalo oko 13.000 pravoslavnih vjernika (Srba), predvođenih patrijarhom Germanom i zagrebačko-ljubljanskim mitropolitom Jovanom Pavlovićem. No ipak, usprkos strahovanjima državnih vlasti od nereda i incidenata, na kraju je sve proteklo mirno, bez ijednoga ekscesa.70

Na sjednici, održanoj 5. septembra 1984, Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća Sabora SRH ustvrdila je da je svečanost u Jasenovcu imala "vjerski karakter" i da je svojom nepolitiziranošću "iznevjerila nade jednih i drugih nacionalista".71 Govor patrijarha Germana ocijenjen je "korektnim", a u njemu je posebno bilo pohvaljeno to što je "akcenat (...) dao na značaj i važnost bratstva i zajedništva Srba i Hrvata koji zajednički žive u ovom podneblju".

Katolička crkva u Hrvatskoj je na svečanost u Jasenovcu poslala delegaciju koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački Đuro Kokša. Kokša je imao unaprijed pripremljen govor, ali ga, u dogovoru s organizatorima skupa (iz redova SPC), ipak nije pročitao, kako bi se izbjegla svaka polemika tijekom svečanosti. Naknadno je Kokšin govor, i to preko cijele stranice, objavio Glas Koncila u broju od 7. oktobra 1984.72 Bio je to još jedan primjer korektnih odnosa vodećih ljudi KC u Hrvatskoj i SPC, uspostavljenih (ili potvrđenih) još u Sremskim Karlovcima 1968 (kada je patrijarha Germana posjetio, zajedno s visokom delegacijom KC u Hrvatskoj, kardinal Šeper).

Sa svoje pak strane, Islamska je zajednica gradila džamiju i Islamski centar na južnoj periferiji Zagreba, u Folnegovićevu naselju. Tu nije bilo nikakvih napetosti i sukoba, sve je proteklo mnogo mirnije nego što je to netko sa strane mogao pretpostaviti. Između hrvatskih katolika i bosanskih (ili albanskih) muslimana nikada u povijesti Hrvatske nije bilo nekih većih sporova ili konflikata, a tako je i sada (usprkos jačanju i eskalaciji islamskog terorizma u svjetskim razmjerima).

Jedan moj sugovornik, iz redova hrvatske obavještajne zajednice, rekao mi je, potkraj 2015, (u vrijeme kada je muslimanski terorizam u svijetu postajao top-temom):

„Vidite, bosanski muslimani i kosovski Albanici, s kojima smo mi Hrvati i geografski i na razne druge načine u najtješnjem kontaktu - to su dvije najzapadnije autohtone muslimanske nacije. Oni nisu useljenici, oni imaju višestoljetno iskustvo suživota sa svojom dominantnom kršćanskom okolinom. Štoviše, u svojim redovima imaju i relativno velik postotak katolika. Tijekom proteklih desetljeća i stoljeća, nije postojao nikakav vjerski sukob između Hrvata katolika i Hrvata muslimana, odnosno muslimana kao takvih. Vjerska sukobljavanja počinju tek uvozom bliskoističnog tipa islama, tj. vehabizma, nakon ratnih sukoba devedesetih...“

U Republici Hrvatskoj živi oko 65.000 muslimana (što je 2,5 posto od ukupnog stanovništva RH). Većina njih je bošnjačkoga etničkog podrijetla (ostalo su uglavnom Albanci), uz napomenu da se čak 15.000 hrvatskih muslimana nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati.

Sredinom i u drugoj polovici osamdesetih dolazi do povezivanja vodećih ljudi Katoličke crkve u Hrvatskoj i najviđenijih hrvatskih političara-nacionalista, politički osuđivanih i zatvaranih, kako početkom sedamdesetih, nakon sloma Hrvatskog proljeća, tako i početkom osamdesetih, u politički naglo zaoštrenim okolnostima nakon smrti Josipa Broza Tita. Najzaslužniji za to povezivanje bili su katolički laici Lav Znidarčić (vođa križara za vrijeme Drugog svjetskog rata), Drago Stipac i Nikola Muslim. Njihovim zalaganjem uspostavljen je, u aprilu 1987, kontakt između prvog biskupa Crkve u Hrvata Franje Kuharića i najeksponiranijeg i najborbenijeg hrvatskog nacionalista Marka Veselice.

Veselica je imao vrlo visoko mišljenje o Franji Kuhariću i smatrao ga je pravim, istinskim vođom hrvatskoga naroda (odnosno jedinim koji među svima njima, borcima za hrvatsku nacionalnu stvar, nešto uistinu vrijedi). Prema jednom izvještaju Službe državne sigurnosti RSUP SRH (koja je tajno prisluškivala i Kuharića i Veselicu), Veselica je smatrao da je neophodno ojačati Kuharićevu poziciju u dijalogu s državom (SRH i SFRJ), a za samoga Kuharića rekao je da je on "čovjek koji brani hrvatske interese, to je jedina osoba koja nešto zna i može, njega se sluša i on može reći".73

Vrlo je važna informacija do koje su, tijekom 1987, došli agenti hrvatske Službe državne sigurnosti, da je nadbiskup Kuharić, nakon što je u proljeće 1987. uspostavio kontakt s Markom Veselicom, počeo javno istupati politički hrabrije i radikalnije, pa se, među ostalim, u svojoj uskršnjoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali, 19. aprila 1987, "založio za Dobroslava Paragu i ljudska prava, posebno vjernika", a na proljetnom je zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije uvrstio u dnevni red "Prijedlog Predsjedništvu SFRJ i SIV za dopunu ustavnih odredbi o zaštiti prava građana vjernika", što mu ga je, kako piše u izvještaju, "pripremila grupa viđenijih laika".74

U materijalu se još kaže da sam Marko Veselica "tvrdi da je na kontakt (onaj u aprilu 1987 – op. aut.) Kuhariću odnio hrpu materijala".

U drugoj polovici osamdesetih Marko Veselica je bio vrlo aktivan i na stvaranju neke vrste "hrvatskoga Memoranduma", kao odgovora na srpski Memorandum SANU iz 1986, okupio je oko sebe veći broj suradnika na tom projektu, međutim, sve je ostalo samo na ideji i nekim pokušajima.

Zanimljivo je da je u tom razdoblju Franjo Tuđman, koji će samo nekoliko godina kasnije postati prvim predsjednikom samostalne hrvatske države, uglavnom stajao po strani. Od crkvenih ljudi, sastajao se samo s pomoćnim zagrebačkim biskupom Đurom Kokšom, a imao je nekoliko tajnih sastanaka i s tadašnjim predsjednikom Predsjedništva CK SKH Mikom Špiljakom (koji je u njemu prepoznao budućeg hrvatskog nacionalnog lidera kao odgovora na Slobodana Miloševića i njegov unitarističko/velikosrpski projekt).75 Tuđman će u akciju krenuti (tek) u ljeto 1987, ali ne u Hrvatskoj, nego s one strane Atlantskog oceana, u Kanadi, gdje će uspostaviti kontakt s tzv. norvalskom skupinom - hrvatskim intelektualcima i poduzetnicima u Kanadi (među njima je bio i budući ratni ministar obrane RH Gojko Šušak) koji su bili u vrlo bliskim vezama s hercegovačkim (širokobriješkim) fratrima, vrlo utjecajnima među hrvatskim iseljeništvom u tom dijelu svijeta.

Hercegovački su fratri bili u sukobu s dijecezanskim dijelom Katoličke crkve u Hrvatskoj (tj. sa zagrebačkim Kaptolom), oni nisu priznavali vrhovništvo pape u Crkvi, pa tako ni Kaptol, bili su neka vrsta "Crkve u Crkvi" (ili Crkve mimo prave Crkve), a u političkom smislu zagovarali su ideologiju svehrvatskoga nacionalnog pomirenja (tj. pomirenja između ustaša i partizana, odnosno njihovih potomaka), koju je pedesetih prvi utemeljio bivši ustaški vođa Vjekoslav Maks Luburić, u emigraciji u Španjolskoj. Ideologiju hrvatske pomirbe gorljivo je zagovarao i Franjo Tuđman, što je bio jedan od ključnih razloga njegova povezivanja s "norvalovcima" (tj. s hrvatskom emigracijom u Kanadi). U Kanadi je, 1989, osnovan i prvi HDZ, a tek nakon toga HDZ se, tijekom 1989, počinje osnivati i u Hrvatskoj.76

Čisto politički gledano, Norval i hercegovački fratri predstavljali su, za ondašnje prilike, "radikalnu hrvatsku desnicu" i bili su mnogo desniji u odnosu na (Kuharićevu) Katoličku crkvu u Hrvatskoj.

U martu 1987, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić dao je veliki, programatski intervju za crkveni časopis Veritas.77 Intervju je uz negodovanje i s konsternacijom dočekan u strukturama vlasti, koje su ga ocijenile kao "zaokruženu platformu njegovog (Kuharićeva - op. aut.) aktualnog djelovanja".78 Kuharić je u tom svom istupu beogradski Protokol iz 1966, okarakterizirao deplasiranim i (uglavnom) preživjelim te se založio (indirektno) za pravi međunarodni ugovor, tj. konkordat, između Sv. stolice i Hrvatske (odnosno Jugoslavije). Također, vrlo je oštro osudio vladajući poredak u SFRJ i SRH, koji se zasniva na marksističkoj ideologiji i ateizmu i u kojemu se vjernici osjećaju, kako je rekao, kao "građani drugog reda".

U vrhu SKH razgovaralo se, u tajnosti, o kaznenim mjerama koje bi trebalo poduzeti protiv kardinala Kuharića, spominjalo se čak i sugeriranje Vatikanu da Kuharića povuče s njegove vodeće funkcije u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj,79 no na kraju ništa nije bilo poduzeto. A bilo je, objektivno, i prekasno za takvo što: 1987, Katolička crkva u Hrvatskoj bila je, zapravo, jači, moćniji i utjecajniji faktor od Saveza komunista Hrvatske. A, do rušenja Berlinskog zida proteći će još samo dvije godine...

Uoči prvih slobodnih višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj, 10. februara 1990, održan je u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu sastanak biskupa Crkve u Hrvata, na kojemu se razgovaralo o tome koga će Crkva na izborima podržati. Nije, međutim, donijeta nikakva konkretna odluka. Biskupi su se jednodušno složili samo u tome da na izborima treba glasati protiv (reformiranih) komunista (koje je predvodio Ivica Račan) i da u načelu treba podržati hrvatsku nacionalnu i demokršćansku opciju, ali nije bilo favoriziranja nijednoga od hrvatskih političara, koji su se nalazili na čelu netom osnovanih hrvatskih političkih stranaka i koalicija (Franjo Tuđman, Marko Veselica, dvojac Savka - Tripalo, hrvatski demokršćani predvođeni I.Cesarom itd.)80

Tek će dva mjeseca kasnije, na samim izborima održanim u aprilu i maju 1990, Katolička crkva u Hrvatskoj eksplicitno podržati Franju Tuđmana i njegovu Hrvatsku demokratsku zajednicu. S Kaptola je župnicima poručeno da na misama, tj. s oltara, instruiraju vjernike da na izbore iziđu u što masovnijem broju (kako bi se maksimalno čuo glas naroda, tj. hrvatskih vjernika-katolika) i da glasaju za HDZ.

To mi je potvrdio i sam Živko Kustić, uz ogradu da Katolička crkva u Hrvatskoj nije doživljavala Tuđmanov HDZ kao jednu od stranaka nego kao narodni pokret. U jednome od naših razgovora iz 2008. istaknuo je:

»Ne znam je li se Kuharić ikada otvoreno, u javnosti, izjašnjavao da Crkva u Hrvata treba podržati HDZ i Franju Tuđmana, ali je sigurno želio pobjedu HDZ, i to nije krio. Toga časa (1990 – op. aut.) nije bilo druge nego željeti da pobijedi HDZ, ali, ponavljam, ne kao Tuđmanova stranka nego kao pokret hrvatskog naroda za oslobođenje!«

Na sastanku biskupa Crkve u Hrvata, 10. februara 1990, bilo je govora i o (veliko)srpskim opasnostima i prijetnjama koje su se nadvijale nad Hrvatskom i Hrvatima - kao odgovorom na težnje Hrvata za (mirnim) izlaskom iz Jugoslavije i državnim osamostaljenjem. Tu je temu osobno otvorio kardinal Kuharić. Prema izvještaju hrvatske Službe državne sigurnosti (koja je, kao i obično, tajno prisluškivala taj skup), "Kuharić je ocijenio da je program srpskog rukovodstva 'opasan, jer hoće Srbiju do Karlovca'. Stoga će (oni, hrvatski biskupi - op. aut.) zamoliti Komisiju 'Iustitia et Pax'81 da studira izborni zakon, da angažiraju poznate advokate za potrebe tumačenja, 'jer su u Ustavnoj komisiji većinom Srbi'."82

Srpsko-hrvatski rat u Hrvatskoj bio je ante portas.

Samo osam dana prije spomenutog sastanka biskupa Crkve u Hrvata, 2. februara 1990, glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić primio je u svom uredu američku vicekonzulicu Pisk. Razgovarali su točno sat vremena, od 12.45 do 13.45 (taj je razgovor također tajno prisluškivala i snimala hrvatska Služba državne sigurnosti). Kustić je svojoj gošći detaljno objašnjavao političku situaciju u SRH i SFRJ, upozoravajući je na opasnosti od rata, a njegova temeljna poruka mogla se sažeti u rečenicu: "Mi se ne možemo pokoriti Srbima. Borit ćemo se..."83

Kustić je, među ostalim, govorio o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njezinoj nacionalnoj naravi te potpunoj identifikaciji s političkim programom Slobodana Miloševića. Potužio joj se:

"Trebalo bi da i jedna i druga Crkva što hitnije rade na pomirenju. Trebalo bi da braća Srbi prihvale molbu Biskupske konferencije Jugoslavije, posebno hrvatskih biskupa, da se aktiviraju zajedničke komisije, da se prouče pitanja pa da se dogovorimo što ćemo. Mi ih molimo! Oni su formalno pristali, ali nikada nisu došli na sastanak. Oni neće razgovore, oni uvjetuju razgovore time da mi najprije priznamo da smo zločinci (Kustić je ovdje aludirao na zahtjev srpskih intelektualaca i SPC da se Hrvati, tj. Katolička crkva u Hrvatskoj, javno pokaju i ispričaju zbog ustaških zločina počinjenih na teritoriju NDH u Drugom svjetskom ratu - op. aut.) Ali ja se bojim da su Srbi naši ovi tu jako, jako na krivom putu, da sebi čine zlo. Bojim se čak da Srpska crkva sad igra krivo, pogrešnu politiku!"

Na pitanje američke vicekonzulice P.: "Na Kosovu?" - Kustić je odgovorio:

"Svuda u Jugoslaviji. Oni se miješaju u politiku, ali žele i više od toga. Srpska pravoslavna crkva potpuno se stavila u službu srpske politike, nenarodne. Crkva mora služiti narodu, ali ovdje se ona identificirala s politikom Slobodana Miloševića kao što se prije rata identificirala s politikom Aleksandra Karađorđevića. I ona je cijeli svoj smisao identificirala s hegemonijom srpskog naroda sada. Mi nastojimo u katoličkim masama razbijati svaku mržnju prema Srbima u Hrvatskoj, da ih respektiraju kao ljude. Mi nastojimo kroz Glas Koncila i kroz svako sredstvo crkvenih masmedija poučavati hrvatski katolički narod da Srbe ne smiju prezirati..."

Kustić je svojoj američkoj sugovornici govorio i o tome da Srbi u Hrvatskoj nisu ugroženi. Naprotiv, uvjeravao ju je da su povlašteni - u miliciji, u Partiji, u velikim poduzećima. Rekao joj je da je njih, prečane, Srbija uvijek iskorištavala kao petu kolonu, još od doba kad je Hrvatska bila dio Habsburškog carstva. O opasnostima od rata kazao joj je:

"Ovo je međa, granica Istoka i Zapada. Mi smo navikli da nije samo jedna kultura, da nije samo jedna vjera, da nije samo jedna istina, da nije samo jedna vrsta ljudi, tako da smo eksperimentalno, historijski pluralisti. To je teško, nekad pobjesniš. U vrijeme ustaškog pokreta, po mom mišljenju, bila je jedna kratka tragična histerija. Čujte, poludi se... Ali dominanta hrvatske psihe je pluralistička. Ja se sve nadam da ćemo proći bez rata i bez građanskog rata, da će se Kosovo smiriti pa da ćemo ući u Evropu, da ćemo biti ipak demokratični..."

Kustić je retorički najjači bio na kraju razgovora, kad je američkoj vicekonzulici poručio, gotovo moleći za pomoć međunarodnu zajednicu da spriječi rat na hrvatskom teritoriju:

"Vrijeme komunizma je prošlo. Bilo bi tragično da se komunizam na području Jugoslavije zamijeni kvazidemokratskom velikosrpskom hegemonijom. Ako bi se to dogodilo, onda neka znaju svi naši saveznici da nećemo ratovati, jer hrvatski narod je preslab da bi pobijedio, ali je prejak da bi se pomirio sa... I ako ne budemo slobodni, da se ne znam kakva demokratičnost proklamira, mi ćemo se boriti. I zato, tko želi stabilnost na Balkanu, taj mora Srbe nagovoriti da s Hrvatima nađu pravi zajednički jezik. Tko bi se oslonio na Srbe, da preko njih vlada Jugoslavijom, imat će krv. Mi se nikad ne možemo pokoriti da nam Srbi upravljaju. Demokracija da, ali hegemonija ne! I zato je u interesu međunarodnih faktora, i MMF i svih - ako želite mir na Balkanu, Hrvati moraju biti ravnopravni! I ne samo oni. Jugoslavija se ne može unificirati, i zato je konfederacija jedino moguće rješenje. Za mir dugotrajni".

U maju 1991, godinu dana nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora, na kojima je vlast osvojila Hrvatska demokratska zajednica pod vodstvom Franje Tuđmana, održan je općenarodni referendum za hrvatsku državnu neovisnost. Ogromna (gotovo 100-postotna) većina hrvatskoga naroda izjasnila se da želi živjeti u samostalnoj državi, izvan Jugoslavije. Odmah nakon toga počeo je rat u Hrvatskoj (koji je još u avgustu 1990, imao svoju "prolegomenu" u vidu tzv. balvan-revolucije na području oko Knina). U Hrvatskoj se on danas službeno naziva Domovinskim ratom. Uz pomoć međunarodne zajednice, Hrvatska je iz tog rata teritorijalno izišla neokrnjena, tj. priznata je u Europi i svijetu kao suverena i samostalna država u svojim tzv. avnojskim granicama (u kakvima je postojala i kao republika u sastavu SFRJ).

Prva država koja je priznala Hrvatsku - 13. januara 1992 - bio je Vatikan. U biltenu Ureda za tisak Svete Stolice objavljeno je 8. februara 1992, uz uspostavu diplomatskih odnosa Svete stolice i Hrvatske:

"Zadobivši slobodu i postignuvši priznanje neovisnosti od strane međunarodne zajednice, Hrvatska, vjerna vlastitim korijenima, iznova otkriva svoje jedinstvo s Apostolskom stolicom, koje traje već 13 stoljeća, želeći istodobno započeti novo razdoblje tih odnosa. Utemeljena na dragocjenom blagu vjere i povijesti, Hrvatska se sada otvara budućnosti, za koju želi da bude budućnost mira, napretka, pravde, prave ekumenske djelatnosti. Spontano se rađa želja da se kalvarija hrvatskoga naroda, uzrokovana okrutnim ratom koji je više mjeseci krvlju natapao njezine krajeve, pretvori u zoru novoga uskrsnuća za sve građane te ljubljene države".84

Dana 1. jula 2013. Republika Hrvatska je primljena u Europsku uniju, kao 28. punopravna članica te zajednice država.