Globusov specijalni izvještaj

Stogodišnje prokletstvo Jugoslavije

Zašto narodi koji su je najviše htjeli danas misle da su bili njezine najveće žrtve

Autor: Vlado Vurušić | 22. oktobar 2018. | Globus

Za nešto manje od mjesec i pol navršit će se sto godina od jednog od najvažnijih datuma u povijesti naroda s južnoslavenskih odnosno zapadnobalkanskih prostora, koji je utjecao na njihove sudbine u 20. stoljeću i odredio im put razvoja. Riječ je, dakle, o stotoj godišnjici osnivanja (1. prosinca 1918.) zajedničke države južnih Slavena – Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1945. i Crnogoraca, Bošnjaka i Makedonaca (uz pripadajuće “narodnosti” – Albance, Mađare, Talijane i druge). Tada je stvorena Jugoslavija, zemlja nade i (pre)velikih očekivanja, koja je, kao i svaka takva zajednička tvorevina više nacija i naroda, svakom od svojih segmenata donijela određene benefite i povlastice (očuvala ih u teškim i kompliciranim trenucima povijesti) ali, kako to biva, za sobom je povukla i niz nepravdi i osjećaja “da su bolje prošli oni drugi” te iznevjerenih očekivanja. Zanimljivo je da je takav osjećaj dominantan kod svih te sada mnogi narodi koji su tvorili tu zajednicu žele svoje narode predstaviti kao žrtve onih drugih, koji su od nje pak imali koristi. No, je li baš moguće da svi mogu biti žrtve, a istodobno i “krvnici”?

Naposljetku možemo reći da je Jugoslavija ispunila svoju povijesnu misiju te sada svaki od njenih naroda traži i gradi sreću sam. Jugoslaviju možemo smatrati prolaznim periodom u životu neke nacije te okvirom u kojem se svaki od naroda (ne)ugodno smjestio u očekivanju boljih vremena. Jugoslavija je odradila svoje i nestala s političke scene. No, ipak mnogi u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji smatraju da je 20. stoljeće zbog Jugoslavije za njih izgubljeno. Kako kaže srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić – “20. stoljeće izgubljeno je za Srbiju i srpski narod”, a i neki krugovi u Hrvatskoj, zbog Jugoslavije, za isti period tvrde da je uzaludan u povijesti Hrvata. Također, danas i u Sloveniji razmatraju “što smo sve izgubili ujedinjenjem”. No, koliko su svi u tome pošteni prema sebi i drugima te koliko svi na tu situaciji oko Jugoslavije gledaju samo iz perspektive današnjeg vremena – njezina ružnog i krvavog raspada i rata, zanemarujući tadašnji (govorimo o vremenu 1917.-1918) politički, povijesni i društveni kontekst, odnosno međunarodnu i unutarnju konstelaciju snaga?

– Suočeni smo s problemom da danas mnogi ljudi modificiraju vlastite biografije te svoje živote od 50, 60 ili više godina žele svesti na zadnjih 15-20 ili manje godina, pa kad već mijenjaju vlastite životopise kojih se srame zbog današnjeg karijerizma, frustracije i kompleksa, onda si tim svojim rekonstruiranim i lažnim biografijama na isti način žele prilagoditi i podrediti nacionalnu povijest radi umirenja vlastite loše savjesti – kaže nam profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina.

– Problem današnjeg pristupa zajedničkoj povijesti i jest u tome da se želi iz današnje prilagođene političko-ideološke perspektive tumačiti sve ono što se događalo prije samog ujedinjenja – kaže nam slovenski povjesničar Aleš Gabrič, predsjednik Slovenske matice.

No, što je donijelo ujedinjenje ovdašnjih naroda u državu koja je nikla iz pakla Velikog rata 1918. godine i bila stvorena na krhotinama poražene Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije koja je pak očekivala (teritorijalnu) nagradu za svoje savezništvo u pobjedničkoj Antanti? I danas, gotovo 30 godina od kada je nestala (podsjetimo da je tzv. prva Jugoslavija trajala niti 23 godine, dakle manje nego što je prošlo vremena otkad je ta država tek mislena imenica), ona još opterećuje, živi i oko nje se natežemo i svađamo kao da je nestala jučer. To pokazuje da nas još uvijek žulja, tišti, određuje, da nismo načisto što s tim dijelom prošlosti te je očito da mnogi nekadašnji njeni pripadnici imaju nečistu savjest i prema njoj i sebi u njoj. Nastojimo dokazati nešto što nije bilo, uvjeriti se da su stvari bile drugačije nego kakve su bile te da nam se nije dogodilo onako kako se zapravo dogodilo. (Banalni primjer je izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o jogurtu ili prijavljivanju “udbi” tjedne količine kruha, pri čemu nije objasnila, recimo, kako je onda ona u tako represivnoj i oskudnoj situaciji mogla otići na školovanje u SAD i tko joj je u takvoj situaciji to odobrio). Je li Jugoslavija bila zadata i je li se mogla izbjeći?

– Možda će moj odgovor djelovati historiografski doktrinarno, ali sve što se dogodilo u povijesti moralo se dogoditi, jer da nije, ne bi se dogodilo. A sad da razgovaramo o tome što bi bilo da je bilo nema smisla. Jugoslavija je nastala jer je bila jedna velika prosvjetiteljska ideja, jedan logičan historijski i kulturni izbor koji je išao za tim da narodi, mali i potlačeni, a bliski kulturno i jezično, žive zajedno. U tom smislu ona je bila, kako je kazala Olivera Milosavljević, rezultat racionalno izgrađene povijesne svijesti – kaže nam srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin, profesor na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

I tako, od Vardara pa do Triglava, kako se nekada tepalo toj tvorevini, još muku muče s Jugoslavijom. Sve je puno kontroverzija, naknadne pameti i, što je najpogubnije, neprihvaćanja tadašnjih realija koje su do nje dovele, uz novi narativ koji je na vrlo tankim i uglavnom neznanstvenim nogama, politiziran i pravovjeran, sukladan današnjem ideološkom i etničkom trenutku, koji će možda opet biti podložan mijenama kako se politička situacija bude mijenjala, kao u Orwellovu ministarstvu istine. Kako na osnivanje zajedničke države danas gledaju u nekim njezinim glavnim sastavnicama?

Podsjetimo da je južnoslavenska ideja ujedinjenja nikla sredinom 19. stoljeća u krilu tadašnje hrvatske građanske kulturne i političke inteligencije, kao projekt koji je zamišljao da Hrvatsku izvuče iz nepovoljnog i drugorazrednog položaja koji je zauzimala u Monarhiji (bila je razdrobljena između Austrije i Mađarske, izložena nacionalnom otuđenju te germanizaciji i mađarizaciji, bez utjecaja na vlastitu nacionalnu sudbinu, bez jakih predstavnika u centrima odlučivanja Beču i Budimpešti), smatrajući da bi u južnoslavenskom zajedništvu lakše ostvarila svoje nacionalne interese i perspektivu. Upravo stoga se nacionalni preporod u Hrvata zvao “ilirskim”, a tek kasnije hrvatskim, kako bi se oko tog imena nekadašnjih starosjedilaca ovih prostora okupili i Slovenci i Srbi iz Srbije, jer su ovdašnji Srbi bili značajnim dijelom hrvatskog nacionalnog preporoda. Dakle, gdje smo danas s tim?

– U Srbiji se prešućuje ta velika godišnjica. Izuzmemo li nekoliko liberalnijih tjednika koji povremeno napišu nešto o tome, ali njihov domet je minimalan, intelektualna i politička elita Srbije ne želi se sjećati toga najvećeg historijskog dometa u moderno doba – kaže Bešlin.

– Zanimljivo je – nastavlja on – da se Srbija ove godine ne sjeća ni revolucije 1848., ni Berlinskog kongresa 1878. kada je dobila međunarodno priznanje, ni 1948. kada je izboreno pravo na vlastiti put razvoja. Srbija će ove godine obilježiti samo pripajanje Vojvodine 1918., jer je to jedini ratni dobitak koji je do danas zadržala.

Tvrtko Jakovina kaže kako mi u Hrvatskoj nemamo velike skupove koji bi rekli što se i zašto tada događalo, nego iz današnje perspektive bajamo i pokušavamo reći da smo mogli bolje proći, bez konkretnog odgovora je li to stvarno tako i je li to uopće bilo izvedivo, osim po onoj “bilo bi nam bolje da smo tada odmah bili neovisni, a ne sa smo prolazili kalvariju dviju Jugoslavija”.

– Da, možda bi i bilo bolje, ali je li to bilo moguće!? Taj se aspekt tadašnjih okolnosti koje su vladale zanemaruje – kaže Jakovina i dodaje: – Čisto sumnjam, jer tadašnji politički događaji nisu predmnijevali ništa bolje ili manje loše od onoga što se dogodilo. Mi svemu prilazimo ili s odbacivanjem ili šutnjom, a najgore je od svega da se svakog onoga tko pokušava racionalizirati stvari, staviti ih u kontekst i objasniti što se tada dogodilo i da je Jugoslavija možda bila loš odabir, ali u tom trenutku najmanje loš, proglašava antihrvatom, sumnjivim Hrvatom i, naravno posve neutemeljeno, obnoviteljem Jugoslavije ili čega već. I to se radi otprilike na isti način kao kada vas proglašavaju neprijateljem Hrvatske i svega hrvatskog jer prihvaćate i ne naričete nad tim da je gol hrvatske reprezentacije opravdano poništen zbog evidentnog ofsajda koji su snimile stotine kamera.

Jakovina smatra da nemamo hrabrosti reći ono što je bilo – da su se Hrvati i Hrvatska u vrijeme raspadajuće Monarhije i gubitka rata našli u katastrofalnoj situaciji koja nije mirisala na dobro i nije donosila neku blistavu budućnost.

– Naša tadašnja perspektiva donosila je sličan ishod kakav je iskusila Mađarska, koja je ostala bez više od trećine svojih teritorija. Hajmo onda vidjeti je li nam ujedinjenje donijelo neku korist – kaže Jakovina. – Ukratko, Hrvatska se smatrala dijelom poražene države s čijim teritorijem i bogatstvom pobjednici mogu raspolagati. Postojao je Londonski dogovor kojim je Italiji obećana austrijska odnosno hrvatska jadranska obala, a s druge strane i Srbija je smatrala da se mora i može naplatiti, također na račun hrvatskih etničkih i povijesnih područja. Hrvatska u tom trenutku nije imala ni vojsku ni političku i diplomatsku infrastrukturu niti zaleđe neke pobjedničke velesile koja bi na bilo koji način to mogla spriječiti ili na to utjecati. Hrvatska pozicija nije ni najmanje ukazivala na to da postoji ikakva mogućnost da ona izađe iz Austro-Ugarske kao samostalna država u svojim etničkim i povijesnim okvirima, a ništa nije ni potvrđivalo da bi Država SHS mogla zaživjeti. U samoj Hrvatskoj kao relevantna politička snaga i opcija nije, nažalost, postojala ona koja bi mogla iznijeti i ostvariti neokrznutu hrvatsku državu. Najjača i najprihvatljivija u narodu opcija bila je ona koju je predvodio Jugoslavenski odbor. Ovdje treba reći – nastavlja Jakovina – da ni u okviru ideja o ostanku unutar Monarhije nije postojala opcija koja bi podrazumijevala neovisnost odnosno autonomiju Hrvatske, već se oslanjala na južnoslavensku autonomiju koja je obuhvaćala Hrvate, Slovence i Srbe unutar Monarhije, pa i njeno povezivanje s ostalim slavenskim jedinicama – Česima, Slovacima i Poljacima.

U toj novostvorenoj južnoslavenskoj državi, tumači Jakovina, Hrvatska je uspjela očuvati veći dio svog teritorija (Druga Jugoslavija je potom pripojila i ostatak – Istru, Rijeku, Zadar i otoke) i pripadnika koji su svi živjeli u okviru iste države. Drugo, postala je važan politički čimbenik (podsjetimo da Dalmacija kao austrijski posjed u Beču nije imala nikakvog ministra ili važnijeg državnog dužnosnika, a u Jugoslaviji je odmah dala ministra vanjskih poslova Antu Trumbića). Nadalje, Hrvati su postali drugi narod po brojnosti te, iako je Hrvatska u Austro-Ugarskoj bila među najnerazvijenijim i najsiromašnijim područjima, postaje odjednom poluga razvoja i industrije te najrazvijeniji dio nove države. Dakle, gledano hladno i racionalno, Hrvatska se uspjela očuvati. Naime, iako je teško reći što bi bilo kad bi bilo, ali osim ujedinjenja prijetilo je da se hrvatski teritorij i narod podijele između Italije i Srbije, te možda i Mađarske, uz teško je predvidjeti kakvu perspektivu nekog kasnijeg ponovnog sklapanja u jednu cjelinu.

– Ne vidjeti te notorne stvari pogubno je za bilo kakvu smislenu raspravu o onome što se tada, 1918. godine, događalo s nama i što nam se sve moglo dogoditi – ističe Jakovina, spominjući da nije bilo ni puno vremena za raspravu i dijalog jer je dalmatinski Sabor u strahu od realizacije Londonskog dogovora Zagrebu otvoreno poručio da će se Dalmacija sama ujediniti s Kraljevinom Srbijom. – Što bi bilo u tom slučaju, mislim da ne moram posebno elaborirati – kaže Jakovina.

– U Srbiji nema puno tvrdnji da je Kraljevina SHS odnosno Jugoslavija bila antisrpska tvorevina. To je ipak bila država sa srpskom dominacijom, monarhom, vojskom. Mnogo više ima narativa o tome da je Titova Jugoslavija bila antisrpska – kaže Bešlin. – Kada se govori o 1918., u Srbiji je česta teza da su svi drugi jugoslavenski narodi, a prije svega Hrvati, u Jugoslaviju ušli neiskreno, da bi se spasili poraza i komadanja teritorija, a da smo mi Srbi bili lakovjerni i naivni, da smo im vjerovali, a oni su nas prevarili i rasturili nam zemlju. To je teza koju je najviše promovirao u svojim knjigama i javnim istupima Dobrica Ćosić. Također, za drugu Jugoslaviju je postojao narativ o antisrpskom projektu, jer se Srbija u stvari nikada nije pomirila sa složenim karakterom te države, s federalnim ustrojstvom, s postojanjem pokrajina, s priznavanjem crnogorske ili makedonske državne i nacionalne posebnosti.

Bešlin kaže da se na pitanje o tome je li Jugoslavija bila greška mora odgovarati iz perspektive onovremenih aktera. Ali i s njihove točke gledišta, i iz današnje perspektive, jugoslavensko ujedinjenje nije bilo povijesna greška. Naprotiv, smatra Bešlin, to je bio najveći domet južnoslavenskih elita. Bila je to velika ideja koja je nadvisila one koji su je realizirali u praksi.

– Srbija je – nastavlja Bešlin – promatramo li iz pozicije i tadašnjih i današnjih nacionalista, dobila ono čemu je težila: okupljanje svih Srba u jedan državnopravni okvir. Dakle, ideja o svesrpskom ujedinjenju kao temeljna ideja svih srpskih političkih i intelektualnih elita tokom 19. stoljeća tada je realizirana. Također, iz perspektive Srbije 19. i početka 20. stoljeća, ona nije bila velika država, a Jugoslavija je u odnosu na predratnu Srbiju bila velika država te garancija njezina opstanka. To su mjerila 19. stoljeća: Srbija je sebi pripojila Vojvodinu i Crnu Goru, a dodamo li zauzimanje Kosova, Sandžaka i Makedonije u balkanskim ratovima 1913., pa i ulazak u Kraljevinu SHS Države Slovenaca, Hrvata i Srba, radi se o ogromnom proširenju. To teško možete u bilo kojim tumačenjima, čak i po aršinima nacionalista, koji sve mjere teritorijalnim opsegom, smatrati porazom, a oni opet tako to predstavljaju – kaže Bešlin.

U Srbiji je danas aktualna teza da je trebala uzeti “što joj pripada”, a ne “baktati se” s Hrvatima i Slovencima koje je ujedinjenje spasilo, a oni su, po tom tumačenju, prvi rušili Jugoslaviju dok su se Srbi u ime jugoslavenstva odrekli srpstva.

– Postoje u javnosti i u historiografiji neznalice, a ponajviše na političkoj sceni, koje govore da je Srbija trebala prihvatiti “ponudu” iz Londonskog ugovora. To su gluposti. Londonski ugovor iz 1915. koji su zemlje Antante postigle s Italijom bio je tajni dokument. Nitko za njega nije znao dok ga boljševici nisu objavili. Srbiji ne samo da nitko ništa nije nudio ili s njom pregovarao nego je bilo jasno i tada da se ni jedna ekskluzivna velikodržavna ideja balkanskih naroda ne može i ne smije dopustiti. Sjetite se samo reakcija velikih sila kada je Rusija 1877. pokušala stvoriti veliku Bugarsku. Tako da je suditi Pašiću ili regentu Aleksandru zbog toga što nisu stvorili veliku Srbiju nego Jugoslaviju, besmisleno. Ali u javnosti Srbije je dosta i takvih glasova – ističe Bešlin.

Aleš Gabrič kaže kako se zadnjih nekoliko godina stanje u Sloveniji u vezi s Jugoslavijom “smirilo” te da se udio povijesti u dnevnoj politici znato smanjio, i napominje da su zadnji izbori prošli bez ikakvih “povijesnih reminiscencija” koje su ranijih godina ponekad bile i u prvom planu.

– Prijašnjih godina Slovenija je bila podijeljena u raspravama o “dostignućima” ujedinjenja. No, danas nema puno rasprava o tome da je 1918. bila godina velikih nadanja. Mnoga se nisu ostvarila, ali za Slovence treba reći da je njihovo ime prvi put ravnopravno bilo spomenuto kao državotvorno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Do tada to nije bio slučaj – kaže Gabrič. – Slovenci su dobili ljub­ljansko sveučilište, obrazovanje na svom jeziku, kazalište i druge kulturne institucije, a mogućnost da tada, 1918. godine, ostvare svoju neovisnost u punom okviru svog nacionalnog prostora praktički nije postojala.

Gabrič napominje kako je “pola” Slovenije pripalo Italiji, ali da su svjesni kako su to vratili upravo zahvaljujući snazi i međunarodnom značaju Jugoslavije kao velike države koja je stajala iza tih opravdanih slovenskih zahtjeva.

– Slovenija je dobila natrag svoj teritorij i zbog značaja Jugoslavije, ali i zbog pokreta koji je bio pobjednički u Drugom svjetskom ratu, a potom je to dodatno potvrđeno Osimskim sporazumima, koje i mi i Hrvatska možemo zahvaliti tadašnjem međunarodnom položaju Jugoslavije. To je nesporno tako. Slovenija je u tome imala jako zaleđe zajedničke države koja je imala svoju težinu u tadašnjim odnosima u svijetu, koju možda tadašnja samostalna Slovenija ne bi imala – kaže Gabrič te napominje da on ne negira sve one loše strane koje je imala Jugoslavija, odnosno njeni režimi.

I Tvrtko Jakovina kaže kako ne negira ni represiju ni zatvore ni političko nasilje koja je vladalo, ali nitko nije te 1918. godine mislio u što će se ujedinjenje izroditi. – Oni koji na Jugoslaviju gledaju samo odbacivački, premda sebe ubrajaju u nacionaliste i najbolje Hrvate, zapravo na Hrvate gledaju vrlo podcjenjivački, kao jadne, nemušte, čak i robove Srba! Hrvati su bili politički čimbenik u toj državi, i to prvi put u svojoj modernoj povijesti. Davali su ministre, bili u vladama, imali najjaču oporbenu stranku te bili sposobni i spretni izboriti se za Banovinu Hrvatsku, za koju se iz ondašnje perspektive govorilo da je vrlo povoljna. Toliko samoponištavanje, samoobezvređivanje teško je razumljivo. Ispada kao da su nas okupirali. A budimo pošteni i prije svega zreli: Hrvatska nije bila okupirana. Ta ideja se nije razvijala onako kako je bila zamišljena, ali Hrvati u nju nisu ni natjerani, ni su silom uvedeni, niti su u njoj bili podređeni, pogotovo kada govorimo o Drugoj Jugoslaviji. To je 1918. godine bila prevladavajuća politička opcija prihvaćena u velikoj većini stanovništva. Hrvati su svjesno ušli u Jugoslaviju, za koju se onda još nije moglo znati kakva će biti. Te 1918., kad vam je visilo nad glavom da budete raskomadani, da vas podijele i pojedu, kako onda u takvoj situaciji to osporavati, a drugu perspektivu i soluciju nemate? – pita se Jakovina. – Time što ovako pristupamo uopće ne znači da bilo kakvim komplimentom na račun Jugoslavije želimo njezino obnavljanje, osporavamo hrvatsku neovisnost ili negiramo sve loše stvari koje je Jugoslavija u sebi nosila.

Gabrič pak navodi da, iako se sada mnogi žale i u Jugoslaviji vide samo lošu stranu ujedinjenja, na nju treba ipak gledati tek kao na jedan period naših povijesti:

– Stvorila se jedna jaka južnoslavenska država, koja je u onim okolnostima, za svakog od svojih pripadnika, nudila određenu zaštitu i realizaciju nekih očekivanja. Srbi danas tvrde da im ona nije trebala, ali tada su dobili izlaz na more, što nisu ostvarili u oba balkanska rata, a to im je bio cilj. Hrvati su također ostali na okupu i etnički i teritorijalno te su kao i Slovenci prvi put bili politički čimbenici, pogotovo u SFRJ, kada su i stvoreni državnopravni, društveni i drugi uvjeti da ostvare vlastite neovisnosti.

Gabrič također ističe kako neki u Sloveniji rado spominju da se “ostatak Jugoslavije gradio na slovenskim leđima”, ističući svoju razvijenost u odnosu na druge, ali kaže kako onda treba sagledati stvari u cjelini te reći kako su slovenski proizvodi plasirani i prodavani po drugim krajevima Jugoslavije te da su Slovenci, kako god, ipak imali najveću kupovnu moć.

Jakovina smatra da smo ispolitizirali 20 stoljeće. Naša ideja danas je da se Hrvate stavi u oporbu Srbima, kao i samoj ideji koja je nastala od Hrvata i Hrvatima jako puno pomogla da možda ne nestanu s tadašnje političke scene ili prestanu biti čimbenik političkih i društvenih zbivanja.

– Upravo suprotno, oni su baš tada to i postali. Sve to zanemariti radi rehabilitacije nekoliko crnih godina postojanja nesretne NDH i na njoj graditi neki povijesno-državni identitet političko je samoubojstvo i put u samodestrukciju. No prepuštanjem drugima da govore o tom periodu Jugoslavije i u naše ime mi sebe svjesno stavljamo u podređeni položaj, dopuštajući drugima da donose svoje “istine” o tom periodu koristeći našu šutnju ili odbacivanje, umjesto da raspravljamo o svim dobrim i lošim stranama ujedinjenja – kaže Jakovina. Gabrič zaključuje da Srbi, Hrvati i Slovenci možda nikada neće naći zajednički stav prema Jugoslaviji, ali da moraju pokazati razumijevanje jedni za druge, a ne samo vikati kako su “drugi” prošli bolje.