|
Latinka Perović
O Jasenovcu, najnovijoj knjizi Ive
Goldštajna
4. april 2019, Centar za kulturnu
dekontaminaciju, Beograd
Kolega Milan Koljanin i ja, predstavićemo večeras Jasenovac,
najnovije delo Ive Goldštajna, istoričara i profesora na Sveučilištu
u Zagrebu.
Knjiga je objavljena krajem prošle godine u Hrvatskoj u izdanju
Frakture. Večeras je predstavljamo u izdanju Akademske knjige iz
Novog Sada.
Knjiga je velika i po obimu: 800 strana osnovnog teksta i oko 160
strana priloga. Bilo mi je potrebno 2 meseca šestočasovnog čitanja
dnevno da je savladam. To je i teška knjiga – ne samo zbog svog
traumatičnog sadržaja, već i zbog profesionalnih izazova. Ivo
Goldštajn kaže: „Knjiga o paklu 20. stoljeća, ali i povijest
iznutra“.
U svakom slučaju bilo mi je vrlo teško posle čitanja Jasenovca da
pređem na drugu temu. To mi je pošlo za rukom tek kada sam, za sajt
Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, napisala opširniji
osvrt na knjigu. Za to mi je, opet, bilo potrebno novih mesec dana.
Ali konačno sam „izišla iz Jasenovca“ sa pogledom na knjigu koji
večeras, sa sigurnošću, mogu da saopštim i vama.
Ako biste od mene tražili da u jednoj rečenici izrazim suštinu tog
pogleda, ona bi glasila: Jasenovac je totalna istorija jasenovačkog
fenomena, jasenovačkog logoraškog sistema i jasenovačke tragedije.
To je knjiga kojoj ništa ne nedostaje. U 64 poglavlja, od kojih se
svako može posebno čitati, izražena je njihova unutrašnja povezanost
u jedinstvenu celinu.
Ivo Goldštajn je na Jasenovcu radio oko 20 godina. Teško je da je
moguće zamisliti kraće vreme. Pogotovo ako se uzme u obzir da su
Jasenovcu, pored više manjih, radova prethodile dve knjige, u
koautorstvu sa pokojnim Slavkom Goldštajnom: Holokaust u Zagrebu
(2001.) i Jasenovac i Blejburg nisu isto (2011.).
U njima je, pre svega u Holokaustu u Zagrebu, izgradjen pristup: od
pojedinačnih sudbina, što više takvih sudbina, ka tragičnoj sudbini
svih. Tim pristupom, Ivo Goldštajn se našao na tragu savremene
istorijske i filozofske misli u svetu o Holokaustu i Gulagu.
Odmah da kažem: Ivo Goldštajn ne prenebegava značaj broja
jasenovačkih žrtava. Kroz jasenovački logorski sistem prošlo je, po
njemu, 120-130 hiljada ljudi. Ubijeno je vatrenim oružijem, maljem i
kamom, umoreno glađu, bolestima i raznim načinima mučenja – prema
poimeničnom popisu žrtava do 2018. godine, 83.811. Od toga broja
skoro četvrtinu čine deca do 14 godina. Ivo Goldštajn precizira
rasnu, versku, nacionalnu i političku pripadnost žrtava. Ali, ne
dopušta da bude zasenjen njihov antropološki sadržaj kojim zapravo
jasenovačke žrtve podiže na nivo univerzalne tragedije 20. veka.
Jasenovac ne bi bio totalna istorija bez međunarodnog okvira:
fašizam u Italiji i nacizam u Nemačkoj. Naravno, ni bez iskustva
Kraljevine Jugoslavije. Ali, ni bez ukazivanja na izvore o Jasenovcu
koji postoje u arhivima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i
Nemačke, kao ni bez skrupuloznog osvrta na literaturu o jasenovačkom
logorskom sistemu. Za razliku od zapuštenosti jasenovačkog logora
kao toponima, sve do kraja pedesetih godina prošlog veka,
jasenovački logorski sistem, odnosni strahoviti zločini počinjeni u
njemu, bio je, kao tema, prisutan još od Drugog svetskog rata. U
mitu koji se o Jasenovcu stvorio u kanonizovanoj istoriografiji
posle Drugog svetskog rata, u ustaškoj emigraciji, u
nacionalističkoj istoriografiji osamdesetih i devedesetih godina
prošlog veka. Najzad, u naučnoj istoriografiji čijem vrhu pripada,
ne samo delo Ive Goldštajna o kome večeras govorimo, nego i ogroman
deo njegovog opusa. To ne objašnjavam samo njegovim talentom i
istrajnim radom nego i kulturom pamćenja u porodici Goldštajnovih.
Imam u vidu knjige pokojnog Slavka Goldštajna.
Novo je, kod Ive Goldštajna, osnova istraživanja, koja daje snagu
paradigmi da istina nisu samo činjenice već i naracija - i žrtava i
zločinaca. U Jasenovcu Ivo Goldštajn je koristio memoarske zapise
preživelih jasenovačkih zatočenika. Upravo su ti izvori njegovom
delu dali dubinu. On sam kaže da je kroz njih prolazio kao kroz
Čistilište. Ali, bez njih Jasenovac ne bi to bio i za čitaoca.
Autori memoara ovih zapisa su demokratski orijentisani
intelektualci, protivnici političkog i genocidnog terora NDH,
antifašisti, komunisti. Među njima je najviše Hrvata, poneki
Jevrejin, jedva neki Srbin, i nijedan Rom. U toj se statistici, kako
bi rekao Ivo Goldštajn, zrcali mogućnost preživljavanja jasenovačkog
logora.
Jasenovac je knjiga složenog i tmastog sadržaja. Ona govori o svetu
koji je uspostavljen u jasenovačkom logoru, o svetu u kome je on bio
moguć i o otporu. U ovoj prilici, ukazaću još samo na tri mesta u
njoj.
Prvo, Ivo Goldštajn je jednim od glavnih delova knjige smatrao
poglavlje “zločinačka hijerarhija: a) vrh: Ante i Dido, b)
jasenovačka 4M, c) koljači na terenu“. U njemu je ustaštvo, kao
ideologija etnički čiste hrvatske države na temelju koje je, uz
pomoć Nemačke, uspostavljena upravljačka struktura NDH. Nju su
držale zemljačke i rodbinske veze pljačka i zločin, neprezanje ljudi
ni od kakvog metoda. Njena „vojska“ regrutovana je iz zaostalih i
zabitih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Like. To su sve
mladi ljudi. Njih je impresionirala ustaška uniforma, čin, plata,
moć koju su osećali izvršavajući tuđe naredbe.
Brzo su se pretvarali u zločince: „banalnost zla“.
Ivo Goldštajn ne bi bio dosledan svom pristupu: od pojedinačnih
sudbina, što više tih sudbina, ka tragičnoj sudbini svih kada svoju
knjigu ne bi završio biografijama jednog broja žrtava. Nije napravio
nikakvu statistiku biografisanih. Nije čak ni pobrojao biografije.
Svestan je ipak da su podzastupljeni Srbi i Romi. Mnogi od njih
ubijeni su pre nego što su ušli u jasenovački logor. Medju Srbima je
najviše seljaka, običnih ljudi - bez biografija.
Drugo, poglavlje „Katolička crkva i Jasenovac“ možda je i najbolje
poglavlje u knjizi. Osvetljena je ambivalentnost „Svete Stolice“
prema italijanskom fašizmu i nemačkom nacizmu, kao glavna brana
komunističkom totalitarizmu. Kroz tu prizmu, kao i kroz prizmu
nacionalnih i verskih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, osvetljena je
ličnost nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Nadbiskup Stepinac nije ratni zločinac, kako mu je, da bi ga se
ponizilo, suđeno 1946. godine. On je u ratu izgubio brata (ne zna se
koga je ubio - Nemci ili ustaše). Zauzimao se za mnoge progonjene
Srbe i uspevao da im pomogne. Ali, on je bio dobro obavešten o tome
šta se događalo u Jasenovcu, a da nikada nije doveo u pitanje NDH,
čiji je Jasenovac bio proizvod.
Tek 2009. godine nadbiskup i kardinal Bozanić, sa 300 svećenika
zagrebačke nadbiskupije, pohodio je Jasenovac. Ali, nije došao do
kripte u kojoj su simbolično položeni ostaci jasenovačkih žrtava. I
nije im se, poput papa Ivana Pavla II i Benedikta XVI u Aušvicu, u
znak kajanja, poklonio.
Tim povodom, Slavko Goldštajn je uputio otvoreno pismo nadbiskupu i
kardinalu Bozaniću, u kome je rekao da Katolička crkva nije otišla
do kraja, nego „samo do pola puta“. Deset godina kasnije, Ivo
Goldštajn je oporiji. Po njemu, time što se „pod otvorenim
patronatom Crkve promoviraju revizionistička stajališta i proustaške
ideje crkva je učinila korak nazad u odnosu prema Jasenovcu“.
I treće: Ivo Goldštajn nikada nije krio da je istoričar velike
profesionalne strasti. Rekao je to, bez ikakvog okolišanja i na
promociji svoje knjige Tito, na prošlogodišnjem Sajmu knjiga u
Beogradu. I Jasenovcem je, kako kaže na kraju, hteo „da suzi prostor
lažima o Jasenovcu a ustrajnom čitatelju predstavi istinu o tom
logoru“. Citirao je Iliju Jakovljevića, jednog od autora memoarskih
zapisa o jasenovačkom logoru. U knjizi Logor na Savi koju Goldštajn
smatra dostignućem u svetskoj literaturi ove vrste, Jakovljević kaže
da u budućoj literaturi o ustaškim logorima „izmišljanja ne bi
smjelo biti, jer ni mašta Poea i Maupassanta ne bi mogla nadoći na
ono čega se dosjetiše i što počiniše sasvim prosječne osobe“. Treba,
dakle, razumeti i objaviti fenomen Jasenovca. Ivo Goldštajn je
upravo to i učinio.
* * *
Nauka zahteva vreme, ogroman rad, profesionalnu etiku, ali i
političku kulturu, osetljivost društva na rezultate nauke. Oni,
međutim, sporo postaju deo javne svesti. Sigurno je da sa Jasenovcem
Ive Goldštajna neće presahnuti ni mitologizacija jasenovačkog logora
niti će prestati revizija njegove istorije. Ipak, sa ovom knjigom to
više neće biti isto. A sve dok se knjige mogu pisati i objavljivati,
dok se o njima može raspravljati, bitka za istinu nije izgubljena.
Zato Ivi Goldštajnu, kao njegova koleginica, kao njegov „ustrajni
čitatelj“ i prijatelj, u svoje ime i u ime svih vas – ako smem da
pretpostavim vaše dopuštenje kažem: veliko hvala. Naravno, i
Frakturi u Hrvatskoj, Akademskoj knjizi u Srbiji i Borkinom Centru
za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. |
