Intervju: Milan Kučan (II)

Milošević mi je rekao da su Srbi i Hrvati vezani – krvlju

Tamara Nikčević

31. jul 2017. | Pobjeda

POBJEDA: “Nakon sjednice CK SKJ 30. januara 1989. u Beogradu, kriza u Jugoslaviji bila je u najvećem jeku. Ona nije bila samo politička i ekonomska, ili samo kriza između naroda i narodnosti, nego i kriza društvenih vrijednosti”, rekli ste 2003. na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu. Na šta ste konkretno mislili?

KUČAN: Sredinom osamdesetih, Jugoslaviju je potresala ozbiljna kriza na svim nivoima. Pored nefunkcionalnosti države i neravnopravnosti naroda, veliki problem predstavljala je razlika između razvijenih i nerazvijenih djelova zemlje. Po stupnju ekonomskog razvoja, odnos Slovenije i Kosova, primjerice, bio je šest prema jedan. Svi su, dakle, manje-više imali dojam da onaj drugi živi na njihov račun. Pored svega, bio je uočljiv i konstantan pokušaj Srbije da ostalim jugoslavenskim republikama nametne interes svog političkog rukovodstva. Na kraju je, kao “zajednički interes”, a zapravo kao svojevrsni udžbenik nacionalizma, septembra 1986. objavljen Memorandum SANU.

POBJEDA: Memorandum SANU bio je In memoriam za Jugoslaviju, rekao je Ivan Stambolić.

KUČAN: Memorandum je to doista bio. Govorilo se da Srbija bez Jugoslavije može, dok Jugoslavija bez Srbije neće opstati. Razvijajući ovu tezu, iako svjesni da nemaju realnu akcijsku snagu, srpski akademici i intelektualci napisali su nacionalni program. Sa druge strane, Slobodan Milošević je imao političku akcijsku moć, ali ne i program. Tako su se udružili. Slovenija je u to vreme pokušavala da dobije suglasnost republika za reformu institucija, ali još uvjek u okviru SFRJ.

POBJEDA: Jedan od predloga bila je i konfederacija?

KUČAN: Jeste. Da je naša reforma uspjela, mogli smo dogovoriti viši stepen integracije; pošto nije, predložili smo mirni razlaz.

Slovenija je, inače, od početka insistirala na mirnom razlazu, odbacujući koncept otcjepljenja, kojeg nam je, pozivajući se na donošenje saveznog zakona, pokušavao nametnuti Borisav Jović. Naša teza je bila – niko nas nije primio u jugoslavensku zajednicu, stvarali smo je zajedno sa drugim narodima; u nju smo ušli dobrovoljno, pa nam niko neće ni propisivati kako ćemo iz nje izaći. Shvativši na kraju da za ozbiljnu reformu federacije praktično nemamo zainteresiranih sugovornika, 23. decembra 1990. organizirali smo referendum na kojem smo donijeli odluku o mirnom izlasku iz federacije. Nedugo zatim, januara 1991, Skupština Slovenije usvojila je i Deklaraciju o mirnom razlazu, na koju, izuzev Hrvatske, nije odgovorio niko.

Umjesto dogovora, iz Beograda nam je stigla optužba za “separatizam”.

POBJEDA: Advokat Srđa Popović kasnije je dokazivao da je 1990. upravo Srbija donijela prvi “separatistički ustav”, budući da su tim aktom bile suspendovane sve nadležnosti federacije.

KUČAN: U jugoslavenskim procesima Miloševićeva propaganda bila je veoma značajan faktor, pa je teza o “slovenačkom separatizmu” uredno plasirana preko TANJUG-a, Borbe, Politike, Večernjih novosti, NIN-a… Sve što se tih godina događalo motrila je JNA, čija se politička uloga danas često zanemaruje i zaboravlja. Još na kongresu CK SKJ 1986. generali su, primjerice, jasno rekli da će, u slučaju da se pokaže da SK nije u stanju riješiti krizu, oni uzeti stvar u svoje ruke. Slovencima je odmah počela gorjeti crvena lampica za uzbunu.

POBJEDA: I Edvardu Kardelju se, kažu, ista crvena lampica palila samo u dva slučaja: Rusi i JNA.

KUČAN: Kardelj je mnogo znao; zato je, pretpostavljam i bio tako oprezan.

POBJEDA: Uoči raspada SFRJ, baš kao i u vrijeme priprema za ubistvo premijera Zorana Đinđića, pojedini srpski generali odlazili su na tajne konsultacije u Moskvu.

KUČAN: Uoči otvaranja pitanja intervencije JNA u Sloveniji 1991, vrh armije imao je dilemu da li da izvede vojni puč ili da proglasi vanredno stanja u cijeloj Jugoslaviji. Pokušavajući da Rusiju nekako uvuče u predstojeće jugoslavenske sukobe, general Veljko Kadijević tajno je otišao kod generala Jazova u Moskvu.

“Imamo svoje problem, rešite to sami”, rekao mu je Jazov.

POBJEDA: Osim “paljenjem lampice”, kako je još Slovenija reagovala na poruke JNA?

KUČAN: Nastavili smo sa traženjem rješenja za jugoslovensku krizu. Koncem januara 1990. sazvan je novi, 14. izvanredni Kongres CK SKJ. Tijekom završne sjednice kojom je predsjedavao Momir Bulatović, Slovenija je praktično izašla iz Jugoslavije.

POBJEDA: Da li je taj izlazak bio unaprijed pripremljen?

KUČAN: Clj 14. Kongresa bio je riješavanje dubokih i ozbiljnih problema koji su drmali temelje zajedničke države, ali pomoću principa demokratskog centralizma. Slovenija, koja se nije nadala uspjehu, ali je ostavljala prostor za dogovor, pokušavala je da u završni dokument Kongresa ubaci rezoluciju o promjenama unutar SFRJ. Međutim, u svim komisijama slovenački delegati bili su preglasani. Odbijen je, recimo, i naš zahtjev da se iz jugoslavenskih zatvora oslobode svi politički zatvorenici. Konačno, kada ni jedan od naših amandmana ni na plenarnoj sjednici nije usvojen, napustili smo salu. Prethodno smo se dogovorili da se, u slučaju da stvari nastave istim tokom, Ciril Ribičič, koji je predvodio našu delegaciju, javi za riječ i kaže da takav Savez komunista više nije naš. Čim smo ustali i krenuli prema vratima, ostali delegati počeli da nam aplaudiraju.

Milošević je Momiru Bulatoviću naredio da nastavi sjednicu.

“Nastavi, nastavi!”, vikao je.”Neka idu, mi nastavljamo!”

Ispraćeni smo zvižducima, aplauzom… Bilo je mučno.

POBJEDA: Pamti se i taj aplauz, ali i suze Sonje Lokar dok je napuštala salu.

KUČAN: Sonji Lokar se i danas prigovara da je plakala za Jugoslavijom. Dobro, na neki način svi smo plakali za Jugoslavijom - u toj je zemlji bilo i dosta dobroga. Ipak, ko zna Sonju, zna da je ona plakala nad sudbinom koja će uskoro zadesit SFRJ.

“Nastavi li se u ovom smjeru, biće krvi do koljena”, govorila je Sonja.

Nažalost, imala je pravo.

POBJEDA: Kada ste upoznali Slobodana Miloševića?

KUČAN: Poznavao sam ga još iz studentskih dana, iz Saveza studenata Jugoslavije. Bolje sam poznavao njegovog brata Borislava, koji je kasnije bio ambasador SRJ u Moskvi.

Milošević je, nema sumnje, imao izražene liderske i autokrtaske ambicije; prihvatio je velikosrpski nacionalni program, bio njegov protagonist. Sjetite se njegove posjete Kosovu i poruke samo Srbima, ne i ostalim narodima, da niko ne smije da ih bije. Kada je februara 1989. počeo štrajk rudara u Starom trgu…

POBJEDA: Jesu li Slovenci pokušali da politički iskoriste taj štrajk?

KUČAN: Pored naše moralne podrške rudarima, Srbiji je bila “sporna” moja rečenica da se u Starom trgu brani Jugoslavija, odnosno princip nacionalne ravnopravnosti. Ne ulazeći sada u to da li je štrajk bio spontan ili simuliran, siguran sam da skup u Cankarjevom domu, kao gest potpore rudarima, nije bio manipulativan, niti uperen protiv srpskog rukovodstva. Prije bih rekao da je to bio pokušaj da se protest rudara okonča i tako nastavi politički dialog.

POBJEDA: Miloševiće ste poslednji put sreli 2003. u Hagu. Dok sam čitala transkript Vašeg svjedočenja, imala sam utisak da je Milošević izgubljen, da povremeno ne shvata da je u tom procesu otuženi, ne tužilac.

KUČAN: Imate pravo: Milošević je dosta tako djelovao. Susret sa njim bio mi je izuzuetno neprijatan. Poznavali smo se toliko godina, surađivali… Odjednom, našli smo se jedan naspram drugog - on optuženik za ratne zločine, ja svjedok Tužilaštva.

“Svjedočiću isključivo o onome što znam, gdje sam bio akter”, upozorio sam tužioca na početku.

Nastojao sam da na temelju mog svjedočenja sud shvati suštinu Miloševićeve politike. Jer, Milošević je bio vješt: rat je eksportirao u BiH, dok ratnih sukoba u Srbiji zapravo nije ni bilo.

POBJEDA: Pojedini istoričari tvrde da ste i Vi politički veoma vješti, budući da ste januara 1991. od Miloševića dobili prećutnu saglasnost, tj. “dozvolu” za izlazak Slovenije iz SFRJ. Šest mjeseci kasnije, Slovenija je, na temelju svoje referendumske odluke, proglasila nezavisnost. Jeste li zaista sa Miloševićem pregovarali o izlasku iz SFRJ?

KUČAN: Milošević je često znao laskati sugovorniku.

“Hajde, Milane”, rekao mi je jednom, “daj da nas dvojica to rešimo kad već ostali ništa ne razumeju”.

Onda je prešao na stvar.

“Ako Slovenci zaista žele da napuste SFRJ, nećemo im se moći suprotstaviti. Međutim, to ne važi za Hrvatsku. Srbi i Hrvati vezani su - krvlju!”

U Hrvatskoj je ovaj Miloševićev stav protumačen kao njegova “prećutna suglasnost” za izlazak Slovenije iz SFRJ. U toj se interpretaciji zanemaruje da smo nekoliko mjeseci prije naše Deklaracije o mirnom ralazu održali sastanke sa političkim rukovodstvima ostalih jugoslavenskih republika, tijekom kojih smo ponavljali da imamo pravo na svoju državu i da isto parvo imaju i druge republike.

“Imaju li i Srbi pravo na svoju državu”, pitao me je Milošević.

“Imaju, ali ne na štetu prava ostalih”, rekao sam mu.

Drugi dio mog odgovora srpska propaganda je prešutala… Ipak, da vam na kraju ogovorim izravno: ne, Slovenija se nije dogovorila sa Miloševićem oko izlaska iz SFRJ. Da jeste, taj bi dogovor, vjerujte mi, izgledao drugačije. Sa Miloševićem se, naprosto, nije moglo dogovarati. Shvativši to, 25. juna 1991. aktivirali smo odluku referenduma iz decembra 1990. o izlasku iz SFRJ.

POBJEDA: Taj izlazak, nažalost, nije bio miran.

KUČAN: Nije. JNA je već 26 juna 1991. izašla iz kasarni i uputila se ka spoljnim granicama Slovenije.

POBJEDA: Očekivali ste takvu reakciju?

KUČAN: Bilo je jasno da naš izlazak iz SFRJ ne može proći bez konflikta. U međuvremenu, u Beogradu je održana sjednica savezne Vlade, čije su zaključke generali JNA tumačili kao odobrenje da smiju ići oružjem na Sloveniju. Te sam noći pozvao premijera Antu Markovića, koji je takvo tumačenje odlučno demantirao.

Tri dana prije te sjednice savezne Vlade, slovenačko rukovodstvo sastalo se sa državnim sekretarom SAD Džejmsom Bejkerom.

“SAD nikada neće priznati Sloveniju!”, rekao nam je sekretar Bejker.

POBJEDA: Sličnu poruku Crnogorcima je poslao predsjednik Francuske Žak Širak uoči referenduma 2006.

KUČAN: Već sam rekao da Zapad ne poznaje najbolje ovdašnje prilike, da pravi greške. To nije od juče… Znali smo da je državnog skretara SAD o situaciji u SFRJ informirao njegov ambasador u Beogradu.

POBJEDA: Voren Cimerman?

KUČAN: Tako je. Cimermana se zanimao za Kosovo; nas Slovence gotovo da i nije uzimao za ozbiljno.

“Siguran sam da će SAD prije ili kasnije priznati Sloveniju, koja će svoju nezavisnost dobiti demokratskim putem, ne oružjem”, rekao sam na kraju sekretaru Bejkeru.

Kasnije mi je Budimir Lončar ispričao da je američki državni sekretar, nakon razgovora sa svim republičkim rukovodstvima, konstatovao da je ipak najmanje zadovoljna susretom sa mnom.

“Bejker se prije mene sreo s Miloševićem i Tuđmanom?”, pitao sam Lončara, koji je u to vrijeme bio šef jugoslavenske diplomatije u Vladi Ante Markovića. “Šta li su mu tek njih dvojica govorila ako sam ja ostavio najlošiji utisak?!”.

POBJEDA: Većina vjeruje da je upravo Amerika presudno uticala na raspad SFRJ.

KUČAN: Ne, ne, nije. Dokaz je i američko dosta kasno priznanje Slovenije. Što donekle razumijem, budući da je Jugoslavija doista bila okvir koji je garantirao mir i stabilnost Balkana. Očuvanje SFRJ bilo je, dakle, u najvišem interesu SAD. Naravno, ne po svaku cijenu. Jer, ma koliko se protivio samostalnosti Slovenije, sekretar Bejker je Anti Markoviću rekao da je u slovenačkom slučaju upotreba oružja – isključena.

Generali JNA, nažalost, nisu uvažili to Bejkerovo upozorenje.

POBJEDA: Ipak, kako to da je jedna od pet ili šest najjačih armija u svijetu izgubila rat od slovenačke Teritorijalne odbrane?

KUČAN: Teško je tu govoriti o pobjedi i o porazu…

POBJEDA: Da, ali poslednji vojnici JNA su se 26. oktobra 1991. ipak povukli iz Slovenije.

KUČAN: Svi slovenački generali tvrdili su kasnije da je JNA veoma diletantski nastupila: išli su tenkovima, bez pješadijske podrške; potcijenili su činjenicu da se u Sloveniji protiv njih ne bori samo TO, nego i narod, spreman da se brani goloruk. Žene, djeca, stariji ljudi stajali su ispred tenkova JNA, što se nije smjelo ignorirati. Najzad, JNA je u tom momentu bila mirnodobna armija koju su činili regruti. Za prelazak iz mirnodobnog u ratno stanje JNA je trebala trideset dana.

Slovenija je, inače, sve vrijeme tražila da se ratni sukob što prije okonča. Išli smo na pregovore sa Evropskom zajednicom u Zagreb, na Brijune... Nismo htjeli rat, svjesni da bi se on, u slučaju da je JNA upotrebila svoje elitne jedinice, drugačije završio.

POBJEDA: Kako su na rat reagovali slovenački vojnici i oficiri unutar JNA?

KUČAN: Kad je sukob počeo, Slovenija je svoje vojnike i starešine pozvala da napuste JNA. Ta armija je prestala da bude naša; postala je agresor. Odziv slovenačkih vojnika na naš poziv bio je veliki, bez obzira na to što ih je JNA tretirala kao dezertere.

POBJEDA: Tokom tih desetak ratnih dana utvrđeno je da su slovenačke snage strijeljale neke oficire JNA i civile koje su prethodno pohapsile.

KUČAN: Nažalost, bilo je žrtava, ali nije bilo kršenja međunarodnog i vojnog prava. O tim događajima postoje izvještaji, sudska i medicinska vještačenja, sudski postupci, pravomoćne presude koje su izrečene počiniocima.

POBJEDA: Da li je kasniji rat u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu mogao biti izbjegnut, što mislite?

KUČAN: Mogao je biti izbjegnut da je odmah prihvaćena slovenačka ideja o mirnom razlazu. Nakon međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske…

POBJEDA: Ono nije bilo preuranjeno?

KUČAN: Naprotiv, mislim da je došlo prekasno. Jer, da su Slovenija i Hrvatska, naročito Bosna i Hercegovina ranije dobile međunarodno priznanje, mnogo toga bi bilo izbjegnuto. Posebnu odgovornost za rat i za počinjene zločine snosi JNA, koja je vjerovala da baš ona brani Jugoslaviju. Da, ali u čijem je interesu bila takva Jugoslavija?

JUGOSLAVIJA JE ULIVALA OPTIMIZAM

POBJEDA: Prošlo je dosta vremena, šta je danas Jugoslavija za Vas?

KUČAN: Veći dio života proveo sam u SFRJ i, gledajući iz perspektive koja nije samo emocionalna, mogu reći da je ta zemlja, naročito u vrijeme moje mladosti, ulivala optimizam, davala dobru perspektivu. Kasnije, suočena sa krizom, kao višenacionalna zajednica sa mnogim protivurječnostima, Jugoslavija očito nije bila sposobna detektirati prave problem – ni ekonomske, ni političke - a kamoli za njih naći rješenje. Ipak, šire posmatrano, jugoslavensko razdoblje je za Sloveniju i za slovenački narod bio dobrim dijelom plodonosno.

TITOVA KARDINALNA GREŠKA

POBJEDA: Je li isitina da je nezvanični stav Slovenije bio – sa Mrakom Nikezićem na čelu Srbije moguća je jugoslovenska federacija; sa Ivanom Stambolićem konfederacija, sa Miloševićem - razlaz?

KUČAN: Mislim da nije. Kao tadašnji politički i državni vrh Srbije, ali i kao vrsni intelektualci, Marko Nikezić i Latinka Perović imali su uvid u ključne probleme u koje je koncem šezdesetih bilo zapalo jugoslavensko društvo. Nakon maspoka u Hrvatskoj, krenulo se u “uspostavljanje ravnoteže”, pa su tijekom tog procesa i srpski liberali ubrzo bili maknuti sa svojih pozicija. Baš kao i Stane Kavčič u Sloveniji. Posjekavši intelektualni vrh partije, Tito je sedamdesetih godina napravio kardinalnu grešku. Možda bi danas bilo pretjerano reći da su ljudi koje je tada smijenio mogli sačuvati Jugoslaviju, ali je sigurno da bi, da su ostali, kraj te države izgledao mnogo drugačije.

Sa Ivanom Stambolićem sam se više puta sreo dok je bio predsjednik Saveza komunista Srbije, pa i kasnije kada smo, u smislu međusobnog testiranja i traženja savezništva, uglavnom vodili diskusije van zvaničnih foruma. Krajem osamdesetih, održana je Osma sjednica CK SK Srbije, na kojoj se Milošević obračunao sa Stambolićem.

POBJEDA: Kakav stav je o Osmoj sjednici imala Slovenija? Stipe Šuvar je, recimo, podržao Slobodana Miloševića.

KUČAN: Mi nismo. U beogradskom Domu sindikata se, uoči Osme sjednice, održavala neka obljetnica. Stane Dolanc, koji je još bio u Beogradu, bio je informiran o svemu što se događa.

“Ivice,”, upozorili smo tada Stambolića, “budi oprezan, sprema ti se zlo”.

“Ne brinite, sve je pod kontrolom”, odgovorio nam je Stambolić.