50-godišnjica susreta pape Pavla VI
i predsjednika vlade SFRJ Mike
Špiljaka u Vatikanu
Analiza slučaja 7
„Živjela
Jugoslavija!“. Tim riječima vjerski
poglavar rimokatoličke crkve i
državni poglavar Svete stolice papa
Pavao VI prije točno 50 godina, 10.
siječnja (januara) 1968, ispratio je
iz svojih odaja delegaciju
socijalističke Jugoslavije
predvođenu predsjednikom vlade Mikom
Špiljakom. Bio je to prvi posjet
jednog visokog jugoslavenskog
dužnosnika i ujedno prvi službeni
posjet jednog socijalističkog
premijera Vatikanu. U tom trenutku
Jugoslavija i Sveta stolica već
punih 15 godina nisu imali službene
diplomatske odnose zbog čega su
mnogi upravo ovaj događaj smatrali
ključnim za razumijevanje daljnjeg
razvoja događaja. I bili su u pravu.
Samo dvije godine kasnije, 14.
Kolovoza (avgusta) 1970, ponovo su
uspostavljeni puni diplomatski
odnosi prekinuti 1952, da bi vrhunac
dugog procesa „mirenja“ Jugoslavije
i Svete stolice predstavljao svakako
posjet predsjednika Tita papi Pavlu
VI u Vatikanu 29. Ožujka (marta)
1971. godine. Nakon Špiljaka kao
prvog socijalističkog premijera,
Josip Broz Tito je bio prvi šef
jedne socijalističke zemlje kojeg je
papa primio u službeni državni
posjet.
U godinama koje su
slijedile nakon prekida diplomatskih
odnosa Jugoslavija i Sveta stolica
prolazit će kroz brojne razvojne
faze, kako na unutrašnjem tako i
međunarodnom planu. Iako i dalje
jednopartijska komunistička zemlja s
neprikosnovenim autoritetom jedne
ličnosti, Jugoslavija se nakon
sukoba sa SSSR sve više počinje
približavati Zapadu od kojeg,
prvenstveno SAD, počinje dobivati
sve veću ekonomsku pomoć. Zapadni
utjecaji počinju se vremenom
osjećati u kulturi, svakodnevnom
životu, a uvođenjem tržišnih
mehanizama i u gospodarstvu. U
međunarodnim odnosima nepristajanjem
na hladnoratovsku bipolarnost
Jugoslavija se pozicionira kao lider
„trećeg puta“ institucionaliziranog
upravo u Beogradu 1961, na
osnivačkoj konferenciji Pokreta
nesvrstanih. Reformsko razdoblje u
Rimokatoličkoj crkvi kreće smrću
pape Pia XII 1958. godine. Na
konklavi koja će trajati tri dana
tek nakon 11 ponovljenih glasanja za
papu je, kao svojevrstan kompromis
između konzervativnih i progresivnih
svećenika izabran nadbiskup Venecije
Angelo Giuseppe Roncalli koji uz
novu titulu uzima i novo ime - Ivan
XXIII. Premda ga se smatralo
„prijelaznim papom“ koji zbog svojih
godina (77), ali i odnosa snaga u
samom Vatikanu neće imati preveliki
utjecaj, sazivanjem Drugog
vatikanskog koncila 1962, papa Ivan
XXIII pokrenuo je proces
najopsežnijih i najutjecajnijih
promjena u Rimokatoličkoj Crkvi u XX
stoljeću. Potreba za
„provjetravanjem“ crkve i
„usklađivanjem“ s izazovima modernog
društva odnosila se prije svega na
otvaranje dijaloga unutar same
rimokatoličke zajednice, ali i
dijaloga s ostalim vjerskim, i što
je posebno važno, nevjerničkim
zajednicama. S obzirom da već
slijedeće godine umire, njegovu
misiju još dosljednije nastavlja
novi papa Pavao VI. Za razliku od
izrazito antikomunistički
orijentiranog pape Pia XII, Ivan
XXIII, a posebno Pavao VI smatraju
da je postojanje država u kojima
vladaju komunisti realnost koju
treba uzeti u obzir, te da su
normalni odnosi između Svete Stolice
i tih zemalja nužnost prvenstveno
zbog tamošnjih vjernika. U tom
smislu popravljanje odnosa s
Jugoslavijom kao najspecifičnijom i
najliberalnijom socijalističkom
zemljom predstavljao je jedan od
vanjskopolitičkih prioriteta
vatikanske diplomacije. Vrijeme će
pokazati da karakter režima nije bio
jedini razlog pojačanog interesa
Svete stolice za Jugoslaviju. Jedan
je svakako bio i suživot
jugoslavenskih katoličkih i
pravoslavnih vjernika, što je za
ekumenizam kojeg je poticao Pavao VI
bio inspirativan primjer. Drugi
razlog bio je osobno Josip Broz
Tito, čiju je ulogu u borbi za mir u
svijetu papa izrazito cijenio, te ga
kao takvog smatrao važnim partnerom
u budućim mirotvornim aktivnostima.
Povijest međusobnih odnosa
Kao što se prekid
diplomatskih odnosa nije dogodio
preko noći, tako je i proces
približavanja započeo godinama prije
Špiljakovog i Titovog dolaska u
Vatikan. Taj odnos bio je uvjetovan
promjenama u obje zemlje, ali i puno
širim kontekstom hladnog rata u
kojem su Jugoslavija i Sveta stolica
počeli igrati sve važniju ulogu.
Problemi između jugoslavenskih
komunističkih vlasti i Katoličke
crkve počinju već 1945. godine. Oni
su s jedne strane, uvjetovani
kolaboracijom dijela katoličkih
svećenika s ustaškim vlastima
tijekom rata, te ulogom Vatikana u
pomaganju prilikom bijega ustaških
dužnosnika nakon rata, a s druge,
ateističkom komunističkom
ideologijom koja je religiju
doživljavala kao „opijum za narod“.
U takvoj atmosferi brojni katolički
svećenici su neposredno nakon rata
ubijeni ili poslani u zatvor, a
crkvena imovina podliježe zakonima o
konfiskaciji i nacionalizaciji.
Unatoč izraženom antagonizmu i
neprijateljstvu komunističke vlasti
u Jugoslaviji nikad nisu zabranile
vjeru niti upražnjavanje vjerskih
osjećaja i običaja. Vjeronauk se
zadržao u državnim školama godinama
nakon rata, kao što su i časne
sestre nastavile pružati medicinsku
skrb po bolnicama. Naravno, s
obzirom na nespojivost vjerskih
osjećaja i komunističkih ideja član
Komunističke partije nije (službeno)
mogao biti i vjernik, što je ovog
potonjeg u niz situacija dovodilo u
neravnopravan položaj. Ključan
trenutak koji je dodatno
radikalizirao sve lošije odnose
vlasti i crkve bilo je suđenje i
zatvaranje zagrebačkog nadbiskupa
Alojzija Stepinca. Njegovo
imenovanje kardinalom od strane pape
Pia XII 1952, jugoslavenske su
vlasti iskoristile kao povod za
prekid diplomatskih odnosa sa Svetom
stolicom. U godinama koje su
slijedile sve do smrti Pia XII
(1958) i Alojzija Stepinca (1960)
međusobno nepovjerenje bilo je
sveprisutno. Komunističke vlasti
nastavile su s pritiscima na crkvu u
zemlji, a zauzvrat je Sveta stolica
koristila svaku priliku da službenim
i neslužbenim diplomatskim
aktivnostima našteti ugledu
Jugoslavije u svijetu.
Pod utjecajem
ideja Drugog vatikanskog koncila
odnosi između Jugoslavije i Svete
stolice dobivaju početkom šezdesetih
godina potpuno novi sadržaj i
dinamiku. Za razliku od 1952, kada
je proglašavanjem apostolskog
nuncija monsinjora Silvia Oddija
personom non gratom u Jugoslaviji,
prvi korak učinio službeni Beograd,
inicijativa za normalizacijom odnosa
krenula je iz Rima. Uz brojne
razgovore jugoslavenskih i
vatikanskih diplomata o problemima
koji su opterećivali međusobne
odnose „zatopljenje“ je bilo
vidljivo i u različitim simboličnim,
ali i vrlo konkretnim potezima obje
strane. Tako je jugoslavenski
ambasador u Italiji Ivo Vejvoda
prisustvovao pogrebu pape Ivana
XXIII, te ustoličenju pape Pavla VI,
zbog čega je novi papa kao znak
zahvalnosti predsjedniku Titu poslao
Zlatnu spomen medalju. S druge
strane, za Dan Republike (29.11.)
1966, prijemu u jugoslavenskoj
ambasadi u Rimu po prvi put su
prisustvovali službeni predstavnici
Svete stolice predvođeni uglednim
diplomatom Agostinom Casarolijem.
Ono što je posebno važno uz njih su
na prijem došli i zagrebački
nadbiskup Franjo Šeper i monsinjor
Đuro Kokša, rektor Zavoda sv.
Jeronima u Rimu. U dobre namjere
Svete stolice, ali i snagu
vatikanske diplomacije jugoslavenske
su se vlasti na konkretnom primjeru
uvjerile prilikom Titovog posjeta
Južnoj Americi (1963). Izostanak
demonstracija protiv jugoslavenskog
predsjednika bio je velikim dijelom
posljedica cirkularnog pisma koje je
iz Vatikana poslano južnoameričkim
biskupima u kojem se traži da ovi
utjeću na antikomunističke grupacije
u svojim zemljama. Usporedbe radi,
samo nekoliko godina ranije upravo
su katolički svećenici organizirali
prosvjede prilikom posjete Tita
Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Upravo navedeni primjer utjecaja
Katoličke crkve u svijetu bio je
jedan od glavnih razloga pozitivne
reakcije jugoslavenskih vlasti na
pruženu ruku pomirenja. Naime, za
razliku od poslijeratne situacije
kada se Jugoslavija u raznim
situacijama ponašala kao tipičan
„sovjetski satelit“, od sredine
pedesetih ona postaje „američki
komunistički saveznik“. Ovisnost o
financijskoj i robnoj pomoći SAD i
zapadnoeuropskih zemalja, u kojima
su važnu ulogu igrali i lobiji
povezani s različitim vjerskim
ogranizacijama sugerirala je
drugačiji, u prvom redu manje
agresivan pristup i prema vjernicima
i prema Katoličkoj crkvi kao
instituciji.
Istovremeno dok se
Jugoslavija suočavala s jednom od
najvećih unutrašnjopolitičkih kriza
koja je rezultirala uklanjanjem iz
političkog života Aleksandra
Rankovića, nakon Tita najjače osobe
u državi, u Beogradu je 25. Lipnja
(juna) 1966, potpisan Protokol o
razgovorima između predstavnika SFRJ
i predstavnika Svete stolice. Iako
je predstavljao tek prijelaznu fazu
ka uspostavi punih diplomatskih
odnosa, ovaj dokument omogućio je da
se pregovori počnu odvijati i na
najvišim državnim razinama. Upravo
je posjet predsjednika Vlade Mike
Špiljaka Vatikanu trebao pokazati
jugoslavensku spremnost da se ovaj
proces uskoro i završi.
Protokolom o
suradnji potpisanim 1966,
jugoslavenske su vlasti bile
zadovoljne. Ono na što su pristale
odnosilo se na poštivanje ustavom
već zagarantiranih prava svim
vjernicima i vjerskim institucijama.
U konkretnom slučaju, to je značilo
dodatno smanjenje raznih vrsta
pritisaka na Katoličku crkvu i
njezine vjernike. Osim toga, vlada
je priznala jurisdikciju Svete
stolice nad Katoličkom crkvom u
Jugoslaviji, kad je riječ o crkvenim
pitanjima, a koja nisu u suprotnosti
s ustavnim poretkom SFRJ. Zahtjev da
se ponovo u državnim školama omogući
održavanje vjeronauka koji je
zabranjen prekidom diplomatskih
odnosa 1952, jugoslavenske su vlasti
odbile. S druge strane, po mišljenju
mnogih (posebno hrvatske političke i
svećeničke emigracije), Sveta
stolica je pristala na puno veće
„ustupke“. To se prije svega,
odnosilo na zahtjev da se katolički
svećenici prestanu baviti bilo
kakvim oblikom političkih
aktivnosti, posebno onima koje bi za
cilj imale destabilizaciju
Jugoslavije. Za jugoslavensku stranu
od posebne je važnosti bio pristanak
Vatikana da će reagirati na svako
antijugoslavensko djelovanje
hrvatskih katoličkih svećenika u
emigraciji.
Na temelju
Protokola razmijenjeni su i
diplomatski predstavnici između
Svete stolice i Jugoslavije. Iako se
nije radilo o uspostavi punih
diplomatskih odnosa jugoslavenski
predstavnik u Vatikanu Vjekoslav
Cvrlje, te papinski izaslanik u
Beogradu monsinjor Mario Cagna
uživali su u zemljama domaćinima
puni diplomatski tretman. Da stvari
idu u dobrom smjeru trebale su
potvrditi i posjete visokih državnih
dužnosnika Vatikanu, odnosno
Jugoslaviji. Prvi kome se za to
pružila prilika bio je predsjednik
vlade SFRJ Mika Špiljak.
Posjet zanimljiv iz više razloga
Špiljakov će
posjet Vatikanu postati zanimljiv
zbog nekoliko razloga. Prije svega,
bila je riječ nakon dugo vremena, o
nedvosmislenoj i javnoj
manifestaciji „zatopljenja“ odnosa
između dvije, do nedavno gotovo
neprijateljske zemlje. Potom, bio je
to prvi službeni državni susret
premijera jedne socijalističke
zemlje s papom. Godinu dana prije
njega papa Pavao VI primio je
predsjednika Prezidija Vrhovnog
Sovjeta SSSR Nikolaja Podgornog, ali
je u tom slučaju bila riječ o, kako
piše Glas koncila, o „neslužbenom“
posjetu. I, možda najveći kuriozitet
predstavlja činjenica da je Mika
Špiljak, iako ateist, do tog
trenutka bio Hrvat s najvišom
političkom funkcijom u službenom
državnom posjetu Vatikanu. Prije
njega 1941, u privatnoj audijenciji
kod pape Pia XII bio je poglavnik
NDH Ante Pavelić. To naravno nije
bio državnički susret, jer za
razliku od komunističke Jugoslavije
koju je priznao, Vatikan nikada nije
službeno priznao ustašku NDH. S
obzirom na niz kurioziteta koji su
pratili ovaj posjet, zanimljivo je
spomenuti i to da je Špiljak kao
prevoditelja sa sobom poveo ženu,
Ljiljanu Tambaču, koja je tako bila
prva žena koja je u Vatikanu
prisustvovala razgovorima takve
vrste.
Mika Špiljak na
mjesto predsjednika vlade SFRJ
imenovan je samo nekoliko mjeseci
prije dolaska u Rim. S nepune 52
godine ovaj hrvatski političar
porijeklom iz okolice Siska, iza
sebe je imao već bogatu političku i
vojnu karijeru. Kao predratni
komunist sudjelovao je u osnivanju
Sisačkog partizanskog odreda 1941, a
zbog hrabrosti tijekom rata
odlikovan je Ordenom narodnog
heroja. Po završetku rata obavlja
niz visokih političkih funkcija u
Hrvatskoj. Između ostalog bio je
predsjednik vlade SR Hrvatske
(1963-1967), a s te pozicije odlazi
u Beograd na mjesto saveznog
premijera. Do odlaska u mirovinu
(1986) Špiljak je obnašao gotovo sve
najvažnije političke dužnosti u
zemlji uključujući funkciju
predsjednika Vijeća naroda Savezne
skupštine, predsjednika Saveza
sindikata Jugoslavije, a nakon
Titove smrti i predsjednika
Predsjedništva SFRJ.
Posjet Vatikanu
dogovoren je kao sastavni dio
posjeta Italiji 8-13. Siječnja
(januara) 1968, prilikom kojeg je
domaćin premijeru SFRJ bio
talijanski premijer Aldo Moro. S
obzirom na nezanemarivu ulogu
Vatikana u talijanskoj unutrašnjoj i
vanjskoj politici, te činjenicu da
su godinama najjaču političku opciju
u Italiji predstavljali demokršćani,
približavanje Svete stolice i
Jugoslavije pozdravljeno je kao
važan doprinos unaprijeđenju i
jugoslavensko-talijanskih
bilateralnih odnosa. Trećeg dana
posjeta, 10. siječnja (januara)
ujutro, službenim automobilom Svete
stolice jugoslavenski premijer
stigao je na teritorij Vatikana.
Svećano dočekan od papinih dvorjana,
Špiljak je počasnom povorkom s
pobočnom pratnjom Švicarske garde i
osobljem papinskog protokola u 9:30
dopraćen u papinu privatnu
biblioteku, gdje ga je dočekao Pavao
VI. Tijekom razgovora dotaknute su
teme odnosa crkve i države
(Jugoslavije), pri čemu je posebno
pozdravljena Špiljakova izjava da bi
se taj odnos trebao razvijati u
smjeru suradnje, a ne samo
koegzistencije, jer da „ljudi mogu u
isto vrijeme biti dobri vjernici i
dobri građani svoje zemlje“. U svom
govoru papa je, uz pohvalu napretka
u bilateralnim odnosima naglasio
potrebu za daljnjim mirovnim
inicijativama u svijetu i u tom
kontekstu pohvalio ulogu
jugoslavenskog predsjednika Tita.
Audijencija je završena razmjenom
poklona te pomalo neuobičajenom
gestom. Naime, prilikom ispraćaja
jugoslavenske delegacije papa je na
hrvatskom uzviknuo „Živjela
Jugoslavija!“. Nakon razgovora s
papom, Špiljak se susreo i s
državnim tajnikom Svete stolice
kardinalom Cicognanijem. Jedna od
tema razgovora bio je i slučaj
kontroverznog hrvatskog svećenika
Krunoslava Draganovića. Njegova
bliskost s ustaškim vlastima tijekom
rata, pomaganje ustašama i nacistima
da nakon 1945, pobjegnu iz Europe, a
posebno njegov kasniji
antijugoslavenski angažman, za
Beograd je godinama bio jedan od
glavnih problema koji su
opterećivali odnose Jugoslavije i
Svete stolice. Tim više, što je
Draganović živio u Rimu i djelovao u
Zavodu sv. Jeronima. Oprijedeljenost
Vatikana na popravljanje odnosa s
Jugoslavijom odrazila se i na samog
Draganovića tako što mu je monsinjor
Đuro Kokša, rektor Zavoda otkazao
gostoprimstvo u toj instituciji.
Nakon boravka u Austriji, Draganović
se krajem 1967, pod nerazjašnjenim
okolnostima vraća u Jugoslaviju. Na
direktno pitanje Cicognanija o
daljnjoj sudbini Draganovića,
Špiljak odgovara da ga jugoslavenske
vlasti neće sudski goniti, jer bi
cijeli slučaj samo štetio dalnjoj
normalizaciji odnosa Jugoslavije i
Svete stolice. Tako je i bilo.
Krunoslav Draganović do svoje smrti
1983, živio je kao slobodan čovjek u
samostanu blizu Sarajeva, baveći se
uglavnom istraživanjem tema iz
crkvene povijesti.
Reakcije na posjet
jugoslavenskog premijera Vatikanu u
stranim su medijima bile više nego
pozitivne. Posebno se isticalo
podudaranje mirovnih inicijativa
pape Pavla VI i Josipa Broza Tita,
ili, kako je pisala La Stampa,
„vizija međunarodne sloge Pavla VI
danas se široko podudara s gledanjem
nesvrstanih zemalja kojih je
Jugoslavija predvodnik i
glasnogovornik“. Jedan od akutnih
primjera gdje je zajednička akcija
mogla uroditi plodom, bio je
angažman pape i jugoslavenskog
predsjednika oko prekida rata u
Vijetnamu. Na tom tragu u sljedećim
je mjesecima razmijenjeno nekoliko
poruka na relaciji papa Pavao VI –
Josip Broz Tito. Bila je riječ o
reakciji Vatikana na jugoslavensku
inicijativu o sazivanju velike
međunarodne konferencije na kojoj bi
sudjelovale sve zemlje
zainteresirane za izgradnju mira u
svijetu. S tim u vezi, papa i
najutjecajnije osobe vatikanske
diplomacije šalju poruke
jugoslavenskom predsjedniku da
pozdravljaju inicijativu i spominju
čak mogućnost prisustva Svete
stolice na konferenciji u svojstvu
promatrača. Bliski suradnik Pavla VI
kardinal Angelo Dell'Acqua
jugoslavenskom je izaslaniku u
Vatikanu spomenuo i mogućnost da
papa „u jednoj povoljnoj prilici i
odgovarajućoj formi izrazi javnu
podršku konferenciji prije i za
vrijeme njezinog održavanja“.
Gotovo istovremeno
s Mikom Špiljakom, u Vatikan je uz
veliki medijski interes došao još
jedan Hrvat. Riječ je o zagrebačkom
nadbiskupu i kardinalu Franji Šeperu
kojega je papa 8. Siječnja (januara)
1968, imenovao prefektom
Kongregacije za nauk vjere. Ovo
imenovanje bilo je veliko
iznenađenje, jer je riječ o
svećeniku koji je na čelo
najvažnijeg ureda Svete stolice
došao ipak iz jedne male i ne
previše utjecajne katoličke
zajednice. Izbor Šepera iz
vatikanskih se krugova (neslužbeno)
objašnjavao različitim motivima. Po
jednima, riječ je ponajprije bila o
jačanju pozicije i utjecaja
Katoličke crkve u SFRJ. Po drugima,
koji su se pozivali na izjave i
samog pape, upravo izborom svećenika
iz Jugoslavije Pavao VI je htio
naglasiti svoje uvažavanje ove
socijalističke zemlje koja u svijetu
ima poseban ugled zbog svoje
nezavisne i miroljubive politike.
Uspješan posjet
Mike Špiljaka papi Pavlu Vi bio je
samo potvrda da su aktivnosti
jugoslavenske i vatikanske
diplomacije išle u dobrom smjeru.
Spremnost dvije svjetonazorski
potpuno različite i do nedavno
gotovo neprijateljske države da, uz
uvažavanje svih razlika sjednu za
stol i probleme riješavaju mirnim
putem bila je više hladnoratovska
iznimka nego pravilo. Svijest i
volja da se suprotnosti mogu, ne
samo prevladati nego i iskoristiti
za zajednički aktivizam na globalnom
planu pokazala je da su Vatikan i
Jugoslavija imali političare koji su
razumijeli svijet u kojem žive i
koji su imali dobro osmišljene
strategije kako svoje zemlje što
bolje pozicionirati u tom svijetu.
Uzvratni posjet kardinala Tisseranta
Nakon posjeta
jugoslavenskog premijera Mike
Špiljaka Vatikanu u siječnju
(januaru) 1968, ubrzo je uslijedio i
uzvratni posjet. Iako ne u svojstvu
državnika, Jugoslaviju je početkom
lipnja iste godine pohodio jedan od
najistaknutijih predstavnika
Rimokatoličke crkve, dekan
Kardinalskog zbora kardinal Eugene
Tisserant. Odluka da upravo on dođe
u Jugoslaviju nije bila slučajna.
Riječ je o svećeniku poznatom po
antifašističkim stavovima, koji se
svojevremeno protivio izboru Eugenia
Pacellija za papu, te nastavio
kritizirati neke njegove postupke
tijekom rata nakon što je ovaj već
postao Pio XII. Zanimljivo je da je
upravo Tisserant kao kardinal
kamerlengo dao posljednji blagoslov
Piju XII, a zatim i potvrdio njegovu
smrt 9. Listopada (oktobra) 1958.
godine.
Dolazak visokog
predstavnika Svete stolice koji se
javno izjašnjavao kao veliki
pristaša ekumenizma i dijaloga s
državama gdje su komunisti bili na
vlasti, ali i koji je otvoreno
kritizirao suradnju dijela
katoličkih svećenika tijekom rata s
fašističkim režimima, izazvao je
velik interes jugoslavenske
javnosti. Tijekom 12 dana, koliko je
trajao njegov posjet Jugoslaviji
(3-14. 6.1968), kardinal je obišao
Zagreb, Plitvička jezera, Ljubljanu,
Brijune, Đakovo, Beograd,
Kragujevac, Split, Trogir, Kotor i
naposljetku, Dubrovnik. Bio je gost
na svećanoj akademiji JAZU u
Zagrebu, te na prijemima u njegovu
čast u Slovenskoj i Srpskoj
akademiji. Primili su ga
predsjednica vlade SR Hrvatske Savka
Dabčević Kučar, te predsjednik i
potpredsjednik vlade SR Slovenije i
SR Srbije. Prilikom boravka u Srbiji
posjetio je patrijarha Srpske
pravoslavne crkve (SPC) Germana, a
zatim i manastir Manasiju, te spomen
groblje u Kragujevcu posvećeno
žrtvama koje su pripadnici njemačke
vojske strijeljali 1941. godine.
Jedan od centralnih događaja
Tisserantova posjeta bio je i susret
s Josipom Brozom Titom na Brijunima.
Iako nije uspijevao pronaći vremena
za susret sa studentima koji su već
danima protestirali širom
Jugoslavije, jugoslavenski
predsjednik je uspio odvojiti
vrijeme za razgovor s osam godina
starijim gostom iz Vatikana. Tijekom
boravka u Jugoslaviji Tisserant je
izbjegavao (službene) razgovore o
odnosu crkve i države, točnije o
položaju Katoličke crkve u
Jugoslaviji. Međutim, koristio je
svaku priliku da iznese svoj stav ne
samo o prošlosti nego i budućnosti
tih odnosa. Poseban interes, pa
moglo bi se reći, i divljenje
kardinal je iskazivao prema ličnosti
biskupa Strossmayera kao velikog
zagovornika ideje ekumenizma. To je
istaknuo u svom govoru na svečanoj
sjednici JAZU, a dodatno i puno
konkretnije naglasio prilikom
posjeta Đakovu. Boraveći u
Strossmayerovom gradu kao gost
đakovačkog biskupa Bauerleina,
Tisserant je izjavio: „Evo vidite vi
ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog
biskupa rodila misao o
jugoslavenstvu i ona je odavde
zračila nadaleko i naširoko. I što
se je dogodilo? Umjesto da crkva
ovdje drži visoko taj barjak
jugoslavenstva, taj simbol jedinstva
ona se vezala za separatistički
pokret koji je upravo Hrvatsku odveo
na put izolacije od ostalih naroda
Jugoslavije“. Kardinal je zatim
dodao da su katolički svećenici u
Hrvatskoj, pod utjecajem habsburškog
klera uvijek bili konzervativni i da
se taj konzervativizam zadržao i
kasnije, posebno tijekom Drugog
svjetskog rata, kada se dio Crkve
vezao uz NDH i Pavelića. U taj dio
svećenika nije ubrajao Stepinca za
kojeg je rekao da je nosio u sebi
Strossmayerovu ideju jugoslavenstva,
a ne separatističku i izdajničku
politiku. Po njegovim riječima,
Stepinac ga je posjetio u Vatikanu
nakon što je rat već počeo i rekao
da se vraća u „tvrđavu fašizma“,
gdje ga čeka užasna situacija, ali
da je njegovo mjesto uz narod.
Tisserant je u još nekoliko
situacija vrlo oštro komentirao
ponašanje Katoličke crkve tijekom
rata na području NDH. Tijekom večere
kod beogradskog nadbiskupa Bukatka,
upitan planira li posjetiti i Bosnu
i Hercegovinu Tisserant je rekao da
želi biti što dalje od fratara koji
su podržavali Antu Pavelića. Pri tom
se posebno prisjetio hercegovačkog
fratra Radoslava Glavaša koji je
obnašao dužnost načelnika u
Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja
NDH. Zanimljvo je da je svoj
izrazito kritičan stav o NDH
kardinal Tisserant javno iznosio i
tijekom rata. Poznati su njegovi
razgovori s Nikolom Rušinovićem
poslanikom NDH u Rimu početkom 1942,
u kojima upozorava da su „i sami
franjevci npr. otac Šimić u Kninu
sudjelovali u napadima na
pravoslavno stanovništvo s ciljem
uništenja Pravoslavne crkve. Sasvim
sigurno znam da su franjevci u Bosni
i Hercegovini postupali na ogavan
način i to me boli. Takvo što ne bi
smjeli činiti obrazovani, kulturni i
civilizirani ljudi, a kamoli
svećenici“. S obzirom da j riječ o
visokopozicioniranom službeniku
Vatikana, koji je osobno sudjelovao
u događajima o kojima je govorio,
njegove kritike o kolaboraciji
dijela hrvatskih katoličkih
svećenika s ustaškim režimom nije se
moglo samo tako odbaciti i
proglasiti komunističkom
propagandom.
Svoj boravak u
Jugoslaviji kardinal Tisserant je
završio u Dubrovniku. Prije odlaska
nazvao je Jugoslaviju „sretnom
zemljom“, jer u njoj „postoji dobro
razumijevanje između različitih
zajednica sastavljenih od raznih
nacionalnosti i različitih jezika“.
Iz ovih riječi vjerojatno se može
iščitati jedan od glavnih razlog
Tisserantova dolaska. Cilj je bio
bolje se upoznati sa zemljom u kojoj
su katolički i pravoslavni vjernici
živjeli složno, a dvije bratske
kršćanske crkve uspješno surađivale.
Za ekumenizam Pavla VI i Svete
stolice bio je to svakako zanimljiv
i inspirativan primjer.
Unatoč pohvalama
na račun prijema u Jugoslaviji,
kardinal Tisserant nije bio
zadovoljan baš svim „domaćinima“.
Vidno razočaran bio je ponašanjem
predstavnika Zagrebačke
nadbiskupije. Na hladan prijem
pomoćnih biskupa i višeg klera u
Zagrebu požalio se i samom papi,
istakavši kako su ga čak pustili da
četiri dana potpuno sam služi misu u
katedrali. Po Tisserantovom
mišljenju, riječ je bila o očitoj
demonstraciji protiv njegovog
posjeta koji nije odgovarao „toj
gospodi s preživjelim idejama iz
prošlosti“ koji daleko zaostaju za
razvojem događaja u svijetu, ali i u
samoj Katoličkoj crkvi. Da je riječ
bila o svojevrsnom bojkotu od strane
„Crkve u Hrvata“, svjedoči i
činjenica da su brojni jugoslavenski
mediji redovito i opširno
izvještavali o Tisserantovom
posjetu, osim Glasa koncila. S tim u
vezi zanimljiv događaj se dogodio i
u samom Vatikanu. Govoreći pred
jednim velikim skupom crkvenih
arhivista i bibliotekara, Tisserant
je Tita naveo kao primjer velikog
državnika koji je najviše zaslužan
za uspostavu bratstva i
ravnopravnosti među jugoslavenskim
narodima tijekom i nakon rata, kao i
za dosljedno provođenje politike
neovisnosti svoje zemlje. Nakon što
mu je jedan mladi hrvatski svećenik
uputio kritiku zbog odlaska u
komunističku zemlju i rekao da su
zbog tog poteza nezadovoljni
različiti „hrvatski krugovi“,
Tisserant mu je oštro odgovorio da
se treba sramiti svaki svećenik koji
tako misli, te da bi hrvatski
svećenici trebali „zahvaliti Bogu
što je na čelu njihove domovine
takva ličnost kao što je Tito“.
Jugoslavenske
vlasti bile su zadovljne posjetom
kardinala Tisseranta. Svjesni
postojanja različitih struja u
Rimokatoličkoj crkvi, cijenili su
činjenicu da je papa u Jugoslaviju
poslao upravo jednog progresivnog i
na dijalog spremnog dužnosnika. Iako
im je bilo jasno da kardinalove, pa
ni papine stavove o brojnim temama,
posebno dijalogu s drugim vjerama i
nevjernicima, ne dijeli dobar dio
katoličkih svećenika u Jugoslaviji,
nadali su se da će ovim posjetom
biti osnažen onaj progresivni dio,
koji je već godinama uspješno
održavao modus vivendi s vlastima.
Od početka
šezdesetih, odnosi između
Jugoslavije i Vatikana rapidno su
napredovali, ali je još uvijek
postojao određen broj pojedinaca na
svim stranama koji se s time nije
slagao. Međutim, unatoč njihovoj
brojnosti i utjecaju ključno je bilo
da su dvije osobe bezrezervno
podržavale ovaj proces – papa Pavao
VI i predsjednik Tito. Njihovim
zalaganjem 1970, su ponovno, nakon
18 godina uspostavljeni puni
diplomatski odnosi. Već sljedeće
1971, poslije brojnih poruka koje su
godinama razmjenjivali, te u raznim
situacijama iskazivali međusobno
uvažavanje Pavao VI i Tito su se
napokon i osobno upoznali. Nakon što
je, prije točno 50 godina Vatikan
pohodio Mika Špiljak kao prvi
socijalistički premijer, tri godine
kasnije gost pape Pavla VI bio je i
Josip Broz Tito, kao prvi
predsjednik jedne socijalističke
zemlje. I tom prilikom ova dva
svjetski ugledna državnika ponovili
su stavove da razlike, ideološke,
vjerske ili neke druge prirode ne
moraju i ne smiju biti smetnja
stabilnosti, suradnji i miru u
svijetu. Naravno, ukoliko, kako je
istaknuo Pavao VI, u traženju pravih
rješenja budu zajedničkim naporima
sudjelovali ljudi dobre volje.
|