Jugoslavija u istorijskoj perspektivi

Sabina Veladžić

24. Oktobar 2017. | Oslobođenje

U Beogradu je, 13. i 14.10.2017. godine, održana konferencija po nazivom Jugoslovensko iskustvo i budućnost regiona koja je imala ozvaničiti privremeni kraj projekta kojega je prije tri godine inicirao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, uz finansijsku podršku Saveznog ministarstva za vanjske poslove SR Njemačke, a realizirali povjesničari, povjesničari umjetnosti, politolozi, ekonomisti i kulturolozi sa cijelog područja SFR Jugoslavije.

Na konferenciji je promovirana knjiga Jugoslavija u istorijskoj perspektivi u kojoj je sakupljen dio rezultata rada na projektu. Iako se na prvi pogled može učiniti da naslov u sebi krije značenjsku kontroverznu ambivalentnost budući da pojam perspektive otvara mogućnost anticipacija novih jugoslovenskih budućnosti, učesnici konferencije su tokom diskusije napominjali da nova Jugoslavija nema perspektivu ali da uspješno priključivanje njenih država nasljednica Evropskoj Uniji ovisi od svijesti o i unapređenja pozitivnih tekovina baštinjenih tokom 45 godina, uvjetno i u užem smislu rečeno, zajedničke južnoslovenske prošlosti.

Profesor za studije kulture i rukovodilac Centra za studije kulture i religija na Univerzitetu u Ljubljani, Mitja Velikonja, podveo je navedene pozitivne tekovine pod pet ključnih pojmova – antifašizam, modernizaciju, multikulturalizam, političke alternative i emancipaciju, misleći pri tome ne samo na emancipaciju nacionalnih već i na do tada socijalno marginalizovanih grupa – žena, omladine, seljaštva.

Profesor sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Drago Roksandić, u predgovoru promoviranoj knjizi, naglasio je da kraj Jugoslavije ne znači i kraj razgovora o njoj već naprotiv, početak kritičke refleksije o njenom kvazitotalitetu. Dvije žene, dva utjelovljenja humanističkog društvenog djelovanja u Beogradu, Latinka Perović i Sonja Biserko, nastojale su da kritička refleksija implementirana kroz projekat znanstvenog osvrta na povijest SFRJ bude utemeljena na policentričnim osnovama, tj. da povjesničari svake republike i pokrajine SFRJ u navedenom projektu predstave svoje povijesne naracije o zajedničkoj, tj. vlastitoj prošlosti u zajedničkoj i sada već bivšoj državi.

Na koferenciji su se mogla čuti vrlo konkretna, (samo) kritička i dojmljiva izlaganja Latinke Perović, Bože Repea, Tvrtka Jakovine, Husnije Kamberovića, Ive Goldštajna, Milivoja Bešlina, Josipa Glaurdića, Vladimira Gligorova, Nenada Makuljevića, Mitje Velikonje, Drage Roksandića, Dubravke Stojanović i Gaja Trifkovića. Profesorica Dubravka Stojanović u svom referatu je, između ostalog, govorila o mitsko/književno/čaršijskim tumačenjima prošlosti srpskog naroda, prisutnim u udžbenicima povijesti, te o nastavi historije koja u postsocijalističkom periodu, u Srbiji, predstavlja „predvojničku obuku“ za novi rat. Profesor Roksandić je konstatovao da je dobitak u okvirima Jugoslavije za njene narode bio ekvivalentan gubitku te da je proces modernizacijskih preobrazbi i promjena bio praćen svo vrijeme ljudskim gubicima. Profesor Velikonja je napominjao da prisutna (jugo)nostalgija predstavlja više odraz kritike sadašnjosti nego glorifikacije prošlosti a profesor Vladimir Gligorov, na temelju sprovedenih istraživanja, govorio o dubokom nezadovoljstvu građana vlastitom stvarnošću u zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije.

Diskusija koja je propratila referate na konferenciji je bila gotovo podjednako zanimljiva i indikativna kao i referati. Može se reći da su se unutar nje mogle prepoznati, ma koliko to organizator nastojao izbjeći, i stare tendencije srpsko-hrvatsko-slovenačke nacionalno-kulturne apsolutizacije pa su tako i mlađi povjesničari na konferenciji naglašavali potrebu ekskluzivno srpsko-hrvatsko-slovenačkog budućeg prožimanja. Sporadično su učesnici lomili koplja i oko starih idejnih i gotovo strukturalnih dilema među kojima je i ona da li je i na koji način postojala jugoslovenska kultura.

Također, učestalo se koristio pojam srpskohrvatski jezik bez potrebe da se kritički osvrne na činjenicu da je pomenuta sintagma bila vezana za određeni povijesni kontekst i idejni koncept srpskohrvatskog kulturnog jedinstva unutar kojeg su nevidljivi bili i ostali, u socijalizmu i povijesnom međuvremenu, emancipovani narodi pa i društva.

Treba biti dovoljno samokritičan i reći da je osjetna marginaliziranost jugoslovenskih periferija na konferenciji velikim djelom, bar što se Bosne i Hercegovine tiče, odrazom stanja njenih institucija i, u uske „provincijalne“ okvire zatvorene svijesti, inteligencije koja djeluje unutar tih institucija i koja bi trebalo da proizvodi znanstveni i kritički diskurs. U tom smislu, ravnopravnog intelektualnog pariranja, i brojem i kvalitetom Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, Bosna i Hercegovina zaostaje.

Na koferenciji se nenametljivo naziralo i razmimoilaženje dvaju koncepata o tome u kojem tematskom smjeru projekat osvrta na jugoslovensku prošlost treba dalje voditi. Konceptualno razmimoilaženje, mada ne krajnje dosljedno, poklapalo se sa generacijskim. I dok je dio „tradicionalnih“ povjesničara smatrao da nastavak projekta treba da se fokusira na pitanja spoljne politike SFRJ, dio učesnika projekta i konferencije je smatrao da akcenat budućeg istraživanja treba biti stavljen na diskriminirane grupe, medije, turizam, popularnu kulturu, itd, tj. da akcenat sa političkih i socijalnih elita i njihovog djelovanja treba „spustiti“ na historiju društva i svakodnevnice.

Želim da zaključim sa konstatacijom da je historijska svijest, postavljena na zdrave, univerzalne i humanističke osnove jedan od preduvjeta bolje, mirnije budućnosti. Zvuči kao ideološka floskula? Nastojanje briselskih „birokrata“ – zatečenih porastom političke i idejne desnice širom Evropske Unije, desnice koju su okuražili „islamski“ terorizam i „kataklizmični“ migrantski valovi sa Istoka što su doveli do reaktiviranja orijentalizma kao načina razmišljanja o sebi i orijentalnom drugom – da historijsku svijest, odgajanu unutar obrazovnog sustava, utemelje na diskursu o multiperspektivnosti, empatiji, poštovanju rastuće kulturne raznolikosti evropskih društava te nužnosti kritičkog odmaka od ksenofobnih, monoperspektivnih, mitoloških i huškačkih tumačenja kolektivne povijesti, mogu se doimati kao metanarativna dogma ali drugog nam izlaza nema. Čak i ako su putevi implementacije takvih koncepata krajnje nejasni i ako podrazumijevaju gotovo nemogući scenario odricanja državnih, nacionalno-političkih i nacionalno-kulturnih struktura moći od monopola nad kreiranjem i konstruiranjem kolektivnih identiteta te anticipiraju profesora historije, na različitim obrazovnim nivoima, kao anarhistu koji neprekidno uzdrmava svako samozadovoljno ili viktimizirajuće kolektivno nacionalno samorazumijevanje. Inicijativa, projekata i knjiga – pokrenutih i napisanih sa ciljem „razobličavanja“ šovinističke, regresivne i retrogradne groznice nacional-romantičarske svijesti koja, kao mainstream i paradigma u kreiranju i nametnutom razumijevanju nacionalnih „stvarnosti“, u provaliju survava i neku izglednu bolju budućnost, između ostalih, i „južnoslovenskog“ prostora – kao što se vidi ne manjka i njih pokreću malobrojne društvene grupe kojima u oslobađanju zarobljenih i podjarmljenih kolektivnih svijesti ne pomaže ni intelektualna superiornost ni to što su u njihovim rukama „hard core“ činjenice. Kao ključno pitanje nameće se, kako, pored svega što je urađeno, i pored bjelodanih utvrđenih činjenica, probiti zid posvemašnje kolektivne iracionalnosti koja za posljedicu ima dehumanizaciju oličenu u negiranju ili opravdavanju zločina. Navedeno pitanje ostaje da visi u zraku.