Analiza slučaja 5
I
Istraživati mržnju
u Prvom svjetskom ratu, napose u
Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj
Europi, na Balkanu, zadatak je koji
sam sâm sebi zadao razmišljajući o
temi priloga za ovaj skup. Učinio
sam to s osjećajem tjeskobe, u
strahu od zamki propitivanja
nerijetko mitologiziranih
nacionalnih tragedija i trauma,
odnosno u strahu od trivijalizacije
marginaliziranih, češće
zaboravljenih, a najčešće nepoznatih
tragedija i trauma milijuna „običnih
ljudi“ od 1914, do 1918. godine.
Osjećaj tjeskobe stvara i svijest da
je riječ o mržnjama kojih su i
„obični ljudi“ mogli biti kako
žrtve, tako i akteri, aktivni i/ili
pasivni.
Što je uopće
„mržnja“? Frédéric Chauvaud i
Ludovic Gaussot su 2008. godine
objavili zbornik radova pod naslovom
La haine. Histoire et actualité,
nudeći povijesni pristup mržnji kao
fenomenu koji je izvjesno star
koliko i ljudsko društvo: «La haine
n'est ni tout à fait un sentiment ni
tout à fait une émotion, mais plutôt
une passion funeste. Pour se nourrir
et prospérer, elle a besoin de
temps. Balzac écrivait que les
meilleures haines, ce sont les
haines entre soi, dans la famille.
Toutefois, comme l'écrivait
Tocqueville, elle peut aussi surgir
sur la scène publique. Elle peut
être plurielle, systématisée, et
donner naissance à des «doctrines».»1
Christoph Wulf, u svome i danas
referentnom djelu Vom Menschen.
Handbuch Historische Anthropologie
(1997) ima poglavlje „Zufall und
Geschick“ (Sreća i udes) u kojem
raspravlja i o sreći i o ljubavi i o
čežnji i o strahu i o zlu, ali ne i
o mržnji. Mržnja je što implicitno,
a što eksplicitno predmet dva članka
Johanna Galtunga „Gewalt“ (Nasilje)
te „Krieg und Frieden“ (Rat i mir).2
Mržnja i nasilje, očito je, mogu
biti u vrlo različitim međuodnosima.
Galtungovo tipološko razlikovanje, s
jedne strane, direkte Gewalt i
indirekte, tj. strukturelle Gewalt,
s mnoštvom očitovanja te, s druge
strane, ökologische Gewalt i
kulturelle Gewalt i, s treće strane,
sichtbare und unsichtbare
Auswirkungen von Gewalt vrlo je
korisno. Tipologizirajući načine
vođenja ratova (Art und Weisen der
Kriegführung), Galtung razlikuje –
slijedeći evoluciju socijalnih
formacija /primitiv, traditionell,
modern, postmodern/ – ključne
vrijednosti zbog kojih se ratuje
/Reproduktion, Land, Kapital,
Information/. Ratovati se može,
dakako, između društvenih zajednica,
ali i unutar njih, a nerijetko i
između i unutar.
Nemoguće je u ovom
priopćenju – slijedeći, primjerice,
Galtunga – ulaziti u fenomenologiju
mržnje u Prvom svjetskom ratu u
Jugoistočnoj Europi. Moguće je
poentirati neke njezine vidove koji
mi se kao povjesničaru čine važnima.
II
Austro-ugarsku
okupaciju Bosne i Hercegovine u
ljeto 1878. godine
bosanskohercegovački katolici
najvećim dijelom su prihvatili,
odnos pravoslavnih bio je
podijeljen, a muslimani su je daleko
najvećim dijelom žestoko odbili.
Neovisno o preporukama s Visoke
Porte, silina otpora muslimanskog
življa na čitavu nizu mjesta u Bosni
i Hercegovini dobivala je bar za
neko vrijeme neslućene razmjere.
Središte otpora okupaciji postojano
je bilo u Sarajevu.
Sarajlije-muslimani u ključnim
trenucima bili su sposobni uključiti
u obranu grada i pravoslavne i
katolike i Židove te u trenucima
najveće egzaltacije u gradu
spriječiti masovna nasilja nad
nemuslimanima. U konačnici,
sarajevska svjetina s donedavnim
odmetnikom od zakona Salih-ef.
Hadži-Lojom na čelu euforično je
prednjačila u otporu, ali i presudno
utjecala na njegovu iracionalizaciju
u trenutku kada je bilo izvjesno da
će otpor biti slomljen – kao da je
sva nada bila jedino u mržnji. Od
jutra, 19. kolovoza 1878. godine,
kada je grad već bio opkoljen i kada
su austro-ugarske postrojbe počele
prodirati u raznim pravcima,
bezizlazje izravnog sučeljavanja s
omrznutim «Švabama» nije utjecalo na
mase sarajevskog svijeta: «Na
Hisetima se razvio žestok,
nemilosrdan boj. Iz kuća, iz
Ali-pašine džamije i sa njene munare
zasipani su Austrijanci vatrom iz
pušaka. Sa munare i iz džamijske
avlije pucale su i ženske. I muško i
žensko je ginulo, ali se nije
predavalo. Nastala je prava
kasapnica. Austrijanci su palili
kuće i ubijali sve. Vojnici su se
popeli na munaru, pa odatle bacali
ženskinje. Dolje su ih dočekivali
drugi i dotucali ih. Džamija je
ogrezla u krvi. Grdan oblak dima
dizao se k nebu. Potok Koševa je
presjekao vatru, ali je sva Hiseta
izgorjela. Dim od požara dizao se i
na drugim stranama Sarajeva. (...)»3
Okupacija Bosne i Hercegovine
započeta je 29. srpnja (jula),
Sarajevo je bilo osvojeno 17.
kolovoza (avgusta), a Bihać 19.
listopada (oktobra), te Kladuša 20.
listopada (oktobra) i.g.!
U tradicionalnom
društvu na pragu osmanske
modernizacije odnos prema okupaciji
bio je kulturno, tj. konfesionalno
uvjetovan. Međutim, žestina otpora
među muslimanima bila je nerijetko
obrnuto razmjerna statusu u
socijalnoj stratifikaciji. Niži
društveni slojevi branili su u
Sarajevu osmansku Bosnu mnogo
predanije nego viši, s mnogo više
ostrašćene isključivosti, mržnje,
prema okupacijskoj sili nego što su
je očitovali pripadnici viših
društvenih slojeva.
Mnogobrojni su
bosanskohercegovački muslimani,
Bošnjaci koji su kao austro-ugarski
podanici 36 godina kasnije, 1914.
godine, ne samo lojalno nego
nerijetko isto tako egzaltirano
krenuli u rat, ovaj put Svjetski
rat, ponajprije protiv Srbije.
Učinili su to isto tako kao i velika
većina mobiliziranih
bosanskohercegovačkih Hrvata, pa i
inače masovno prokazivanih Srba.
Obrasci isključivosti su ostali
slični, ako ne i „isti“, a takve su
ostale i klijentelističke logike.
Promijenile su se identifikacijske
atribucije, poimanja „mi“ i „oni“.
Doduše, ovom prilikom je „okvir za
mržnju“ bio legaliziran. Učinci su
bili poražavajući: „Pozivajući se na
pravo nužne obrane u ratu,
austro-ugarske su postrojbe /u
Srbiji – D. R./ činile najstrašnija
pustošenja i masovne zločine,
nespojive s tada važećim ratnim
pravom, na veliko zaprepaštenje
stranih promatrača. „Uputom za
ponašanje prema stanovništvu
Srbije”, naređeno je: „Rat nas vodi
u neprijateljsku zemlju, nastanjenu
stanovništvom ispunjenim fanatičnom
mržnjom prema nama. [...] Prema
takvom stanovništvu neprimjerena je
bilo kakva humanost i suosjećajnost,
štoviše i kobna jer te u ratu inače
povremeno moguće uviđavnosti itekako
ugrožavaju sigurnost vlastitih
postrojbi”.4
Ostavit ću po
strani bosanskohercegovačke Hrvate i
Srbe koji su bili mobilizirani u rat
protiv Srbije 1914. godine i
zadržati se na Bošnjacima
muslimanima. Austro-ugarske vlasti
uspjele su od 1878, do 1914. godine
klijenterizirati pripadnike
različitih slojeva Bošnjaka
muslimana, neizravno podržavajući
njihovu nacionalnu integraciju.
Nacionalne aspiracije
srpskopravoslavne relativne
demografske većine u Bosni i
Hercegovini, aspiracije Kraljevine
Srbije u Bosni i Hercegovini nakon
1903, i naročito, 1908. godine, u
vrijeme austro-ugarske aneksije
Bosne i Hercegovine, porazni učinci
Balkanskih ratova 1912, i 1913.
godine za Osmansko carstvo i
muslimane u Jugoistočnoj Europi
općenito, ali i za Austro-Ugarsku,
učinili su većinu Bošnjaka
muslimana, pripadnika različitih
društvenih slojeva, bezuvjetno
lojalnima Austro-Ugarskoj i, na
povijesno nov način neprijateljima
Srba. Atentat u Sarajevu označio je
de facto početak unutrašnjeg
bosanskohercegovačkog rata protiv
Srba. Osmansko-njemačka sprega u
ljeto 1914. godine dodatno je
legitimirala to neprijateljstvo. Svi
atavizmi prošlosti i sve
neizvjesnosti budućnosti bile su
ostrašćene kad je počela invazija na
Srbiju preko Drine. Budući da je
austro-ugarska vojska izgubila u
Srbiji u prvoj ratnoj godini 274 000
vojnika i časnika – među njima
nesumnjivo i brojnih Bošnjaka
muslimana – okvir za obostranu
mržnju silno se proširio.5
Bosanskohercegovačke mržnje 1878, i
1914. godine, kad je o akterima
riječ, mržnje su diskontinuiteta.
Nisu jedine takve na Balkanu. Ova
dva primjera indikativna su za
inter-etno/konfesio/nacionalne
isključivosti i mržnje u
Jugoistočnoj Europi u modernoj epohi
općenito.
III
Ključni
istraživački problem u ovom slučaju
što je „mržnja“ – kada je o
povjesničarima riječ – mnogo više
predmet psihohistorije nego
historijske antropologije. Mnogi
povjesničari se i sada odnose
krajnje podozrivo spram bilo kakva
„psihologiziranja“ u historiji. Kada
je o Prvom svjetskom ratu riječ,
primjerice, čak ni vrlo inspirativna
knjiga koju su prije desetak godina
objavili Antoine Prost i Jay Winter
Penser la Grande Guerre. Un essai
h'historiographie (2004) ne
raspravlja njegove (socio)psihološke
aspekte. Opredijelili su se za
drugačiji pristup, također vrlo
produktivan, utemeljen u konceptu
les cultures de guerre. Time se
problem mržnje kao predmeta
istraživanja ipak ne rješava.
Izuzetno sadržajan priručnik
Historiographies, I–II: Concepts et
débats (2010), u članku „Histoire
des mentalités“, koji je napisao
François Dosse (sv. I, str.
220–231), koncept „reprezentacija“ –
ponovo u skladu s cultural turn –
pretpostavlja konceptu
„mentaliteta“. Isti autor je napisao
i članak „Histoire et psychanalyse“
(sv. I, str. 341–356). Iznoseći, s
jedne strane, mišljenje da se obje
discipline u biti suočavaju s
analognim problemima, argumentira i
drugo mišljenje, koje je i ranije
bilo formulirano kao problem: „Une
des questions centrales qui traverse
les rapports de la discipline
historique avec la psychanalyse est
de savoir, pour l'historien, s'il
faut se limiter à des cas
individuels dans ses extrapolations
sur l'inconscient ou s'il peut
élaborer des généralisations
collectives“ (nav. dj., I, 343).
Mišljenja sam da se mržnju u
modernoj epohi jedino i može
istraživati ako se ne previđa ni
individualne ni kolektivne aspekte.
Prema Dosseu, najveće su mogućnosti
interdisciplinarne komunikacije na
razmeđima „histoire/mémoire“ – što
je prihvatljivo i ponovo u skladu s
cultural turn, ali s napomenom da je
sada očita prevaga interesa za
„kulturu sjećanja“ u odnosu spram
interesa za kritičko propitivanje
(socio)psiholoških aspekata
iskustava prošlosti individualnih
i/ili kolektivnih aktera. U takvom
intelektualnom vakuumu bio je i
moguć svjetski uspjeh knjige Roberta
D. Caplana Balkan Ghosts, koji traje
– svim kritikama unatoč – od 1993.
godine do danas.6 Ipak, nedopustiv je
način na koji Kaplan ahistorizira
balkanska nasilja i mržnje.7
Rekao bih,
vraćajući se na mržnju kao
psihohistorijski koncept, da držim
da članak Luciena Febvrea «Comment
reconstituer la vie affective
d’autrefois? La sensibilité et
l’histoire » – izvorno objavljen u
Annales d’histoire sociale 1941.
godine i uvršten u njegove Combats
pour l’histoire 1952. godine – ništa
nije izgubio na svojoj provokativnoj
svježini. Za Febvrea, budućnost
historijske znanosti kondicionirana
je interdisciplinarnim otvaranjem
prema psihologiji. Međutim, što to
sve znači u slučaju afekata kao što
je mržnja, ostaje otvoreno pitanje.
U tom je smislu otvoren izazov i
povijest mržnje u Jugoistočnoj
Europi od 1914, do 1918. godine koju
zagovara ovo priopćenje.
U aktelnom
trenutku problem se ipak mora
postaviti još dosljednije, jer su
istraživanja samih povjesničara,
osim ostalog, također psihički,
odnosno psihosocijalno
kondicionirana. Jean-Marc Charron je
samo jedan od onih koji na to
podsjećaju: „L'historiographie se
donne, certes, comme principe
premier de laisser parler ses
sources sans leur poser, a priori,
une théorie préfabriquée. Nous
savons pourtant que l'historien
n'est jamais neutre; il porte avec
lui son monde, ses sensibilités, ses
grilles d'analyse, dont il peut
suspendre temporairement l'usage
pour se mettre à l'écoute de ses
documents. Cette épochè n'est, par
contre, jamais totale et, dans les
faits, la recherche historique se
présente plutôt comme un mouvement
de va-et-vient entre l'objet de
l'analyse et l'univers théorique et
pratique du producteur de sens (…).
Ce procédé n'est pas étranger à la
psychanalyse qui se définit
essentiellement comme un mode
d'écoute et de lecture.»8 Drugim
riječima, legitimno je postaviti
pitanje koje je bitno za ovo
priopćenje, nisu li neka
historiografska djela, shvaćena kao
objekt analize, motivirana mržnjom.
Nemoguće ga je previdjeti jer su
nacionalne historiografije u
Jugoistočnoj Europi, ne baš
malobrojnim svojim produktima koji
nose njihove zaštitne znakove, i
same agensi recikliranja obrazaca
isključivosti, netrpeljivosti i
štočega drugog pa i, zašto ne reći,
mržnje, naročito kada je riječ o
baštinama kao što je Prvi svjetski
rat. Isto se na drugačiji način može
reći i za povjesničare s drugih
strana svijeta koji su pasionirano
posvećeni svojoj «istini» o Balkanu.9
Obnovljeni prijepori o sarajevskom
atentatu 28. lipnja (juna) 1914.
godine, o Kriegsschuldfrage i sl.
isuviše su često déjà vu, dodatni
dokaz da je
Vergangenheitsbewältigung u osnovi i
dalje otvoren proces u svim zemljama
Jugoistočne Europe. Dodatni su dokaz
i da je povijest Jugoistočne Europe,
Balkana, lakmus papir koji pokazuje
kako se europska historiografija i
kultura inače nose sa samima sobom.
IV
Vraćajući se na
sarajevske primjere s početka ovog
priopćenja, važno je formulirati još
jedan inače otvoren problem. Ljudima
u Jugoistočnoj Europi, podanicima
ili slijednicima Habsburške
monarhije i Osmanskog carstva –
međusobno u štočemu vrlo sličnima,
ali i još više različitima – Prvi
svjetski rat je nakon Prvog i Drugog
balkanskog rata bio treći
susljedični rat. Međutim, ako
registriramo sve ratove bilo gdje u
Jugoistočnoj Europi, od Istočne
krize 1875–1878, do 1914–1918.
godine, fenomeni nasilja i rata te
fenomeni mržnje sviju protiv svih
bitno su obilježili
transgeneracijsko iskustvo ljudi u
Jugoistočnoj Europi. Uočljivi su i
fenomeni latentnih simultanih
mržnji, različitih obilježja i
usmjerenja. Kada će se i kako koja
od njih aktivirati, kada je o
prošlosti riječ, pitanja su za
konkretnohistorijsku analizu.
Dakle, u slučaju
Jugoistočne Europe u ovom dobu riječ
je o fenomenima mržnje koje ratna
nasilja recikliraju, ali i
revitaliziraju s učincima koji su
istovremeno nepoznati europskom
Zapadu na vlastitom tlu. (Ne govorim
o iskustvima kolonijalnih ratova.)
Otuda su ljudi s Jugoistoka, s
„Balkana“ u Europi bili „drugi“. S
time su u vezi bile neizbježne
missions civilisatrices europskih
velesila u balkanskim in partibus
infidelium, odnosno mnoštvo
klijentelističkih „odziva“ sa samog
Jugoistoka na adrese različitih
europskih velesila, ovisno o
geopolitičkim konjunkturama. Drugim
riječima, europski Jugoistok u epohi
modernizacijskih transformacija – s
mnoštvom civilizacijskih
insuficijencija – preopterećen je
nacionalnim, nerijetko
iluzionističkim projektima čija je
realizacija u funkciji interesa
imperijalnih epicentara daleko preko
granica Jugoistočne Europe. K tome,
riječ je bila o projektima koji su
bili konkurentni susjednim sličnim
nacionalnim projektima. „Balkan“ u
to doba reflektirao je sve svoje
konflikte, ali, pounutreno, i sve
imperijalne konflikte.
Da zaključim –
„endogeni Balkan“ ne postoji bez
„egzogenog Balkana“. Prema tome,
„balkanske klaonice“ 1912–1918,
neshvatljive su ako ih se reducira
na njihov „primordijalizam“, koliko
god društva bila ruralna, ekonomike
agrarne, a kulture tradicionalne, k
tome, markirane etnokonfesionalno.
One su sastavni dio iste svjetske
pozornice.
Riječ je o par
excellence o modernim „balkanskim
klaonicama“, u kojima se koriste sva
oruđa i oružja – primitivna i
moderna i koje legitimiraju sve
mržnje, tj. i one od „pamtivijeka“
do najsvježnijih, tek stvorenih.
Prvi svjetski rat u Jugoistočnoj
Europi bio je vrhunac tog procesa
zato što je inače vođen kao „totalni
rat“. Razmjeri ratne mobilizacije
ljudskih i materijalnih resursa na
svim zaraćenim stranama, obvezivali
su i na „totalno“ mentalno
konfrontiranje svih zaraćenih strane
na načine koji su bili bez
povijesnih presedana. Pritom su na
siromašnijem europskom Jugoistoku
plaćene razmjerno najveće cijene.10
Kumulaciju ljudske bijede nužno je
pratila i kumulacija različito
usmjerenih mržnji.
V
Osamdesetih i
devedesetih bile su u intelektualnoj
modi srednjoeuropske utopije. Malo
kada je malo tko istraživao
balkanske utopije. Zadržat ću se na
dva hrvatska primjera iz 1912, i
1918. godine, na Antunu Gustavu
Matošu i Milivoju Dežmanu Ivanovu.
Obojica su u
različitim situacijama i na
različite načine, zagovarajući
krilaticu „Balkan balkanskim
narodima“, jedino rješenje za
budućnost Jugoistočne Europe vidjeli
u zajedničkom balkanskom izlasku iz
postojećeg stanja. Matoš se 1912.
godine, prije svega pouzdavao u
balkanski élan vital, a Dežman 1918.
godine, u novi međunarodni poredak
poslije završetka rata.
Antun Gustav Matoš
(13. jun 1873 – 17. mart 1914)
ključni je stvaralac u hrvatskoj
književnosti na prijelazu stoljeća.
Danas je uglavnom neprijeporno da u
to doba nitko kao on nije o
Hrvatskoj kritički mislio i da nitko
kao on nije sanjao o Hrvatskoj.
Imajući to na umu, vjerojatno je
lakše razumjeti osjećaje s kojima je
doživljavao pobjede balkanskih
saveznica 1912. godine u ratu protiv
Osmanskog carstva: “Kršćanski Balkan
pade i može pasti samo s nesloge i
inata – veli historija. Poučeni tim
iskustvom, naša braća, braća krvlju
i ljutom nevoljom, ulaze u rat
složni s lozinkom: Balkan balkanskim
narodima, noseći na bajunetama novu
eru, eru slobode i slobodnog,
samoupravnog federalizma proti
nesrećnom historijskom
aristokratskom partikularizmu”.11
Vjerojatno je lakše razumjeti i
njegovu srdžbu zbog europskih
kritika na račun balkanskih
saveznica: “Činjenica je, da je taj
rat započela Italija flagrantnim
gaženjem međunarodnih prava i
gusarskim napadajem, u kojem se
hrabri Enverbeg više istaknuo od
poltronskih Talijana”.12 Vjerojatno je
najlakše shvatiti Matoševu političku
analizu kojoj je u epicentru njegov
hrvatski imaginarij: “Sadašnji
balkanski rat je dakle nastavak
neopravdanog rata tripolitanskog,
negacija najviše balkanske
konfederacije i ometanje pokušaja
turskih reforama. U stvari je ta
borba izmirenja Bugara i Srba, do
jučer zavađenih, izmirenje
beogradskog i cetinjskog dvora i
pokušaj, da balkansko slavenstvo
nastavi onu misiju, koju je imalo u
prošlosti, da naime brani krst od
nekrsta, da brani Evropu od Azije,
azijsku od altajske pasmine, kulturu
od barbarstva …”13 Dakle, poslije
svega što se u hrvatskoj povijesti
zbilo od XV do XX stoljeća, a što je
bitno bilo markirano konfliktnim
iskustvom s granica civilizacija i
religija, Matoš se zanosi
„Balkanskom konfederacijom“ i novim,
rasno atribuiranim, clash of
civilizations! Iritiraju ga europska
shvaćanja pravde i pravednosti,
shvaćanja iste te Europe koju bi
„Balkanska konfederacija“ trebala u
budućnosti braniti: “Italija zdipi
Tripolis, ne prosuvši tako rekući
krvi, i Evropa, humana, filantropska
Evropa aplaudira. Od 1389, teče i
pišti srpska krv na Kosovu, a
bugarska pečali i potokom teče u
Macedoniji, i Evropa se zgraža, što
se u ime Boga digoše na oružje
narodi, krvareći i krvareći
vijekovima!”14 Njegov crescendo ide do
apoteoze balkanske belikoznosti u
kontrapunktu spram „hrvatske
šutnje“: “Volim mir od rata, ali taj
rat bugarski i srpski volim od toga
našega mira hrvatskoga. Teško ti ga
mrtvima, ali još teže nama živima
sve to mukom trpeći i sve to nijemo
gledajući.”15
Bugarsko-srpsko-rumunjski rat ga je
rastrijeznio, a umro je prije
Principovih hitaca u Sarajevu, pa ne
možemo reći što bi sve rekao da ih
je doživio.
Milivoj Dežman
Ivanov (30. avgust 1873 – 24. jun
1949) – jedno je od vodećih imena
hrvatske intelektualne kulture i
napose žurnalizma na prijelazu
stoljeća – objavio je u Zagrebu, u
ožujku (martu) 1918. godine, sada
praktično zaboravljenu brošuru
Južnoslavensko pitanje, nastalu iz
njegovih komentara objavljivanih u
zagrebačkom dnevniku Obzor u
siječnju (januaru) i veljači
(februaru) iste godine. Oslobođen
Matoševih iluzija, a slijedeći istu
devizu „Balkan balkanskim narodima“,
Dežman, liberalni Hrvat, uvjeren je
da je, neovisno o tome kako će se
rat završiti južnoslavensko
ujedinjenje neizbježno. Lucidnom i
vrlo složenom žurnalističkom
analizom on apodiktički zaključuje:
„Naše ujedinjenje mora da dođe …
načinom, koji je poslije rata jedino
moguć: pobjedom narodnog načela i
demokracije – jer ta načela
neminovno zahtijevaju državni savez
habsburških kraljevina, a prema tome
i južnoslavensku državu, na temelju
sporazuma između nove monarkije i
nove Srbije“.16 Dežmanove su iluzije
drugačijih naravi nego Matoševe.
Fascinantno je da se ovaj štićenik
biskupa Strossmayera nije pokolebao
pred oceanom zala i mržnji koje su
između 1912, i 1918. kontaminirale
projekt južnoslavenske zajednice. I
mržnje – svake pa i „balkanske“ –
očito imaju svoje granice, koliko
god bile krhke i vremenski
limitirane.
VII
Nisu bili sami u
svome balkanskom iluzionizmu. Marion
Isabel Newbigin (1869 – 1934),
škotski geograf i biolog, pisala je
1915. godine u The Scottish
Geographical Magazine: «In a very
early issue of this Magazine (vol.
Ii., 1886), Mr. A/rthur/ Silva
White, then Secretary of the Society
and joint-Editor of its Magazine,
published an article, illustrated by
maps, on ‘The Balkan States.’ In the
course of this paper the author
says, ‘Of Turkey in Europe,
therefore, very little is left,’ and
again, ‘The Turks are everywhere
giving way, and their dominion is
retreating before the rapid march of
civilisation.’ If these statements
were true some twenty-eight years
ago, much more are they true at
present. (…)»17
U bezizlazju
započetog Svjetskog rata, 1915.
godine, očito se u Velikoj Britaniji
različito razmišljalo o Balkanu,
balkanskim tradicijama i
civilizacijskim misijama nego sada.
Nije riječ o tome da biramo između
Newbigin i Kaplana. Riječ je o tome
da, kao povjesničari doprinesemo
humaniziranju jednoga tužnog
poglavlja europske povijesti, ne
previđajući da ono još uvijek nije
ni zaključeno.
Literatura
Antun Gustav Matoš, „Rat i mir“, u:
isti, Pečalba, Zagreb 1913, str.
165–173.
Ivanov /Milivoj Dežman/,
Južnoslavensko pitanje, Zagreb 1913.
Lucien Febvre, «Comment
reconstituer la vie affective
d’autrefois ? La sensibilité et
l’histoire», Annales d’histoire
sociale, 1941, repris in Combats
pour l’histoire, Paris, A. Colin,
1992, p. 221-238.
Robert D. Caplan, Balkan Ghosts. A
Journey Through History, St.
Martin's Press, New York, 1993.
Christoph Wulf (Hrsg.), Vom
Menschen. Handbuch Historische
Anthropologie, Beltz Verlag,
Weinheim – Basel, 1997.
William M. Reddy, The Navigation of
Feeling. A Framework for the History
of Emotions, Cambridge, Cambridge
University Press, 2001.
Sophie Wahnich, « De l’économie
émotive de la Terreur », Annales.
Histoire, sciences sociales, 2002/4,
p. 889-913.
Antoine Prost et Jay Winter, Penser
la Grande Guerre. Un essai
h'historiographie, Éditions du
Seuil, 2004.
Frédéric Chauvaud et Ludovic Gaussot
[dir.], La Haine. Histoire et
actualité, Rennes, Presses
universitaires de Rennes, 2008.
Christophe Prochasson, L’empire des
émotions. Les historiens dans la
mêlée, Paris, Démopolis, 2008.
C.
Delacroix et al. [dir.],
Historiographies, I–II: Concepts et
débats, vol. I – II, Éditions
Gallimard, 2010.
Emmanuel Fureix, « Anne-Claude
AMBROISE-RENDU et Christian DELPORTE
[dir.], L’indignation. Histoire
d’une émotion politique et morale.
XIXe-XXe siècles, Paris, Nouveau
Monde éditions, 2008, 254 p. ISBN :
948-2-84736-305-0. 49 euros. Marc
DELEPLACE [dir.], Les discours de la
haine. Récits et figures de la
passion dans la Cité, Villeneuve
d’Ascq, Presses universitaires du
Septentrion, 2009, 348 p. ISBN:
978-2-7574-0083-8. 25 euros. »,
Revue d'histoire du XIXe siècle [En
ligne], 43 | 2011, mis en ligne le
13 décembre 2011, consulté le 03 mai
2014. URL :
http://rh19.revues.org/4195
Les
discours de la haine. Récits et
figures de la passion dans la Cité,
Villeneuve d’Ascq, Presses
universitaires du Septentrion, 2009.
Calic, Marie-Janine, Geschichte
Jugoslawiens im 20. Jahrhundert,
Verlag C. H. Beck, München 2010.
Katarina Luketić, Balkan: od
geografije do fantazije, Algoritam,
Zagreb – Mostar, 2013.
Charron, Jean-Marc, „Psychohistoire
et religion: perspective, défis et
enjeux“
http://www.unites.uqam.ca/religiologiques/no2/charron.pdf
/03/05/2014/
|