Analiza slučaja 5

I

Istraživati mržnju u Prvom svjetskom ratu, napose u Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi, na Balkanu, zadatak je koji sam sâm sebi zadao razmišljajući o temi priloga za ovaj skup. Učinio sam to s osjećajem tjeskobe, u strahu od zamki propitivanja nerijetko mitologiziranih nacionalnih tragedija i trauma, odnosno u strahu od trivijalizacije marginaliziranih, češće zaboravljenih, a najčešće nepoznatih tragedija i trauma milijuna „običnih ljudi“ od 1914, do 1918. godine. Osjećaj tjeskobe stvara i svijest da je riječ o mržnjama kojih su i „obični ljudi“ mogli biti kako žrtve, tako i akteri, aktivni i/ili pasivni.

Što je uopće „mržnja“? Frédéric Chauvaud i Ludovic Gaussot su 2008. godine objavili zbornik radova pod naslovom La haine. Histoire et actualité, nudeći povijesni pristup mržnji kao fenomenu koji je izvjesno star koliko i ljudsko društvo: «La haine n'est ni tout à fait un sentiment ni tout à fait une émotion, mais plutôt une passion funeste. Pour se nourrir et prospérer, elle a besoin de temps. Balzac écrivait que les meilleures haines, ce sont les haines entre soi, dans la famille. Toutefois, comme l'écrivait Tocqueville, elle peut aussi surgir sur la scène publique. Elle peut être plurielle, systématisée, et donner naissance à des «doctrines».»1 Christoph Wulf, u svome i danas referentnom djelu Vom Menschen. Handbuch Historische Anthropologie (1997) ima poglavlje „Zufall und Geschick“ (Sreća i udes) u kojem raspravlja i o sreći i o ljubavi i o čežnji i o strahu i o zlu, ali ne i o mržnji. Mržnja je što implicitno, a što eksplicitno predmet dva članka Johanna Galtunga „Gewalt“ (Nasilje) te „Krieg und Frieden“ (Rat i mir).2 Mržnja i nasilje, očito je, mogu biti u vrlo različitim međuodnosima. Galtungovo tipološko razlikovanje, s jedne strane, direkte Gewalt i indirekte, tj. strukturelle Gewalt, s mnoštvom očitovanja te, s druge strane, ökologische Gewalt i kulturelle Gewalt i, s treće strane, sichtbare und unsichtbare Auswirkungen von Gewalt vrlo je korisno. Tipologizirajući načine vođenja ratova (Art und Weisen der Kriegführung), Galtung razlikuje – slijedeći evoluciju socijalnih formacija /primitiv, traditionell, modern, postmodern/ – ključne vrijednosti zbog kojih se ratuje /Reproduktion, Land, Kapital, Information/. Ratovati se može, dakako, između društvenih zajednica, ali i unutar njih, a nerijetko i između i unutar.

Nemoguće je u ovom priopćenju – slijedeći, primjerice, Galtunga – ulaziti u fenomenologiju mržnje u Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi. Moguće je poentirati neke njezine vidove koji mi se kao povjesničaru čine važnima.

II

Austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine u ljeto 1878. godine bosanskohercegovački katolici najvećim dijelom su prihvatili, odnos pravoslavnih bio je podijeljen, a muslimani su je daleko najvećim dijelom žestoko odbili. Neovisno o preporukama s Visoke Porte, silina otpora muslimanskog življa na čitavu nizu mjesta u Bosni i Hercegovini dobivala je bar za neko vrijeme neslućene razmjere. Središte otpora okupaciji postojano je bilo u Sarajevu. Sarajlije-muslimani u ključnim trenucima bili su sposobni uključiti u obranu grada i pravoslavne i katolike i Židove te u trenucima najveće egzaltacije u gradu spriječiti masovna nasilja nad nemuslimanima. U konačnici, sarajevska svjetina s donedavnim odmetnikom od zakona Salih-ef. Hadži-Lojom na čelu euforično je prednjačila u otporu, ali i presudno utjecala na njegovu iracionalizaciju u trenutku kada je bilo izvjesno da će otpor biti slomljen – kao da je sva nada bila jedino u mržnji. Od jutra, 19. kolovoza 1878. godine, kada je grad već bio opkoljen i kada su austro-ugarske postrojbe počele prodirati u raznim pravcima, bezizlazje izravnog sučeljavanja s omrznutim «Švabama» nije utjecalo na mase sarajevskog svijeta: «Na Hisetima se razvio žestok, nemilosrdan boj. Iz kuća, iz Ali-pašine džamije i sa njene munare zasipani su Austrijanci vatrom iz pušaka. Sa munare i iz džamijske avlije pucale su i ženske. I muško i žensko je ginulo, ali se nije predavalo. Nastala je prava kasapnica. Austrijanci su palili kuće i ubijali sve. Vojnici su se popeli na munaru, pa odatle bacali ženskinje. Dolje su ih dočekivali drugi i dotucali ih. Džamija je ogrezla u krvi. Grdan oblak dima dizao se k nebu. Potok Koševa je presjekao vatru, ali je sva Hiseta izgorjela. Dim od požara dizao se i na drugim stranama Sarajeva. (...)»3 Okupacija Bosne i Hercegovine započeta je 29. srpnja (jula), Sarajevo je bilo osvojeno 17. kolovoza (avgusta), a Bihać 19. listopada (oktobra), te Kladuša 20. listopada (oktobra) i.g.!

U tradicionalnom društvu na pragu osmanske modernizacije odnos prema okupaciji bio je kulturno, tj. konfesionalno uvjetovan. Međutim, žestina otpora među muslimanima bila je nerijetko obrnuto razmjerna statusu u socijalnoj stratifikaciji. Niži društveni slojevi branili su u Sarajevu osmansku Bosnu mnogo predanije nego viši, s mnogo više ostrašćene isključivosti, mržnje, prema okupacijskoj sili nego što su je očitovali pripadnici viših društvenih slojeva.

Mnogobrojni su bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci koji su kao austro-ugarski podanici 36 godina kasnije, 1914. godine, ne samo lojalno nego nerijetko isto tako egzaltirano krenuli u rat, ovaj put Svjetski rat, ponajprije protiv Srbije. Učinili su to isto tako kao i velika većina mobiliziranih bosanskohercegovačkih Hrvata, pa i inače masovno prokazivanih Srba. Obrasci isključivosti su ostali slični, ako ne i „isti“, a takve su ostale i klijentelističke logike. Promijenile su se identifikacijske atribucije, poimanja „mi“ i „oni“. Doduše, ovom prilikom je „okvir za mržnju“ bio legaliziran. Učinci su bili poražavajući: „Pozivajući se na pravo nužne obrane u ratu, austro-ugarske su postrojbe /u Srbiji – D. R./ činile najstrašnija pustošenja i masovne zločine, nespojive s tada važećim ratnim pravom, na veliko zaprepaštenje stranih promatrača. „Uputom za ponašanje prema stanovništvu Srbije”, naređeno je: „Rat nas vodi u neprijateljsku zemlju, nastanjenu stanovništvom ispunjenim fanatičnom mržnjom prema nama. [...] Prema takvom stanovništvu neprimjerena je bilo kakva humanost i suosjećajnost, štoviše i kobna jer te u ratu inače povremeno moguće uviđavnosti itekako ugrožavaju sigurnost vlastitih postrojbi”.4

Ostavit ću po strani bosanskohercegovačke Hrvate i Srbe koji su bili mobilizirani u rat protiv Srbije 1914. godine i zadržati se na Bošnjacima muslimanima. Austro-ugarske vlasti uspjele su od 1878, do 1914. godine klijenterizirati pripadnike različitih slojeva Bošnjaka muslimana, neizravno podržavajući njihovu nacionalnu integraciju. Nacionalne aspiracije srpskopravoslavne relativne demografske većine u Bosni i Hercegovini, aspiracije Kraljevine Srbije u Bosni i Hercegovini nakon 1903, i naročito, 1908. godine, u vrijeme austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, porazni učinci Balkanskih ratova 1912, i 1913. godine za Osmansko carstvo i muslimane u Jugoistočnoj Europi općenito, ali i za Austro-Ugarsku, učinili su većinu Bošnjaka muslimana, pripadnika različitih društvenih slojeva, bezuvjetno lojalnima Austro-Ugarskoj i, na povijesno nov način neprijateljima Srba. Atentat u Sarajevu označio je de facto početak unutrašnjeg bosanskohercegovačkog rata protiv Srba. Osmansko-njemačka sprega u ljeto 1914. godine dodatno je legitimirala to neprijateljstvo. Svi atavizmi prošlosti i sve neizvjesnosti budućnosti bile su ostrašćene kad je počela invazija na Srbiju preko Drine. Budući da je austro-ugarska vojska izgubila u Srbiji u prvoj ratnoj godini 274 000 vojnika i časnika – među njima nesumnjivo i brojnih Bošnjaka muslimana – okvir za obostranu mržnju silno se proširio.5

Bosanskohercegovačke mržnje 1878, i 1914. godine, kad je o akterima riječ, mržnje su diskontinuiteta. Nisu jedine takve na Balkanu. Ova dva primjera indikativna su za inter-etno/konfesio/nacionalne isključivosti i mržnje u Jugoistočnoj Europi u modernoj epohi općenito.

III

Ključni istraživački problem u ovom slučaju što je „mržnja“ – kada je o povjesničarima riječ – mnogo više predmet psihohistorije nego historijske antropologije. Mnogi povjesničari se i sada odnose krajnje podozrivo spram bilo kakva „psihologiziranja“ u historiji. Kada je o Prvom svjetskom ratu riječ, primjerice, čak ni vrlo inspirativna knjiga koju su prije desetak godina objavili Antoine Prost i Jay Winter Penser la Grande Guerre. Un essai h'historiographie (2004) ne raspravlja njegove (socio)psihološke aspekte. Opredijelili su se za drugačiji pristup, također vrlo produktivan, utemeljen u konceptu les cultures de guerre. Time se problem mržnje kao predmeta istraživanja ipak ne rješava. Izuzetno sadržajan priručnik Historiographies, I–II: Concepts et débats (2010), u članku „Histoire des mentalités“, koji je napisao François Dosse (sv. I, str. 220–231), koncept „reprezentacija“ – ponovo u skladu s cultural turn – pretpostavlja konceptu „mentaliteta“. Isti autor je napisao i članak „Histoire et psychanalyse“ (sv. I, str. 341–356). Iznoseći, s jedne strane, mišljenje da se obje discipline u biti suočavaju s analognim problemima, argumentira i drugo mišljenje, koje je i ranije bilo formulirano kao problem: „Une des questions centrales qui traverse les rapports de la discipline historique avec la psychanalyse est de savoir, pour l'historien, s'il faut se limiter à des cas individuels dans ses extrapolations sur l'inconscient ou s'il peut élaborer des généralisations collectives“ (nav. dj., I, 343). Mišljenja sam da se mržnju u modernoj epohi jedino i može istraživati ako se ne previđa ni individualne ni kolektivne aspekte. Prema Dosseu, najveće su mogućnosti interdisciplinarne komunikacije na razmeđima „histoire/mémoire“ – što je prihvatljivo i ponovo u skladu s cultural turn, ali s napomenom da je sada očita prevaga interesa za „kulturu sjećanja“ u odnosu spram interesa za kritičko propitivanje (socio)psiholoških aspekata iskustava prošlosti individualnih i/ili kolektivnih aktera. U takvom intelektualnom vakuumu bio je i moguć svjetski uspjeh knjige Roberta D. Caplana Balkan Ghosts, koji traje – svim kritikama unatoč – od 1993. godine do danas.6 Ipak, nedopustiv je način na koji Kaplan ahistorizira balkanska nasilja i mržnje.7

Rekao bih, vraćajući se na mržnju kao psihohistorijski koncept, da držim da članak Luciena Febvrea «Comment reconstituer la vie affective d’autrefois? La sensibilité et l’histoire » – izvorno objavljen u Annales d’histoire sociale 1941. godine i uvršten u njegove Combats pour l’histoire 1952. godine – ništa nije izgubio na svojoj provokativnoj svježini. Za Febvrea, budućnost historijske znanosti kondicionirana je interdisciplinarnim otvaranjem prema psihologiji. Međutim, što to sve znači u slučaju afekata kao što je mržnja, ostaje otvoreno pitanje. U tom je smislu otvoren izazov i povijest mržnje u Jugoistočnoj Europi od 1914, do 1918. godine koju zagovara ovo priopćenje.

U aktelnom trenutku problem se ipak mora postaviti još dosljednije, jer su istraživanja samih povjesničara, osim ostalog, također psihički, odnosno psihosocijalno kondicionirana. Jean-Marc Charron je samo jedan od onih koji na to podsjećaju: „L'historiographie se donne, certes, comme principe premier de laisser parler ses sources sans leur poser, a priori, une théorie préfabriquée. Nous savons pourtant que l'historien n'est jamais neutre; il porte avec lui son monde, ses sensibilités, ses grilles d'analyse, dont il peut suspendre temporairement l'usage pour se mettre à l'écoute de ses documents. Cette épochè n'est, par contre, jamais totale et, dans les faits, la recherche historique se présente plutôt comme un mouvement de va-et-vient entre l'objet de l'analyse et l'univers théorique et pratique du producteur de sens (…). Ce procédé n'est pas étranger à la psychanalyse qui se définit essentiellement comme un mode d'écoute et de lecture.»8 Drugim riječima, legitimno je postaviti pitanje koje je bitno za ovo priopćenje, nisu li neka historiografska djela, shvaćena kao objekt analize, motivirana mržnjom. Nemoguće ga je previdjeti jer su nacionalne historiografije u Jugoistočnoj Europi, ne baš malobrojnim svojim produktima koji nose njihove zaštitne znakove, i same agensi recikliranja obrazaca isključivosti, netrpeljivosti i štočega drugog pa i, zašto ne reći, mržnje, naročito kada je riječ o baštinama kao što je Prvi svjetski rat. Isto se na drugačiji način može reći i za povjesničare s drugih strana svijeta koji su pasionirano posvećeni svojoj «istini» o Balkanu.9 Obnovljeni prijepori o sarajevskom atentatu 28. lipnja (juna) 1914. godine, o Kriegsschuldfrage i sl. isuviše su često déjà vu, dodatni dokaz da je Vergangenheitsbewältigung u osnovi i dalje otvoren proces u svim zemljama Jugoistočne Europe. Dodatni su dokaz i da je povijest Jugoistočne Europe, Balkana, lakmus papir koji pokazuje kako se europska historiografija i kultura inače nose sa samima sobom.

IV

Vraćajući se na sarajevske primjere s početka ovog priopćenja, važno je formulirati još jedan inače otvoren problem. Ljudima u Jugoistočnoj Europi, podanicima ili slijednicima Habsburške monarhije i Osmanskog carstva – međusobno u štočemu vrlo sličnima, ali i još više različitima – Prvi svjetski rat je nakon Prvog i Drugog balkanskog rata bio treći susljedični rat. Međutim, ako registriramo sve ratove bilo gdje u Jugoistočnoj Europi, od Istočne krize 1875–1878, do 1914–1918. godine, fenomeni nasilja i rata te fenomeni mržnje sviju protiv svih bitno su obilježili transgeneracijsko iskustvo ljudi u Jugoistočnoj Europi. Uočljivi su i fenomeni latentnih simultanih mržnji, različitih obilježja i usmjerenja. Kada će se i kako koja od njih aktivirati, kada je o prošlosti riječ, pitanja su za konkretnohistorijsku analizu.

Dakle, u slučaju Jugoistočne Europe u ovom dobu riječ je o fenomenima mržnje koje ratna nasilja recikliraju, ali i revitaliziraju s učincima koji su istovremeno nepoznati europskom Zapadu na vlastitom tlu. (Ne govorim o iskustvima kolonijalnih ratova.) Otuda su ljudi s Jugoistoka, s „Balkana“ u Europi bili „drugi“. S time su u vezi bile neizbježne missions civilisatrices europskih velesila u balkanskim in partibus infidelium, odnosno mnoštvo klijentelističkih „odziva“ sa samog Jugoistoka na adrese različitih europskih velesila, ovisno o geopolitičkim konjunkturama. Drugim riječima, europski Jugoistok u epohi modernizacijskih transformacija – s mnoštvom civilizacijskih insuficijencija – preopterećen je nacionalnim, nerijetko iluzionističkim projektima čija je realizacija u funkciji interesa imperijalnih epicentara daleko preko granica Jugoistočne Europe. K tome, riječ je bila o projektima koji su bili konkurentni susjednim sličnim nacionalnim projektima. „Balkan“ u to doba reflektirao je sve svoje konflikte, ali, pounutreno, i sve imperijalne konflikte.

Da zaključim – „endogeni Balkan“ ne postoji bez „egzogenog Balkana“. Prema tome, „balkanske klaonice“ 1912–1918, neshvatljive su ako ih se reducira na njihov „primordijalizam“, koliko god društva bila ruralna, ekonomike agrarne, a kulture tradicionalne, k tome, markirane etnokonfesionalno. One su sastavni dio iste svjetske pozornice.

Riječ je o par excellence o modernim „balkanskim klaonicama“, u kojima se koriste sva oruđa i oružja – primitivna i moderna i koje legitimiraju sve mržnje, tj. i one od „pamtivijeka“ do najsvježnijih, tek stvorenih. Prvi svjetski rat u Jugoistočnoj Europi bio je vrhunac tog procesa zato što je inače vođen kao „totalni rat“. Razmjeri ratne mobilizacije ljudskih i materijalnih resursa na svim zaraćenim stranama, obvezivali su i na „totalno“ mentalno konfrontiranje svih zaraćenih strane na načine koji su bili bez povijesnih presedana. Pritom su na siromašnijem europskom Jugoistoku plaćene razmjerno najveće cijene.10 Kumulaciju ljudske bijede nužno je pratila i kumulacija različito usmjerenih mržnji.

V

Osamdesetih i devedesetih bile su u intelektualnoj modi srednjoeuropske utopije. Malo kada je malo tko istraživao balkanske utopije. Zadržat ću se na dva hrvatska primjera iz 1912, i 1918. godine, na Antunu Gustavu Matošu i Milivoju Dežmanu Ivanovu.

Obojica su u različitim situacijama i na različite načine, zagovarajući krilaticu „Balkan balkanskim narodima“, jedino rješenje za budućnost Jugoistočne Europe vidjeli u zajedničkom balkanskom izlasku iz postojećeg stanja. Matoš se 1912. godine, prije svega pouzdavao u balkanski élan vital, a Dežman 1918. godine, u novi međunarodni poredak poslije završetka rata.

Antun Gustav Matoš (13. jun 1873 – 17. mart 1914) ključni je stvaralac u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća. Danas je uglavnom neprijeporno da u to doba nitko kao on nije o Hrvatskoj kritički mislio i da nitko kao on nije sanjao o Hrvatskoj. Imajući to na umu, vjerojatno je lakše razumjeti osjećaje s kojima je doživljavao pobjede balkanskih saveznica 1912. godine u ratu protiv Osmanskog carstva: “Kršćanski Balkan pade i može pasti samo s nesloge i inata – veli historija. Poučeni tim iskustvom, naša braća, braća krvlju i ljutom nevoljom, ulaze u rat složni s lozinkom: Balkan balkanskim narodima, noseći na bajunetama novu eru, eru slobode i slobodnog, samoupravnog federalizma proti nesrećnom historijskom aristokratskom partikularizmu”.11 Vjerojatno je lakše razumjeti i njegovu srdžbu zbog europskih kritika na račun balkanskih saveznica: “Činjenica je, da je taj rat započela Italija flagrantnim gaženjem međunarodnih prava i gusarskim napadajem, u kojem se hrabri Enverbeg više istaknuo od poltronskih Talijana”.12 Vjerojatno je najlakše shvatiti Matoševu političku analizu kojoj je u epicentru njegov hrvatski imaginarij: “Sadašnji balkanski rat je dakle nastavak neopravdanog rata tripolitanskog, negacija najviše balkanske konfederacije i ometanje pokušaja turskih reforama. U stvari je ta borba izmirenja Bugara i Srba, do jučer zavađenih, izmirenje beogradskog i cetinjskog dvora i pokušaj, da balkansko slavenstvo nastavi onu misiju, koju je imalo u prošlosti, da naime brani krst od nekrsta, da brani Evropu od Azije, azijsku od altajske pasmine, kulturu od barbarstva …”13 Dakle, poslije svega što se u hrvatskoj povijesti zbilo od XV do XX stoljeća, a što je bitno bilo markirano konfliktnim iskustvom s granica civilizacija i religija, Matoš se zanosi „Balkanskom konfederacijom“ i novim, rasno atribuiranim, clash of civilizations! Iritiraju ga europska shvaćanja pravde i pravednosti, shvaćanja iste te Europe koju bi „Balkanska konfederacija“ trebala u budućnosti braniti: “Italija zdipi Tripolis, ne prosuvši tako rekući krvi, i Evropa, humana, filantropska Evropa aplaudira. Od 1389, teče i pišti srpska krv na Kosovu, a bugarska pečali i potokom teče u Macedoniji, i Evropa se zgraža, što se u ime Boga digoše na oružje narodi, krvareći i krvareći vijekovima!”14 Njegov crescendo ide do apoteoze balkanske belikoznosti u kontrapunktu spram „hrvatske šutnje“: “Volim mir od rata, ali taj rat bugarski i srpski volim od toga našega mira hrvatskoga. Teško ti ga mrtvima, ali još teže nama živima sve to mukom trpeći i sve to nijemo gledajući.”15 Bugarsko-srpsko-rumunjski rat ga je rastrijeznio, a umro je prije Principovih hitaca u Sarajevu, pa ne možemo reći što bi sve rekao da ih je doživio.

Milivoj Dežman Ivanov (30. avgust 1873 – 24. jun 1949) – jedno je od vodećih imena hrvatske intelektualne kulture i napose žurnalizma na prijelazu stoljeća – objavio je u Zagrebu, u ožujku (martu) 1918. godine, sada praktično zaboravljenu brošuru Južnoslavensko pitanje, nastalu iz njegovih komentara objavljivanih u zagrebačkom dnevniku Obzor u siječnju (januaru) i veljači (februaru) iste godine. Oslobođen Matoševih iluzija, a slijedeći istu devizu „Balkan balkanskim narodima“, Dežman, liberalni Hrvat, uvjeren je da je, neovisno o tome kako će se rat završiti južnoslavensko ujedinjenje neizbježno. Lucidnom i vrlo složenom žurnalističkom analizom on apodiktički zaključuje: „Naše ujedinjenje mora da dođe … načinom, koji je poslije rata jedino moguć: pobjedom narodnog načela i demokracije – jer ta načela neminovno zahtijevaju državni savez habsburških kraljevina, a prema tome i južnoslavensku državu, na temelju sporazuma između nove monarkije i nove Srbije“.16 Dežmanove su iluzije drugačijih naravi nego Matoševe. Fascinantno je da se ovaj štićenik biskupa Strossmayera nije pokolebao pred oceanom zala i mržnji koje su između 1912, i 1918. kontaminirale projekt južnoslavenske zajednice. I mržnje – svake pa i „balkanske“ – očito imaju svoje granice, koliko god bile krhke i vremenski limitirane.

VII

Nisu bili sami u svome balkanskom iluzionizmu. Marion Isabel Newbigin (1869 – 1934), škotski geograf i biolog, pisala je 1915. godine u The Scottish Geographical Magazine: «In a very early issue of this Magazine (vol. Ii., 1886), Mr. A/rthur/ Silva White, then Secretary of the Society and joint-Editor of its Magazine, published an article, illustrated by maps, on ‘The Balkan States.’ In the course of this paper the author says, ‘Of Turkey in Europe, therefore, very little is left,’ and again, ‘The Turks are everywhere giving way, and their dominion is retreating before the rapid march of civilisation.’ If these statements were true some twenty-eight years ago, much more are they true at present. (…)»17

U bezizlazju započetog Svjetskog rata, 1915. godine, očito se u Velikoj Britaniji različito razmišljalo o Balkanu, balkanskim tradicijama i civilizacijskim misijama nego sada. Nije riječ o tome da biramo između Newbigin i Kaplana. Riječ je o tome da, kao povjesničari doprinesemo humaniziranju jednoga tužnog poglavlja europske povijesti, ne previđajući da ono još uvijek nije ni zaključeno.

Literatura

Antun Gustav Matoš, „Rat i mir“, u: isti, Pečalba, Zagreb 1913, str. 165–173.

Ivanov /Milivoj Dežman/, Južnoslavensko pitanje, Zagreb 1913.

Lucien Febvre, «Comment reconstituer la vie affective d’autrefois ? La sensibilité et l’histoire», Annales d’histoire sociale, 1941, repris in Combats pour l’histoire, Paris, A. Colin, 1992, p. 221-238.

Robert D. Caplan, Balkan Ghosts. A Journey Through History, St. Martin's Press, New York, 1993.

Christoph Wulf (Hrsg.), Vom Menschen. Handbuch Historische Anthropologie, Beltz Verlag, Weinheim – Basel, 1997.

William M. Reddy, The Navigation of Feeling. A Framework for the History of Emotions, Cambridge, Cambridge University Press, 2001.

Sophie Wahnich, « De l’économie émotive de la Terreur », Annales. Histoire, sciences sociales, 2002/4, p. 889-913.

Antoine Prost et Jay Winter, Penser la Grande Guerre. Un essai h'historiographie, Éditions du Seuil, 2004.

Frédéric Chauvaud et Ludovic Gaussot [dir.], La Haine. Histoire et actualité, Rennes, Presses universitaires de Rennes, 2008.

Christophe Prochasson, L’empire des émotions. Les historiens dans la mêlée, Paris, Démopolis, 2008.

C. Delacroix et al. [dir.], Historiographies, I–II: Concepts et débats, vol. I – II, Éditions Gallimard, 2010.

Emmanuel Fureix, « Anne-Claude AMBROISE-RENDU et Christian DELPORTE [dir.], L’indignation. Histoire d’une émotion politique et morale. XIXe-XXe siècles, Paris, Nouveau Monde éditions, 2008, 254 p. ISBN  : 948-2-84736-305-0. 49 euros. Marc DELEPLACE [dir.], Les discours de la haine. Récits et figures de la passion dans la Cité, Villeneuve d’Ascq, Presses universitaires du Septentrion, 2009, 348 p. ISBN: 978-2-7574-0083-8. 25 euros. », Revue d'histoire du XIXe siècle [En ligne], 43 | 2011, mis en ligne le 13 décembre 2011, consulté le 03 mai 2014. URL : http://rh19.revues.org/4195

Les discours de la haine. Récits et figures de la passion dans la Cité, Villeneuve d’Ascq, Presses universitaires du Septentrion, 2009.

Calic, Marie-Janine, Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert, Verlag C. H. Beck, München 2010.

Katarina Luketić, Balkan: od geografije do fantazije, Algoritam, Zagreb – Mostar, 2013.

Charron, Jean-Marc, „Psychohistoire et religion: perspective, défis et enjeux“
http://www.unites.uqam.ca/religiologiques/no2/charron.pdf /03/05/2014/