„Oluja“: Akcija bez koje ne bi bilo Republike Srpske

„Oluja“ je bila kompromis pogrešnih politika koje su se morale tako završiti. Trebala je svima, s njom su sve strane nešto dobile i mnogo više izgubile

Ivo Komšić | 23. avgust 2019 | analiziraj.ba

Oluja oko „Oluje“ se stišala. Sjećanja na tu značajnu vojnu akciju su bila preplavljena, s jedne strane, slavljeničkom euforijom i napadnim nadmetanjem za prestiž, a s druge, gubitničkim ogorčenjem pomiješanim s komemorativnim patetikama. Niti jedan globalni sudionik „Oluje“ nije uspio odvojiti se i izdići iznad toga.“ Herojstvo“ i „zločinstvo“ su se koristili u ratničkoj retorici, svatko u svom interesu, kao da vojna akcija još traje. Počele su se naknadno upisivati koristi koje su ostvarene akcijom i mjeriti zalozi u njoj. U tome nema kraja, to će se protezati u budućnost, sve dok se ne shvati da su „herojstva“ i „zločinstva“ povezana, da su dio jedinstvenog događaja koji je posljedica jedinstvene politike. Naravno da to slavljenici i otuženici ne mogu shvatiti jer mnogi od njih i nisu bili značajni sudionici tih događaja. Gdje su oni uopće tada bili? Što su radili? Bolje je to ne ponavljati jer bismo i sami upali u vrtlog oluje oko „Oluje“.

Ne pomažu ni naknadno iskazivana herojstva ni hipotetički zaključci tipa – da sam mogao, ja bih bio. Tko je htio, taj je bio na pravom mjestu. Doduše, neki uopće nisu stvarali priliku biti dio toga. Oni danas ne mogu prihvatiti svoju beznačajnost pa svoju retoriku žele učiniti značajnom. Radi toga je ta retorika žestoka i „herojska“, barem njome se želi ugurati u ono što je već bilo. Oni žele produljiti davne događaje na današnje stanje i učiniti ih značajnijim nego su bili.

A što su ti događaji uistinu bili? Što je bila „Oluja“?

Važna i za Hrvatsku i za BiH

  To je, prije svega, bio otklon od neuspjelih politika koje su dovele do rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Zato je „Oluja“ važna podjednako i za Hrvatsku i za BiH, čak i za današnju RS i Srbiju. Svaka mistifikacija, ona slavljenička i ona gubitnička, udaljava podjednako sve od istine i stvarnog značenja „Oluje“ i nastavlja producirati ratničko stanje u cijeloj regiji. Otuda je retorika žešća nego u vrijeme kada se sve zbivalo.

Niti je „Oluja“ bila velika i čista pojedinačna pobjeda pobjedničkih strana u akciji, niti je bila vojni poraz zbog loše vođenih vojnih operacija gubitničke strane, iako je žrtava bilo na sve strane. Može se slobodno reći da su svi bili žrtve, i svi na neki način pobjednici. „Oluja“ je kompromis pogrešnih politika koje su se morale tako završiti.

„Oluja“ je trebala svima. Hrvatska je dobila priliku okončati višegodišnju vojnu okupaciju svoje teritorije i konačno poraziti paradržavnu tvorevinu Republiku Srpsku Krajinu na svojoj teritoriji. Ne može se zaboraviti euforija koja je vladala od 1991. godine pa sve do „Oluje“, o formiranju jedinstvene srpske države koja bi obuhvatila sve srpske krajine formirane za tu svrhu. Treba samo pregledati ratničke govore iz tog perioda koje su držali Miloševićevi izaslanici i zapovjednici vojnih i paravojnih formacija koje su dolazile iz Srbije. Rukovodstvo Republike Srpske Krajine, na čelu s Milanom Martićem, neposredno je pred „Oluju“ obmanjivalo Srbe u Hrvatskoj da će njihova „država“ uskoro biti međuarodno priznata. Hrvatska je morala prekinuti postojanje takve paradržavne tvorevine na svome tlu. Trebao joj je samo jak povod i racionalno opravdanje pred međunarodnom zajednicom. Taj povod su bili Bihać i cijela Bosanska krajina. Zauzimanjem Bihaća od strane vojske RS-a došlo bi do spajanja s vojskom RSK-a, tako da bi se dvije srpske krajine povezale u jednu. Tako bi RSK imala teritorijalni kontinuitet sa SRJ (Srbijom), što bi i za Hrvatsku i za BiH podjednako bio i vojni i politički problem.

„Oluja“ je trebala Bosni i Hercegovini iz više razloga. Prvo, neposredan razlog bio je spašavanje Bihaća oko koga se stezao i sužavao obruč vojnih snaga Republike Srpske i Samostalne autonomne pokrajine Zapadne Bosne. Također, takva vojna akcija je vodila u konačni poraz politike Radovana Karadžića i njegove Republike Srpske. Karadžić se nije mogao prisiliti na političko rješenje rata u BiH, koje je u tom trenutku trebalo SRJ (Srbiji) i Miloševiću. On je forsirao vojno rješenje, želio je vojnom pobjedom dovesti pred gotov čin i legalne vlasti RBiH i međunarodnu zajednicu. Bio je umislio da je to moguće. Njegov veliki previd je bio, kao i kod Martića, da je sve vojne uspjehe ostvario uz pomoć JNA, vojnih i paravojnih formacija iz Srbije, odnosno Slobodana Miloševića, a ne samostalno, nekom svojom vojnom silom. Također, i Martić i Karadžić su već bili ušli u sukob s Miloševićem koji je insistirao na Vance-Owenovom planu za BiH i na Z-4 za Republiku Srpsku Krajinu. I jedan i drugi su te planove odbili i stavili se iznad „vožda“. Od Miloševića su napravili neprijatelja međunarodne zajednice, koja ga je smatrala odgovornim za sve njihove politike i koja je s njim surađivala. Ona je bila spremna prihvatiti njegov reducirani plan velike Srbije, kome su sada oni bili na putu.

Skidanje odgovornosti

Tako je „Oluja“ trebala i Miloševiću da bi konačno skinuo odgovornost sa sebe, kaznio lidere srpskih krajina koji su se osamostalili i pokazao im tko je stvarni lider Srba na prostoru bivše Jugoslavije. Također, „Oluja“je za njega bila prilika za ostvarenje ponovno reduciranog plana velike Srbije, po logici daj što daš. Kompenzacija za gubitak srpskih krajeva u Hrvatskoj bili su BiH i Kosovo. Srbi iz Srpske Krajine u Hrvatskoj su se trebali preseliti dijelom u BiH, a dijelom na Kosovo.

To je također bio dio dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, zatim Bobana i Karadžića u Grazu. Dogovorili su da Bosanska Posavina pripadne pod srpsku administraciju u BiH, a srpski krajevi u BiH, Grahovo, Glamoč i Drvar, pod hrvatsku. Da su se tih dogovora držali dosljedno dva predsjednika, objelodanjeno je u Daytonu.

Taj dogovor se realizirao i u vojnim akcijama „Oluje“. Treba samo pratiti kretanje vojnih jedinica vojski koje su sudjelovale u „Oluji“. U njoj su sudjelovale tri vojske – Hrvatska vojska (HV), Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Armija BiH (ABiH). Peti korpus ABiH, kojim je komandovao Atif Dudaković, jednim dijelom snaga imao je pravac djelovanja Bosanski Petrovac – Sanski Most – Prijedor – Bosanski Novi – Kostajnica. Drugim dijelom snaga djelovao je u suradnji s HV-om duž bosansko-hrvatske granice. Sedmi korpus ABiH, kojim je komandovao Mehmed Alagić, imao je pravac Vlašić – Donji Vakuf – Jajce – Ključ – Sanski Most (spajanje sa 5. korpusom). Snage HVO-a i HV-a su imale pravac Kupres – Glamoč – Grahovo – Drvar, te dijelom snaga Šipovo – Mrkonjić – Banja Luka.

Bilo je logično da snage HV-a iz pravca BiH idu prema svojoj granici, da se iz BiH spoje sa 5. korpusom ABiH i krenu oslobađati svoju granicu s teritorije BiH sve do Kostajnice i tu se spoje sa svojim snagama iz pravca Dubice i Jasenovca. Međutim, HV je bila angažirana iz Hrvatske samo do granice prema BiH i tu se spajala s 5. korpusom, a iz BiH bila je usmjerena jednim dijelom prema Drvaru, a drugim prema Banjoj Luci.

35 posto za RS

Ovi pravci nisu slučajno odabrani. Nakon „Oluje“ nestala je Martićeva Republika Srpska Krajina, nestala je Abdićeva Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, a Karadžić je kontrolirao samo 35% teritorije BiH. U jednom trenutku, u Dejtonskim pregovorima, Richard Holbrooke je prihvatio da RS-u pripada samo tih 35% teritorije BiH. Kada je to vidio Milošević, poludio je. Pod snažnim pritiskom Kontaktne grupe (vodeće zemlje Evrope i Rusija), teritorijalna podjela BiH među entitetima je vraćena u okvire 51-49%. Međutim, nedostajala je teritorija za RS, kako je kompletirati i osigurati. Delegacija Republike BiH u Daytonu bila je odlučna ne popustiti i ne prepustiti ni pedalj teritorije koju je držala Armija BiH. Nastao je problem. Tuđman je bio nakratko u Zagrebu jer je sastavljao Vladu nakon izbora. Brzo se vratio u Dayton i slavodobitno i velikodušno izjavio da će on „dati“ tu teritoriju. To je značilo da se HV i HVO moraju povući sa dostignutih linija prema Banjoj Luci. Prava je istina da je HV u tom trenutku bila na mostu u Karanovcu, tj. 11 km pred Banjom Lukom, a ne u dolini Vrbasa na hidrocentrali Bočac. Banja Luka je bila spakovana da seli i to bi se desilo da je HV sa svojih pozicija krenula ka gradu. To se nije desilo ne samo zbog toga što je američka administracija bila protiv, nego što je Tuđman poštovao dogovor s Miloševićem. Kada su dijelovi Armije BiH mimo plana krenuli prema Banjoj Luci i primakli se Manjači, gdje je već bila HV, ova je otvorila artiljerijsku vatru na svoje saveznike u akciji, nije im dozvolila pristup Banjoj Luci. Bilo je nekoliko mrtvih, ali se to smatralo incidentom. (Tako je barem tumačio tadašnji ministar obrane Federacije BiH Jadranko Prlić). Međutim, to nije bio incident, nego dogovor Tuđmana i Miloševića da HV onemogući Armiji BiH pristup Banjoj Luci. Tuđman je u Daytonu, za pregovaračkim stolom, povukao HV i HVO s dostignutih linija i faktički objelodanio da nije osvajao teritoriju BiH od Vojske RS, nego da je čuvao za RS. Hrvatska vojska se povukla na liniju dogovora Kupres – Grahovo – Glamoč – Drvar. Ti povijesni srpski krajevi su potpali pod administraciju Federacije BiH, preciznije pod hrvatski Kanton 10. Posavina je potpala pod administraciju RS-a, izuzev Orašja, iz koga se HVO Đure Matuzovića nije htio povući cijeli rat usprkos naredbama iz Ministarstva obrane RH. Sve po dogovoru iz Karađorđeva.

„Olujom“ su svi na neki način podmirili svoje interese. Hrvatska je oslobodila svoju teritoriju od okupacije druge države, BiH je stavila pod svoju kontrolu Abdićevu autonomiju i oslobodila Bihaćku krajinu od Karadžićeve okupacije, Karadžićevi Srbi su dobili RS, ali bez Karadžića, Milošević je ostvario svoj reducirani plan i oslobodio se pritiska međunarodne zajednice. Važno je napomenuti, a to se danas ne želi znati, da bez „Oluje“ ne bi bilo današnje Republike Srpske. Da je HV ušla u Banju Luku, ili da je u Banju Luku ušla Armija BiH, čak i sa simboličnim snagama, Republike Srpske ne bi bilo. Karadžićeva Vojska RS bi bila poražena, on bi zajedno s Miloševićem potpisivao sporazum o kapitulaciji, a ne Dejtonski mirovni sporazum.

Također, izgubili su svi jer su narodi stradali, stradali su vojnici koji nisu znali za dogovore i koji su faktički žrtvovani. (Treba se samo prisjetiti žrtava na liniji obrane Mrkonjića – za koga i za što su izginuli?) Nitko od njih nije znao da je njihova borba unaprijed bila osuđena na neuspjeh. Neki od njih su euforično slavili, ne pitajući se kako je bilo moguće osvojiti toliku teritoriju za tako kratko vrijeme bez velikog otpora. Naravno, ni oni nisu znali da će se uskoro morati povući sa „osvojene“ teritorije. Veće žrtve su izbjegnute jer je Milošević ipak Srbe uputio da se na vrijeme pripreme za evakuaciju, jer „Oluja“ za njega nije bila iznenađenje. S druge strane, Tuđmanovi komandanti su usporavali svoju vojsku da se za to dobije vrijeme. Oko 150 hiljada Srba je napustilo Hrvatsku. Oni koji nisu poslušali, naivno vjerujući u svoju nevinost, uglavnom civili, stradali su naknadno – pobili su ih psi rata.

Što se slavi danas, nakon toliko godina? Nitko ne bi trebao imati razlog za slavlje. Opravdano je oplakivati žrtve na svim stranama, jer su uglavnom bile nevine. Ono što je sigurno, „Oluja“ je bila dosljedan zaključak promašenih i zločinačkih politika. Ali je bila i uvod u mir za sve. Radi toga bi „Oluju“ trebali svi zajedno obilježavati, bez suprotstavljanja „pobjednika“ i „poraženih“. Sve drugo je mistifikacija, produbljivanje neprijateljstava i podizanje političkih tenzija u regiji. Mnogima i danas treba takva prošlost i zato je slave ili oplakuju.