Budućnost
Balkana i uloge velikih sila: Bez
sidrišta u svjetskoj krizi
Piše: Prof. dr Ivo Banac | 12.
avgust 2018. | Pobjeda
Nakon Drugog
svjetskog rata Europa je prestala
biti najvažnijim međunarodnim
akterom. Po prvi put otkako je Hegel
odredio srednju i sjevernu Europu
kao stanište Weltgeista, Europom je
vladao duh dvaju vaneuropskih sila,
svaka od kojih je iz nje vukla svoje
korijene na poseban način. Upravo
zato što je čvorište hladnog rata
bilo u Europi, sporednost Europe
često se nije ni primjećivala, u
svakom slučaju dok su lideri
suprotstavljenih blokova pamtili
svjetske ratove i velike gospodarske
krize.
U jednom trenutku, nakon sistemskog
kolapsa europskog komunizma od 1989.
do 1991, obnovila se iluzija o
središnjosti Europe. Weltgeist
srednje i sjeverne Europe naizgled
je nadvladao Volksgeist neurednih
tranzicijskih društava. Iz
Maastrichta se širila impozantna i
simetrična babilonska kula nove
Unije. Ova zajednica vrijednosti,
zapravo hiperliberalne ideologije,
onako kako su je zamišljali ljudi iz
Davosa, predstavljala je još jednu
europsku utopiju.
DANAŠNJI IZAZOVI
Danas, više od
četvrt stoljeća kasnije, nakon Obame
i Trumpa, Medvedeva i Putina,
“pivota na Aziju” i imperijalne
politike Xi Jinpinga, aneksije Krima
i sirijskog rata, Brexita i krize
NATO-a, iransko-arapske
konfrontacije te remetilačke uloge
Erdogana i Netanjahua, stvari ne
stoje tako blistavo, posebno ne na
Balkanu, jedinom preostalom prostoru
na kojem se može mjeriti snaga
svjetskog i europskog demokratskog
modela.
Balkan je, uz
izuzetak Grčke, skoro pola stoljeća
proveo u laboratoriju raznih
komunizama varijanti neuspjela i
posve retrogradna sistema, koji ga
je unazadio i učinio nespremnim za
buđenje u globalnom kapitalizmu iz
ranih 1990-ih. Unatoč velikim
preprekama, posebno ratovima, sve su
balkanske zemlje ipak inkorporirane
u razne pretince svjetskog
demokratskog sistema. Neke su
dostigle cilj, neke su na putu da ga
dostignu, neke glume da ga žele
dostići, a neke traže trenutak
odgode, u nadi da će im novi
svjetski kaos omogućiti poželjnija
rješenja, kojih se nisu odrekli, a
koja su suprotna demokratskim i
liberalnim običajima. No, bilo bi
pogrešno naglašavati krivicu
balkanskih političkih elita, jer one
su, uglavnom bez realnih
promišljanja nacionalnih interesa,
svoje interese često podređivale
dominantnim svjetskim utjecajima.
Zato je važno utvrditi kako je ovo
vrijeme nekoncilijantnih i
neodgovornih državnika pridonijelo
urušavanju svjetskog demokratskog
saveza, pod vodstvom SAD-a, ne samo
u širim razmjerima, nego naročito na
Balkanu.
ULOGA SAD
Pod Klintonom te,
u manjoj mjeri, pod Bushom mlađim,
SAD je bila snaga za demokratizaciju
Balkana, glavni saveznik svih
zemalja koje je ugrožavao
Miloševićev velikosrpski projekt.
Bez američke pomoći Hrvatska, Bosna
i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo
danas zacijelo ne bi bile samostalne
zemlje, u svakom slučaju ne u
njihovim međunarodno priznatim
granicama.
Tamo gdje se
nepromišljeno išlo za brzim prekidom
neprijateljstava (Daytonski dogovor)
ozakonjen je kontinuitet
Miloševićeva ratnog plijena, što je
danas najvažniji uzrok novih sukoba.
Ipak, intervencija nakon masovnih
zločina protiv kosovskih Albanaca,
pridonijela je padu Miloševićeva
režima. Općenito govoreći, do
trenutka kad su Bush mlađi i Obama
delegirali otvorena balkanska
pitanja Europskoj uniji (EU) i
briselskoj metodi demokratizacije
putem pokeraškog proširenja, na
Balkanu je prevladavao
eurooptimizam. Prepušten vlastitim
mjerilima, često kratkovidnim i
pseudoliberalnim predrasudama
posebno kad je riječ o državama s
muslimanskom većinom Brisel nije
riješio ni jedan balkanski problem,
a neka je (BiH, Kosovo) samo
zakomplicirao.
Zapravo, ako
zanemarimo euromiasmu, kao u svemu
“europskom”, uvijek se nazire ruka
Berlina, Londona ili Pariza, pa i
partnera iz drugog ešalona, poput
Španjolske, Italije ili Austrije.
Slijepa mu je pjega strateška
važnost Beograda, pa slijedom toga
zadovoljavanje Beograda, čak kad je
riječ o provokacijama. Obamu nije
zanimala Europa, posebno ne Istočna
Europa.
Potkopavanje
NATO-saveza počelo je s Obaminom
kritikom europskih „slijepih
putnika” koji ne plaćaju svoje
dionice općoj obrani. Obama je
ukinuo postavljanje planiranih
uređaja za raketnu obranu u Poljskoj
i Češkoj, a “resetom” s Moskvom samo
je još više ohrabrio Putinov početni
eksperiment u agresiji protiv
Gruzije i Ukrajine. Ne treba
spominjati da su Obamina vjerolomna
politika u Siriji (ignoriranje
vlastite “crvene crte” protiv
uporabe kemijskog oružja) i
odustajanje od vojne intervencije
koja bi umanjila izbjegličku krizu i
prekinula put ruskom ekspanzionizmu,
doprinijele destabilizaciji Europe i
omogućile novi prodor ruskog
utjecaja u EU.
TRAMPOVI ISPADI
Očekivani zaokret
nakon Obame nije se dogodio.
Štoviše, svojim ispadima protiv NATO
saveza (“zastario”) i EU kao takvog,
Trump je doveo u sumnju dosljednost
američke vanjske politike.
Ignorantski komentari o Crnoj Gori
kao opasnosti za svjetski mir,
unošenje sumnje u valjanost čl. 5.
Sjevernoatlantskog ugovora, nejasne
najave mogućnosti prekrajanja
granica na Balkanu, stvorile su
veliku nesigurnost na europskom
istoku, posebno u poljskobaltičkom
koridoru i na Balkanu.
Koliko god su
utješne vijesti da su John Bolton,
Mike Pompeo i James Mattis, iza leđa
Trumpu izvojevali čvrstu zajedničku
junsku izjavu NATO-saveza u Briselu,
koja je odredila skoru pozivnicu
Makedoniji za članstvo u savezu, kao
i uspostavljanje komande NATO-saveza
u Norfolku, za slučaj rata s
Rusijom, one ne mogu prekriti nemir
zbog slabljenja središnje američke
izborne ustanove.
Nedostatak
zapadnog sidrišta u balkanskoj
politici iskoristile su autoritarne
sile Eurazije, svaka na svoj način.
Rusija je preko svoje energetske
politike i zakulisanih diplomatskih
inicijativa ozbiljno poljuljala
balkanske odnose. Nastojanja da se
spriječi ulazak Crne Gore i
Makedonije u NATO savez, u prvom su
slučaju doveli do pokušaja državnog
udara, u drugom do pogoršanja
relativno dobrih odnosa s Grčkom,
koju Moskva optužuje da je dogovorom
o imenu otvorila vrata makedonskom
putu u NATO.
UTICAJ MOSKVE NA SRBIJUI HRVATSKU I
RS
Moskva ima
izuzetno jak utjecaj u Beogradu i u
Dodikovoj paradržavi (vojne i
obavještajne veze), a odnedavno i u
Hrvatskoj (Prvo plinarsko društvo,
Agrokor, odugovlačenje s LNG-om na
Krku).
Preko Čovićeve
infrastrukture, koja upravlja
dijelom hrvatskog HDZ-a te izravno
utječe na hrvatski državni vrh,
Moskva je dobila još jedan poligon u
svom europskom prodoru preko
labilnih članica EU-a. (Nedavni
govor Viktora Orbana u Rumunjskoj, s
kritikom “grube politike” EU-a prema
Rusiji, koju treba zamijeniti
“artikuliranom” politikom, primjer
je suptilnog nagiba prema Moskvi u
nizu EU članica.)
Ne samo da Moskva
stoji iza svih novih zapleta protiv
cjelovitosti BiH, ona takvu politiku
vodi i preko svojih srbijanskih,
hrvatskih i bosansko-hercegovačkih
satelita, dobrim dijelom paralelno s
Turskom.
TURSKA i KINA
Erdoganova
politika stvaranja oslonaca na
Balkanu u kontinuitetu je starih
državnih veza s Jugoslavijom
(Balkanski pakt iz 1934. i Balkanski
savez iz 1953-1954), ali je osnažen
teorijom “obnove otomanskog Balkana”
(Ahmet Davutoglu, 2001). Ona se
trenutno provodi infrastrukturalnim
investicijama (Srbija) te izravnim
novčanim dotacijama pojedincima u
državnom vrhu Srbije, Albanije i
odnedavno Kosova (nakon aprilskog
hapšenja “gulenista”), t a posebno
razorne učinke postigla je
konstruiranjem turskog
sentimentalizma u dijelu bošnjačkog
vodstva. Svjesna činjenice da
Erdogan upravlja slavinom
izbjegličkih ruta s Bliskog istoka,
zapadna je politika uglavnom
tetošila Ankaru. Najnoviji događaji
američke sankcije Turskoj, koje su
potresle tursko burzovno tržište,
uvedene zbog hapšenja američkog
protestantskog pastora Andrewa
Brunsona, naspram njemačke odluke da
se Erdogana ovog septembra ponizno
pozove u državni posjet Berlinu
pokazuju još jednu euroameričku
pukotinu vezanu uz nekoć ključnu
partnersku državu na južnom boku
NATO-saveza.
Ako je turski
imperijalizam na Balkanu još uvijek
u povojima naspram riskantnijim i
robustnijim ruskim naporima, kineski
imperijalni zahvat pokazuje
stanovite prednosti tipične za
današnju kinesku globalnu
strategiju. Kao svuda, Kina slijedi
inicijativu “jedan pojas, jedan
put”, kojim, preko svojih
građevinskih tvrtki, ulaže trilijun
dolara u infrastrukturni razvoj
(mostovi, brane, autoceste,
željezničke pruge i luke) u raznim
zemljama svijeta. No, Kini su
posebno zanimljive periferne članice
EU-a (Grčka, Hrvatska), gdje ona
može preko transportnih luka širiti
svoju mrežu u Europi. Kineska
inicijativa u Srbiji je primjenjena
u obnovi TE Kostolac i izgradnji
dijelova Paneuropskog prometnog
koridora X (Budimpešta-Solun), u
Crnoj Gori u izgradnji dionice
autoputa Beograd-Bar (Boljare-Bar),
a u Hrvatskoj dogovorenom gradnjom
Pelješkog mosta, koji će zaobići
Neumski pivot u BiH. No, kineske
investicije uvijek prate mutne i
netransparentne nuspojave, optužbe
za korupciju i širenje “dužničkog
imperijalizma”. (Šri Lanka je
Kinezima dugovala 6 milijardi dolara
za izgradnju luke i aerodroma
Hambantota. Za isplatu duga Kinezi
su dobili koncesiju od 99 godina za
upravu nad lukom i 60.703 km2
obližnje zemlje.)
Dok je Njemačka (a
to znači i EU) u sukobu s Trumpom
našla novog saveznika u Kini,
američka administracija želi
obuzdati jamstva koja zaduženici
primaju od IMF-a (zapravo od
američkih poreznih obveznika) prije
preuzimanja teško isplativih
kineskih usluga.
(NE)MOĆ DOMAĆE POLITIKE
U ovako kaotičnom
trenutku, bez očite prednosti bilo
koje svjetske sile na balkanskim
prostorima, važno je sagledati mogu
li domaće politike doprinijeti
stabilizaciji, bez obzira na sve
izrazitija miješanja izvana.
Naravno, nije
realno očekivati da će zemlje s
neostvarenim teritorijalnim
ambicijama sudjelovati u
stabilizaciji Balkana.
One će, a ovdje je
u prvom redu riječ o Vučićevoj
Srbiji, tražiti sve dostupne
partnere od kojih očekuju podršku u
prekrajanju granica. (Također će,
kao što to Vučić strastveno radi,
pokušati okrečiti vlastitu
fašističku prošlost kako bi naivcima
propovijedao o tuđim „fašizmima”.)
Posve je jasno da (za razliku od
službene retorike) Srbija stvarno ne
prihvaća nezavisnost Kosova, Crne
Gore, Bosne i Hercegovine, pa i
Hrvatske.
Zato je vrlo važno
da one zemlje, koje svojim primjerom
žele ishoditi pozitivna rješenja,
odustanu od često infantilnih
graničnih sukoba. Hrvatska doista
nema razloga zašto bi ustrajala na
sukobima sa Slovenijom, Bosnom i
Hercegovinom, pa čak i Srbijom. No,
da bi Hrvatska doista preuzela svoju
povijesnu ulogu predstavnika Zapada
(svog, a ne briselskog ili nekog
trećeg) na Balkanu, ona mora
odstraniti nositelje dubinski
pogrešne i suicidalne politike prema
Bosni i Hercegovini, koja se u
suštini nije mnogo mijenjala od
Tuđmanovih zemana. Takav je zaokret
jedino jamstvo stabilizacije BiH,
jer ono će nužno razvlastiti glavne
nositelje ruske linije Dodika i
Čovića, a ujedno iznuditi promjenu u
politici autistične bošnjačke elite,
koja na srpsko-hrvatske izazove već
dugo odgovara vlastitim
ekskluzivizmom.
Pozitivne promjene
u BiH imaju prednost nad
petljavinama s Kosovom (izmjena
teritorija), koje samo mogu otvoriti
nove i posve nepredvidljive sukobe.
Drugim riječima, s malo više truda i
svijesti o vlastitim potencijalima,
moguće je stvoriti zajednicu
interesa na širokom dijapazonu od
Ljubljane, Zagreba, Sarajeva,
Podgorice, Prištine i Skoplja, ali
ne na vremešnim zabludama
jugoslavenstva nego na načelima
slobode i demokratske nezavisnosti.
Sve one snage što u ovom trenutku
dovode u pitanje samosvijest svake
od balkanskih država rade za strane
interese.
Naše jedino
zajedničko sidrište može biti
politika popuštanja u svemu osim u
nezavisnosti i slobodi. Odgovorni
državnici su uglavnom koncilijantni.
Koliko im je dopušteno, traže
pomirljiva, kompromisna rješenja.
Upravo zato što im ovo razdoblje ne
pogoduje, moramo raditi na vlastitom
programu demokratske suradnje, i ne
obazirati se na crne legende o
zločudnosti našeg prostora, koje su
nas u prošlosti uvijek skupo
stajale. Vrijeme je da se,
negativnim svjetskim trendovima
unatoč, iznađu vlastiti odgovori na
regionalne izazove.
|