Reč Tomislava Jakića na promociji knjige “Jugoslavi ja u istorijskoj perspektivi”

Zagreb, 26.10.2017.

Što radi novinar, čovjek poput mene, ne jednom ovakvom skupu? Sasvim legitimno pitanje, jer ja zaista nisam ni znanstvenik, ni povjesničar, ni političar. Mada, istini za volju povijest, osobito ona 20. stoljeća, desetljećima je predmet mojega interesa, a s politikom bio sam – najblaže rečeno – u neposrednom dodiru kao vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske. No, ono što mi apsolutno daje legitimaciju da ovdje i u ovakvom društvu govorim o knjizi “Jugoslavija u povijesnoj (ili u izvorniku: istorijskoj) perspektivi, to je činjenica da sam najveći dio života proživio u tzv. drugoj Jugoslaviji i da sam u njoj punih četvrt stoljeća bio novinar. A biti novinar, to znači, ili je barem nekada značilo, gledati, slušati, uočavati, registrirati i zaključivati. A kako pripadam sve manjoj skupini onih koji se usuđuju sjećati onoga što su proživjeli, što su čuli i vidjeli, koji znaju kako su živjeli i kako se živjelo oko njih, mislim da mogu nešto reći i o knjizi što je pred nama.

Beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović, možete to pročitati na koricama, entuzijastički ju je pozdravila rječju: napokon! Slažem se s njezinim “napokon”, a dodao bih i “bilo je krajnje vrijeme”, ali i jedno skeptično-pesimistično: “ako nije već prekasno”. A bojim se da jest. Reći ću i zašto, no prije toga riječ-dvije o samoj knjizi. Riječ je u osnovi o dvije knjige u jednoj: prva ima naslov “Jugoslavensko iskustvo u nacionalnim perspektivama”, a druga nosi naslov cijele knjige, dakle “Jugoslavija u povijesnoj perspektivi”.

Ni prvi, ni drugi dio, usudit ću se reći, ne zaslužuju takav pretenciozni naslov. Ja bih se opredijelio za varijantu “Prilozi za povijest Jugoslavije”, jer knjiga i nije jedan koherentni, povezani tekst, nego sadrži tekstove niza autora koji su očito pisani neovisno jedan o drugome. No, to tek usput.

Ima tome već dosta godina što sam u ovom istom prostoru imao čast biti jednim od promotora knjige bivšeg gradonačelnika Beograda i bivšeg jugoslavenskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, Živorada Kovačevića. I počeo sam tada s rečenicom, neuobičajenom za promocije, rečenicom što je naprosto moram ponoviti i danas: ovo je knjiga koja se mnogima neće svidjeti. Dodajem: ne samo u Hrvatskoj. Zašto? Naprosto zato što potencijalnog čitatelja suočava s istinom o malo više od sedam desetljeća, koliko je u svoje dvije, bitno različite varijante, Jugoslavija postojala kao država.

I ne mislim tu na one koji su indoktrinirani, pa i fanatizirani do te mjere da im pada mrak na oči, čim čuju riječ Jugoslavija. S takvima niti se može, niti ima smisla raspravljati. A niti će oni ovu knjigu pročitati, osim što će je možda posve iracionalno napasti, ili – još vjerojatnije – prešutjeti.

Mislim na one za koje još ima nade, barem se nadam da ima, na mlade koji nisu do te mjere podlegli svjesnoj i sustavnoj politici zaglupljivanja i koji bi – možda, ali samo možda – mogli i pokazati interes za ozbiljno, fundirano i argumentirano napisano djelo o sedam desetljeća prošlosti prostora na kojemu žive. Jer, Jugoslavija jest dio naše prošlosti, zajedničke prošlosti, sviđalo se to nekome, ili ne. I s tom se prošlošću treba suočiti na osnovi činjenica i samo činjenica, a ne predrasuda, dezinformacija, stereotipa i često, prečesto – laži.

Meni i onima iz moje ili malo mlađih generacija, ova knjiga u osnovi ne donosi ništa novo. Ona nas samo podsjeća na naše živote. Njezini čitatelji trebali bi biti mladi, ne znanstvenici, ne povjesničari, ne političari, nego naprosto – mladi.

Kada bi postojala spremnost, a prije svega – politička volja da se suočimo sa činjenicama o prošlosti, ovu bi knjigu trebalo besplatno dijeliti učenicima viših razreda srednjih škola i studentima. Da pročitaju poglavlja o jugoslavenskom društvu, o svakodnevnom životu u obje Jugoslavije, o razvojnoj politici Jugoslavije, o kulturi i umjetnosti u Jugoslaviji i o Jugoslaviji na međunarodnoj sceni. Jer, tu je niz podataka, niz činjenica, niz brojeva i pokazatelja, tu su dokazi, naglašavam: dokazi o tome kako se u Jugoslaviji živjelo; pri čemu nitko ne poriče deficit na području ljudskih i političkih prava.

Neću detaljnije govoriti o pojedinim odsječcima knjige, a kamoli da bih se upuštao u ocjenjivanje stavova što ih zastupaju pojedini autori. Rekao bih tek da prvi dio nije povijest Jugoslavije, nego povijest pojedinih naroda, pa i regija (u slučaju Vojvodine) u vezi s Jugoslavijom. Pristupiti na taj način ovoj materiji, moglo bi se čak i tumačiti kao ustupak nacionalističkom diskursu što je dominantan na prostoru cijele bivše federacije, mada sam siguran, znam – zapravo, da se nijednoga od autora, kao ni urednike ne može označiti kao nacionaliste. Naprotiv!

Ipak, bitno je shvatiti da je Jugoslavija, usprkos razlikama između svojih federalnih jedinica i usprkos razlikama unutar svake od tih jedinica, bila cjelina. I zato mislim da je kao cjelinu, ne prešućujući te razlike i ne bježeći od njih, treba i promatrati. I to je moja jedina primjedba na knjigu, odnosno na jedan njezin dio. Inače, ona zaslužuje sve pohvale i zaista zaslužuje ono “napokon” Dubravke Stojanović. Ali, zaslužuje i da uz to stoji i moje “ako već nije kasno, a bojim se da jest”.

Četvrt stoljeća sustavnog dezinformiranja koje je išlo kroz obrazovni sustav i kroz medije, naravno i kroz političke strukture, nije ostalo bez rezultata.

Na potrebu naglašavanja ovakvog skeptičnog zaključka navela me i jedna televizijska anketa, ulična anketa, vođena u Sarajevu. Novinarka je ljude pitala: što mislite, što znate o Jugoslaviji? Svi stariji redom su odgovarali u najmanju ruku pozitivno, podupirući svoje ocjene i činjenicama, podacima iz vlastitih života; da bi se onda pojavio jedan mlađi čovjek, ne mlad, nego mlađi, koji je doslovno rekao ovo:

“Stariji govore o Jugoslaviji pozitivno, jer se sjećaju svoje mladosti. A zapravo, kada se pogleda kako stvari stoje, dolazimo da spoznaje da je ta država bila – užasna. Na more na odmor mogli su ići samo privilegirani, eventualno i neki gdje su radili i muž i žena, policija je bila strašna, pendrek joj je bio osnovno sredstvo, a članovi Partije bili su posebna klasa, potpuno odvojena od naroda”.

Ukratko – čovjek pojma nema, ali čvrsto je uvjeren da on – zna. Ponovit ću: uvjeren je da on zna.

No, poglavlja iz drugoga dijela knjige, što sam ih naveo, uvjerljivo demantiraju sve takve, a slušamo ih već gotovo tri desetljeća, koji o Jugoslaviji govore isključivo kroz prizmu uskraćivanja sloboda, kroz represiju, kroz priče o nestašicama ovoga ili onoga artikla, ili o vožnji par-nepar. Tek da ne ostane neizrečeno: par-nepar vožnja uvedena je kao posljedica arapskog naftnog bojkota i pogodila je sve zemlje uvoznice nafte. Njemački su autoputovi u ono vrijeme zjapili prazni.

Dobro se toga sjećam. Onaj tko to naprosto ne želi znati, neka i dalje živi u neznanju, ili u samonametnutom zaboravu. Ono što je, međutim, strašno to je da će cijenu takvoga neznanja, odnosno politički nametnutog zaboravljanja platiti svi, cijele države i svi njihovi stanovnici.

I da zaključim: knjiga “Jugoslavija u povijesnoj perspektivi” prvi je ozbiljan pokušaj, možda treba reći: početak pokušaja, da se suočimo s našom najnovijom poviješću. Nastavimo li živjeti u laži, budemo li i dalje izvrgnuti agresivnom povijesnom revizionizmu, a on se ne odnosi samo na razdoblje Drugog svjetskog rata, teško da ćemo ikada biti u stanju izgraditi budućnost primjerenu demokratskom društvu i državi vladavine prava.

Zato pojavljivanje ove knjige, koja nije nikakva apoteoza Jugoslavije, niti poziv na njezino obnavljanje, treba pozdraviti. Valja je toplo preporučiti u prvome redu onima kojima je bilo uskraćeno pravo da saznaju i da znaju, ali i svima koji su još voljni gledati svojim očima i razmišljati vlastitom glavom.

Hvala!