Prikaz knjige – „Jugoslavija u istorijskoj perspektivi“

Jugoslavija u istorijskoj perspektivi, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2017, 544 str.

Lucija Balikić | 23. prosinac 2017, historiografija.hr

Knjiga Jugoslavija u istorijskoj perspektivi izašla je na poticaj Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji te uz potporu Ambasade SR Njemačke u Beogradu. Raznovrstan sadržaj knjige produciralo je 18 autora s područja bivše Jugoslavije, a uređivački odbor činili su Latinka Perović, Drago Roksandić, Mitja Velikonja, Wolfgang Hoepken i Florian Bieber. Za recenziranje svih objavljenih radova pobrinuli su se Dubravka Stojanović, Vera Katz i Hrvoje Klasić. Osim radova koji su objedinjeni u ovoj knjizi, mnogi drugi radovi koji su povezani s naslovnom temom našli su se na portalu yuhistorija.com gdje ih se može jednostavno pregledavati, a knjiga je također prevedena i na engleski jezik. Sadržaj knjige podijeljen je u 4 velike tematske cjeline te osim njih sadrži i još nekoliko dodataka kao što su riječ izdavača, predgovor, uvod te biografije autora.

Prva velika tematska cjelina nosi naslov „Višestruka jugoslavenstva – kako jugoslovenski narodi ulaze u Jugoslaviju“ te je sačinjena od rada Drage Roksandića naslovljenog „Jugoslavenstvo prije Jugoslavije“ koji tematizira i navodi različite aproprijacije i manifestacije jugoslavenske ideje tijekom „dugog 19. stoljeća“. Druga velika tematska cjelina, pod naslovom „Jugoslovensko iskustvo u nacionalnim perspektivama“ objedinjuje 8 radova čiji autori, svaki iz perspektive jednog naroda i sastavnice bivše Jugoslavije, kronološki analiziraju njihova jugoslavenska iskustva od 1918. godine pa sve do razdoblja tranzicije. Bosnu i Hercegovinu u tom je kontekstu analizirao Husnija Kamberović, Crnu Goru Šerbo Rastoder, Hrvatsku Ivo Goldstein, Makedoniju Ljubica Jančeva i Aleksandar Litovski, Sloveniju Božo Repe, Srbiju Latinka Perović, Kosovo Mrika Limani te Vojvodinu Milivoj Bešlin.

Zatim, treća velika tematska cjelina, „Jugoslavija u istorijskoj perspektivi (1918-1991)“, donosi analizu različitih aspekata zajedničkog jugoslavenskog iskustva, kao što su demografski podaci (Srđan Milošević: „Od stagnacije do revolucije“), svakodnevni život (Igor Duda: „Hvatanje koraka s Evropom“), ekonomija (Vladimir Gligorov: „Korist i troškovi – ključna tema sporenja“), umjetnost i kultura (Nenad Makuljević: „Od umetnosti nacije to umetnosti teritorije“), vanjska politika (Tvrtko Jakovina: „Aktivna koegzistencija nesvrstane Jugoslavije“) te sjećanja na Jugoslaviju (Mitja Velikonja: „Načini sećanja na Jugoslaviju“). Konačno, „Zaključna razmatranja“ koja označavaju četvrtu veliku tematsku cjelinu ove knjige, sastoje se od dva teksta (Srđana Miloševića, Milivoja Bešlina i Vladimira Gligorova) koncentrirana na razloge i posljedice raspada Jugoslavije te na probleme društvene transformacije koji su uslijedili.

Na početku valja naglasiti kako su temeljne postavke na kojima počiva ova knjiga interdisciplinarnost i multiperspektivnost. Neki od ključnih ciljeva ove knjige, prema uvodnim napomenama, su razvoj istraživačkog interesa za povijest susjednih država te pomoć mladima da prevladaju nametnute im prošlosti kako bi počeli konstruktivno i dublje promišljati vlastite budućnosti u regiji. Stoga je ova knjiga, kao pokušaj da se na što sustavniji i objektivniji način zajednički pristupi zajedničkoj prošlosti, važna i vrijedna polazišna točka za formiranje drugačijeg i zdravijeg identiteta od onoga kojeg nameću nacionalno isključive historiografije. Navod koji dobro sažima karakter jednog novog narativa, kojemu ova knjiga značajno doprinosi, kaže: „Smatram, da se Jugoslavije treba sećati samo utoliko, ukoliko je u njoj bilo pobune, modernizacije, emancipacije i alternative, odnosno koliko je u njoj bilo napora za dosezanje pravednije budućnosti.“, odnosno „Yu-retrovizor treba okrenuti napred“ (Mitja Velikonja, str. 510).

Tematska cjelina orijentirana na jugoslavenska iskustva u pojedinim nacionalnim perspektivama omogućava izlaz iz partikularnog razmišljanja, odnosno otvara raznovrsne komparativne mogućnosti. Ona također njeguje misao o specifičnostima pojedinih nacionalnih iskustava te time vodi do razumijevanja njihovih današnjih identiteta i njihovih suvremenih neuralgičnih točaka. Tako iz ove knjige možemo saznati o tome što su za pojedine narode unutar Jugoslavije značili ključni momenti njezine zajedničke povijesti, odnosno kako su „odjeknuli“ u njezinim pojedinim sastavnicama. (Jugo)slavenstvo je tijekom „dugog 19. stoljeća“ poprimalo različite oblike i sadržaje te se koristilo u različite svrhe.

Kanonske figure predjugoslavenskog jugoslavenstva pridodavale su različita značenja onomu što će se 1918. godine nezgrapno opredmetiti ujedinjenjem Države SHS i Kraljevine Srbije. Nije dugo trebalo da onaj predratni omladinsko-politički jugoslavenski polet splasne te se već kroz prvih nekoliko godina u javnom prostoru mogla čuti rečenica „s njima se više ne može“, a takva se atmosfera dodatno intenzivirala atentatima na Stjepana Radića i Kralja Aleksandra. Slovenci i Bošnjaci su se našli u položaju „jezička na vagi“ koji je bio prinuđen igrati po pravilima političkog mainstreama, dok su Crnogorci izgubili elemente državnosti iz predratnog perioda. Kosovo i Vojvodina bili su područje sustavne kolonizacije i zatiranja autonomije, a vlast je pažljivim prekrajanjem jedinica lokalne samouprave Vidovdanskim i Oktroiranim ustavom onemogućila povezivanje potencijalne opozicije.

Prva je Jugoslavija stoga u radovima svih autora ove cjeline ocijenjena kao država ciničnog hegemonizma sa stalnom krizom legitimiteta, u kojoj je unitarno jugoslavenstvo implementirano kraljevskim dekretima. Srbija, koja je u predratnom, ratnom i poratnom razdoblju imala najbolji položaj zahvaljujući najvećem stupnju državnosti među južnim Slavenima, postojanju vlastite dinastije, posjedovanju pobjedničke vojske u ratu i uvećanom teritoriju kao posljedica Balkanskih ratova – nije imala dovoljno razvijenu političku kulturu da bi uspostavila pravedniji unutarnji poredak. Nova država je ionako patila od međusobne nepovezanosti i velikih razlika u povijesti, vjeri, pravno-administrativnoj tradiciji, ekonomskoj razvijenosti i pismenosti, a njezine su granice bile i ugrožene od strane vanjskih elemenata.

Ipak, više je pozornosti poklonjeno povijesti socijalističke Jugoslavije koju se po mnogočemu u svim radovima pozitivnije ocjenjuje. Neki od razloga koji autori najčešće navode jest afirmacija lokalnih partikulariteta pojedinih naroda, modernizacijski impulsi, unutrašnja kohezija, kozmopolitizam, građanski identitet kao nadnacionalna formula za slabljenje nacionalizama i sl. Iako se i danas vodi prilično aktivna rasprava o naslijeđu NOB-a u javnim prostorima država nastalih kao rezultat raspada Jugoslavije, uglavnom su te rasprave opet u okviru nacionalnih dosega pojedine nacije. Vrijednost ove knjige je u tome da daje uvid u posebne karakteristike NOB-a u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije pričajući priču o njihovoj suradnji i zajedničkoj borbi, istovremeno analizirajući dominantne diskurse suvremenog doba.

U svakom se nacionalnom pregledu valorizira autohtonost NOP-a, a također nijedan autor ne propušta spomenuti sukob Tito-Staljin, emancipaciju, elemente socijalne države (izlazak iz siromaštva), sigurnost te modernizacijski iskorak. Socijalistička Jugoslavija posebno se pozitivno ocjenjuje u kontekstu završne faze konstituiranja nacionalnih identiteta (subjektiviteta) Makedonaca, Crnogoraca i Bošnjaka. Dobar primjer različitih nacionalnih perspektiva jest Fond za nerazvijene, protiv kojeg su svi narodi imali poneki argument, neovisno o tome da li ih je „kočio u njihovom razvoju“ (kao Slovenci) ili da im je iz njega „davano premalo“ (kao Crnogorci). Isto je s osobnim odnosom prema Titu, gdje je svaki narod imao određene razloge zbog kojih mu je bio naklonjen, ali i razloge zbog kojih ga se danas kritizira.

Konačno, zadnji paragrafi svakog rada u cjelini o jugoslavenstvu u nacionalnim perspektivama posvećeni su analizi procesa dezintegracije Jugoslavije. Svi se autori kritički odnose prema nacionalističkom diskursu 1990-ih, dovodeći ga u vezu s diskursom kojega i danas produciraju političke elite postjugoslavenskih država kako bi se održale na položaju. Svaka nacionalna perspektiva ključnom za raspad Jugoslavije vidi delegitimizaciju socijalističke ideologije i SKJ (kao i utjecaj sloma komunizma „izvana“ 1989./1990. godine) te povezivanje „demokratskog pitanja“ s „nacionalnim pitanjem“ čime se došlo do premise da je nacionalistički odgovor ujedno i demokratski. Iz toga je proizašlo da Jugoslavija kao takva aktivno „sprečava“ razvoj i slobodu nacija koje se u njoj nalaze, a srpski je nacionalizam bio katalizator drugih nacionalizama. Većina autora ne ulazi u pojedinosti rata i tranzicijskog razdoblja.

Tematska cjelina orijentirana na nenacionalne aspekte jugoslavenskog iskustva služi kao odlična dopuna nacionalnim perspektivama te čini svojevrsno kohezivno tkivo u mnoštvu partikularnosti koje su fragmentirale jugoslavensko iskustvo naroda koji su sačinjavali Jugoslaviju. Ova se cjelina sastoji od 6 prethodno spomenutih radova koji se tematski nadopunjuju i čiji su elementi nerazdruživi. Svi se radovi, osim posljednjeg (Mitja Velikonja: „Načini sećanja na Jugoslaviju“) temelje na kronološkoj analizi postavljene teme: demografije, svakodnevnog života, ekonomije, umjetnosti, kulture i vanjske politike. Kroz njihov se sadržaj može pratiti putanja razvoja i artikulacije Jugoslavije, odnosno jugoslavenstva. Iz njihovih analiza i zaključaka proizlazi da je Jugoslavija bila u stalnom pokušaju da odgovori na unutarnje i vanjske izazove te da istovremeno stvori neki svoj specifičan, održivi model funkcioniranja.

Ocjene uspjeha toga projekta su podijeljene, ali se može reći da se svi slažu u tome da je socijalistička Jugoslavija imala mnogo karakteristika koje su je činile specifičnim slučajem u binarnom hladnoratovskom okruženju. Počevši od autohtonog antifašističkog pokreta i sukoba sa Staljinom pa preko radničkog samoupravljanja i Pokreta nesvrstanih zemalja, sve do krvavog raspada i loše startne pozicije pri ulasku u tranzicijske procese – Jugoslavija je, bilo to dobro ili loše, imala svoj specifičan (mnogi bi rekli „treći“) put. Navedeni rad Mitje Velikonje, zadnji rad ove tematske cjeline, koji ju ujedno i odlično zaokružuje, bavi se načinima sjećanja na Jugoslaviju, uvodeći pojam „post-Jugoslavije“ kao okvir u kojemu se ta sjećanja generiraju i funkcioniraju. Osim preciznog definiranja svakog od pojedinih modusa sjećanja na Jugoslaviju, autor također upućuje i na najrelevantnije recentne studije koje mogu poslužiti kao konkretni primjeri za njihovo razumijevanje.

Konačno, zadnja tematska cjelina – kao zaključni dio knjige – opsegom je i najmanja, a posvećena je raspadu Jugoslavije te pripadajućim uzrocima i posljedicama. Osim kratkim pregledom suvremenog diskursa o ratovima kao državotvornim i obilježjima produkcije novih kolektivnih identiteta, ovi su radovi Srđana Miloševića i Milivoja Bešlina te Vladimira Gligorova nadopunjeni dugim nizom grafičkih prikaza statističkih podataka o novonastalim državama u razdoblju od 2000. do 2016. godine, pomoću kojih se mogu pratiti razni aspekti njihovog razvoja, stagnacije, odnosno nazadovanja. Autori posebnu pažnju posvećuju temi suvremenih zamrznutih sukoba, a Gligorov zaključuje: „Problemi su isti, rešenja takođe, potrebne idejne i političke sposobnosti su ostale ograničene“ (str. 526), što se može kompletirati zaključnom rečenicom iz Roksandićevog teksta s početka knjige: „Istovremeno su sve prepoznatljiviji obrisi repriznog pretvaranja ‘Zapadnog Balkana’ u globalno poprište imperijalnih konfrontacija. Na Balkanu ništa novo“ (str. 51).

Zaključno rečeno, knjiga Jugoslavija u istorijskoj perspektivi može poslužiti kao temelj za zadnji tom nikad dovršene Historije naroda Jugoslavije. Iako je i prethodno u historiografiji bilo sličnih pokušaja, činjenica da je grupa istraživača s postjugoslavenskih područja pristupila pisanju zajedničke povijesti o jednom zajedničkom i važnom iskustvu, ostavlja dojam da u akademskoj zajednici i javnom prostoru općenito postoji progresivna snaga s ciljem pomirenja, regionalne suradnje i dekonstruiranja dnevno-političke zloupotrebe zajedničke povijesti.

Lucija Balikić