Deklaracija
o nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika
Mart 1967.
Deklaracija o
nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika objavljena je u
tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s
potpisima osamnaest hrvatskih
znanstvenih i kulturnih ustanova.
Tekst Deklaracije sastavila je
tjedan dana ranije u prostorijama
Matice hrvatske skupina
znanstvenika, književnih i kulturnih
radnika (Miroslav Brandt, Dalibor
Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav
Ladan, Slavko Mihalić, Slavko
Pavešić, Vlatko Pavletić), a Upravni
odbor Matice hrvatske tekst je 13.
ožujka 1967. prihvatio i razaslao na
potpisivanje. Već 15. ožujka
Deklaraciju je potpisalo tadašnje
Društvo književnika Hrvatske, a
ubrzo zatim i druge ustanove.
Višestoljetna
borba jugoslavenskih naroda za
nacionalnu slobodu i socijalnu
pravdu kulminirala je
revolucionarnim preobražajem u
razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine
Narodnooslobodilačke borbe i
socijalističke revolucije omogućile
su svim narodima i narodnostima u
Jugoslaviji da uđu u novu fazu
njihova povijesnog postojanja.
Oslanjajući se na temeljna načela
socijalizma o pravu svakog čovjeka
da živi slobodan od svake
podjarmljenosti i o pravu svakog
naroda na potpun suverenitet i
neograničenu ravnopravnost sa svim
drugim nacionalnim zajednicama,
Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i
Makedonci formirali su federativni
savez, sazdan od šest
socijalističkih republika, kao
jamstvo te uzajamne ravnopravnosti,
međusobnog bratstva i socijalističke
suradnje.
Načelo nacionalnog
suvereniteta i potpune
ravnopravnosti obuhvaća i pravo
svakoga od naših naroda da čuva sve
atribute svoga nacionalnog
postojanja i da maksimalno razvija
ne samo svoju privrednu, nego i
kulturnu djelatnost. Među tim
atributima odsudno važnu ulogu ima
vlastito nacionalno ime jezika kojim
se hrvatski narod služi, jer je
neotuđivo pravo svakoga naroda da
svoj jezik naziva vlastitim imenom,
bez obzira radi li se o filološkom
fenomenu koji u obliku zasebne
jezične varijante ili čak u
cijelosti pripada i nekom drugom
narodu.
Novosadski dogovor
opravdano je deklarirao zajedničku
lingvističku osnovu srpskog i
hrvatskog književnog jezika ne
poričući historijsku,
kulturno–historijsku, nacionalnu i
političku istinu o pravu svakoga
naroda na vlastiti jezični medij
nacionalnog i kulturnog života. Te
su tekovine formulirali i ustavni
tekstovi, i Program Saveza
komunista, političkog predvodnika
naših naroda u revolucionarnoj
borbi.
Ali usprkos
jasnoći osnovnih načela, stanovite
nepreciznosti u formulacijama
omogućavale su da ta načela budu u
praksi zaobilažena, iskrivljavana i
kršena unutar širih pojava skretanja
u realnosti našega društvenog i
ekonomskog života. Poznato je u
kojim su okolnostima u našoj zemlji
oživjele tendencije etatizma,
unitarizma, hegemonizma. U vezi s
njima pojavila se i koncepcija o
potrebi jedinstvenog »državnog
jezika«, pri čemu je ta uloga u
praksi bila namijenjena srpskom
književnom jeziku zbog dominantnog
utjecaja administrativnog središta
naše državne zajednice. Usprkos VIII
kongresu, IV i V plenumu CK SKJ,
koji su u našim danima posebno
naglasili važnost socijalističkih
načela o ravnopravnosti naših naroda
pa, prema tome, i njihovih jezika,
putem upravnog aparata i sredstava
javne i masovne komunikacije
(saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u
zajedničkim emisijama, PTT,
željeznicama, tzv. materijala
ekonomske i političke literature,
filmskih žurnala, raznih
administrativnih obrazaca), zatim
putem jezične prakse u JNA, saveznoj
upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i
političkim organizacijama, faktično
se i danas provodi nametanje
»državnog jezika«, tako da se
hrvatski književni jezik potiskuje i
dovodi u neravnopravan položaj
lokalnog narječja.
Osobito važne
inicijative privredne i društvene
reforme, oslanjajući se na bitna
svojstva našeg samoupravnog
socijalističkog društva, obvezuju
nas da na području svoga djelovanja
– jezika, književnosti, znanosti i
kulture uopće – poduzmemo sve
potrebno da se u neposrednoj praksi
ostvaruje i ostvare sva izložena
načela našeg socijalističkog
sustava.
Na toj osnovi
potpisane hrvatske kulturne i
znanstvene ustanove i organizacije
smatraju da je neophodno potrebno:
1) Ustavnim
propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu
jednakost i ravnopravnost četiriju
književnih jezika: slovenskoga,
hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.
U tu svrhu treba izmijeniti
formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131,
koja bi morala glasiti ovako:
»Savezni zakoni i
drugi opći akti saveznih organa
objavljuju se u autentičnom tekstu
na četiri književna jezika naroda
Jugoslavije: srpskom, hrvatskom,
slovenskom, makedonskom. U službenom
saobraćaju organi federacije obvezno
se drže načela ravnopravnosti svih
jezika naroda Jugoslavije.«
Adekvatnom formulacijom treba
osigurati i prava jezika narodnosti
u Jugoslaviji.
Dosadašnja ustavna
odredba o »srpskohrvatskom odnosno
hrvatskosrpskom jeziku« svojom
nepreciznošću omogućuje da se u
praksi ta dva usporedna naziva
shvate kao sinonimi, a ne kao temelj
za ravnopravnost i hrvatskog i
srpskog književnog jezika, jednako
među sobom, kao i u odnosu prema
jezicima ostalih jugoslavenskih
naroda. Takva nejasnoća omogućuje da
se u primjeni srpski književni jezik
silom stvarnosti nameće kao
jedinstven jezik za Srbe i Hrvate.
Da je stvarnost zaista takva,
dokazuju mnogobrojni primjeri, a
među njima kao najnoviji nedavni
Zaključci pete skupštine Saveza
kompozitora Jugoslavije. Ti su
zaključci objavljeni usporedno u
srpskoj, slovenskoj i makedonskoj
verziji kao da hrvatskoga
književnoga jezika uopće nema ili
kao da je istovjetan sa srpskim
književnim jezikom.
Potpisane ustanove
i organizacije smatraju da u takvim
slučajevima hrvatski narod nije
zastupan i da je doveden u
neravnopravan položaj. Takva se
praksa ni u kojem slučaju ne može
opravdati inače neosporenom
znanstvenom činjenicom da hrvatski i
srpski književni jezik imaju
zajedničku lingvističku osnovu.
2) U skladu s
gornjim zahtjevima i objašnjenjima
potrebno je osigurati dosljednu
primjenu hrvatskoga književnog
jezika u školama, novinstvu, javnom
i političkom životu, na radiju i
televiziji kad se god radi o
hrvatskom stanovništvu, te da
službenici, nastavnici i javni
radnici, bez obzira otkuda
potjecali, službeno upotrebljavaju
književni jezik sredine u kojoj
djeluju.
Ovu Deklaraciju
podnosimo Saboru SRH, Saveznoj
skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj
javnosti da se prilikom pripreme
promjene Ustava izložena načela
nedvosmisleno formuliraju i da se u
skladu s time osigura njihova
potpuna primjena u našem društvenom
životu.
Matica hrvatska
Društvo
književnika Hrvatske
PEN–klub, Hrvatski
centar
Hrvatsko filološko
društvo
Odjel za
filologiju Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti
Odjel za suvremenu
književnost Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti
Institut za jezik
Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti
Institut za
književnost i teatrologiju
Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti
Katedra za
suvremeni hrvatskosrpski jezik
Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za
suvremeni hrvatskosrpski jezik
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za
povijest hrvatskog jezika i
dijalektologiju Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu
Katedra za
jugoslavenske književnosti
Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za stariju
hrvatsku književnost Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu
Katedra za noviju
hrvatsku književnost Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu
Institut za
lingvistiku Filozofskoga fakulteta u
Zagrebu
Institut za nauku
o književnosti Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu
Staroslavenski
institut u Zagrebu
Društvo književnih
prevodilaca Hrvatske |